Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-188/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sucu Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate (v.p.s. 1.500,00 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 20. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objavivši 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 628-50-4160194 sklopljenog 4. lipnja 2007.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. te ČOP IVICE kao Korisnika kredita i Davatelja osiguranja:

- sadržane u članku 3 Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

- sadržane u članku 9 pod naslovom OSTALI UVJETI u dijelu u kojem je navedeno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor kao i da na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 303,46 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 7. lipnja 2007.g. pa do isplate;

- iznos od 99,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 7. travnja 2011.g. pa do isplate;

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 03. veljače 2025. navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 04. lipnja 2007. br. 628-50-4160194 (dalje: Ugovor) s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF), da se radilo o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila, s rokom otplate pet godina. U čl. 3. Ugovora pod nazivom "Naknada" ugovoreno je kako se iznos od 3,30% naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

Radi se o tzv. ulaznoj naknadi i troškovima kredita u odnosu na koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u presudi Rev-673/23 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost odnosno utvrđeno je da se o odredbama koje se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da potrošačima nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Nadalje, takva je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno načelu savjesnosti i poštenja i to na štetu potrošača te je pri tom ukazano na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Radi se i o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane banke te potrošač na istu nije imao utjecaj niti je istome razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu pojašnjenja konkretno nastalih troškova koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

Nadalje, u čl. 9. pod naslovom "Ostali uvjeti" ugovoreno je kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor te da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju Opći akti kreditora. Tužitelj je izvršio prijevremenu otplatu kredita 6. travnja 2011. uplatom iznosa od 27.611,35 kn, što je evidentirano i u Potvrdi tuženika a tom prilikom je tužitelju naplaćen iznos od 751,14 kn/99,69 EUR na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

Na prethodno opisane odredbe Ugovora tužitelj nije mogao utjecati te mu je tuženik kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao sagledati u cjelini. Ujedno je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine naknade. Prednje ne predstavlja ravnopravan odnos niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja a vezano uz to ukazuje i na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH Su IV-308/2020 od 05. studenog 2020. Prema tome, obje naknade je banka odredila jednostrano, iste su predstavljale sadržaj standardnog ugovora na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati niti je u samom Ugovoru ili općim uvjetima utvrđeno koji su egzaktni parametri za utvrđivanje naknade. Ukazuje i na odluke Europskog suda o tumačenju Direktive 93/13.

Završno ističe i da su obje naknade ugovorene protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 270. istog jer su neodređene i neodredive pošto tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih se takve naknade zaračunavaju niti su na tužitelja smjeli biti prebačeni svi troškovi kredita.

Ističe i da je između njega i tuženika vođen kod ovog suda postupak Posl.br. P-282/21 u kojem je pravomoćno odlučeno da mu je tuženik dužan isplatiti iznos od 1.545,64 EUR na ime ništetna odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora, da je u tom postupku provedeno financijsko vještačenje u kojem je utvrđen tečaj CHF na dan isplate kredita 06. lipnja 2007., da je sukladno tome tuženik naplatio ulaznu naknadu od 2.286,43 kn/303,46 EUR, a što predstavlja 3,30% od isplate kredita. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost navedenih odredbi te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 303,46 EUR sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2007. te iznosa o 99,69 EUR sa zateznom kamatom od 7. travnja 2011.. Uz tužbu prilaže Ugovor, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu tuženika od 8.01.2025. o naplaćenoj naknadi za konačnu otplatu kredita, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića iz predmeta P-282/21, presudu iz predmeta P-282/21 te presudu Županijskog suda u Dubrovniku Posl.br. Gž-490/23 kojom je potvrđena prethodno navedena presuda ovog suda. Ujedno predlaže svoje saslušanje te financijsko vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 63) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, pri čemu smatra da je odredba čl. 3. Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tužitelju sporna odredba pojašnjena a što je isti potvrdio prilikom solemnizacije Ugovora. U odnosu na odredbu čl. 9. Ugovora, tuženik svoje pravo na naplatu te naknade crpi iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete istog.

Navodi i da tužitelj ne ističe u čemu se sastoji propust tuženika.

Ističe prigovor zastare pozivom na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelju su prilikom sklapanja Ugovora uručeni opći akti tuženika te se tužitelj potpisom Ugovora usuglasio sa svim odredbama Ugovora i općim aktima. Ukazuje na obvezu ispunjenja kumulativnih uvjeta iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

Osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj u podnesku od 1. studenog 2025. (list 68) osporava navode iz odgovora na tužbu te u pogledu prigovora zastare ukazuje na zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. u kojem je utvrđeno da u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

U pogledu ostalih navoda smatra da je tuženik imao obvezu informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade odnosno na što se ista odnosi kao i specificirati istu. Također, ulazna naknada je tužitelju odmah "uzeta" te mu je na istu naplaćena kamata bez da je taj iznos tužitelj ikada vidio te mu je ta odredba nametnuta od strane banke. U daljnjim navodima ukazuje na brojnu sudsku praksu na prednju okolnost a ističe i da se obveza transparentnosti ugovornih odredbi koje je postavila Direktiva 93/13 EEZ ne može ograničiti samo na značajku razumljivosti na formalnoj gramatičkoj razini.

4. Tuženik je tijekom postupka u spis dostavio potvrdu (list 155) iz koje je vidljivo da je naknada za obradu kredita tužitelju ustegnuta u iznosu od 2.286,43 kn prilikom isplate kredita odnosno 06. lipnja 2007.

S obzirom na prednje, odnosno kako je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od financijskog vještačenja.

Stoga je tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja te čitanjem priloženih isprava.

4.1. Tužitelj u stranačkom iskazu (list 157) navodi da mu je prilikom sklapanja Ugovora rečeno da će mu se naplatiti naknada pri čemu mu je djelatnik tuženika rekao da banka to tako mora. Nije mu rečeno na što se ta naknada odnosi niti je o istome mogao pregovarati na način da bi se ista smanjila ili u potpunosti izostavila. Kredit je zatvarao ranije te mu je tada također rečeno da mora platiti naknadu ali mu također nije rečeno na što se ista odnosi. Nije nikada od banke dobio specifikaciju troškova koji čine naknadu. Kod potpisivanja Ugovora rečeno mu je da je takva politika banke. Nije tražio drugu vrstu kredita u kojem naknade ne bi bilo niti je za isto postojala mogućnost.

4.2. Iz Ugovora je vidljivo da je isti sklopljen 04. lipnja 2007. a kojim ugovorom je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 15.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, pri čemu se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila – skutera i motocikala, da je kredit sklopljen na vrijeme od pet godina (60 mjeseci) i da je isti u cijelosti otplaćen, da je ugovorena kamata iznosila 5,95% godišnje (čl. 2.) i to kao promjenjiva stopa sukladno odluci banke.

Također je vidljivo da čl. 3. ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

Iz čl. 9. st. 2. Ugovora vidljivo je da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

4.3. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude P-282/21 od 20. siječnja 2023., nesporno je da su odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF, utvrđene ništetnim te da je tuženiku naloženo na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju isplatiti iznos od 1.545,64 EUR.

4.4. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića koji je sačinjen u predmetu P- 282/21 vidljivo je da je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita 6. travnja 2011.

4.5.Završno, iz potvrda tuženika utvrđeno je da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita dana 06.06.2007. naplaćen iznos od 2.286,43 kn/303,46 EUR odnosno da mu je na ime naknade za konačnu otplatu kredita dana 06.04.2011. naplaćen iznos od 751,14 kn/99,69 EUR.

5. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/2003 koji je pojam nepoštene ugovorne odredbe regulirao u odredbi čl. 81. te je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87., nepoštena ugovorna odredba je ništava a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe. Također, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/2003.

5.1. U vrijeme zatvaranja kredita na snazi je bio ZZP/2007 koji je nepoštenu ugovornu odredbu te posljedice iste regulirao na identičan način i to u čl. 96. i čl. 102.

5.2. Analizom prethodno navedenih dokaza sud nalazi nesporno utvrđenim da odredbe o naplati naknada predstavljaju nepoštene ugovorne odredbu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud na prednju okolnost u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome kao takvome nije moglo biti poznato što obuhvaća troškove tih naknada niti su istome pojašnjeni razlozi određivanja naknada u navedenoj visini odnosno ni sam sadržaj pojedine naknade. Tužitelju je potpisom Ugovora moglo biti jasno da će pri realizaciji kredita biti obustavljen iznos koji predstavlja 3,30% od iznosa isplaćenog kredita, međutim po ocjeni suda, tuženik nije dokazao što predstavlja takvu naknadu niti je to moglo biti poznato tužitelju. Također, osim što je u pogledu naknade za zatvaranje kredita potvrđeno da je ista naplaćena te iznos naplate, iz samog Ugovora odnosno čl. 9. istog nije vidljivo da će naknada uopće biti naplaćena (navedeni članak govori samo o uvjetima koje će odrediti tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita). Također, radi se o Ugovoru i odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj na sadržaj istih nije mogao utjecati niti je o istima mogao pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u nastavku: ZOO) obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate naknada od strane tuženika a na štetu tužitelja, pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna i ista proizlazi iz sadržaja potvrda tuženika, odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl 1115. ZOO-a, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

5.3. Tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno navedenoj odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/2003 (čl. 102. ZZP/2007), ni na koji način ne pojašnjava niti dokazuje o kakvim se naknadama radi.

Iz prethodno opisane formulacije čl. 3. i 9. Ugovora nije jasno vidljivo o kojim se troškovima radi odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknade odnose, ovo posebno iz razloga što bi s obzirom na formulaciju čl. 3. Ugovora proizlazilo da ukoliko se primjerice radilo o većem iznosu kredita, da bi tada takva naknada iznosila više. Da se radilo o stvarnim troškovima kredita, tada bi po ocjeni ovog suda isti bili navedeni u nominalnom iznosu a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Također, iz čl. 9. Ugovora – Ostali uvjeti, nije uopće vidljivo da će obveza tužitelja, u slučaju prijevremene otplate kredita, biti plaćanje naknade za isto. Završno, tuženik ne doprinosi dokaz na okolnost toga da je tužitelju bila pružena bilo kakva mogućnost pregovaranja kako o samoj visini naknada tako i sadržaju istih.

6. U pogledu prigovora zastare isti nije osnovan iz razloga na koji se poziva tužitelj odnosno pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH sa sjednice 30. siječnja 2020., broj Su-IV-4772020-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. ugovora.

Sukladno prednjem, zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

7. Slijedom prednjih utvrđenja, tužbeni zahtjev osnovan je u cijelosti te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke, odnosno tuženik nije dokazao da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih a posljedica je značajna neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Odluka o troškovima sadržana u toč. III. izreke temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženik tužitelju dužan nadoknaditi troškove kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, za sastav jednog podneska i zastupanje na 2 ročišta – svaka radnja po 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife), odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 800,00 EUR te PDV na prednje u iznosu od 200,00 EUR, pa sveukupno priznati trošak iznosi 1.000,00 EUR.

Nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer u trenutku istog takvi troškovi ne mogu biti sadržani u otpravku presude već se o istima može odlučiti naknadnim rješenjem.

Delnice, 11. veljače 2026.

Sudac

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.