Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-931/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Samiru Ilijaziju, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod posl.br. P-789/2023 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, pod posl.br. P-789/2023 od 27. studenog 2024.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom u točki I. njezine izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama banke sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužiteljice pok. UŠ i tuženika **.**.2006. Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 556,22 eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka kako je to specificirano u izreci, te mu je naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.149,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom (točke II. i III. izreke).

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.-dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda uvaženjem žalbe preinači i tužbeni zahtjev odbije a podredno ukine.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice kao slijednice UŠ radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu odnosno odredbe čl. 2. toga Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, kao i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 556,22 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu s namjenom kupnje osobnog vozila, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i da je kredit u odobrenoj visini od 15.445,43 CHF otplaćen sukladno Ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

7. Imajući u vidu prethodno navedene činjenice, te cijeneći direktan učinak kolektivne tužbe u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je donesena pravomoćna presuda pod posl.br. P-1401/2012, kao i okolnosti ovog slučaja koje je sud ocijenio osnovom isprava u spisu i ocjenom personalnih dokaza (iskaza prednika tužiteljice) sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev. Utvrdio je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača zbog čega je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ne zadovoljava zahtjev transparentnosti koji podrazumijeva znanje potrošača o dosegu i posljedicama koje mogu nastupiti u njegovoj ekonomskoj sferi te se ne tumači na formalnoj i gramatičkoj razini. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredbi čl. 81. st. 2.,3. i 4., čl. 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP) u svezi sa odredbom čl. 502. c ZPP usvojio zahtjev radi djelomične ništetnosti ugovora odnosno u pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Nadalje, sud je utvrdio kako tužiteljičino pravo na restituciju osnovom ništetne ugovorne odredbe nije prestalo ni zastarom tražbine budući je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka čime je došlo do prekida zastarijevanja, a presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. pa je individualna tužba tužitelja zaprimljena 12. lipnja 2019. podnesena pravovremeno, u smislu odredbe čl. 241. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. i 126721-dalje ZOO). Visina zahtjeva utvrđena je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka te je tužiteljici dosuđena razlika od 556,22 eur između anuiteta koji su plaćeni i onih koji su obračunati primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita sve prema odredbama čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

9. Tuženik tvrdi kako je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude ostvario bitne povrede postupka, iako ne navodi koje, pa je ovaj sud ispitujući presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP utvrdio kako nije ostvarena ni jedna od apsolutno bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

10. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama kako se radi o razumljivoj i jasnoj odredbi za koju sud bez osnove utvrđuje da se o istoj nije pregovaralo rukovodeći se direktnim učinkom tužbe iz kolektivnog spora, a propuštajući utvrditi okolnosti pojedinačnog slučaja, čime po stajalištu žalitelja tužitelj nije dokazao osnovanost zahtjeva. Time nije dokazao da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj obvezi koja bi uzrokovala znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Ujedno navodi kako okolnosti iz kolektivne tužbe ne odgovaraju okolnostima ovog slučaja jer se tamo radilo o kupnji stana, a u ovom predmetu o kupnji vozila.

12. Na ove navode valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja prema odredbi čl. 502. c ZPP vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora u kojem je tuženik sudjelovao u svojstvu stranke i prema tome radi se o okolnosti koju je dužan uzeti u obzir. Uz navedeno sud je sukladno ocjeni iz odluke Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. proveo dokaze o informiranosti pok. tužitelja tako što ga je saslušao u svojstvu stranke, dok tuženik nije predlagao personalnih dokaza, pa sad bez osnove pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja zasnovana na iskazu pok. tužitelja o izostanku informiranosti o dosegu i značaju ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru sačinjenom na standardiziranom obrascu. Stoga je suprotno žalbenim navodima, u svemu pravilno utvrđenje da ugovorne strane nisu pregovarale što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja čime je uzrokovana značajna neravnoteža u odnosu stranaka. K tome ni okolnost što bi tuženik, kako se to u žalbi tvrdi, dostavljao pisane obavijesti o promjeni tečaja ne čini spornu ugovornu odredbu valjanom jer tom radnjom nije došlo do izmjene ugovora, niti uspostavljanja ravnoteže. Jednako tako, tvrdnja da se ovaj slučaj razlikuje jer bi namjena kredita bila usmjerena na kupnju motornog vozila a ne stana, nije relevantna. Relevantno je da se radi o potrošačkom ugovoru, što tuženik ni ne spori i da su sredstva kredita korištena za osobne, a ne poslovne svrhe, što isto nije sporno.

13. Nadalje, sud je prvog stupnja pristupio provođenju testa nepoštenosti nakon što je pravilno zaključio da se radi o nerazumljivoj ugovornoj odredbi, pa time što je ona pok. tužitelju bila jasna na gramatičkoj razini, ne znači da je pok. tužitelj znao i razumio i bio informiran o utjecaju ugovorne odredbe ne njegovu ekonomsku sferu. Jer nije a što je pojašnjeno u njegovu iskazu, pa su žalbeni navodi za suprotno bez osnove.

14. K tome niti okolnost što bi ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno nacionalnim zakonodavstvom ne odriče pravo potrošaču da dokazuje ništetnost ugovorne odredbe ukoliko je netransparentna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ostvaruje prava koja mu pripadaju osnovom otklanjanja posljedica nastalih ništetnošću odredbe. To se u ovom slučaju ostvarilo. Ujedno nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO. Istina ugovor je ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

15. Utoliko je u svemu zakonita odluka suda prvog stupnja o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, kao i odluka o isplati novčanog iznosa dosuđenog u toč. II. izreke prvostupanjske presude koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka na kojeg stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun. Tuženik je prigovarao metodologiji izračuna smatrajući, a kod čega ustraje u žalbi, da se razlika ne bi mogla računati po početnoj kamatnoj stopi sve to imajući u vidu odredbu čl. 26. ZOO. Radi se o pravnom pitanju na kojeg je sud prvog stupnja dao odgovor otklonivši primjedbu tuženika i sa kojim se slaže i ovaj sud budući se prema ustaljenoj sudskoj praksi i citiranim odredbama ZZP na taj način uspostavlja pravična ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka.

16. I konačno pravilno je utvrđenje o nesavjesnosti tuženika kao jače ugovorne strane zbog čijeg je postupanja došlo do povrede prava potrošača kao slabije ugovorne strane zbog čega je dužan u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. isplatiti kamatu od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

17. Kako su dakle, protivno žalbenim navodima, prvostupanjskom presudom pravilno utvrđene okolnosti o početku tijeka zastare, njezinom prekidu i ponovnom tijeku u okviru kojeg je petogodišnjeg roka pok. tužitelj podnio tužbu, ne postoje razlozi koji bi govorili u prilog odbijanja tužbenog zahtjeva.

18. Slijedom svega navedenog kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, žalbu je tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na glavnu stvar kao zakonitu potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

19. Zakonita je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke presude jer je utemeljena na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Za naglasiti je da žalbeni sud u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu u primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP) već samo u okviru razloga navedenih u žalbi a koji su u konkretnom slučaju izostali. Stoga je i odluka o troškovima postupka potvrđena sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nije uspio.

U Rijeci 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar