Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-215/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DIG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Andriani Vukoja, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-1211/2023-20 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-

1211/2023-20 od 10. siječnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke;

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

- 15,02 EUR od 1. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

- 21,60 EUR od 1. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 26,33 EUR od 1. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- 28,47 EUR od 1. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- 22,57 EUR od 1. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 23,70 EUR od 1. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 14,68 EUR od 1. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 8,04 EUR od 1. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 9,81 EUR od 1. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- 13,31 EUR od 1. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- 13,00 EUR od 1. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- 9,47 EUR od 1. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

- 16,10 EUR od 1. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- 21,43 EUR od 1. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 29,00 EUR od 1. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- 27,26 EUR od 1. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- 37,54 EUR od 1. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 35,59 EUR od 1. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 39,39 EUR od 1. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 72,27 EUR od 1. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 65,50 EUR od 1. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- 82,88 EUR od 1. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- 76,01 EUR od 1. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- 64,95 EUR od 1. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- 88,27 EUR od 1. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- 117,94 EUR od 1. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 96,93 EUR od 1. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- 104,30 EUR od 1. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- 94,93 EUR od 1. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 96,61 EUR od 1. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 136,38 EUR od 1. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 137,30 EUR od 1. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 169,83 EUR od 1. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- 153,12 EUR od 1. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- 134,83 EUR od 1. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- 132,87 EUR od 1. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- 131,46 EUR od 1. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- 140,18 EUR od 1. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 147,79 EUR od 1. veljače 1012. do 29. rujna 2015.,

- 148,80 EUR od 1. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- 143,54 EUR od 1. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 147,10 EUR od 1. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 149,53 EUR od 1. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 145,44 EUR od 1. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 146,51 EUR od 1. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- 143,45 EUR od 1. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- 136,82 EUR od 1. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- 143,88 EUR od 1. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- 147,27 EUR od 1. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- 144,90 EUR od 1. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 131,58 EUR od 1. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- 142,89 EUR od 1. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- 143,88 EUR od 1. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 139,45 EUR od 1. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 125,65 EUR od 1. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 125,30 EUR od 1. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 128,69 EUR od 1. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- 134,12 EUR od 1. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- 141,65 EUR od 1. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- 137,76 EUR od 1. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- 140,51 EUR od 1. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- 143,63 EUR od 1. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 129,19 EUR od 1. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

- 132,82 EUR od 1. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- 131,63 EUR od 1. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 127,61 EUR od 1. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 126,32 EUR od 1. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 126,90 EUR od 1. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 131,47 EUR od 1. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- 135,31 EUR od 1. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- 134,51 EUR od 1. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

- 137,84 EUR od 1. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

- 140,10 EUR od 1. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- 138,77 EUR od 1. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.,

- 140,58 EUR od 1. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF isplati tužiteljici iznos od 8.746,70 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki navedene mjesečne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- preinačuje u točki III. izreke kojom je naloženo tuženiku da na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije isplati tužiteljici iznos od 4.336,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- preinačuje u točkama IV. i VI. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka;

- potvrđuje u točki V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki VII. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 168-50-3678798 od 19. rujna 2006., potvrđenog po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba, pod brojem OU-1866/2006 dana 21. rujna 2006., u dijelu koji glasi: „… po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF isplati tužiteljici iznos od 8.746,70 EUR sa zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije isplati tužiteljici iznos od 4.336,58 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR sa zateznom kamatom od 10. siječnja 2025. do isplate. Točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 1.974,56 EUR. Točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, a točkom VII. izreke preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, sve s pripadajućom zateznom kamatom, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 168-50-3678798 kojeg je 19. rujna 2006. (ovjerenog 21. rujna 2006.) sklopila s tuženikom, i to odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te zahtjevi za isplatu iznosa od 8.746,70 EUR na ime preplaćenog iznosa u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, te iznosa od 4.336,58 EUR na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije kredita, a u odnosu na koji ugovor su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK-a) 12. veljače 2016. zaključile Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj: 168-50-3678798. Predmet spora je i prigovor radi prebijanja, kojim tuženik zahtijeva da prvostupanjski sud stavi u prijeboj tražbinu tužiteljice i njegovu tražbinu koju ima prema tužiteljici u iznosu od 1.974,56 EUR, od čega se iznos od 1.520,67 EUR odnosi na iznos priznat tužiteljici navedenim Dodatkom o konverziji, a iznos od 453,89 EUR na tzv. negativne tečajne razlike.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 19. rujna 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 168-50-3678798 (dalje: Ugovor o kreditu), prema kojem je tužiteljici isplaćen iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 300 mjeseci i uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da su stranke ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunama obračunatim po srednjem tečaja kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, što proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice (da je podignut za kupnju stana), koji ugovor je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu između „Potrošača“ - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, dakle i ovdje tuženika kao četvrtotuženika, pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a koja je u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je glede sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završen na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužiteljica imajući u vidu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) opravdano u ovoj parnici poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, jer je tom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom u ovoj parnici, u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača usvojen

