Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-828/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2000/2021-32 od 14. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 2000/2021-32 od 14. kolovoza 2024. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđen je djelomično ništetnim članak 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 13.108,95 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke presude), odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnim članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 16.352,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (točka III. izreke presude), odbijen je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti (točka I. izreke rješenja) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 1.999,24 eura te odbijen zahtjev tužiteljice za više zatražene troškove postupka (točka II. izreke rješenja).

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv točke III. izreke presude te dijela točke II. izreke rješenja kojim je djelomično odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova postupka zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanim dijelovima, podredno preinačiti pobijane dijelove prvostupanjske odluke i u cijelosti prihvatiti njezine zahtjeve postavljene u tužbi. Zahtijeva trošak sastava žalbe u visini 125 bodova.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude, točke I. izreke rješenja i dijela točke II. izreke rješenja kojim je mu je naloženo da nadoknadi tužiteljici troškove postupka zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Zatim da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi parnične troškove, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak za sastav žalbe i trošak sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 389,65 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe stranka su osnovane.

6. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je potrošač i da se na nju primjenjuju utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7. Međutim, tuženik je osporavao tužiteljici svojstvo potrošača te je već u odgovoru na tužbu predložio da prvostupanjski sud od Ministarstva financija, Porezne uprave pribavi podatak je li tužiteljica objekt financiran Ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, a sve sa svrhom dokazivanja da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se na nju ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. Prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu te je na temelju njezinog iskaza utvrdio da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje obiteljskog automobila, da je u trenutku sklapanja ugovora bila vlasnica obrta ali da automobil koji je financiran ugovorom o kreditu nije unijela u imovinu obrta, niti je koristila bilo kakva prava u kontekstu poreznih propisa, pa je zaključio da se radi o potrošačkom kreditu za kojeg tužiteljici nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule i da je tužiteljica potrošač zbog čega se na nju primjenjuju utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

9. Osnovano u žalbi navodi tuženik da činjenično stanje u pogledu zaključka da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) nije u potpunosti utvrđeno.

10. Tuženiku, kao kreditoru, dopušteno je dokazivati i na njemu je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Upravo u tom cilju tuženik je predložio da se od Ministarstva financija, Porezne uprave pribavi podatak je li tužiteljica objekt financiran Ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta (automobil), odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, jer te podatke on nije mogao sam pribaviti budući se smatraju poreznom tajnom (dopis Porezne uprave, Porezna uprava, Područni ured Gospić, Ispostava Gospić od 27. travnja 2022 – stranica 81 spisa).

11. Dakle, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice u kojem je navela da je u trenutku sklapanja ugovora bila vlasnica obrta, zatim da tuženik osporava da je tužiteljica potrošač usprkos njezinom iskazu i da je za takvu tvrdnju predložio pribavljanje dokaza, tada je prvostupanjski sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog tuženika i zatražiti podatke od Ministarstva financija, Porezne uprave sva kako bi se potpuno utvrdilo činjenično stanje, odnosno utvrdilo je li tužiteljica potrošač ili nije.

12. Ocjena toga hoće li obrtnik kao fizička osoba uživati zaštitu kao potrošač ovisi o tome je li sporan ugovor sklopio isključivo za obavljanje svoje gospodarske djelatnosti jer u takvom slučaju ne djeluje u pravnom prometu u svojstvu potrošača, pa je o okolnostima svakog pojedinog slučaja potrebno ocijeniti je li ugovor sa spornim ili nepoštenim odredbama sklopljen isključivo u svrhu gospodarske djelatnosti obrtnika ili za mješovitu ili isključivo osobnu svrhu (pravo shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 250/2022-2 od 14. lipnja 2023.).

13. Kod ocjene svrhe sklapanja ugovora ukazuje se na pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C-630/17: "Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe, osim ako je s obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.".

14. Nadalje, u odnosu na spornu mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda, a koje pravno pitanje tuženik problematizira u žalbi i za koje je također važno utvrditi ima li tužiteljica svojstvo potrošača s obzirom na zakonsku presumpciji iz članka 81. stavak 2. ZZP/03 (da se o članku 12. Ugovora o kreditu nije pregovaralo i da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile nadležnost suda prema sjedištu tuženika), valja reći da pod pretpostavkom da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna, to onda znači da se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala. Pritom osnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju mjesnu nadležnost utemeljio na samoj činjenici ništetnosti prorogacijske klauzule iz članka 12. Ugovora o kreditu.

15. U okolnostima konkretnog slučaja kada je utvrđeno da je prorogacijska klauzula nepoštena, a time i ništetna odredba, za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti suda relevantne su odredbe ZPP-a, tj. članak 48. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a to je opet sud u Zagrebu, osim ako ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na primjenu neke druge odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti.

16. Slijedom navedenoga, a budući je sporno je li tužiteljica potrošač, a o toj činjenici ovisi odluka suda o mjesno nadležnosti i osnovanosti cijelog tužbenog zahtjeva, pa tako i u odnosu na točku III. izreke presude koju žalbom pobija tužiteljica (odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnim članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 16.352,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF), valjalo je na temelju članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, jer je još uvijek neizvjestan uspjeh stranaka u sporu.

17. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će potpuno utvrditi činjenično stanje u pogledu činjenice je li tužiteljica potrošač na način da će od Ministarstva financija, Porezne uprave pribaviti podatak je li tužiteljica objekt financiran Ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, ocijeniti prigovor mjesne nadležnosti kako je to ukazano ovim rješenjem, nakon čega će cijeneći i ostale razloge kojima stranke pobijaju zakonitost donesene presude i rješenja biti u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

18. Na temelju članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Velikoj Gorici 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak