REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] T 5

Poslovni broj: Us I-1400/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja TT (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Matić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Rijeci, Užarska 17/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice s Ispostavom Čabar, u Delnicama, Školska 24, kojeg zastupaju službene osobe OT i UT, radi otkaza kratkotrajnog boravka, 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice s Ispostavom Čabar, KLASA: UP/I-216-04/25-04/475, URBROJ: 511-09-29-25-1 od 16. srpnja 2025., te radi naknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-04/475, URBROJ: 511-09-29- 25-1 od 16. srpnja 2025. tužitelju je, u svojstvu državljanina treće zemlje ([adresa]), otkazan kratkotrajni boravak, određena mu je zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj za vrijeme u kojem mu je otkazan kratkotrajni boravak, te je određeno da tužitelj može ponovno ući i boraviti u [adresa] kada proteknu tri mjeseca računajući od datuma napuštanja Republike Hrvatske, uz ostale prateće odluke. Odluka tuženika bazira se, u bitnome, na utvrđenju da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak tužitelja nije korišten u namjeravanu svrhu (članak 56. stavak 1. točka 5. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25).

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (PDV uključen). Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Prvenstveno se ističe kako rješenje nema dostatno obrazloženje, a u dijelu obrazloženja koje postoji iznosi činjenice koje nisu potvrđene nikakvim dokazima. Dakle, navodi se kako tužitelj obavlja poslovne izgradnje montažnih kuća za tvrtku ER MAX d.o.o. Takav navod nije ispravan niti je dokazan. Dakle, da bi takav navod bio dokazan potrebno je da nadležna tijela neposrednim opažanjem utvrde takvo djelovanje tužitelja. Ističe se kako je tužitelj legitimiran od tuženika u automobilu u 02:20 sati. Legitimacija unutar automobila ne dokazuje radili li netko negdje ili ne radi.

Dalje, navodi se kako se istome otkazuje kratkotrajni boravak. Tužitelj ima posve drugu prijavu u sustavu, čiji sinonim nije pojam kratkotrajni boravak. Rješenje nema obrazloženja, odnosno ne predstavlja primjenu utvrđenih činjenica na materijalno pravo, već se obrazloženje sastoji isključivo od pukog citiranja zakonskih odredbi. Stoga se kroz čitanje obrazloženja ne može na ispravan način ispitati izreka rješenja.

Dakle, činjenično stanje prilikom izdavanja predmetnog rješenja je nepotpuno utvrđeno jer se temelji na opravdanoj sumnji. U upravnom postupku opravdana sumnja nije temelj za podnošenje rješenja, već je nužno ispravno i cjelovito utvrditi činjenično stanje (a ne sumnju).

Summa summarum, prilikom donošenja rješenja tuženik kao javnopravno tijelo nije u potpunosti i sa sigurnošću utvrdilo da tužitelj nije poštivao propise RH. Dakle, rješenje je nesporno nezakonito.

Dalje, ovako izdano rješenje povrjeđuje niz upravnih načela, poput načela zakonitosti, načela dostupnosti javnopravnih tijela građanima (državljani, ali i stranci koji na zakonit način bivaju na teritoriju RH), načela pomoći strankama, itd. (…) U konačnici, uvidom u spis vidljivo je kako ovaj tužitelj koji ne poznaje hrvatski jezik nije dobio uputu niti mogućnost koristiti tumača za svoj jezik. Prema tome, i u tom dijelu nastupa bitna povreda postupka. (…) Neminovno je kako je rješenje nezakonito. S druge strane, tužitelj je fizička osoba koja je prilikom legitimacije na posve zakonit način boravila u [adresa]. Nije kriva ni za što. Naravno, sa [adresa] je u RH došao s razlogom da razmotri stanje u državi budući da je uskoro planirao pokrenuti proceduru zaposlenja u jednoj od bližih mu EU zemalja. Ovakvim nezakonitim rješenjem dovodi se u pitanje njegova egzistencija, jer mu kvari planove kao „pater familiasu“ svoje obitelji na [adresa], a u ovome trenutku na [adresa] nema adekvatno zaposlenje da ih prehrani. (…)“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Za početak, predstavnik tužitelja propušta navesti da je vozilo u kojem je kontroliran u svojstvu vozača, tužitelj TT, vlasništvo tvrtke „ER MAX" d.o.o. kojom prilikom se u vozilu nalazilo još dvoje stranih državljana: (…)

Također, u odgovoru na tužbu prilažemo ugovor između spomenute tvrtke „ER MAX" d.o.o. i vlasnika objekta, CT, na adresi [adresa] iz koje je vidljivo da je tvrtka iznajmila objekt za svoje radnike.

Nadalje, u vozilu u kojem je tužitelj TT zatečen, u prtljažnom prostoru, nalazio se razni alat koji je korišten za rad.

Kao dokaz prilažemo izvješće o zatjecanju policijskih službenika. Također, što je iznimno bitno za apostrofirati jest činjenica da je predmetni prilikom uzimanja izjave na zapisnik u upravnom postupku decidirano naveo da je započeo s radom za prethodno navedenog poslodavca dana 23.5.2025. godine. Također je naveo da unatoč činjenici da je započeo s radom za navedenog poslodavca da od istog nije dobio ugovor o radu. Navedeni zapisnik je vlastoručno potpisao. (…)

Predstavnik tužitelja dalje parafrazira rješenje da se istome otkazuje kratkotrajni boravak te da tužitelj ima u sustavu drugu prijavu čiji sinonim nije kratkotrajni boravak. Iz ovoga se može iščitati temeljeno nepoznavanje zakonskih odredbi od predstavnika tužitelja. Naime, pitanje kratkotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj za državljane trećih zemalja je definirano čl. 55. Zakona o strancima. Prijava kratkotrajnog smještaja kroz eVisitor sustav može, ali i ne mora značiti zakoniti kratkotrajni boravak, međutim, u ovom slučaju to nije niti relevantno te od strane tuženika nije pokrenuto prilikom provođenja postupka niti je upitno.

Kratkotrajni boravak predstavlja turistički boravak u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 90 dana u 180 dana tijekom kojeg predmetni može zakonito boraviti ali ne može raditi.

Sve kategorije državljana trećih zemalja koji rade ili imaju namjeru raditi na području Republike Hrvatske moraju regulirati status kroz kategorije dozvole za boravak i rad, sezonski rad ili eventualno, ovisno o kakvoj vrsti rada se radi, kroz kategoriju rada bez radne dozvole.

(…)

Nesporno je utvrđeno da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije korišten u namjeravanu svrhu, odnosno zadovoljen je uvjet iz čl. 56. st. 1 t. 5. kako i stoji u Rješenju.

Naime, državljanin treće zemlje koji je došao u Republiku Hrvatsku i koji nema reguliran statusni boravak, bilo privremeni boravak, stalni boravak ili DBIR, pod uvjetom da nije ušao u RH nezakonito, je stranac na kratkotrajnom boravku. Na kratkotrajnom boravku državljanin treće zemlje ne smije raditi prije odobrenja boravka a pogotovo prije podnošenja zahtjeva za isto. Iznimke su propisane Zakonom o strancima kroz potvrdu o prijavi rada koje u ovom slučaju nisu primjenjiva. Iznimno bitno je za naglasiti da odredbe iz čl. 56. koji definiraju osnove/razloge otkaza boravka državljaninu treće zemlje nisu direktno uvjetovane sankcioniranjem osobe odnosno nisu, te ne trebaju biti temeljene na pravomoćnoj odluci o nezakonitom radu ili bilo kojem drugom prekršaju. Opravdana sumnja kao osnova donošenja Rješenja o otkazu boravka je direktno implementirana u čl. 56. st. 1 t. 5 Zakona o strancima a temeljem svega prethodno navedenog u odgovoru na tužbu je evidentno je da je ista nesporna.

(…)

Predstavnik tužitelja nastavlja da je uvidom u spis utvrđeno da tužitelj ne poznaje hrvatski jezik te da nije dobio uputu niti mogućnost korištenja tumača za svoj jezik. U tom dijelu vidi bitnu povredu postupka.

Ovaj navod je apsolutno netočan. Da, tužitelj TT ne zna hrvatski jezik, međutim prilikom postupanja mu je omogućen prevoditelj za albanski jezik. Navedeno je na zapisnik o uzimanju izjave u upravnom postupku naznačeno. Na zapisnik su se osim tužitelja, policijskih službenika koji su provodili postupak potpisao i prevoditelj, Halit Ademi.

Za kraj je iznimno bitno za naglasiti da je predmetni TT izvršio obvezu naznačenu u izreci osporavanog izvršnog Rješenja o otkazu boravka s rokom za napuštanje te je napustio područje EGP-a dana 19.7.2025. preko MCGP „Bajakovo”. Samim time je zabrana ulaska i boravka na području Republike Hrvatske stupila na snagu za razdoblje od 19.7.2025. do 19.10.2025. godine.“

4. U osvrtu na odgovor na tužbu, tužitelj podneskom od 30. rujna 2025. dodaje, u bitnome, da nadopuna činjeničnog stanja kroz odgovor na tužbu nije nadopuna rješenja, stoga je neminovno da osporavano rješenje nije zakonito.

5. Izvanraspravnim rješenjem od 23. listopada 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju. Do zaključenja rasprave Sud nije zaprimio drugostupanjsku odluku povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv navedenog rješenja.

6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 4. veljače 2026., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prema članku 56. stavku 1. točki 5. Zakona o strancima, Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem će otkazati kratkotrajni boravak državljaninu treće zemlje ako postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu.

9. U osporavanom rješenju tuženika te u odgovoru tuženika na tužbu citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima te ostalih primjenjivih propisa. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

10. Hrvatski sabor kao zakonodavac, u okviru svoje legislativne autonomije (članak 1. stavak 3., članak 2. stavak 4. podstavak 1., članak 71. i članak 81. podstavak 2. Ustava Republike Hrvatske), propisao je u članku 56. stavku 1. točki 5. Zakona o strancima, kao posebnog zakona, pravni standard opravdane sumnje. Taj je standard blaži od općeg standarda dokazivanja propisanog Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), a naročito od razmjerno strogih standarda dokazivanja propisanih u nekim drugim posebnim zakonima (primjerice, u članku 12. stavku 3. Zakona o prebivalištu, „Narodne novine“, broj 144/12 i 114/22). Različiti oblici blažeg standarda dokazivanja propisani su, primjerice, i u odnosu na neke vrste predmeta na područjima predmeta opće uporabe, poreza, i dr.

10.1. Netom navedeno, u svjetlu članka 8. ZUP-a, utječe i na ocjenu utvrđivanja materijalne istine u odnosnoj vrsti predmeta. Općenito, svoje dužnosti u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica javnopravno tijelo u upravnom postupku ispunjava, primjerice:

10.1.1. kada je propisano da se rješenje može temeljiti na činjenicama utvrđenima na razini iz članka 49. točke 2. ili članka 50. točke 2. ZUP-a;

10.1.2. kada zahtjevu stranke nije moguće udovoljiti bez dokaza koje stranka, iako pozvana, nije dostavila (članak 47. stavak 4. ZUP-a);

10.1.3. kada stranka nije uspjela oboriti zakonsku presumpciju koja joj u predmetnom slučaju ne ide u prilog;

10.1.4. u stvarima u odnosu na rješavanje kojih je normirana formalna dokazna maksima, a stranka nije podnijela propisano dokazno sredstvo, mada joj je to bilo omogućeno, ili sadržaj tog sredstva ne ide u prilog zahtjevu stranke;

10.1.5. kada su izvedeni dokazi koji zadovoljavaju standard dokazivanja posebno propisan za rješavanje odnosne upravne stvari, a stranka ne predlaže izvođenje dodatnih dokaza kojima bi rezultati već izvedenog dokazivanja mogli biti osporeni;

10.1.6. kada je stranci pružena mogućnost prijaviti činjenice i dati obavijesti koje je stranka dužna prijaviti/dati po odredbama posebnog zakona, a izvedeni su dokazi za koje iz odredbi odnosnog zakona proizlazi da se izvode po službenoj dužnosti;

10.1.7. kada je stranci omogućeno dokazivanje činjenica u odnosu na koje je posebnim zakonom propisano da je teret dokazivanja na stranci, a službena osoba je po službenoj dužnosti izvela sve raspoložive dokaze koje je nužno i razumno provesti radi ispunjenja obveza službene osobe po tome zakonu te podredno po odredbama ZUP-a;

10.1.8. kada je službena osoba izvela sve dokaze predložene od strane stranke koji mogu biti relevantni za rješavanje stvari, kao i sve raspoložive dokaze koje je nužno i razumno provesti po službenoj dužnosti.

10.2. U predmetnom slučaju tuženik je postupio u skladu s iznesenim u podtočki

10.1.5. ovog obrazloženja. Naime, već sadržaj iskaza tužitelja u upravnom postupku, dovoljan je za zaključak da je u ovome predmetu dosegnut standard opravdane sumnje da kratkotrajni boravak tužitelj nije koristio u namjeravanu svrhu. Tužitelj je, naime, izjavio, između ostalog: „Nakon tog razdoblja počeo sam raditi intenzivno za firmu 'EX MAX', a šef O je rekao da je poslao sve zahtjeve za odobrenje dozvole za boravak i rad (…). Usmeno smo dogovorili plaću od 1800,00 eura. (…) S radom za navedenu tvrtku započeo sam dana 23.05.2025. godine do dana 16.07.2025. godine (…)“. U tom je pogledu Sud suglasan s argumentacijom tuženika, koja je tužitelju poznata, a većim je dijelom citirana prethodno u ovom obrazloženju. Pritom zapisnik o izjavi stranke od 16. srpnja 2025. ima svojstvo javne isprave, u smislu članka 76. stavka 5. ZUP-a, vezano uz članak 60. stavak 2. toga Zakona.

11. Tuženik je osnovano otklonio tužiteljev prigovor nemogućnosti korištenja jezika koji tužitelj poznaje, budući da je tužitelj u upravnom postupku saslušan putem tumača za albanski jezik Halita Ademija, što je također registrirano u zapisniku od 16. srpnja 2025. godine.

12. Nadalje, činjenica obavljanja rada ovdje ne mora biti utvrđena neposrednim opažanjem. Neposredno opažanje službene osobe propisana je u pojedinim vrstama predmeta na područjima inspekcijskog upravnog prava i prekršajnog prava, ali ne pri rješavanju ove vrste predmeta, niti prema općim odredbama ZUP-a.

13. Sud ujedno podsjeća na to da osporavanim rješenjem tužitelj nije protjeran iz Republike Hrvatske, niti mu je zabranjen ponovni ulazak u Hrvatsku po proteku tromjesečnog roka određenog točkom 2. osporavanog rješenja, uz reguliranje odgovarajućeg statusa stranca - državljanina treće zemlje.

14. Naposljetku, Sud utvrđuje da su odluke sadržane u osporavanom rješenju tuženika utemeljene na zakonu, te se njima ostvaruje legitimni cilj zaštite javnog interesa vezanog uz sukladnost boravka stranca i zakonite svrhe konkretnog boravka. Usto, te su odluke vrlo niske razine oneroznosti u odnosu na tužitelja (čiji boravak u Republici Hrvatskoj ionako nije bio povezan s kontekstom obuhvaćenim zaštitom privatnog i obiteljskog života), pri čemu Sud ne nalazi da je riječ o nerazmjernim, nerazumnim, niti proizvoljnim odlukama.

15. Sud je utvrdio i da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio cjelovito obrazložiti sadržaj utvrđenih činjenica i njihovu vezu s materijalnim pravom, pogrešno smatrajući dostatnim minimalni predložak koji je očito sastavljen za ovu vrstu odluka. Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja osporavanog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

16. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

17. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva u pogledu glavnog traženja, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora, u skladu sa člancima 144. i 147. ZUS-a. Podredno, ni u slučaju uspjeha tužitelja u sporu, ne bi bio prihvaćen dio troškovnika tužitelja što se odnosi na sastav podneska od 30. rujna 2025., sadržaj kojeg je mogao biti iznesen i na raspravi, za pristup na koju bi tužitelju pri usvajanju tužbenog zahtjeva bila dosuđena naknada troška.

U Rijeci 11. veljače 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Ivi Matiću, Rijeka, Užarska 17/III

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj,

Policijskoj postaji Delnice s Ispostavom Čabar, Delnice, Školska 24