Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-133/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukušiću Bokanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić, Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, Ulica Stjepana Radića 8, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod posl.br. P-6262/2019 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod posl.br. P-6262/2019 od 11. studenog 2024.

II Strankama se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom u točki I. njezine izreke odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 11.606,76 eur sa zateznom kamatom, dok je u toč. II. izreke usvojen eventualno kumulirani zahtjev radi isplate u visini od 9.245,01 eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine obroke kako je to specificirano u toj točci izreke. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku da plati tužitelju troškove postupka od 3.033,07 eur sa zateznom kamatom.

2. Protiv presude žalbu ulažu obje stranke i to tužitelj u odbijajućem dijelu toč. I. izreke, a tuženik u usvajajućim dijelovima toč. II. i III. izreke, pri čemu se stranke pozivaju na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22. i 114/22.-dalje ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži i odluči u smislu žalbenih navoda.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika uz tvrdnju da navodi te žalbe nisu osnovani.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev tužitelja temeljem stečenog bez osnove uslijed djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelovima u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj postavlja glavni zahtjev radi isplate 11.606,76 eur kao razliku između plaćenih anuiteta i ¼ zakonske zatezne kamate pozivom na č. 26 st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. i 126721-dalje ZOO) kojeg sud prvog stupnja odbija. Postavlja i eventualno kumulirani zahtjev radi isplate 9.245,01 eur kao razliku između plaćenih anuiteta i početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja i taj zahtjev sud usvaja.

6. Među strankama nije sporno da je 29. lipnja 2006. sklopljen namjenski Ugovor o kreditu u svrhu kupnje stana, da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala na temelju Odluke tuženika o kamatnim stopama kao i valutna klauzula u CHF. Kredit je odobren u visini od 35.470,00 CHF i prijevremeno otplaćen sukladno Ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

7. Imajući u vidu prethodno navedene činjenice, te cijeneći direktan učinak kolektivne tužbe u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je donesena pravomoćna presuda pod posl.br. P-1401/2012, kao i okolnosti ovog slučaja koje je sud ocijenio osnovom isprava u spisu i ocjenom personalnih dokaza (iskaza tužitelja) sud je prvog stupnja usvojio eventualni tužbeni zahtjev. Utvrdio je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF koje su odredbe nepoštene jer uzrokuju znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača zbog čega su suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe čl. 1. i čl. 4. Ugovora o kreditu ne zadovoljavaju zahtjev transparentnosti koji podrazumijeva znanje potrošača o dosegu i posljedicama koje mogu nastupiti u njegovoj ekonomskoj sferi te se ne tumače na formalnoj i gramatičkoj razini. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP) u svezi sa odredbom čl. 502. c ZPP raspravio prethodno pitanje u svezi djelomične ništetnosti ugovora te zaključio kako tužitelj ostvaruje pravo na novčani restitucijski zahtjev. Međutim, sud nije prihvatio stajalište tužitelja o određivanju preplate osnovom odredbe čl. 26. st. 3. ZOO jer je zaključio kako ta odredba nije primjenjiva budući se odnosi na situacije kada kamatna stopa nije ugovorena, za razliku od ove situacije kada je prema ustaljenoj sudskoj praksi u primjeni početno ugovorena stopa i početno ugovoreni tečaj. Nadalje, sud je prihvatio eventualno kumulirani zahtjev kao novčanu razliku između isplaćenih iznosa i početnih parametara po utuženim osnovama, važećim na dan isplate kredita.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio kako tužiteljevo pravo na restituciju osnovom ništetnih ugovornih odredbi nije prestalo ni zastarom tražbine budući je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka čime je došlo do prekida zastarijevanja, a presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, te 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa je individualna tužba tužitelja zaprimljena 10. lipnja 2019. podnesena pravovremeno, u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Visina zahtjeva utvrđena je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka te je tužitelju dosuđena razlika od 9.245,01 eur između anuiteta koji su plaćeni i onih koji su obračunati primjenom tečaja CHF i početno ugovorene kamatne stope na dan isplate kredita sve prema odredbama čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

9. Stranke tvrde da je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ne sadrži razloge u odbijajućem i usvajajućem dijelu vezano za primjenu kamatne stope, te okolnosti vezanih za provođenje testa poštenosti i nesavjesnosti tuženika, te prigovora zastare. Ovi žalbeni navodi se ne prihvaćaju budući presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i o izvedenim dokazima zbog čega se može ispitati. Jednako tako, ovaj je sud ispitujući presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP utvrdio kako nije ostvarena ni jedna od apsolutno bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije ostvarena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. ZPP obzirom je sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka u situaciji kada je našao da tužitelj bez provođenja financijskog vještačenja nije mogao imati potpuna saznanja o visini zahtjeva, dakle kada je do preinake koja je svrsishodna za rješenje odnosa stranaka došlo bez krivnje tužitelja.

11. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama kako se radilo o razumljivim i jasnim odredbama za koje sud bez osnove utvrđuje da se o njima nije pregovaralo rukovodeći se direktnim učinkom tužbe iz kolektivnog spora, te propuštajući utvrditi okolnosti pojedinačnog slučaja, to tim više jer nisu provedeni svi dokazni prijedlozi stranaka, čime po stajalištu žalitelja tužitelj nije dokazao osnovanost zahtjeva. Time nije dokazano da bi se radilo o nepoštenim ugovornim odredbama koje bi uzrokovale znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Nadalje, tuženik smatra da sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 502. c. ZPP/19 budući je ovaj spor započeo prije stupanja na snagu ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ broj 70/19. kada je vezanost suda za utvrđenja iz kolektivnog spora o naknadi štete proširena vezanošću suda za utvrđenja u sporovima zbog isplate. Ovdje se ne radi o sporu zbog naknade štete pa time prema stajalištu žalitelja ne opstoji zaključak o direktnom učinku iz spora Potrošač.

13. Na ove navode valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja pravilno zaključio da prema odredbi čl. 502. c ZPP, pa i onoj prije izmjena iz 2019., postoji vezanost suda za utvrđenja iz kolektivnog spora budući se o tome izjasnila stabilna sudska praksa prihvaćajući na svim instancama zaključak kako odredbu čl. 502. c ZPP ne treba tumačiti gramatički, nego šire i u skladu sa njezinom svrhom. Utoliko je pravilna ocjena iz pobijane presude da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora u kojem je tuženik sudjelovao u svojstvu stranke i sud je dužan tu okolnost uzeti u obzir. Uz navedeno i protivno žalbenim navodima tuženika, sud je sukladno ocjeni iz odluke Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. proveo dokaze o informiranosti tužitelja tako što ga je saslušao u svojstvu stranke, dok tuženik nije predlagao personalnih ni drugih dokaza kako to neosnovano tvrdi u žalbi, pa sad bez osnove pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja zasnovana na iskazu tužitelja o izostanku informiranosti o dosegu i značaju ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru sačinjenom na standardiziranom obrascu. Stoga je suprotno žalbenim navodima, u svemu pravilno utvrđenje da ugovorne strane nisu pregovarale što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja čime je uzrokovana značajna neravnoteža u odnosu stranaka. Stoga ne stoji žalbena tvrdnja o apstraktnoj razini odlučivanja u ovom sporu, naprotiv sud je izveo sve predložene dokaze i na temelju njih ocijenio kako u ovom pojedinačnom slučaju tuženik nije udovoljio kriterijima iz testa poštenosti koji se provodi u potrošačkim ugovorima, što ovaj bez dvojbe jeste jer tako proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a niti se to utvrđenje žalbom pobija.

14. Nadalje, sud je prvog stupnja pristupio provođenju testa poštenosti nakon što je pravilno zaključio da se radi o nerazumljivoj ugovornoj odredbi, pa time što je ona tužitelju mogla biti jasna na gramatičkoj razini, ne znači da je tužitelj znao i razumio i bio informiran o utjecaju ugovorne odredbe ne njegovu ekonomsku sferu. Jer i nije a što je pojašnjeno u njegovu iskazu, pa su žalbeni navodi za suprotno bez osnove.

15. K tome niti okolnost što bi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo dopušteno nacionalnim zakonodavstvom ne odriče pravo potrošaču da dokazuje ništetnost ugovornih odredbi ukoliko su netransparentne i suprotne načelu savjesnosti i poštenja i time ostvaruje prava koja mu pripadaju osnovom otklanjanja posljedica nastalih ništetnošću. To se u ovom slučaju ostvarilo.

16. Utoliko je u svemu zakonita ocjena suda prvog stupnja o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, kao i odluka o isplati novčanog iznosa dosuđenog u toč. II. izreke prvostupanjske presude koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka na kojeg stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun. Tuženik je prigovarao metodologiji izračuna smatrajući, a kod čega ustraje u žalbi, da se razlika ne bi mogla računati po početnoj kamatnoj stopi sve to imajući u vidu odredbu čl. 26. ZOO, zatim okolnost da se prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju primjenjuje kamatna stopa za kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te konačno tvrdi da je sud mogao primijeniti kamatne stope koje su na dan sklapanja ugovora vrijedile za kredite u kunama. Radi se o pravnom pitanju na kojeg je sud prvog stupnja dao odgovor otklonivši primjedbu tuženika o fiksnoj kamatnoj stopi i sa kojim se slaže i ovaj sud budući se prema ustaljenoj sudskoj praksi i citiranim odredbama ZZP na taj način uspostavlja pravična ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka.

17. Utoliko nije osnovana ni žalba tužitelja kojom pobija odbijajući dio presude jer je zahtjevu uspostave ravnoteže u odnosu stranaka udovoljeno na ovaj način, a ne primjenom odredbe čl. 26. st. 3. ZOO koja bi došla u obzir da kamatna stopa nije ugovorena, što ovdje nije slučaj. Kamatna je stopa ugovorena ali je u pretežitom dijelu utvrđena ništetnom (osim početne kamatne stope) što odgovara zahtjevu iz odredbe čl. 324. u svezi sa čl. 323. ZOO o djelomičnoj ništetnosti ugovora, pa se suprotni žalbeni navodi ne prihvaćaju. Žalitelj smatra kako sud nije mogao intervenirati u ugovorni odnos stranaka na ovaj način već isključivo primjenom dispozitivne odredbe zakona kojom bi zamijenio ništetnu ugovornu odredbu. Stoga se poziva na odluke Suda EU (C-26/13, C-125/18 i C-655/20) iz kojih proizlazi da se ne protivi čl. 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da nacionalni sud u situaciji kada ugovor ne može opstati bez nepoštene klauzule i kada „raskid“ ugovora u cijelosti izlaže potrošača osobito štetnim posljedicama, domaći sud može ispraviti ništetnost takve klauzule tako što će je zamijeniti nekom drugom odredbom domaćeg prava čija će kamatna stopa biti primjenjiva od dana potpisa ugovora. U ovoj situaciji sudska praksa nije prihvatila primjenu odredbe čl. 26. ZOO, očito iz razloga jer nije bilo potrebe zamjene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi nekom drugom odredbom dispozitivnog prava kada je kamatna stopa tek djelomično, a ne u cijelosti ništetna pa kao takva može opstati. Stoga je pravilno odbijen glavni zahtjev, te prihvaćen prvi eventualno kumulirani zahtjev.

18. I konačno pravilno je utvrđenje o nesavjesnosti tuženika kao jače ugovorne strane zbog čijeg je postupanja došlo do povrede prava potrošača kao slabije ugovorne strane zbog čega je dužan u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. isplatiti kamatu od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, za koje nije bilo nikakve potrebe dostavljati uplatnice kao dokaz o uplatama (tvrdnja iz žalbe tuženika) kada sam tuženik nije sporio da je kredit otplaćen i dostavio isprave o visini anuiteta, njihovom dospijeću i danu otplata.

19. Kako su dakle, protivno žalbenim navodima, prvostupanjskom presudom pravilno utvrđene okolnosti o početku tijeka zastare, njezinom prekidu i ponovnom tijeku u okviru kojeg je petogodišnjeg roka tužitelj podnio tužbu, ne postoje razlozi koji bi govorili u prilog odbijanja tužbenog zahtjeva. Pa ni u odnosu na preinačeni (povišeni) dio zahtjeva jer proističe iz iste činjenične i pravne osnove sukladno stavu VSRH o nepravnoj preinaci tužbe u sporovima za naknadu štete sa sjednice Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. Stoga je i u odnosu na preinačeni dio zahtjeva zastara prekinuta podnošenjem tužbe.

20. Slijedom svega navedenog kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbi čl. ZZP/03 i citiranih odredbi ZOO, žalbe je stranaka valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na glavnu stvar kao zakonitu potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

21. Zakonita je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke presude jer je utemeljena na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Za naglasiti je da žalbeni sud u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu u primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP) već samo u okviru razloga navedenih u žalbi a koji su u konkretnom slučaju izostali. Stoga je žalba tuženika izjavljena protiv odluke o troškovima prvostupanjskog postupka odbijena i navedena je odluka potvrđena sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

22. Strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nisu uspjele, dok se trošak sastava odgovora na žalbu ne smatra nužnim troškom.

U Rijeci 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar