Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-271/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-91/2024-21 od 12. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-91/2024-21 od 12. studenoga 2024. u cijelosti pod točkom I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.823,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. studenoga 2024 do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-91/2024-21 od 12. studenoga 2024. u dijelu pod točkom II. izreke preko iznosa od 1.823,63 eura do iznosa 1.882,72 eura i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja NN za naknadom troškova postupka u iznosu 59,09 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. studenoga 2024.

III. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim dio članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011240570 od 3. svibnja 2006. kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita (točka I.1.izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 185,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2006. do isplate (točka I.2. izreke), utvrđen je ništetnim članak 10. Ugovora o kreditu broj 9011240570 od 3. svibnja 2006. kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima banke (točka I.3. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnove ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iznos od 87,39 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2012. do isplate (točka I.4. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.882,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. studenoga 2024. do isplate (točka II. izreke).

1. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 382,72 eura.

2. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući presuda nema razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio da su ništetni članci 12.3. i 10. Ugovora o kreditu, odnosno razloge o povredi načela savjesnosti i poštenja i uzrokovanja znatne neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana na šteti tužitelja kao potrošača.

5. Međutim, kako u jednom dijelu bitne činjenice među strankama nisu sporne, a one koje su sporne moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispunjene su pretpostavke za donošenje presude na temelju članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 12.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i utvrđenje ništetnim članka 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćenih naknada.

8. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 3. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011240570 kojim je odobren kredit u iznosu 19.985,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. ugovorena namjena kredita za kupnju vozila,

- da je člankom 12.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita,

- da je člankom 10. ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate,

- da je tužitelj 4. svibnja 2006. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1.396,45 kuna / 185,34 eura što između stranaka nije sporno,

- da je tužitelj 1. lipnja 2012. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 658,41 kuna / 87,39 eura što između stranaka nije sporno.

9. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je na potpis dobio tipski unaprijed pripremljen ugovor o kojem se nije moglo pregovarati, a da tuženik nije dokazao da je tužitelju itko od djelatnika banke objasnio sporne ugovorene odredbe, odnosno na što se odnosi trošak obrade kredita niti u čemu se sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita i kako se određuje. Zaključivši da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer su navedene odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su predmetne odredbe Ugovora o kreditu iz članka 12.3 i članka 10. nepoštene i slijedom toga ništetne.

10. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje ZPP/07), jer u situaciji kada je Ugovor o kreditu sklopljen 3. svibnja 2006., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 7. kolovoza 2007.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

11. Članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

12. Osnovano u žalbi navodi tuženik da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenja da je izostalo pojedinačno pregovaranje paušalno zaključio da su (samo na temelju te jedne pretpostavke) sporne ugovorne odredbe ujedno nepoštene i da uzrokuju značajnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, izostali su bilo kakvi razlozi o načelu savjesnosti i poštenja i značajne neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, ali navodi da je sklapanje tipskog ugovora zakonski dopušteno. Na ove žalbene navode valja odgovoriti da se u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, tada zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje pri čemu nije odlučno što je sklapanje tipskih ugovora zakonski dopušteno, a kako to neosnovano u žalbi navodi tuženik. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 12.3. Ugovora o kreditu

14. Iako je sporna ugovorna odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu tih troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva (1,50% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Člankom 59. točkom 3. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadržava konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

16. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 12.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Tome treba dodati, da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništavom i na temelju članaka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništavog članka 12.3. Ugovora o kreditu u iznosu 185,34 eura koji nije sporan između stranaka. Imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 5. svibnja 2006. kada su troškovi obrade naplaćeni, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz članka 10. Ugovora o kreditu

19. Iz teksta članka 10. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje aktima banke, pa kada se uzme u obzir da tužitelj o toj odredbi nije pregovarao i da iz njegovog iskaza proizlazi da mu ništa nije rečeno o ovoj naknadi, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije riječ o ugovornoj odredbi koju tuženik sastavio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

20. Članci 1021. do 1027. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

21. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge, a što utječe prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o odredbi koja je uz primjenu članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 ocijenjena nepoštenom i utvrđena ništetnom.

22. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO-a i dosudio tužitelju iznos od 87,39 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2012. na temelju članka 1115. ZOO-a budući je tuženik nepošten stjecatelj.

23. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu obje naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. Pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka donio uz primjenu članka 154. stavak 1. ZPP-a i naložio tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka budući je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tužitelju pravo na naknadu troškova za pribavljanje potvrde o naplati spornih naknada u iznosu 50,00 eura. Iako se ne radi o troškovima koji su u vezi s poduzimanjem radnji u postupku, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, radi se o troškovima koji su povezani s ostvarenjem prava koja su vezana uz meritum spora jer su zatraženi podaci bili potrebni kako bi tužitelj mogao postaviti zahtjeve za isplatu (restituciju) plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita te dokazati osnov svoje tražbine. Stoga tužitelju pripadaju troškovi sastava dopisa prema Tbr. 36/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) u visini 25 bodova što iz vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 50,00 eura.

26. Nasuprot tome, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu 66,36 eura budući je tužitelj platio iznos od 13,27 eura, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova u iznosu 59,09 eura i pripadajućim zateznim kamatama.

27. Slijedom navedenoga, na temelju članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti pod točkom I. izreke i djelomično pod točkom II. izreke te na temelju članka 373. točka 2. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke.

28. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu budući se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženika glede glavne stvari je odbijena kao neosnovana.

U Velikoj Gorici 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak