REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P3760/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužiteljice ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke Zagreb d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupano po generalnom punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-143/2025, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika njenog punomoćnika Roka Perića, odvjetnika te punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika, 11. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 312827 od 24.07.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice, br. OV-11711/2008 od 25.07.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koja glasi:
„Naknada za odobrenje kredita: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.„
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 312827 od 24.07.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice, br. OV-11711/2008 od 25.07.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koja glasi:
„Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.„
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9.20. Ugovora o kreditu broj 312827 od 24.07.2008. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice, br. OV-11711/2008 od 25.07.2008. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koja glasi:
„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.„
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.734,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
1.266,54 EUR od dana 11.08.2008. do isplate
1,59 EUR
od dana 30.08.2008. do isplate
1,59 EUR
od dana 30.09.2008. do isplate
1,59 EUR
od dana 31.10.2008. do isplate
1,59 EUR
od dana 29.11.2008. do isplate
1,59 EUR
od dana 31.12.2008. do isplate
1,59 EUR
od dana 31.01.2009. do isplate
1,59 EUR
od dana 28.02.2009. do isplate
1,59 EUR
od dana 31.03.2009. do isplate
1,59 EUR
od dana 30.04.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 30.05.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 30.06.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 31.07.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 31.08.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 30.09.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2009. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.01.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.10.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2010. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 26.04.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.07.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2011. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 26.06.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2012. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.02.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.03.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.11.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2013. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.08.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2014. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.05.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2015. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.01.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.04.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.07.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.09.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.12.2016. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.06.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.08.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 25.09.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.10.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.11.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 27.12.2017. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.01.2018. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.02.2018. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.03.2018. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.04.2018. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.05.2018. do isplate
1,86 EUR
od dana 26.06.2018. do isplate
1,86 EUR
od dana 24.07.2018. do isplate
3.246,71 EUR od dana 31.07.2018. do isplate
po stopi, koja se određuje na temelju čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) i to do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope i to kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 naknaditi tužiteljici ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.757,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 11. veljače 2026., pa do isplate, obračunatim sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/23), za svako polugodište uvećanjem referentne stope i to kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika a naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 24.07.2008. sklopila s prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj: 312827, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 215.000,00 CHF, obračunatom prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). U članku 5.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik obračunava i naplaćuje naknadu za odobrenje kredita od 1,25% na iznos odobrenog kredita (ulazna naknada). U članku 9.20. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s tuženikom, sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora (izlazna naknada). U članku 5.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik obračunava i naplaćuje naknadu za vođenje računa za otplatu kredita u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (naknada za vođenje računa).
1.1. Navedene odredbe članka 5.1., 5.2. i 9.19. Ugovora o kreditu, na temelju kojih je tuženik naplatio tužiteljici ulaznu i izlaznu naknadu te mjesečnu naknadu za vođenje računa su ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu, oslobođenog učinaka navedenih odredbi. Tuženik je tužiteljici, prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita, obračunao i naplatio naknadu u visini od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita. Iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu proizlazi da je 11.08.2008. tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 941.872,00 KN. Prema visini naknade od 1,25% odobrenog kredita naknada je naplaćena u iznosu od 1.562,60 EUR / 11.773,40 KN (ulazna naknada). Tuženik je ulaznu naknadu naplatio po osnovi čl. 5.1. Ugovora o kreditu, koji regulira naknadu za obradu i odobrenje kredita. Tužiteljica ističe da je predmetna odredba nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).
1.2. Tužiteljica najprije ističe kako joj je, prilikom sklapanja kreditnog odnosa, tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja te je stoga nedvojbeno da se na temelju čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe, tužiteljica ističe da ista, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima, koje tuženik navodno ima, prilikom isplate kredita. Naime, tužiteljica ističe da joj tuženik, prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju, prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tuženik navedeno nije predočio tužiteljici očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova, prilikom isplate kredita, tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužiteljica ističe da, uslijed takvog postupanja tuženika, uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze, koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom, niti je stoga bila u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga tužiteljica smatra da je jasno da je tuženik, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu te potrebu tužiteljice za kreditom, radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba te je u takvim okolnostima tužiteljici, putem tipskog ugovora, nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade, prilikom isplate kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
1.3. Tužiteljica dalje ističe da je u srpnju 2018., na ime prijevremene otplate kredita, izvršila uplatu preostalog dijela glavnice kredita te je time u cijelosti prijevremeno otplatila kredit. Prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, tuženik je obračunao i naplatio 31.07.2018. naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 3.246,71 EUR / 24.462,36 KN (izlazna naknada). Naplaćeni iznos proizlazi iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu. Tuženik je izlaznu naknadu naplatio, po osnovi čl. 9.20. Ugovora o kreditu, koji regulira prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica ističe da je predmetna odredba nepoštena jer je riječ o odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužiteljica najprije ističe kako joj je, prilikom sklapanja kreditnog odnosa, tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se na temelju čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužiteljica ističe da ista, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima, koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Naime, tuženik, prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije tužiteljici predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužiteljica odluči na prijevremeno zatvaranje kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tuženik navedeno nije predočio tužiteljici očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu, prema uvjetima koje odredi Kreditor, također bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o kakvim je uvjetima riječ i kako se isti odražavaju na materijalnu poziciju Korisnika kredita.
1.4. Tužiteljica dalje ističe da, uslijed takvog postupanja tuženika, uopće nije imala mogućnost da, na temelju određenih parametara i konkretnih podataka, predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze, koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom o izlaznoj naknadi, niti je stoga bila u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu te potrebu tužiteljice za kreditom radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te je u takvim okolnostima tužiteljici, putem tipskog ugovora, nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, tužiteljica ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, za tužiteljicu kao ugovornu stranu, koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva . Tužiteljica također ističe da je predmetna odredba protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Naime, člankom 1024. ZOO-a u st. 2. propisano je da korisnik kredita (dužnik) može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (vjerovnika), potom u st. 3. da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan naknaditi štetu koju u tom slučaju pretrpi davatelj kredita, te konačno u st. 4. da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužiteljica ističe da je jasno da se čl. 1024. st. 3. ZOO-a odnosi na eventualno stvarnu štetu, koja bi nastala banci zbog prijevremene otplate kredita, a jasno je da prijevremenom otplate kredita tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, već su mu sredstva, kojima je kreditirao tužiteljicu vraćena i prije nego bi to bilo po redovnoj otplati kredita, te je s tim sredstvima tuženik mogao dalje slobodno raspolagati u svojem poslovanju. Dakle, ne samo da nema govora o nekakvoj šteti koja bi nastala, već prijevremeno vraćanje kredita može samo imati benefite s aspekta poslovanja banke.
1.5. Tužiteljica još ističe da je očito da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata, koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate, vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate koje bi bile naplaćene da je kredit otplaćen bez prijevremene otplate. Takvo postupanje je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO-a, koja zabranjuje Kreditoru da, prilikom prijevremene otplate, uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Stoga je jasno da tuženik nije u mogućnosti pozivati se na to da mu se šteta zbog prijevremene otplate očituje u izmakloj zaradi (kamate), jer bi takva tvrdnja bila suprotna citiranoj zakonskoj odredbi. Sudska praksa jedinstvena je u stavu da ugovaranje ulaznih i izlaznih naknada predstavlja nepošteno postupanje, pa da stoga potrošači imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora i isplatu s osnove ništetnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate naknade do isplate.
1.6. Konačno, tužiteljici je tuženik svaki mjesec obračunavao i naplaćivao naknadu za vođenje računa za otplatu kredita (naknada za vođenje računa). Iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu proizlazi da je s navedene osnove tužiteljici ukupno naplaćeno 220,77 EUR / 1.662,00 KN. Od početka otplate do zaključno 04/2009 naknada je naplaćivana u iznosu od 12,00 KN mjesečno, dok je od 05/2009 nadalje naplaćivana u iznosu od 14,00 KN mjesečno. Tuženik je naknadu za vođenje računa naplatio po osnovi čl. 5.2. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se predmetna naknada naplaćuje u iznosu i za razdoblja sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. Tužiteljica ističe da je predmetna odredba nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužiteljica ponovo ističe da joj je, prilikom sklapanja kreditnog odnosa, tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja te je stoga nedvojbeno da se na temelju čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Predmetna naknada ugovorena je bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima, koje tuženik navodno ima po osnovi vođenja računa, te je ista ujedno potpuno neodređena i neodrediva jer ovisi o jednostranoj volji tuženika. Tužiteljica, uslijed takvog postupanja tuženika, uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze, koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom, niti je stoga bila u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužiteljice za kreditom radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te je u takvim okolnostima tužiteljici, putem tipskog ugovora, nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za vođenje računa za otplatu kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
1.7. Slijedom svega navedenog, tuženik je po ništetnim ugovornim odredbama iz čl. 5.1., 5.2. i 9.20. ukupno naplatio od tužiteljice iznos od 5.030,08 EUR, i to:
-1.562,60 EUR dana 11.08.2008. godine na ime ulazne naknade
-3.246,71 EUR dana 31.07.2018. godine na ime izlazne naknade
-220,77 EUR naplaćujući svaki mjesec naknadu za vođenje računa od 1,59 EUR (od početka otplate do 04/2009), odnosno od 1,86 EUR (od 05/2009 nadalje). Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6.5.2025. (list 128-132 spisa) tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe čl. 5.1., čl. 5.2. i čl. 9.20. Ugovora o kreditu broj 312827 od 24.7.2008. te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 4.734,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, sve uz naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom, a kako je pobliže navedeno u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba neosnovana zbog čega je osporava u cijelosti. U bitnom, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:
a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
b. O naknadi za administraciju kredita
c. Naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja;
d. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene;
e. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 7.6.2023., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 18.5.2006. na iznos od 16.300.00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga, sukladno čl. 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011, koju tuženik citira. Uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008., određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja.
2.1. Tuženik dalje ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade, koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,25 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe, sukladno čl. 96. ZZP-a, tužitelj je dužan dokazati osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva;
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 5.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,25% od iznosa kredita. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj, u svakom trenutku, bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
2.2. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj, u svakom trenutku, bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj tu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti, koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo na temelju kojeg, u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla, potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom je propisano da će sud, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzeti u obzir narav robe ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije, koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti, koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno, što se tiče informacija, koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022., koju citira.
2.3. Tuženik dalje ističe da je tužitelj istaknuo i tvrdnju o ništetnosti tzv. izlazne klauzule, tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz zahtjev za isplatu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 9.20. Ugovora, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete, koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor, kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima, sukladno odredbama ugovora o kreditu.
2.4. Prema tome, tuženik naglašava da je obveza korisnika kredita, ovdje tužitelja:
-plaćati ugovorne kamate;
-iskorišteni iznos novaca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u Ugovoru. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete, sukladno odredbama čl. 342.-350. ZOO, koju bi zbog toga pretrpjela. Radi evaluacije štete, koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se tvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman, koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove, ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet, koji je tuženiku omogućio sredstva, koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja, također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Sve navedene radnje, koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti, tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu.
2.5. Tuženik još ističe 2008., kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu, poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 2% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete, koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz čl. 345. st. 3. ZOO- a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. Također, s obzirom da je, sukladno Tarifi, iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu čl. 272. st. 1. ZOO-a, jer odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora od 20.7.2004., a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene.
2.6. Tuženik dalje naglašava da se iz samog Ugovora o kreditu jasno može iščitati da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku, nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe, mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a, koje su mu odgovarale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu tuženiku troškova parničnog postupka
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pročitavši kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: plan otplate u jednakim anuitetima (list 11-17 spisa), informativni otplatni plan po kreditu (list 19-20 spisa), prometnu karticu po kreditu 312827 (list 21-33 spisa), otplatni plan po kreditu (list 35-41 spisa), presliku Ugovora o kreditu br. 312827 (list 42-55 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 82-120 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 139-140 spisa). Na ročištu 21.1.2026. stranke nisu imale daljnjih dokaza te je sud glavnu raspravu zaključio.
4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim, a kako je to navedeno u izreci.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita, zatim odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za vođenje računa za otplatu kredita te odredbe čl. 9.20. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremeno vraćanje kredita. Posljedično navedenom, sporni su zahtjevi za isplatu po navedenim osnovama, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama, kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo. Također je sporno je li utuženo potraživanje zastarjelo.
6. Između stranaka nije sporno:
- da su tužiteljica i tuženik 24, srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 312827 kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 215.000,00 CHF;
- da je čl. 5.1. Ugovora o kreditu određena naknada za odobrenje kredita u visini jednokratno od 1,25 % na iznos odobrenog kredita;
- da je čl. 5.2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za vođenje računa za otplatu kredita, koja se naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora;
-da je čl. 9.20. Ugovora o kreditu ugovoreno da Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom, sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora;
7. Kao što je već ranije navedeno među parničnim strankama je sporno je su li predmetne odredbe čl. 5.1. , 5.2. i 9.20. Ugovora o kreditu ništetne i posljedično navedenom, sporna je osnovanost zahtjeva za povrat plaćenih naknada kao i njihova visina te je li nastupila zastara.
8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko navedenih naknada za odobrenje, prijevremenu otplatu kredita te naknadu za vođenje računa, sud je saslušao tužiteljicu, koja je u svom iskazu, na ročištu 21.1.2026. (list 139-140 spisa), navela da joj je kredit bio potreban za stambeno zbrinjavanje nje i njene obitelji i da nekretnina, kupljena sredstvima kredita, nije nikada davana u najam, zakup niti je služila za kakve poslovne svrhe. Navela je i da je član trgovačkog društva, koje je imalo registrirano sjedište na adresi nekretnine, kupljene sredstvima kredita, međutim, da ona radi od kuće. Napomenula je da se raspitivala kod drugih banaka i da nije bila, prema istima, kreditno sposobna, već jedino kod prednika tuženika i isključivo za kredit u valuti CHF, a koji je službenica u banci i poticala. Iskazala je da je ugovor, prije potpisivanja, pročitala, međutim, znala je da ne može voditi pregovore oko naknada te joj nije objašnjena njihova struktura i od čega se sastoje.
9. Sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužiteljice jer je uvjerljiv i životno logičan te tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju, a sud nije našao u držanju tužiteljice tijekom iskazivanja, postojanje bilo kakvih naznaka da nešto laže ili izmišlja. Iz iskaza, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora, kojima su određena plaćanja naknada za obradu i prijevremeno vraćanje kredita te za vođenje računa prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je sve navedene naknade bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud ocjenjuje da je izostala informiranost na što se konkretno sporne naknade odnose, te se o naknadama nije moglo pregovarati.
10. Iskazom tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da je, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljica bila potrošač u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 24. srpnja 2008., a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe, koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti djelatnosti slobodnog zanimanja, koje svojstvo tužiteljici tuženik nije osporio.
11. U pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, sud je dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim spornim odredbama ugovora o kreditu. Na okolnost da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo tuženik nije predložio ni jedan dokaz, iako je, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, teret dokaza takvog pregovaranja na tuženiku, a tuženik je u odgovoru na tužbu jedino tvrdio da tužiteljica svoje navode da se o tim odredbama nije pregovaralo nije potkrijepila niti jednim dokazom . Napominje se da okolnost da je teret dokaza, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo na tuženiku potkrepljuju stajališta o tome u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.
12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Slijedom gore izloženog, ovaj sud utvrđuje da se u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a, o odredbi članaka 5.1., 5.2. i 9.20. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na obvezu plaćanja naknada odobrenje kredita, za vođenje računa za otplatu kredita za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se točno sastoje stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.). Osim toga, tuženik nije dokazao da bi imao neke posebne troškove odobrenja kredita, vođenja računa za otplatu kredita kao i za prijevremeno vraćanje kredita, kojeg je odobrio tužiteljici jer nije predložio niti dostavio nikakve dokaze da je za administrativne troškove, vezane uz odobrenje kredita i njegovo prijevremeno vraćanje kao i za vođenje računa za otplatu kredita tužiteljice, tuženik imao određene troškove izvan redovnih troškova poslovanja, a osobito nije dokazao da bi imao te troškove upravo u iznosima, koje je naplatio tužiteljici.
13. U odnosu na odredbu o plaćanju jednokratne naknade za odobrenje kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita može se smatrati transparentnom, u smislu čl. 100. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice, koje za nju proizlaze, sklapanjem Ugovora o kreditu. Međutim, iako je ta odredba transparentna, ne znači ujedno i da je poštena. U konkretnoj situaciji tužiteljica nije bila informirana o razlozima, koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi sadrže tu naknadu i u kojoj visini svaki od njih). Da bi zahtjev materijalne transparentnosti iz čl. 100. ZZP-a, kojim je propisano: „Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.“, bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice, koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga, koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova, koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. U konkretnoj situaciji tužiteljici je nametnuta ugovorna obveza, bez koje ne bi mogla sklopiti Ugovor o kreditu, a za koju nije znala što točno njome plaća.
14. Iz iskaza tužiteljice jasno i nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredaba, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz točke 5.2. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Isto vrijedi i za odredbu čl. 9.20. Ugovora o kreditu, koja samo općenito naznačuje da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit, ali uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.
15. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih i izlaznih ugovornih naknada te naknade za vođenje računa, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti, na temelju zaključenog ugovora o kreditu, samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne i izlazne naknade te naknadu za vođenje računa za otplatu kredita.
16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve odredbe i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je, shodno tome, mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnoj situaciji radilo o tipskom ugovoru, kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornim odredbama nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Ugovor, kojeg je sastavio tuženik, na način da je isti prilagodio konkretnom potrošaču u pogledu bitnih sastojaka ugovora kao što su glavnica kredita, kamatna stopa i vrijeme otplate, tipski je ugovor, kojeg je, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, unaprijed pripremio tuženik. Prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
17. Ocjena je stoga ovog suda da su sve sporne odredbe nepoštene i posljedično ništetne, na temelju čl. 102. st. 1. ZZP-a, jer se o tim, unaprijed po tuženiku formuliranim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno na temelju provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice, dok tuženik, na kojem je teret dokaza, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP-a, na okolnost pojedinačnog pregovaranja nije predložio bilo koji dokaz, zbog čega se njegove tvrdnje o suprotnom ne mogu prihvatiti osnovanim. Takve odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljici su spornim odredbama nametnute dodatne obveze, koje nisu predviđene dispozitivnim zakonskim propisima (niti su bile zabranjene), koje je dužna ispuniti i prije korištenja kredita (čl. 5.1. Ugovora) i to uz sve ostale obveze plaćanja naknada nametnute daljnjim odredbama čl. 5.2. istog Ugovora o kreditu, pa tako i naknade za vođenje računa za otplatu kredita te čl. 9.20. Ugovora o kreditu, kojom se određuje plaćanje naknade za prijevremeno vraćanje kredita.
18. Za napomenuti je da je o nepoštenosti i posljedično ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u identičnim činjeničnim okolnostima pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. i Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što se po ocjeni ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade te na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, koje su, uz naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, predmet ovog spora.
19. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe sadržane u čl. 5.1., 5.2. i 9.20. Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena naknada za odobrenje kredita, naknada za vođenje računa za otplatu kredita i naknada za prijevremeno vraćanje kredita te je odlučeno kao u točkama I., II. i III. izreke.
20. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za odobrenje kredita, naknada za vođenje računa za otplatu kredita i naknada za prijevremeno vraćanje kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi, koja je utvrđena ništetnom.
21. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu na temelju čl. 323 st. 1. ZOO-a u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnoj situaciji, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi Ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).
22. Visina naplaćenih utuženih naknada utvrđena je izvedenim dokazom financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Stalni sudski vještak mr. sc. Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. je u svom nalazu i mišljenju od 1.4.2025. (list 82- 120 spisa) naveo da su Volksbank d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili 24. srpnja 2008. Ugovor o kreditu br. 312827 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 215.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita,
- ugovoren je rok otplate od 28 godina, te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50 % godišnje,
- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 11. rujna 2008., a sljedećih (u pravilu) svakog 11og dana u mjesecu,
- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.
Točkom 5. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama
Kreditora, a naročito sljedeće naknade:
- naknada za odobrenje kredita: 1,25 % jednokratno na iznos odobrenog kredita,
- naknada za vođenje računa za otplatu kredita: naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama kreditora,
- naknada za izvršenu konverziju: 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjena uvjeta financiranja. Točkom 9. podtočka 9.20. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknada kreditora.
22.1. U skladu sa svim navedenim, vještak je pregledao cjelokupnu dokumentaciju u spisu predmeta kao i naknadno pribavljenu dokumentaciju od tuženika. Napomenuo je da je od tuženika zatražena i Odluka o kamatama i naknadama, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora kao i na dan prijevremene otplate kredita, ali ista vještaku nije dostavljena. Iz prometa po kreditu razvidno je da je kredit isplaćen 11. kolovoza 2008. s kojim danom je kupovni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,380800 pa je isplaćeni iznos od 215.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 941.872,00 kn, odnosno 125.007,90 EUR. Istog datuma, 11. kolovoza 2008., pod opisom plaćanja „312827 Karzen Mirna“ naplaćen je iznos od 9.542,72 kn (1.266,54 EUR), odnosno prema kupovnom tečaju kreditora za CHF 2.178,31 CHF što je 1,01 % od iznosa kredita, a ne 1,25 % kako je definirano Ugovorom. Vještak je od tuženika zatražio pojašnjenje naplaćene naknade za obradu kredita s obzirom da ista ni prema opisu ni prema iznosu u prometnoj kartici ne odgovara uvjetima iz Ugovora na što je tuženik potvrdio da navedeni iznos od 9.542,72 kn (1.266,54 EUR) predstavlja naplaćenu naknadu za obradu kredita. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, iz prometne kartice po kreditu razvidno je da je kredit prijevremeno otplaćen 31. srpnja 2018. s kojim danom je tuženik naplatio iznos od 24.462,36 kn (3.246,71 EUR) s opisom „trošak prijevremene LN 312827“. Za odgovaranje na dio zadatka, koji se odnosi na iznose mjesečnih naknada za vođenje računa, u tabelarnom pregledu u nastavku (Tabela 1) sačinjen je pregled naplaćenih naknada u razdoblju od isplate kredita do konačne prijevremene otplate.
22.2. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je dao mišljenje, kako slijedi:
- kredit u iznosu od 215.000,00 CHF isplaćen je 11. kolovoza 2008. te je iznosio protuvrijednost od 125.007,90 EUR (konvertirani iznos),
- tužena je tužiteljici na ime naknade za obradu kredita naplatila dana 11. kolovoza 2008. iznos od 1.266,54 EUR (konvertirani iznos),
- tužena je tužiteljici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplatila dan 31. srpnja 2018. iznos od 3.246,71 EUR (konvertirani iznos),
- tužena je tužiteljici na ime naknade (troška) za vođenje računa naplatila iznos od ukupno 220,77 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'd' Tabele 1 iz nalaza, a datumi plaćanja istih u stupcu 'b' Tabele 1 iz nalaza.
23. Nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovarale, niti su zahtijevale dodatnih pojašnjenja, a u cijelosti je kao vjerodostojan prihvaćen i od strane ovog suda jer je sačinjen objektivno, razumljivo i u svemu sukladno pravilima struke, a nije opovrgnut niti jednim drugim dokazom.
24. Slijedom svega navedenog, a kako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužiteljici, na ime naknade za obradu kredita 11. kolovoza 2008. naplaćen iznos od 1.266,54 EUR, zatim na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici je 31. srpnja 2018. naplaćen iznos od 3.246,71 EUR kao što joj je naplaćen na ime naknade za vođenje računa iznos od ukupno 220,77 EUR, to je prihvaćen i zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 4.734,02 EUR (1.266,54+3.246,71+220,77=4.734,02) te je odlučeno je kao u toč. IV. izreke.
25. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO-a propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao netko tko sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja istih, a kako je i to utvrđeno nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.
26. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima, a ne o odnosu iz trgovačkog ugovora ili ugovoru između trgovca i osobe javnog prava.
27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici, a sastoji se od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku i odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, kako ju je tužiteljica označila u tužbi i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) kao i prema priloženom troškovniku. Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 25.9.2024. i 6.5.2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 5.12.2024. i 21.1.2026. po 100 bodova za svako (tbr. 9/1 Tarife), sastav podneska od 7.1.2025. 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife), odnosno ukupno 525 bodova što primjenom tbr. 54, Tarife iznosi 1.050,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV-a (262,50 €) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu od 48,36 € i na presudu 96,75 € te trošak plaćenog predujma za vještačenje od 300,00 €, sveukupno iznosi 1.757,61 €. Tužiteljici nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak sastava podneska od 6.5.2025., kojim dostavlja dokaz o uplati razlike predujma jer dostava dokaza o plaćanju nije naložena rješenjem od 10.4.2025., kojim je pozvana uplatiti razliku predujma, a i o tome postoji evidencija u računovodstvu suda. Osim toga, tužiteljici nije priznat kao potreban za vođenje parnice ni zatraženi trošak sastava troškovnika, predanog na ročištu 21.1.2026. kao ni zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održano, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP-a. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.
28. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio.
Zagreb, 11. veljače 2026.
Sudac
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu
- pun. tuženika
