Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-411/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maćešić i suradnici d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1010/2023-21 od 10. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1010/2023-21 od 10. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan (ispravno: ništav) i bez pravnog učinka dio članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu za tečaj CHF (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetan (ispravno: ništav) i bez pravnog učinka članak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 1.996,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka III. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnove ništave odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 504,82 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. prosinca 2005. do isplate (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 2.310,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove sa zateznim kamatama, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta i plaćene naknade. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu koja je vezana za tečaj CHF (dio članka 7.) i kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita (članak 3.) te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i zahtjev za isplatu naplaćene naknade za obradu kredita.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 24.185,55 CHF protuvrijednosti u kunama,

- da je člankom 3. ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je člankom 7. ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

10. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je sredstva kredita utrošio za kupnju osobnog vozila, da mu je u banci ponuđen isključivo kredit u CHF, da o sadržaju ugovora nije pregovarao, pa tako niti o spornim člancima 3. i 7., zbog čega je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj potrošač u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita pa da su takve ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

U odnosu na ništavost valutne klauzule iz članka 7. Ugovora o kreditu

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na to pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati budući se zahtjev tužitelja za isplatu temelji na stjecanju bez osnove, ali i ugovorne štete.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 14. prosinca 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 103. stavak 1. ZOO/91 u vezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 da je ništava odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza vraćanja kredita uz valutnu klauzulu vezanu za tečaj CHF i da je prema članku 104. stavku 1. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju tako ništave odredbe ugovora. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog vještačenja utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 1.996,06 eura te naložio tuženiku da tužitelju isplati taj iznos. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništavu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 2. lipnja 2023.

U odnosu na ništavost naknade za obradu iz članka 3. Ugovora o kreditu

17. U odnosu na sporan članak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu tih troškova (3,30% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Članci 1065. do 1068. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje troškova obrade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje troškova obrade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje troškova obrade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima obrade prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

21. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništavom i na temelju članaka 104. stavak 1. i članka 210. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništavog članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu 504,82 eura koji nije sporan između stranaka. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništava odredba tuženika kojima je ugovorena predmetna naknada, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od 21. prosinca 2005. kada je naknada naplaćena, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

23. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu troškova obrade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbe o troškovima obrade, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

25. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe, jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak