REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM

Šetalište braće Kazić 6

Poslovni broj: P-1886/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 03. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke točke 12.3 /Završne odredbe/ u Ugovoru o kreditu broj 9010621793, kojeg su dana 05.07.2005. g. zaključili tužitelj ND, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita, i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, pod brojem OU-787/2005, dana 05.07.2005.g., a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 1,60% iznosa kredita sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ND, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati iznos od 356,40 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.07.2005.g. do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g.do 31.12.2022.g. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ND, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21.06.2023. podnio tužbu u kojoj navodi da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili 07.05.2005. Ugovor o kreditu broj 9010621793, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, pod brojem OU-787/2005, dana 05.07.2005. (u daljnjem tekstu Ugovor). Prema navedenom ugovoru tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 18.407,65 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, te da je kredit u cijelosti otplaćen. Odredba točke 12.3 /Završne odredbe/ u naprijed navedenom Ugovoru o kreditu, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita – je ništetna.Tuženik je tužitelju s te osnove prilikom isplate kredita dana 07.07.2005.g. naplatio iznos od 1.298,72 kn, iako tuženik nije imao nikakvih posebnih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije ugovora jod javnog bilježnika platio je tužitelj., sukladno točci 12.12. Ugovora. Ovaj iznos odgovara iznosu od 172,37 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn. Iznos naknade za obradu kredita koja je naplaćena tužitelju, odnosno za koju je umanjena isplata kredita vidljiv je u ispravi – knjigovodstvena kartica, str. 7 – konto 1240072400.O naprijed navedenoj odredbi Ugovora tužitelj i tuženik nisu pregovarali, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik naplaćenu naknadu ne temelji na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala, radi čega isti i je - netransparentan trošak. Trošak obrade kredita, ako i postoji, ne smije pasti na teret potrošača, jer se banka temeljem čl. 1021. ZOO/05 naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvi put kroz plaćanje naknade, a zatim kroz ugovorenu kamatu. Tuženik ima pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kamati je sadržan i trošak i zarada tuženika, odnosno banke. Radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj stranci plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, već omogućuje tuženiku dodatnu zaradu, mimo ugovorene kamate koja predstavlja cijenu kredita, koja odredba je upravo time prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je zbog toga ništetna. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, kao što je to bilo i u konkretnom slučaju. Ukazuje da je i sud EU ovakvo ugovaranje naknade za obradu kredita potvrdio kao ništetno u svojoj odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g. koje su obvezujuće i za sudove u RH: u svojoj odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. koje su obvezujuće i za sudove u Republike Hrvatske. Osnovanost tužbenog zahtjeva s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i vraćanje tužitelju onoga što je s tog osnova platio tuženiku proizlazi i iz dosadašnje sudske prakse. Tužitelj predlaže da sud, nakon provedenog postupka, donese odluku, pa makar i presudu zbog ogluhe ukoliko budu ispunjeni uvjeti za isto.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja, te ističe prigovor zastare, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 172,37 eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio vps od 1.499,60 eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. Tužitelj potražuje isplatu od 172,37 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora,da tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, pa kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu, te zaključuje se da je naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Predlaže da su označi vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 172,37 Eura koliko tužitelj tužbom i potražuje. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010621793 koji je zaključen 5.7.2005. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2006. godine te je danom pokretanja tužbe 2023 godine to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - tako i ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe“ a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari još od 2009 odnosno 2011. slijedom čega tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani poravni interes. Tuženi predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 172,37 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 18.407,65 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 172,37 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2023 godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Istiće da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi naknada od 1,50% bila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu? Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada od 1,50% iznos koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer navodi i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno? Napominje da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Ovakove tvrdnje tužitelja neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama. Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. I Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tako je ova odredba valjana i proizvodi pravne učinke u cijelosti. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd, za svaku pošiljku i plaćanje usluge slanja. To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda – dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C- 621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama ("Narodne novine" 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita pa se radi o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi. Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. i vrijedio je od 1.1.2010.. Članom 2. st.1 t.7 zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. U odnosu na i prigovor zastare ističe da nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine, odnosno više od 12 godina tako da je ovo potraživanje u zastari. Pravno shvaćanje vrhovnog suda RH od 30.1.2020 je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi poziva kao dokaz na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13.2.2024 godine, a koja sudska praksa se u obrazloženju poziva na odredbe tzv. kolektivnog spora, odnosno predmeta Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13, prethodno Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012. Obzirom na navedeno, a kako se tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude, i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite. Ne može se tužitelj pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Ističe da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Tužitelji se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iako se prigovara da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz čl. 81. st. 1. ZZP 2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17). Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke , a kao što nije niti danas. Jasno je propisana obveza plaćanja naknade ukoliko dođe do prijevremene otplate te je ista odrediva. Osim toga ovo potraživanje je u zastari jer se radi o potraživanju sa dospijećem iz 2006 godine za čije je utuženje proteklo vrijeme od 5 godina. Tako je tužitelj u zastari i sa pravom i sa zahtjevom za isplatu. Opreza radi prigovor da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., N, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan jer:

- nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno;

- sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna;

- naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana;

- tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužitelj nije dokazao da je bio potrošač;

- nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi;

- protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima;

- nema neravnoteže u pravima i obvezama strana;

- nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog; te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu između stranaka broj 9010621793, kojeg su dana 05.07.2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, pod brojem OU-787/2005, dana 05.07.2005., otplatni plan otplatnu karticu sa prikazom efektivne kamatne stope, te saslušao tužitelja kao stranku.

4. Provođenje dokaza financijskim vještačenjem nije provedeno jer tuženik nije osporio visinu naknade, niti da je ista plaćena u iznosu koji je naveden u tužbenom zahtjevu te je tužitelj odustao od istog.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti sud usvojio na način kako je odlučeno u izreci.

6. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe točke 12.3 završnih odredbi u Ugovoru o kreditu broj 9010621793, kojeg su dana 05.07.2005. sklopile stranke a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci, ovdje tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 1,60% iznosa kredita sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja te isplata iznosa 356,40 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.07.2005..

7. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9010621793 koji je odobren tužitelju za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti 18.407,65 CHF, prema srednjem tečaju tečajne liste PBZ na dan korištenja kredita, za kupnju vozila.

8. Sporno je, je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna obveza i to jesu li ugovorne odredbe o naknadama i troškovima iz odredbe točke 12.3 završnih odredbi, Ugovora o kreditu, ništetne, slijedom čega bi tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju plaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi, te je li došlo da povrede prava tužitelja kao korisnika kredita.

9. Tužitelj je iskazao da je došao u banku podignuti kredit, rečeno mu je što može. Dobio je sve papire koji idu uz kredit, potpisao. U razdoblju od 2007. rata je narasla sa 1.200,00 kuna, na 2.100,00 kuna/2.200,00 kuna. To je bilo dramatično. Rata je rasla, i kako su stizale uplatnice, plaćao je, iako je rata bila veća od početne. Dobio je ugovor, pročitao ga; tu nije bilo razgovora, bilo je uzmi ili ostavi. Nitko nije na taj način razgovarao da bi išli po ugovoru i da bi o tome raspravljali ovako ili onako. Ulazna naknada je bila uvjet ugovora, i nije bilo govora da li može ovako ili onako. U banci ne razgovaraju o člancima ulazne naknade. Kredit je uzeo radi kupnje motora koji je koristio u osobne svrhe, rekreacija, vožnja. Nikad nije imao obrt niti je bio vlasnik trgovačkog društva, radio je u Vjesnik d.d.. Supruga ima malo poduzeće gdje ona radi. Kredit je sám otplaćivao.

10. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio, jer je njegov iskaz jasan, logičan i uvjerljiv, te je iskazivao o činjenicama o kojima ima neposrednih saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu za kupnju vozila točnije motora.

11. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.

12. Člankom 225. Zakona o obveznim odnosima određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

13. Odlučujući o prigovoru sud je imao u vidu činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl.104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

14. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2202/2020, presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-291/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-286/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-705/2020, i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-503/2020, utvrđeno je da su prigovori zastare u predmetima identične činjenične osnove otklonjeni kao neosnovani, iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora te na jednak način županijski sudovi tumače pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.

15. Obzirom da se o pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH.

16. Slijedom navedenog i pravnih stajališta županijskih sudova, koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli, sud je utvrdio da se i u ovom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

17. Naprijed navedeni stav analogno se odnosi i na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, pa u konkretno slučaju, zastara tužiteljevog potraživanja iz tužbenog zahtjeva počinje teći pravomoćnošću deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva pod točkom 1.

18. Slijedom navedenog prigovor zastare nije osnovan.

19. U odnosu na prigovor vrijednosti predmeta spora utvrđeno je da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu.

20. Tužitelj navodi da, ukoliko se kao vrijednost predmeta spora uzme samo kondemnatorni dio zahtjeva, raditi će se o premetu male vrijednosti u kojem slučaju Zakon o parničnom postupku predviđa drugu vrstu postupka, što tužitelj ne želi, jer su mu u tom slučaju, uz ostala ograničenja predviđena odredbama čl. 457 – 467a ZPP-a, ograničeni razlozi za izjavljivanje žalbe, te je isključena primjena odredbe čl. 370. ZPP-a.

21. Sud smatra je deklaratorni zahtjev nužno isticati, jer je postavljen i kao ocjena osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu a i postavljanjem istog i njegovom pravomoćnošću prekida se zastara za potraživanje isplate.

22. Vrijednost predmeta spora označena samo u vrijednosti kondemnatornog zahtjeva znači primjenu druge vrste postupka, kao i ograničavanje prava tužitelja na pristup sudu.

23. Sukladno članku 37. Zakona o parničnom postupku, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

24. Sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama, u parnicama u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 10.000,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 EUR za 1 kunu iznosi 1.327,23 EUR. Kada se ovom iznosu doda vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva od 172,37 EUR, tužitelj je ispravno u ovom postupku naznačio vrijednost predmeta spora od 1.499,60 EUR / 11.298,72 kn, te je u skladu sa takvo naznačenom vrijednošću predmeta spora platio sudsku pristojbu.

25. Slijedom navedenog utvrđena je vrijednost predmeta spora u iznosu 1.499,60 EUR.

26. Na predmetni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

27. Ugovor o kreditu tuženik je sastavio na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužitelj dobio tek kada ga je trebao potpisati, a tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade, budući da je ista bila propisana Odlukom tuženika.

28. Prema članku 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. U čl. 59. ZZP određeno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

30. U čl. 81. st. 1. ZZP, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Navedenu činjenicu tuženik u ovom postupku nije dokazao.

32. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

33. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, pa takva odredba nije sasvim jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nejasno je i zašto njihova visina ovisi o visini iznosa kredita.

34. Slijedom navedenog utvrđeno je da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade/prijevremene otplate kredita, već omogućuje tuženiku dodatnu zaradu, mimo ugovorene kamate koja predstavlja cijenu kredita, koje odredbe su upravo time prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa su iste zbog toga ništetne.

35. Za ocjenu znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nije presudan samo iznos za koji je potrošač oštećen, već na intenzitet neravnoteže utječe prvenstveno činjenica da tuženik kao dominantna snaga u potrošačkom ugovoru, naplaćuje nešto što nije dokazno i utvrđeni, koje ponašanje je u suprotnosti sa načelom postupanja u dobroj vjeri a potrošač na to ne može utjecati, osim da odustane od ugovora, a tužitelj nije mogao odustati od ugovora jer mu je kredit bio neophodan.

36. Slijedom navedenog vidljiva je značajna neravnoteža u pravima i obvezama u smislu članka 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i Direktive Vijeća

93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine.

37. Stav Suda EU u predmetu C 224/19 prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

38. Tuženik nije dokazao da naknada koju je naplatio tužitelju odgovara stvarno pruženoj usluzi i nastalim troškovima prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom prijevremene otplate.

39. Navedeni stav potvrđuju i sljedeće odluke i to :

-„ Odluka VSHR Rev 673/2023-2 od 13.02.2024.g., gdje sud odbio kao neosnovanu reviziju tuženika odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?" navodi: „ 26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita,

- odluka Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-493/2022-4 od 09. lipnja 2022.g., u kojoj se između ostalog navodi: „14. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita prema kojoj se korisnik kredita obvezuje banci platiti naknadu u visini od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, radi o spornoj ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženice, o kojoj se nije unaprijed pregovaralo, na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati, odnosno na sadržaj te odredbe, čime i ova ugovorna odredba podliježe primjeni odredbi članka 96. stavak 1. ZZP-a, što ima za posljedicu da je ista nepoštena, odnosno ništetna, primjenom odredbe članka 102. stavak 1. ZZP-a. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da iz Ugovora o kreditu nije razvidno i precizno označeno od čega se navedena naknada za obradu kredita sastoji te zašto je visina te naknade određena u postotku od 1,10% od iznosa kredita. 15. Na strani tuženice je u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza, da naknada za obradu kredita koju je tuženica naplatila tužitelju u iznosu od 1.620,05 kuna 13. veljače 2008. odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženice, što tuženica tijekom dokaznog postupka nije dokazala.“

40. Sporna odredba točke 12.3 /Završne odredbe/ u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetna je iz istih razloga i u dijelu u kojem je određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,60% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.

41. Navedeno utvrđenje proizlazi i iz odluke ŽS Zagreb posl.br. Gž-408/2024-2 od 02.07.2024.g.: „22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.Ugovora o kreditu, koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, valja navesti da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, odnosno naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, pri čemu tuženik nije niti dokazao da bi predmetni kredit osigurao te je li snosio bilo kakve troškove tog osiguranja (čl. 219. i čl. 221a. ZPP), niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu ugovori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita (u slučaju kada tuženik nije dokazao da bi kredit osigurao i imao troškove vezane uz isto) nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.“

42. Nije sporno da je tuženik s osnove naknade za osiguranje kredita tužitelju prilikom isplate kredita dana 07.07.2005.g. naplatio iznos od 353,43 CHF (1.386,64 kn prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita), što odgovara iznosu od 184,03 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn.

43. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Uvidom u ugovore i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da je svrha kredita bila kupnja vozila te da su sredstva kredita bila utrošena u osobne potrebe, za kupnju motora dakle kao fizička osoba za osobne potrebe, da se radi o kreditu, čime predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26.05.2018.).

44. Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.

45. Čl. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

46. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe, sastav podneska od 20.02.2025., te pristup ročištu 29.09.2025. i 03.12.2025., 4 x 200,00 eura, što iznosi 800,00 eura, uvećano za pdv 25% u iznosu od 200,00 eura, što sveukupno iznosi 1.000,00 eura.

47. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom III. izreke.

U Jastrebarskom, 11. veljače 2026.

Sudac:

Silvana Godrijan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti Županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika