Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-439/2023-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina, d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, ranije Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-233/2021-28 od 12. siječnja 2023. , na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-233/2021-28 od 12. siječnja 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe čl. 2. st.1., čl.4. st.3., čl.6., čl. 8. st.1. i 2., te čl. 17. st. 2. i 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 23.05.2008.god. između tužitelja HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF-a, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te u dijelu u kojem se navodi da bi korisnik kredita bio upoznat i suglasan s tim uvjetima kredita i kamatnom stopom, te kojom je ugovoreno da za slučaj prijevremene otplate kredita, Banka ima pravo zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Banke, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
dok je toč. II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.698,25 eura /42.933,44 kn s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos.
1.2. Točkom. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 319,89 eura/2.410,21 kn s osnova ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2012. do isplate, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.810,76 eura /13.643,24 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.
2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.
3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da mu je tijekom prvostupanjskog postupka onemogućeno raspravljati pred sudom, čime da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. u svezi s čl. 220. i čl. 292. st. 4. ZPP-a obzirom da prvostupanjski sud nije izveo niti jedan dokaz koji je predložio kako bi se u ovom postupku utvrdile okolnosti koje bi ukazivale da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a naročito kako bi se utvrdilo da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo. Navodi da je tijekom postupka predložio saslušanje svjedokinje LČ, kao djelatnice koja je radila na obradi kredita i to na okolnost pregovaranja i pojašnjavanja spornih odredbi ugovora o kreditu, javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, te ostalih svjedoka koji dokazi da nisu provedeni, a da razloge takvog postupanja sud prvog stupnja nije obrazložio. Navodi da prvostupanjski sud uopće nije dao razloge zbog kojih smatra da bi sporne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule u valuti CHF bile ništetne, pozivajući se na presude donesene u sporu povodom kolektivne zaštite potrošača, iako da se standarde nepoštenosti pojedine odredbe treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima. Stoga da sud u bitnom ne može samo paušalno procijeniti postojanje znatne neravnoteže između ugovornih strana, da je pogrešno zaključio da bi se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o čijim odredbama se nije pregovaralo. Stoga da je nezakonita i odluka o troškovima postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o [broj kredita] od 23. svibnja 2008. zaključenog između stranaka koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedenih ugovornih odredbi.
7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:
- da su nesporno tužitelji kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao davatelj kredita sklopili 23. svibnja 2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim se pravni prednik tuženika obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 26.052,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize Hypo AlpeAdria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom;
- da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je pravni prednik tuženika u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je spornim odredbama ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze po ugovoru promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja kamatna stopa da na dan sklapanja ugovora iznosi 6,50 %, te da se kredit otplaćuje uz rok od 7 godina (84 rate) u mjesečnim anuitetima od 386,86 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo
AlpeAdria-Bank d.d. na dan plaćanja;
- da je nesporno tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze iz navedenog ugovora o kreditu, odnosno otplatio kredit 18. lipnja 2012. i da je tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu uplatio tog dana iznos od 319,89 eura ( 2.410,20 kn);
- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04.07.2013. donio presudu pod posl. br. P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a;
- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018., kao i odlukama Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14 i Rev-2221/2018;
- da je sud temeljem čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka radi zaštite interesa potrošača o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit korišten za kupnju motornog vozila, pa da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača;
- da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, jer je njima ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju jednostrano određuje tuženik sukladno svojoj odluci, te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik da tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu evidentno nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer se radi o standardnom tipskom ugovoru, bez dodatnog pregovaranja;
- da je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope suprotno načelima obveznog prava, jer je istima tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, pošto je formulacijom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao znati samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, te nije mogao ni približno ocijeniti kada će se, zašto i kako tijekom budućeg kreditnog razdoblja ta kamatna stopa kretati;
- da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču bila nerazumljiva jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da razlika obveza u razdoblju otplate kredita po osnovi promjene kamatne stope i razlike između tečaja za valutu CH, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 5.698,25 eura, dok visina naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosi 319,89 eura.
8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno da zastara počinje ponovo teći pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost tih odredbi. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
9. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je sud iznio razloge o odlučnim činjenicama.
10. Međutim neprovođenjem dokaza pravovremeno predloženim po tuženiku ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.
11. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (23. svibnja 2008.) bio na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojima je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.
12. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).
13. Isto tako odredbom čl. 97. ZZP/07 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14. Stoga bi ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo bile nepoštene te sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetne.
15. U konkretnom slučaju tuženik je u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje LČ na okolnost pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te potpunog informiranja o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati. Također je tuženik tijekom postupka osporio i izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, tvrdeći da je tužitelju prilikom pregovaranja obrazložio posljedice i rizike sklapanja predmetnog ugovora.
15.1. Nadalje, na okolnost pregovaranja vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita, predložio je saslušanje svjedoka ĆČ i PČ. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod tih prijedloga i tvrdnji da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo i dane su mu odgovarajuće obavijesti o sadržaju navedenih odredbi. Sud je prethodno odlučio provesti te dokaze, ali je na posljednjem ročištu iste odbio.
16. Odbijanjem dokaznih prijedloga povrijeđeno je tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost, a takvo postupanje nije niti u skladu s naprijed citiranom odredbom ZZP-a.
17. Unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom čl. 502.c ZPP-a, na koju se poziva prvostupanjski sud, u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, te da se o sadržaju istih pregovaralo jer o tome nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.
17.1. Naime, predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. Međutim u ovom postupku tuženik je predlagao dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi, pa je predložene dokaze trebalo provesti jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavlja odlučnu činjenicu koja bi mogla utjecati na ishod i pravičnost postupka u cjelini.
18. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.
19. Valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer isti ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promijene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.
20. Slijedom navedenog u nastavku postupka prvostupanjski sud će provesti dokaz saslušanjem predloženih svjedoka i potom ocijeniti zajedno sa ostalim provedenim dokazima, imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbu čl. 502.c ZPP-a o učincima presude donesene u kolektivnom sporu, te odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove i zastari tražbine, s time da će voditi računa da se petogodišnji rok zastare koji se odnosi na restitucijski zahtjev po osnovi promjenjive kamatne stope računa od 13. lipnja 2014., a po osnovi valutne klauzule od 14. lipnja 2018., te ponovno ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja radi utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi i posljedično tome o pravu tužitelja na isplatu, i o tim zahtjevima donijeti novu zakonitu odluku.
21. Obzirom na navedeno, primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci, 11. veljače 2026.
Sutkinja
Branka Ježek Mjedenjak