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu pripremila banka, da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora, niti joj je objašnjen rizik valute CHF, već naprotiv da je rečeno da se radi o stabilnoj valuti, te joj je kredit u „švicarcima“ ponuđen kao najpovoljniji

- da je 12. veljače 2016. između tužiteljice i tuženika sklopljen Dodatak broj: KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj: 168-50-3678798 (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2005., da je člankom 4. Dodataka konstatirano da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 85.526,55 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 4. Zakona do 30. rujna 2015. iznosi 55.677,22 EUR, da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.520,67 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnoj klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 61.782,82 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, te da je člankom 8. Dodatka ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije u iznosu od 1.520,67 EUR koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka po kreditu na način da se 50% anuiteta/obroka preračunatog u kune na dan dospijeća, namiruje iz te tražbine, sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

- da je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, dipl.oec., utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koji je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.746,70 EUR, kao i da razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 4.336,58 EUR, te da je Dodatkom utvrđen više uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama kredita u CHF u odnosu na anuitete u EUR na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 1.520,67 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.605,84 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju 1.540,36 EUR

- da tuženik prije zaključenja prethodnog postupka nije postavio određeni prigovor radi prebijanja, a osim toga, plaćanjem manjih anuiteta zbog tečajne razlike CHF tužiteljica da ništa nije primila, niti stekla bez osnove, pa navedeni prigovor nije osnovan.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, što je utvrđeno točkom I. izreke, te cijeneći da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno da zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, obzirom da tužiteljica ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećena za preplaćene iznose po osnovi ništetne ugovorne odredbe, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka glede izračuna razlike ukupne preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe, prvostupanjski sud je uz primjenu odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika točkom II. izreke da tužiteljici isplati zahtijevani iznos od 8.746,70 EUR na ime vraćanja stečenog bez osnove sa zatraženom zateznom kamatom od dana stjecanja navedenih iznosa, te točkom III. izreke da joj isplatiti utvrđenu razliku u iznosu preostale glavnice na dan konverzije u iznosu od 4.336,58 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

8. U žalbi tuženik prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prebijanja za iznos koji je tužiteljici priznat Dodatkom o konverziji, kao i za iznos negativne tečajne razlike. Navedenu postupovnu povredu obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njegove navode da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljica samostalno odabrala valutnu klauzulu u CHF i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, o kojim odlučnim činjenicama pobijana presuda ne sadrži razloge, štoviše, prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u konkretnom Ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, niti je utvrđivao je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da prvostupanjski sud smatra da je o svim spornim pitanjima odlučeno u kolektivnom sporu, iako u istom nije mogao dokazivati da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao, te da je takvim tumačenjem direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora onemogućen u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporene ugovorne odredbe. Navodi i da prvostupanjski sud njegovo nepoštenje presumira kao neoborivu presumpciju, te ukazuje na zaključeni Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, te su u obzir uzete sve uplate tužiteljice i otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu.

9. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da ista nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, te nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Prije svega, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima dovodi u pitanje postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 19. rujna 2006. i to zbog provedene konverzije, jer sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

12. Nadalje, neosnovano tuženik pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF ništetna, o čemu je prvostupanjski sud odlučio pravilno primjenjujući odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12.1. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kao i da tuženik na kojem je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka te odluke u konkretnom slučaju, pa tako ni da tužiteljica ne bi imala status potrošača ili da bi ju u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njezine buduće obveze, budući da suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, a od saslušanja svoje djelatnice DI tuženik je odustao.

