Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški
Nova Gradiška
Poslovni broj: P-491/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Višnji Babić odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić odvjetniku iz Slavonskog Broda, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 29. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 11. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su dijelovi odredbe sadržane u člancima 5. i 11. Ugovora o kreditu br. 51677/06 kojeg su 20.09.2006. godine sklopili koji su tužitelj BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA HRVATSKA d.d. (ranije Societe Generale – Splitska banka dd.) Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 kao kreditor u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke ništetni te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužitelju BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s iznos od 2.201,65€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.7.2015. godine a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine tako da se ista obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
- 23,94 € sa kamatom od 13.03.2007 do isplate
- 19,84 € sa kamatom od 11.04.2007 do isplate
- 18,84 € sa kamatom od 11.05.2007 do isplate
- 19,38 € sa kamatom od 12.06.2007 do isplate
- 18,42 € sa kamatom od 11.07.2007 do isplate
- 19,19 € sa kamatom od 11.08.2007 do isplate
- 19,08 € sa kamatom od 11.09.2007 do isplate
- 18,10 € sa kamatom od 11.10.2007 do isplate
- 18,82 € sa kamatom od 13.11.2007 do isplate
- 17,98 € sa kamatom od 11.12.2007 do isplate
- 18,80 € sa kamatom od 11.01.2008 do isplate
- 18,94 € sa kamatom od 12.02.2008 do isplate
- 17,92 € sa kamatom od 11.03.2008 do isplate
- 18,76 € sa kamatom od 11.04.2008 do isplate
- 17,84 € sa kamatom od 13.05.2008 do isplate
- 18,25 € sa kamatom od 11.06.2008 do isplate
- 17,52 € sa kamatom od 11.07.2008 do isplate
- 17,88 € sa kamatom od 12.08.2008 do isplate
- 17,80 € sa kamatom od 11.09.2008 do isplate
- 17,65 € sa kamatom od 11.10.2008 do isplate
- 18,54 € sa kamatom od 11.11.2008 do isplate
- 17,67 € sa kamatom od 11.12.2008 do isplate
- 19,44 € sa kamatom od 13.01.2009 do isplate
- 32,18 € sa kamatom od 11.02.2009 do isplate
- 29,54 € sa kamatom od 11.03.2009 do isplate
- 31,24 € sa kamatom od 11.04.2009 do isplate
- 29,81 € sa kamatom od 12.05.2009 do isplate
- 30,43 € sa kamatom od 11.06.2009 do isplate
- 29,48 € sa kamatom od 11.07.2009 do isplate
- 29,77 € sa kamatom od 11.08.2009 do isplate
- 29,75 € sa kamatom od 11.09.2009 do isplate
- 28,23 € sa kamatom od 13.10.2009 do isplate
- 29,19 € sa kamatom od 11.11.2009 do isplate
- 28,17 € sa kamatom od 11.12.2009 do isplate
- 37,63 € sa kamatom od 12.01.2010 do isplate
- 37,90 € sa kamatom od 11.02.2010 do isplate
- 33,87 € sa kamatom od 11.03.2010 do isplate
- 37,65 € sa kamatom od 13.04.2010 do isplate
- 36,78 € sa kamatom od 11.05.2010 do isplate
- 38,36 € sa kamatom od 11.06.2010 do isplate
- 37,99 € sa kamatom od 13.07.2010 do isplate
- 37,64 € sa kamatom od 11.08.2010 do isplate
- 40,33 € sa kamatom od 11.09.2010 do isplate
- 37,17 € sa kamatom od 12.10.2010 do isplate
- 38,32 € sa kamatom od 11.11.2010 do isplate
- 37,95 € sa kamatom od 11.12.2010 do isplate
- 39,77 € sa kamatom od 11.01.2011 do isplate
- 31,43 € sa kamatom od 11.02.2011 do isplate
- 28,50 € sa kamatom od 11.03.2011 do isplate
- 30,53 € sa kamatom od 12.04.2011 do isplate
- 30,63 € sa kamatom od 11.05.2011 do isplate
- 32,27 € sa kamatom od 11.06.2011 do isplate
- 31,30 € sa kamatom od 12.07.2011 do isplate
- 36,81 € sa kamatom od 11.08.2011 do isplate
- 31,82 € sa kamatom od 13.09.2011 do isplate
- 29,78 € sa kamatom od 11.10.2011 do isplate
- 30,54 € sa kamatom od 11.11.2011 do isplate
- 29,12 € sa kamatom od 13.12.2011 do isplate
- 30,25 € sa kamatom od 11.01.2012 do isplate
- 30,24 € sa kamatom od 11.02.2012 do isplate
- 28,01 € sa kamatom od 13.03.2012 do isplate
- 29,24 € sa kamatom od 11.04.2012 do isplate
- 28,04 € sa kamatom od 11.05.2012 do isplate
- 28,68 € sa kamatom od 12.06.2012 do isplate
- 27,14 € sa kamatom od 11.07.2012 do isplate
- 27,59 € sa kamatom od 11.08.2012 do isplate
- 26,75 € sa kamatom od 11.09.2012 do isplate
- 25,61 € sa kamatom od 11.10.2012 do isplate
- 26,31 € sa kamatom od 13.11.2012 do isplate
- 24,94 € sa kamatom od 11.12.2012 do isplate
- 25,44 € sa kamatom od 11.01.2013 do isplate
- 24,63 € sa kamatom od 12.02.2013 do isplate
- 21,73 € sa kamatom od 12.03.2013 do isplate
- 23,96 € sa kamatom od 11.04.2013 do isplate
- 22,39 € sa kamatom od 11.05.2013 do isplate
- 22,49 € sa kamatom od 11.06.2013 do isplate
- 21,12 € sa kamatom od 11.07.2013 do isplate
- 21,60 € sa kamatom od 13.08.2013 do isplate
- 21,26 € sa kamatom od 11.09.2013 do isplate
- 20,23 € sa kamatom od 11.10.2013 do isplate
- 20,44 € sa kamatom od 12.11.2013 do isplate
- 19,46 € sa kamatom od 11.12.2013 do isplate
- 11,62 € sa kamatom od 11.01.2014 do isplate
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.298,03€ sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 11. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija.
V Tužitelj BH je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.
Obrazloženje
1.Tužitelj je sa 21.5.2019. podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se utvrdilo da su ništave odredbe ugovora o kreditu u točki 5. i 11. Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika zaključenog dana 20. rujna 2006. broj Ugovora 51677/06 a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, te naložilo tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 25.600,00 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
U tužbi se, između ostalog, navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom (ranije Societe Generale-Splitska banka d.d.) kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu ( u nastavku Ugovor) broj 51677/06 20. lipnja 2006. temeljem kojega je tužitelju isplaćen iznos od 39.230,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora, sa kamatama od 4,20% godišnje koja je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Rok otplate kredita ugovoren je na 120 mjeseci.
U točki 5. (kamatna stopa/naknada) Ugovora da je navedeno da kamatna stopa iznosi 4,20% godišnje da je promjenjiva, da kamatna stopa predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5% i vrijedi do 31.prosinca 2006. Nakon toga roka, na ostatak duga, da će se primijeniti kamatna stopa od 4,44% odnosno kamatna stopa sukladno odluci kreditora efektivna kamatna stopa EKS iznosi 4,46%.
U točki 11 (KAMATE /TROŠKOVI) Ugovora da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje odlukom kreditora. O navedenim odredbama ugovora da se nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope.
Tuženik da nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te da je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Predmetnim ugovorom da je bilo ugovoreno da bi tužitelj trebao prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope iz ugovora prema odlukama banke. Prilikom razgovora o kreditu i zaključenja samog ugovora tuženik da nije upoznao tužitelja sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene kamate te da je time tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima .Tužitelj da je u cijelosti otplatio kredit. Tužitelj da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji uz obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 100-tinjak kuna nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik da je propustio upoznati tuženika sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR-u, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan ,na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope…
Dana 13. lipnja 2014. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je donio presudu i rješenje poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u toč.1. izreke i u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima. Odredbom čl.131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača da je određeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku čini nespornim da je sa tužiteljem dana 20.rujna 2006. zaključen ugovor o kreditu (dalje Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 39.230,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 120 mjeseci. Tuženik ne osporava da se u čl. 5.Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,20 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl.11.Ugovora navodi da će kamatna stopa propisivati odlukama kreditora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima. Pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi da se zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu prednje navedenom kao i predmetu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13.
Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376.Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372 ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo , da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO-a. Osporava tuženik da bi donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske stoga da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti Tuženik da je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke. Tuženik po punomoćniku ističe da su stranke 2016.zaključile Dodatak br.1.Ugovora o kreditu br. 51677/06 (Konverzija), da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015 dalje ZID ZPK). Za razliku od tuženika za tužitelja da nije postojala nikakva zakonska obveza sklapanja Dodatka ugovoru nego je to bila mogućnost koju je tužitelj u konačnici prihvatio. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovoru stranke su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog ugovora o kreditu, a izvršenom konverzijom da se postigla promjena valute, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovoru, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom.
Iz izračuna konverzije da je vidljivo kako su sve uplate tužitelja pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i povećanom (CHF ) tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga, da je sa obračunom konverzije tužitelj bio upoznat prije zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu te da su stranke sporazumno izmijenile odredbe čl.1.i.2. osnovnog ugovora tako da su te izvorne odredbe prestale vrijediti i proizvoditi pravne učine između stranaka. Pravilnost izračuna konverzije da je tužitelj potvrdio potpisom Dodatka, a gdje da su na koncu ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku.
3. Sa 11.6.2021. u predmetu pod ranijom oznakom P-308/2019 donesena je presuda (str. 235 spisa) kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi 2, 5, 10 i 11 Ugovora o kreditu od 20. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika kao kreditora u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te nadalje tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 31.905,99kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana plaćanja svakog utvrđenog iznosa preplate do isplate.
4. Na donesenu presudu tuženik je uložio žalbu te je po istoj Županijski sud u Karlovcu rješenjem Gž-785/2021-2 od 21. listopada 2024. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U naputku II stupanjske odluke drugostupanjski sud je naveo da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora je na banci. U pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog banke za saslušanjem tužitelja na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokaza, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora.
Iz stanja prvostupanjskog spisa da je razvidno da je tuženik na okolnost na okolnost da li se o spornoj ugovornoj odredbi prethodno pregovaralo između tužitelja i tuženika prije sklapanja Ugovora o kreditu broj 51677/06. predložio saslušanje tužitelja i javnog bilježnika i u odgovoru na tužbu, na ročištu održanom 24. lipnja 2020. te na ročištu održanom dana 19. svibnja 2021., koje dokaze sud prvog stupnja nije proveo te nije utvrđivao okolnosti bitne za ocjenu da li se i u kojoj mjeri intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na konkretan slučaj, budući da nije proveo dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem tužitelja, a na okolnosti obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.
Činjenično stanje je stoga pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a što je posljedica odluke prvostupanjskog suda da ne provodi niti jedan drugi dokaz osim financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa u tom pravcu nisu niti provedeni dokazi koje je predložio tuženik, činjenično stanje je ostalo u tom dijelu neutvrđeno, a samim tim ni materijalno pravo nije moglo biti pravilno primijenjeno.
U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika postoji praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
Drugostupanjski sud je naložio da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud odluči da li se i u kojoj mjeri intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na konkretan slučaj, te u tom pravcu saslušati tužitelja na okolnosti obaviještenosti u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, nakon čega će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata preplaćenih iznosa kredita temeljem nepoštenih odredbi ugovora i donijeti novu odluku i odlučiti o ukupnim troškovima postupka.
Navodi da u razlozima presude treba jasno naznačiti razloge zbog kojih se intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na konkretan slučaj a imajući u vidu okolnosti zaključenja predmetnog ugovora i status tužitelja kao potrošača.
Vezano uz sporno pitanje pravnih posljedica nastalih sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu (tzv. Konverzija), drugostupanjski sud smatra ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi jer se Sporazumom o konverziji ne rješava pitanje pretplaćenih kamata u kreditima odobrenih u valuti CHF kroz utuženo razdoblje već samo pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu. U tom smislu ispravno je citirano i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj Rev-2868/2018., da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
5. Po ukidanju prvostupanjske presude na novom pripremnom ročištu od 16.1.2025. punomoćnik tužitelja je ostao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i to članaka 2.,5.,10.,i 11. te kod zahtjeva za isplatom iznosa od 2.201,65€ s time da će mjesečne anuitete specificirati nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja.
Punomoćnik tužitelja predložio je da se iznos razlike više plaćenog zbog utjecaja promjene redovne kamatne stope u iznosu od 15.714,09kn za ukupno više plaćene iznose za samo više plaćene iznose od 16.588,30kn i iznos od manje plaćenog od 874,21kn preračuna u iznose eura s obzirom da je nalaz vještačenja izračunat 15.12.2020. kada nije bio u primjeni euro u Republici Hrvatskoj i kada nije bio poznat tečaj konverzije 1,00 € = 7,345kn.
Predložio je da se u ovom predmetu ne uzme izračun preplate po konverziji koja iznosi 30.425,56kn jer je ista umanjena od ukupnog izračuna valutnih razlika koji se za isti kreditni odnos vodi na ovom sudu u predmetu P-375/2023. Za isti kreditni odnos u predmetu P-375/2023 izračunata je razlika više plaćenih anuiteta zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora Splitske banke d.d. u otplati kredita a u odnosu na prodajni tečaj iste na dan isplate kredita i utvrđena je ukupna razlika po osnovi valutnog utjecaja od 43.370,24kn / 5.756,22€ a u kojoj je u potpunosti isključen utjecaj promjena (i povećanja i smanjenja redovnih kamatnih stopa) te je za ukupni iznos izračunatih valutnih razlika umanjena preplata po konverziji prema zadatku i rješenju suda i to od ukupno plaćenih iznos do visine plaćenih iznosa od 43.370,24kn umanjena za preplatu po konverziji od 30.425,56kn što iznosi 12.944,68kn. Također drugim načinom izračuna a zadano rješenjem suda od samo više plaćenih valutnih razlika od 44.588,53kn (u kojoj je u potpunosti isključen utjecaj promjena redovnih kamatnih stopa i u kojoj su izračunati samo više plaćeni iznosi a nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi) umanjena je za iznos preplate po konverziji od 30.425,56kn što iznosi 14.157,97kn / 1.879,09€.
Predlaže da sud donese rješenje da vještak dopunom vještačenja izračuna razliku više plaćenog u ovom kreditnom odnosu koji potječe samo od promjena (i povećanja i smanjenja redovnih kamatnih stopa) i navedene iznose preračuna tečajem konverzije u eur a da u izračunatim iznosima se ne umanjuje iznos preplate po konverziji u iznosu od 30.425,56kn jer je navedeni iznos preplate u cijelosti odbijen od valutnih razlika u predmetu P-375/2023 koji se na ovom sudu vodi za ovaj isti kreditni odnos. Na pripremnom ročištu zamjenik punomoćnika tuženika u cijelosti je ostao kod odgovora na tužbu i svih dokaznih prijedloga iz istoga, a posebno kod navoda iz podnesaka od 2.1.2025. i 22.10.2019. kojim je istaknut prigovor prijeboja. Opreza radi protivi se preinaci tužbenog zahtjeva.
Ističe prigovor zastare potraživanja. Predlaže provođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik se protivi provođenju dopune financijsko knjigovodstvenog vještačenja budući da je isto bespredmetno, a iz razloga koje je tuženik ranije naveo tijekom postupka s obzirom da se radi o pravnom pitanju, te tužitelj nije dokazao pravnu osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva. Predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova.
6. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o kreditu od 20. rujna 2006., u izvod iz registra Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9779, u dodatak broj 1 Ugovora o kreditu, u sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita, u otplatni plan, u obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 86-100 spisa), u otplatni plan za ugovor broj 51677/06 (str. 101-145), u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjak od 15. prosinca 2020. i dopunu nalaza od 21.1.2025., u usmeno očitovanje vještaka na ročištu od 29.12.2025., u iskaz saslušanog tužitelja BH, u podneske stranaka.
7. Tužitelj BH iskazao je da je kredit iz 2006. digao kod Splitske banke radi adaptacije nekretnine u kojoj stanuje te za refinanciranje ranijeg stambenog kredita koji je podigao u Privrednoj banci. U poslovnici Splitske banke u Novoj Gradišci mu je ponuđen ovaj kredit koji je vezan za CHF i rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit u to vrijeme. Tužitelju je bilo bitno da je iznos rate koja mu je izračunata bila tolika da ju je mogao redovno otplaćivati. U to vrijeme je bio zaposlen u HŽ-u te je kredit otplaćivan trajnim nalogom preko plaće. Nije znao što je promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula niti je to pitao a imao je povjerenja u djelatnika banke kod koje je dizao kredit. Nije upozoren da će mjesečni anuitet kredita rasti odnosno da bi se rata kredita povećala a ubrzo je došlo do povećanja sa iznosa od 1.750,00kn na 2.300,00kn. Kada je rata bila tolika da ju je teško mogao plaćati a neprestano je rasla pristao je na konverziju koju je ponudila banka. Ugovor o konverziji je napravljen u veljači 2016. a kredit je trebao biti otplaćen u rujnu 2016. Nije se raspitivao kod drugih banaka o uvjetima za podizanje kredita već je od poznatih osoba čuo da je kredit u Splitskoj banci najpovoljniji. Nije čitao ugovor o kreditu kada ga je potpisivao i bila mu je bitna samo visina rate i iznos kamata u vrijeme potpisivanja ugovora. Kada je rata kredita rasla išao je pitati u banku zbog čega rata raste a rečeno mu je da je to odluka sa vrha banke i ništa mu nije objašnjavano. Kod javnog bilježnika prilikom potpisivanja ugovora nije niti tražio objašnjenje niti mu je što objašnjeno. Po zanimanju je strojovođa i ne razumije financijske izraze. Prilikom dogovaranja kredita nije mogao dogovarati nikakve uvjete oko kredita ni oko kamatne stope niti bilo čega drugoga. Ponuđen mu je već ispisan primjerak ugovora koji je trebao potpisati. Nije imao nikakav obrt na sebi niti poslovnu djelatnost već je bo zaposlen kao djelatnik HŽ-a. Nije dugo razmatrao mogućnost podizanja kredita jer mu je kredit trebao. Sa nikim se nije savjetovao o uvjetima kredita i vjerovao je djelatniku banke kada mu je rekao da je to najpovoljniji kredit. Nije čitao ugovor i ne zna da li bi razumio odredbe ugovora. Nije bio svjestan rizika sklapanja ugovora pod uvjetima kako ih je sklopio sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Taj kredit je sklopio jer mu je rečeno da je isti najpovoljniji koji se veže uz CHF koji je jaka valuta. Nitko ga za ništa nije pitao prilikom potpisivanja ugovora a prihvatio je ono što mu se nudilo i nije bio u situaciji da nešto mijenja ili što drugo traži. Nekada je primao obavijesti banke o promjeni kamatnih stopa ali ih nije razumio a vidio je da rata kredita raste. Javio se banci radi objašnjenja no opet nije ništa znao. Aneks ugovora na raniji ugovor o kreditu je sklopio jer je tim aneksom došlo do smanjenja rate koju više nije mogao plaćati.
8. Podneskom od 4. siječnja 2021. (str. 184. spisa) tužitelj je po punomoćnici, a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 15.12.2020.uredio tužbeni zahtjev, na način da umjesto iznosa u tužbi od 25.600,00 Kn/ 3.397,70 eura potražuje iznos od 31.905,99 Kn /4.234,65Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose preplate.
Zadnjim podneskom od 12.6.2025. (str. 558 spisa) a nakon provedene dopune financijskog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 2.201,65€ a koji iznos je po provedenoj dopuni financijskog vještačenja vještak utvrdio kao razliku plaćenih anuiteta koja potiče od promjene kamatne stope a sve prema nalazu vještačenja od 15.12.2020. iz tablice 3 gdje su iznosi bili izračunati u kunama a sada preračunati u euro bez umanjenja priznate preplate u iznosu od 30.425,56kn koja je priznata tužitelju temeljem Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog uz CHF a koji Sporazum – Aneks je zaključen sa 8.1.2016.
9. Podneskom od 17. ožujka 2021. tuženik se po punomoćniku protivio preinaci tužbe koja je učinjena sa 4.1.2021. te je predlagao da sud odbije zahtjev tužitelja jer da je tužitelj provedenom konverzijom Ugovora o kreditu u cijelosti obeštećen za sve eventualne pretplate i da tužitelj nakon zaključenja Dodatka ugovora o kreditu sa 8.1.2016 nema pravni interes za vođenje ovoga postupka.
Dopuna financijskog vještačenja je provedena radi izračuna razlike više plaćenog u kreditnom odnosu između stranaka a koja potiče samo od promjena i povećanja i smanjenja redovnih kamata uz izračun iznosa preračuna tečajem konverzije u eurima uz naputak da se izračunati iznosi preplate ne umanjuju za iznos priznate preplate u konverziji koji iznos preplate je u cijelosti odbijen od valutnih razlika u predmetu P- 375/2023 koji se vodi kod ovog suda, kod istog suca, sa istim strankama zastupanim po istim punomoćnicima stranaka.
10. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva koja je učinjena prije donošenja ranije prvostupanjske presude koja je ukinuta. Tužba za preplatu zbog promjene kamatne stope podnesena 21.5.2019. a tužba u kasnijem predmetu pod oznakom P-375/2023 kasnije kada se preplata zbog primjene valutne klauzule po zakonu mogla utužiti. Kasnije preciziranje tužbenog zahtjeva koji je snižen izvršeno je nakon dopune financijskog vještačenja a tužbeni zahtjev je preciziran bez odbijanja priznate preplate u konverziji i bez odbijanja izračunatih potplata zbog promjene kamatne stope a zbog postojeće sudske prakse da se iznosi manje plaćenog ne odbijaju od iznosa izračunate preplate.
Točni su navodi tuženika da je odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99- pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.
Odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu pa je sud dopustio preinaku tužbe učinjena podneskom tužitelja od 4. siječnja 2021. a koji iznos iz tužbenog zahtjeva je tužitelj naknadno snizio na iznos od 2.201,65€.
11. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 12. lipnja 2025.( str. 558. spisa) a kojim se traži isplata ukupnog iznosa od 2.201,65Eura u cijelosti osnovan.
12. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HVB Splitska Banka d.d. kao kreditor zaključili dana 20.rujna 2006. Ugovor o kreditu, pod brojem 51677/06 , u iznosu od 39.230,00 CHF na rok otplate 10 godina uz mjesečnu otplatu na 120 anuiteta a sve obračunato prema srednjem tečaju za devize kreditora za valutu CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva kamatna stopa ugovorena je i početno je primjenjivana od 4,20% uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 402,58 CHF a prema početnom planu otplate; - naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 4,20% na više (obavijesti o promjeni kamatne stope str.86-100 spisa) ; - da je kredit plasiran 29.rujna 2006. (početni plan otplate-obračun konverzije str.38 spisa); - da su stranke 8. siječnja 2016. zaključile Dodatak br.1 Ugovora o kreditu.
13. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 8. siječnja 2016. (str.35-36 spisa) utvrđeno je da odredbom čl.1. i 2. Dodatka ugovoru kreditor sklopio ovaj dodatak ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 dalje ZID ZPK) u ispunjenju zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Tuženik je, dakle, nesporno ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
14. Izvjesno je da je kamatna stopa određena Dodatkom ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: ,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“
15. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP- a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sporno je li provedenom konverzijom tužitelj, doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.
17. Sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK.
18. Činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug u vidu postojećih izvještačenih preplata zbog ugovorene promjenjive kamatne stope te postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog. Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvan ugovorne odnose među strankama.
19. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.
Tužitelj protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.
20. Pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke). U svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., po pitanju ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
22. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava te se Dodatkom ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Dodatkom ugovoru o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke). Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
23. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbama Ugovora čl. 5 i čl.11. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i čl. 2. Ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak nije pregovaralo a što proizlazi i iz iskaza saslušanog tužitelja. Opravdano se postavlja pitanje jesu li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužitelja upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…
Tuženik nije dokazao a što i saslušani tužitelj svom iskazu potvrđuje da je u predugovornoj fazi djelatnik tuženika upozorio tužitelja na rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i ugovaranja valutne klauzule (oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara) te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Nepotrebno je saslušanje javnog bilježnika obzirom na njegovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno da djelatnik tuženika nije tužitelja upozorio na rizičnost istih odredbi a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije je ocijeniti jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla a što je javni bilježnik koji je ovjeravao ugovor i učinio. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…
24. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
25. Dužnost je tuženika prilikom pregovaranja pružiti tužitelju potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje. Tuženik nije dokazao da je prilikom pregovaranja sa tužiteljem pružio gore navedene potrebne informacije.
26. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba ,a ona je zavisna o odluci jednog ugovaratelja u konkretnom slučaju tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, stoga ova odredba čl. 11 Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, a što je suprotno odredbi čl.26.ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
27. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 5. travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je odredbom čl.102. toga Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. istoga Zakona regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.
Činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.
28. Samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se, tijekom budućeg kreditnog razdoblja, kretati visina njegova zaduženja.
29. Odredbom čl.87. st.1.i.2. ZZP/03 propisano je da je ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u stavku I. izreke ove presude. Pri tome se ističe da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita ali ne i na saniranje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatkom ugovora o kreditu kao što je ranije navedeno uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime nije riješeno pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika.
30. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
31. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.
32. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće: Točni su navodi tuženika da u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u slučaju instituta stjecanja bez osnove ima primijeniti opći zastarni rok.
Pri tome se ističe da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih do 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 13. lipnja 2014.(kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja (tužba podnesena 21. svibnja 2019.).
33. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. izrazio je stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga a kako je ovaj sud našao za utvrđenim da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to je izvjesno , a protivno tvrdnji tuženika, da nije došlo do zastare potraživanja tužitelja.
34. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu (razlika između stvarno plaćenih anuiteta i početno ugovorenog anuiteta ) proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege. Pismeni nalaz i mišljenje od 15. prosinca 2020. (str. 152 do 181 spisa) i dopunu nalaza od 3.2.2025. (str. 508 do 513 spisa) sud u cijelosti prihvaća.
U pismenom nalazu od 15.12.2020. i dopuni nalaza od 3.2.2025. financijski vještak navodi da su izračunate razlike zbog promjene redovne kamatne stope u kunama u nalazu od 15.12.2020. a u dopuni nalaza vještačenja su izračuni iz osnovnog nalaza vještačenja preračunati iz kuna u eure te u izračunatim razlikama nije uzeta u obzir priznata preplata po konverziji kredita u iznosu od 30.425,56kn koja je priznata tužitelju i uzeta u obzir u predmetu P-375/2023 koji predmet se vodi kod istog suda i istog suca a gdje je tužitelj utužio preplatu zbog primjene valutne klauzule te je pismeni nalaz financijskog vještačenja dostavljen u navedeni spis.
35. U dopuni nalaza financijskog vještačenja vještak navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prethodnik tuženika HVB Splitska banka d.d., Ruđera Boškovića 18, Split, kao kreditor sklopili dana 20.09.2006. godine Ugovor o stambenom kreditu pod brojem ugovora 51677/06 u iznosu od **39.230,00 CHF, na rok otplate od 10 godina, uz mjesečnu otplatu na 120 anuiteta, prema prodajnom tečaju za devize kreditora Splitske banke d.d. Split za valutu za CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva nominalna redovna kamatna stopa je ugovorena i početno je primjenjivana od 4,20% uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 402,58 CHF, a prema početnom planu otplate vještak je za potrebe ovog suda za ovaj kreditni odnos u predmetu P-308/2019 dana 15.12.2020. godine izradio nalaz vještačenja u kojem, a koji nije preračunat iz kuna u EUR, jer tada nije bilo poznato da li će Republika Hrvatska uvesti EUR. U ovom predmetu utužena je razlika plaćene redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu. Vještak je također za potrebe ovog suda za ovaj kreditni odnos u drugom predmetu P- 375/2023 dana 01.06.2024. godine izradio nalaz vještačenja. U tom predmetu P- 375/2023 utužena je razlika plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora Splitske banke d.d. Split, u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na prodajni tečaj za devize kreditora Splitske banke d.d.
Split na dan isplate kredita.
Za ovaj kreditni odnos provedena je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR i utvrđeno je više plaćeno, odnosno preplata po konverziji kredita u ukupnom iznosu od 30.425,56 kuna. S obzirom na dva tužbena zahtjeva u dva parnična predmeta za jedan te isti kreditni odnos, preplata po konverziji kredita u ukupnom iznosu od 30.425,56 kuna, umanjena je od ukupno više plaćenih iznosa po osnovi valutnih razlika u drugom predmetu P-375/2023 i nije umanjivana u ovom predmetu P-491/2024 (stari broj: P- 308/2019) od razlike više plaćenih redovnih kamata, da ne bi bila dva puta umanjena. U dopuni nalaza vještak navodi da je napravio izračun prema zadatku zadanom u rješenju suda a gdje je u rješenju suda zadan zadatak da se podatci iz tablice 3, za iznose izračunatih razlika plaćenih redovnih kamata u odnosu na početno ugovorenu preračunaju iz kuna u EUR, bez umanjenja za priznatu preplatu po konverziji kredita u iznosu od 30.425,56 kuna, koja je priznata tužitelju temeljem „Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF“, koji je zaključen dana 08.01.2016. godine.
Tablica 3 za ovaj predmet iz nalaza vještačenja od dana 15.12.2020. godine, koja se nalazi na stranici 5.nalaza, preračunata je u ovom dokumentu prema rješenju suda u tablicu 1 iz novčanih vrijednosti kuna u novčane vrijednosti u EUR. Iz tablice 1 (str. 510 spisa do 511 spisa) vidljivo je da je ukupno više plaćeno redovne kamate zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu i razlika iznosi više plaćeno 15.714,09 kuna /2.085,62 EUR.
U izračunatom iznosu su sadržani i više plaćeni i manje plaćeni iznosi razlika. Od ukupnog iznosa samo više plaćeni iznosi razlika, kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početno ugovorenu, iznosi samo više plaćeno 16.588,30 kuna/2.201,65 EUR. Od ukupnog iznosa, samo manje plaćeni iznosi razlika, kada je redovna kamatna stopa bila manja u odnosu na početno ugovorenu, iznosi samo manje plaćeno (minus) -874,21 kuna /-116,03 EUR. Iznosi iz kuna u EUR preračunati su tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna. Manje plaćeni iznosi kamate su nastali kada je od 01.01.2014. godine do provođenja konverzije iz CHF u EUR bila zakonski određena kamatna stopa od 3,23%, što je manje u odnosu na početno ugovorenu. Prethodno je opisano temeljem izračuna u nalazu vještačenja od 15.12.2020. godine i tabličnog izračuna u tablici 1. u dopuni nalaza vještačenja.
36. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja na ime preplaćenih iznosa anuiteta zbog primjene promjenjive kamatne stope iznos od ukupno 16.588,30 kuna/2.201,65 EUR te je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja preciziran kao u podnesku od 12.6.2025. u cijelosti usvojen.
U ovom predmetu P-491/2024 ranije oznake P-308/2019 vještak nije iz preplaćenog iznosa zbog primjene promjenjive kamatne stope oduzimao iznos priznate preplate po konverziji u iznosu od 30.425,56kn a koji utvrđeni iznos preplate je oduzet od utvrđene preplate zbog primjene valutne klauzule u predmetu P-375/2023 koji se vodi kod istog suda i kod istoga suca i u kojem predmetu je u spis dostavljeno financijskog vještačenje po istom financijskom vještaku a gdje je tužena OTP banka zastupana po istom punomoćniku odvjetniku Belizaru Tomaić tako da je to garancija da će se priznata utvrđena preplata od izvještačenog preplaćenog iznosa oduzeti u drugom predmetu a kako je to i istakao financijski vještak u svom nalazu.
37. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29.ZOO-a.
38. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.
S obzirom na visinu vrijednosti spora od 2.201,65€, priloženi troškovnik tužitelja (str. 591 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00€ (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištima 24.6.2020., 19.5.2021., 16.1.2025. i 29.12.2025. u iznosu od po 200,00€ za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 30.8.2019., 21.11.2019., 19.2.2020., 10.1.2025., 12.6.2025. u iznosima od po 200,00€ za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke od 11.6.2021. i 11.2.2026. u iznosu od po 100,00€ za svako ročište (Tbr.9/3 Tarife), a što zbrojeno daje iznos od 3.200,00€ na koji tužitelju pripada PDV od 800,00€ a što zbrojeno daje iznos od 4.000,00€. Tužitelju je priznat i trošak za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 331,81€ te za dodatno vještačenje 199,09€ te plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 79,63€ što zbrojeno daje iznos od 4.610,53€ koji iznos je osnovani trošak tužitelja.
39. Sud je tuženiku priznao trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00€ sa pripadajućim PDV-om što daje zbroj od 312,50€ te je za taj iznos umanjio tužiteljev osnovan trošak od 4.610,53€ pa je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak od ukupno 4.298,03€.
40. Tužitelj je odbijen sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa i to za troškove sastava podnesaka od 24.3.2020. (str. 62 spisa), od 15.6.2020. (str. 77 spisa), od 4.1.2021. (str. 200 spisa), 8.4.2021. (str. 214 spisa), od 15.10.2025. (str. 580 spisa), 22.10.2025. (str. 584 spisa), a obzirom da se radi o podnescima u kojima se ponavljaju navodi tužiteljske strane a i obzirom na čl. 8 Tarife gdje se strankama priznaje trošak sastava tužbe i još tri podneska u prvostupanjskom postupku a sud je tužiteljskoj strani temeljem čl. 8 st. 6 nakon ukidanja prvostupanjske odluke priznao dalji trošak jednog dijela dostavljenih podnesaka no zbog brojnosti podnesaka sa jednim dijelom troška sastava istih tužitelj je odbijen.
Tuženik je u ovom postupku osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva pa su troškovi nastali u postupku rezultat upravo takvog ponašanja tužene strane zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja a kasnije i dopune istog vještačenja. Zbog brojnosti podnesaka dostavljenih od strane tuženika na koje podneske se tužiteljska strana očitovala došlo je do podnošenja većeg broja podnesaka obje strane a u odluci o trošku sud je priznao dio troškova sastava podnesaka tužitelju a sa dijelom je isti odbijen.
41. Tužitelj je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11 točka 1 st. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) a kao tužitelj i potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
42. Slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.
U Novoj Gradiški 11. veljače 2026.
S u d a c :
Željka Paunović
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.
DN-a:
1. Odvj. Višnja Babić
2. Odvj. Belizar Tomaić