12.2. Neodlučni su, a ujedno i neosnovani žalbeni navodi tuženika o razumljivosti sporne ugovorne odredbe i nastavno tome isključenju iste iz testa poštenosti, jer se radi o odredbi koja je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, koja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.3. Jednako tako, žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili valutu EUR, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF. Izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, već je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

13. Stoga je ovaj sud žalbu tuženika ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke koji se odnosi na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu CHF prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te ju je u tom dijelu odbio i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presuda, koja je u tom dijelu posljedica pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točki II. izreke pobijane presude zahtjev za isplatu iznosa od 8.746,70 EUR na ime preplaćenih anuiteta kredita koji su tijekom otplate do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i prihvativši u točki III. izreke zahtjev za isplatu iznosa od 4.336,58 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike u iznosu preostale glavnici na dan konverzije.

14.1. Naime, odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

14.2. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije te da tužiteljica niti ne tvrdi da bi predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije dovela u pitanje, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštena (i ništetna) ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. ne obvezuju tužiteljicu jer je zamijenjena na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 jer kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).

14.3. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist tužiteljice, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene navedenim Dodatkom - pa i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da su dakle i te uplate iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu od 12. veljače 2016. to je evidentno da Dodatak Ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu koja je bila sadržana u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljici ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnove te ništetne odredbe Ugovora o kreditu jer u imovini tuženika više nema imovine tužiteljice koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužiteljici, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Dodatkom.

14.4. Prema tome, pravno je shvaćanje ovog suda da je tužiteljica sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita korištenjem valutne klauzule u CHF koja je sadržana u Ugovoru o kreditu od 19. rujna 2006., jer ju navedena ugovorna odredba ne obvezuje, a isplate koje je temeljem njih izvršila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016.

14.5. Kako je dakle prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 8.746,70 EUR, obzirom da u kontekstu prethodno navedenog tužiteljici ne pripada pravo ni na kakvu isplatu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, valjalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i odbiti zahtjev za isplatu iznosa od 8.746,70 EUR, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na navedene pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. kao dana konverzije do isplate.

14.6. Također, nije bilo osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe koja je izmijenjena suglasnošću tužiteljice u skladu sa ZID ZPK/15, koji propis je za tuženika prisilnog karaktera, određivati razliku glavnice prilikom konverzije i s tog osnova obvezivati tuženika da plati tužiteljici iznos od 4.336,58 EUR, jer je u pitanju iznos koji je posljedica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka i njihovog valjanog dogovora o navedenom, time da tužiteljica niti ne tvrdi da su odredbe istog ništetne, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti (na koju sud pazi po službenoj dužnosti), kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i odbiti kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.336,58 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

15. Međutim, ostaje činjenica da je utvrđeni preplaćeni iznos s osnova ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF od 8.746,70 EUR tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/03 propisano je da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga je zaključak ovog suda da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštene odredbe Ugovora o kreditu o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

16. Stoga u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF sadržane u Ugovoru o kreditu do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu dana 30. rujna 2015., s kojim danom je i provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

17. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj nije informirao tužiteljicu, dakle njezinu nepoštenost u smislu čl. 81. st. 1. tada važećeg ZZP/03 jer je protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju te ugovorne odredbe primio od tužiteljice držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu na dan obračuna konverzije s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istoj i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015.

17.1. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.

18. Iz navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji tuženikova obveza plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku Ugovora o kreditu, pa je stoga žalba tuženika djelomično odbijena i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik u točki II. izreke obvezan tužiteljici na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 29. rujna 2015.

19. Konačno, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost odbijanja njegovog prigovora radi prebijanja. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, pa stoga nepoštene odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju ugovorne stranke jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR. Kako među strankama nije sporno da je sve plaćeno na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteno za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, to je na temelju valjanog Dodatka ugovoru o kreditu prestala tražbina tužiteljice, dok je, s druge strane, tuženik zadržao sve što je primio na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, pa stoga i po ocjeni ovog suda ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu navedenom u točki V. izreke prvostupanjske presude, pa je i u tom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.

20. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka, imajući pri tome u vidu djelomični uspjeh obiju parničnih stranaka - tužiteljice u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženika u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice.

20.1. Stoga je ocjena ovoga suda da su parnične stranke kvalitativno i kvantitativno u provedenom postupku uspjele u približno jednakim omjerima pa je pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te u tom smislu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama IV. i VI. izreke.

21. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijede i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

22. Točka VII. izreke prvostupanjske presude nije osporavana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec