REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž R-203/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilišta u Zagrebu, Filozofskog fakulteta, OIB: 90633715804, Zagreb, Ulica Ivana Lučića 3, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Modrić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-721/2024-13 od 6. listopada 2025., 10. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-721/2024-13 od 6. listopada 2025.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi kako od 2. ožujka 2024. ima pravo da tuženik, sukladno čl. 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023, dalje ZPDSJS), dosadašnji naziv njegovog radnog mjesta prevede u radno mjesto Suradnik s koeficijentom 1,80, da se utvrdi da tužitelj od 2. ožujka 2024. nadalje kod tuženika obavlja poslove radnog mjesta Suradnik s koeficijentom 1,80 te da se naloži tuženiku da mu ponudi izmjenu ugovora o radu kojim će se radno mjesto tužitelja prevesti u radno mjesto Suradnik s koeficijentom od 1,80 i da mu se naloži da tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po propisanoj stopi. Toč. II. je naloženo tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 625,00 eura.
2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), budući da nije saslušao tužitelja i svjedoke RM i ZM, čime je onemogućio tužitelja u raspravljanju pred sudom i dokazivanju tvrdnji kako od 2016. radi na drugom mjestu rada, a ne na onom za koje je imao sklopljen ugovor o radu. Počinio je i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi proturječni. Navodi da "okolnost što je tužitelj faktično obavljao druge poslove", a u isto vrijeme odbija utvrditi na temelju predloženih dokaza točan sadržaj tih poslova i njihovu pravnu relevantnost u kontekstu prevođenja radnih mjesta, unatoč izričitoj odredbi čl. 26. st. 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama. Odbivši saslušati tužitelja i svjedoke na okolnost stvarnih poslova koje je tužitelj obavljao od 2016., propustio je utvrditi odlučnu činjenicu, stvarni opis poslova tužitelja i njegovo stvarno radno mjesto pa nije ni mogao pravilno primijeniti Uredbu. Poslodavac je taj koji radniku daje poslove i radne zadatke koje radnik mora izvršavati, a činjenica da o tome nije sklopljen pisani Aneks ili novi ugovor o radu, ne znači da radnik faktički ne radi druge poslove i na drugom radnom mjestu. U tom smislu ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluku poslovni broj Rev-1727/12 od 12. studenog 2014. Prema njoj, u bitnome, u slučaju kada je radnik pristao obavljati poslove koje mu je povjerio i naložio poslodavac, a koji odstupaju od naravi i vrste rada za koji je sklopljen ugovor o radu, smatra se da su stranke sporazumno izmijenile ugovor o radu u tom dijelu. Sud je pogrešno primijenio i mjerodavno materijalno pravo, odredbu čl. 26. st. 2. Uredbe kojom je propisano da se prevođenje pojedinih radnih mjesta iz st. 1. tog članka vrši prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu. U uputi Ministarstva znanosti i obrazovanja od 5. ožujka 2024. navodi se kako je odredbom čl. 26. st. 2. Uredbe propisano da se prevođenje pojedinih radnih mjesta provodi prema načelu opisa poslova radnog mjesta kojeg zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu. Također, navodi se i da će, u skladu s navedenim, dio radnih mjesta ustanove trebati samostalno prevesti, ali i obavezno napraviti dodatnu kontrolu te prema potrebi izmijeniti automatizmom prevedena radna mjesta. Prvostupanjski sud, umjesto da prevođenje temelji na stvarno obavljanim poslovima, kako to nalaže Uredba, temelji ga isključivo na formalnom ugovoru o radu, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.
Traži i naknadu svih troškova.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava sve žalbene navode. Ističe kako se u konkretnom slučaju nije radilo o promjeni ugovora o radu tužitelja što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud, a što je u skladu s uputama Ministarstva znanosti i obrazovanja od 5. ožujka 2024. jer je za svaku promjenu u radnom odnosu zaposlenika zaposlenog na teret proračunskih sredstava, a koje zahtijeva osiguranje dodatnih proračunskih sredstava za rashode za plaću, potrebno zatražiti prethodnu suglasnost Ministarstva. Odlukom od 19. prosinca 2016. nije došlo do izmjene ugovora o radu između tužitelja i tuženika niti mu je priznata visoka stručna sprema niti je po njoj počeo obavljati poslove radnog mjesta stručnog suradnika (određene struke ili za određene poslove) ili ostala radna mjesta prve vrste po koeficijentu 1,115 prema ranijoj Uredbi. Također, valja cijeniti i upute nadležnog ministra za rad od 27. ožujka 2024., a tužitelj pogrešno tumači odredbu čl. 26. st. 2. Uredbe. Naime, iz odredbe čl. 26. st. 1. Uredbe proizlazi da se prevođenje provodi prema tablicama za prevođenje, a stavak 2. te Uredbe ne predviđa da se prevođenje može provesti neovisno o razini stručne spreme, već samo iznimno, uz određene uvjete koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je upravo postupio po uputama Ministarstva od 27. ožujka 2024. i 5. ožujka 2024., prema kojima se zaposlenike na fakultetu prevodi prvenstveno prema tablicama prevođenja koje su prilog Uredbe i prema kojima je za novi naziv radnog mjesta odlučan naziv i koeficijent putem kojeg se isplaćuje plaća putem COP sustava. Predlaže odbijanje žalbe tužitelja i potvrđivanje presude suda prvog stupnja. Traži trošak odgovora na žalbu.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži da sud utvrdi kako ima pravo da mu tuženik dosadašnji naziv radnog mjesta prevede u radno mjesto suradnik s koeficijentom 1,80; da utvrdi kako od 2. ožujka 2024. kod tuženika obavlja poslove radnog mjesta suradnik s koeficijentom 1,80 i da naloži tuženiku da tužitelju ponudi izmjenu ugovora o radu kojim će se njegovo radno mjesto prevesti u radno mjesto suradnik s koeficijentom 1,80. Tvrdi da, iako je bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. listopada 2010., na radnom mjestu III. vrste složenosti poslova – tehnički suradnik u ekonomatu s koeficijentom 0,97, od 2016. ne radi na tom radnom mjestu, već faktički radi na radnom mjestu stručni suradnik – ostala radna mjesta I. vrste s koeficijentom 1,115 za koje nije sklopio pisani ugovor o radu, ali mu je tuženik iz vlastitih sredstava isplaćivao razliku između plaće radnog mjesta za koje je imao ugovor o radu i plaće radnog mjesta na kojem je faktično radio, primjenom koeficijenta 1,115 pa traži prihvaćanje navedenih zahtjeva jer je i tuženik trebao izvršiti prevođenje onog radnog mjesta na kojem je tužitelj faktično radio s koeficijentom 1,115 u radno mjesto suradnik za koje je Uredbom propisan koeficijent 1,80.
6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je tuženik pravilno izvršio prevođenje njegovog radnog mjesta tehnički suradnik u ekonomatu III. vrste složenosti s koeficijentom 0,97 na radno mjesto tehnički suradnik-laborant s koeficijentom složenosti poslova 1,53 jer je tužitelj za radno mjesto tehnički suradnik s koeficijentom 0,97 imao sklopljen ugovor o radu 2010. pa ga je tuženik bio dužan prevesti upravo na radno mjesto tehnički suradnik-laborant s koeficijentom složenosti poslova 1,53, pravilnom primjenom odredbi čl. 36. i 14. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023., dalje: ZPDSJS) i čl. 13., 25. i 26. i Tablici 7. Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 22/2024., dalje: Uredba). To neovisno o tome što je od 2016. faktički obavljao i druge poslove.
7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.
8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Nije onemogućio tužitelja da raspravlja pred sudom time što ga nije saslušao kao stranku ni predložene svjedoke. Okolnost što sud prvog stupnja nije izveo dokaz navedenim saslušanjima nema značaj bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, kako to smatra tužitelj. Naime, sud odlučuje koje će od predloženih dokaza provesti prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a, a dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud je dužan obrazložiti odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga, a u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je u obrazloženju naveo da ostale dokaze nije provodio jer je činjenično stanje utvrdio uvidom u priložene isprave, a ocjenjuje i kako je sporno pravno pitanje, a ne pitanje činjenične naravi. Time je ispunio svoju obvezu da obrazloži odbijanje izvođenja personalnih dokaza ocjenom kako je odlučno činjenično stanje utvrđeno već i na temelju izvedenih materijalnih dokaza.
8.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost. Ocjena prvostupanjskog suda kada navodi kako okolnost što je tužitelj faktično obavljao i druge poslove, pri čemu očito smatra kako se radilo o poslovima koji nisu bitno mijenjali narav i vrstu posla zbog kojeg se tužitelj zaposlio, a odbija provesti dokaze spomenutim saslušanjima iz toč. 8. ovog obrazloženja na okolnosti poslova koje je obavljao, nema značaj nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, odnosno njihove međusobne proturječnosti. Valja reći kako je tuženik osporio da bi tužitelj obavljao poslove radnog mjesta suradnik (stručni suradnik), a Odluka od 19. prosinca 2019., odnosno razlika koja se isplaćivala tužitelju iz sredstava tuženika (ne iz proračunskih sredstava) odnosila se na obavljanje poslova po tužitelju koji nisu značajno odstupali od naravi i vrste poslova za koje je sklopljen ugovor o radu (cijeneći same navode tužitelja iz spomenutog zahtjeva za ispravak), zbog čega se ne može smatrati da su stranke sporazumno izmijenile ugovor o radu. Tužitelj suprotno nije dokazao, nije dostavio opise radnih mjesta prema aktima o sistematizaciji tuženika.
8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
9. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da je tužitelj, prije donošenja i stupanja na snagu ZPDSJS-a i Uredbe, radio kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. listopada 2010., a prema kojem je bio zaposlen na radnom mjestu III. vrste složenosti poslova – tehnički suradnik u Ekonomatu fakulteta te da je čl. 9 tog ugovora određeno kako će mu se plaća isplaćivati prema Zakonu o plaćama u javnim službama, drugim propisima donesenim u skladu s tim zakonom i Kolektivnim ugovorom, što se utvrđuje rješenjem, a prema kojima je tuženik tužitelju obračunavao plaću primjenom koeficijenta složenosti posla 0,97;
- da je odlukom od 19. prosinca 2016. tuženik tužitelju odobrio isplatu razlike plaće utvrđene prema koeficijentu složenosti poslova priznatih od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja i koeficijenta složenosti poslova priznatih tom odlukom prema kojoj se tužitelju od koeficijenta 0,97 priznaje koeficijent 1,115, s time da razlika tereti zajednička sredstva Fakulteta (tuženika) i primjenjuje se na plaću od siječnja 2017. nadalje;
- da je razlika između plaće obračunate na temelju koeficijenta 1,115 i plaće obračunate na temelju koeficijenta 0,97 (dodatak) tužitelju isplaćivana iz sredstava Fakulteta, a ne državnog proračuna iz kojeg se isplaćuju plaće tuženikovim zaposlenicima jer je tužitelj, osim poslova prema ugovoru o radu obavljao i druge poslove;
- da je, radi usklađenja tužiteljeve plaće i koeficijenta sa ZPDSJS-om i Uredbom, tuženik 5. ožujka 2024. tužitelju ponudio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto tehnički suradnik-laborant u organizacijskoj jedinici Služba za računovodstvene i financijske poslove, a čl. 8. ugovora o radu određeno je da koeficijent složenosti poslova tog radnog mjesta iz čl. 2. ugovora, na koje je zaposlenik raspoređen, prema ZPDSJS-u i Uredbi iznosi 1,53;
- da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za ispravak u smislu čl. 36. st. 6. ZPDSJS-a, a tuženik 10. travnja 2024. donio odluku o odbijanju zahtjeva za ispravak uz obrazloženje da je tužiteljevo radno mjesto tehnički suradnik s pripadajućim koeficijentom 0,97 pravilno prevedeno u radno mjesto laborant-tehnički suradnik s koeficijentom 1,53;
- da je protiv odluke od 10. travnja 2024. tužitelj prema čl. 36. st. 6. ZPDSJS-a i čl. 133. Zakona o radu podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio odlukom od 15. svibnja 2024., a koja je odluka dostavljena tužitelju 21. svibnja 2024. pa da je tužba, koja je podnesena 3. lipnja 2024., podnesena u roku od 15 dana prema čl. 133. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014, dalje ZR).
10. Između stranaka nije sporan sadržaj:
- zahtjeva za ispravak tužitelja upućen tuženiku 8. travnja 2024., koji zahtjev je tužitelj podnio navodeći kako je njegovo trenutno radno mjesto po starom ugovoru o radu tehnički suradnik (Financijsko-računovodstvena služba) s koeficijentom od 0,97 i opisanim poslovima (voditelja godišnjeg popisa imovine i obveza fakulteta, knjigovođe osnovnih sredstava, izdavanja narudžbenica, povjerenika za zbrinjavanje otpada (komunikacije s firmama za zbrinjavanje, ugovaranje termina odvoza te vođenje brige o pravilnom zbrinjavanju opasnog otpada, tonera, od strane pružatelja usluga), ostalih poslova Ekonomata, drugih poslova po zaduženju nadležne osobe), sve uz dodatak koji isplaćuje fakultet (tuženik) iz vlastitih sredstava, do ukupno koeficijenta 1,115, a koji dodatak mu je odobren po tuženiku 2016., s time što smatra kako mu je time priznata visoka stručna sprema, kao i da predlaže da se njegovo trenutno radno mjesto (umjesto predloženog po tuženiku na radno mjesto tehnički suradnik-laborant, s koeficijentom 1,53) prevede u radno mjesto višeg tehničkog suradnika s koeficijentom od 1,70 zbog povećanog opsega poslova i visoke stručne spreme koju ima, pri čemu u zahtjevu ističe kako je napisan uz prethodnu konzultaciju s odvjetničkim uredom Bistrović i osobnom pravnom savjetnicom LM;
- odluke o odbijanju zahtjeva za ispravak tužitelja od 10. travnja 2024. iz koje proizlazi zaključak tuženika kako je tužitelj zaposlen na temelju ugovora o radu, na radnom mjestu tehnički suradnik, u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama („Narodne novine“ broj 25/2013., 72/2013., 151/2013., 9/2014., 40/2014., 51/2014., 77/2014., 83/2014., 87/2014., 120/2014., 147/2014., 151/2014., 11/2015., 32/2015., 38/2015., 60/2015., 83/2015., 112/2015., 122/2015., 10/2017., 39/2017., 40/2017., 74/2017., 122/2017., 9/2018., 57/2018., 59/2019., 79/2019., 119/2019., 50/2020., 128/2020., 141/2020., 17/2021., 26/2021., 78/2021., 138/2021., 9/2022., 31/2022., 72/2022., 82/2022., 99/2022., 26/2023., 46/2023., 104/2023., 155/2023., 155/2023., dalje Uredba/13), prema kojoj se prevođenje radnih mjesta prema Uredbi, po čl. 26. te Uredbe, vrši po Tablici 7 prema kojoj se radno mjesto tehnički suradnik s koeficijentom 0,97 prevodi u radno mjesto laborant-tehnički suradnik s novim koeficijentom 1,53, a da je i uputa ministra nadležnog za rad od 27. travnja 2024. da se zaposlenike prevodi prvenstveno prema tablicama prevođenja koje su prilog Uredbe, da je za novi naziv radnog mjesta odlučan naziv i koeficijent putem kojeg se isplaćuje plaća po informacijskom sustavu centralnog obračuna plaće (COP), da prevođenje nema intenciju priznavanja višeg stupnja obrazovanja od onog koji zahtijeva radno mjesto na kojem se nalaze i za koje se isplaćuje plaća putem COP-a, kao i da, ako se radi o internom rasporedu koji nije rezultat promjena u COP sustavu, zaposlenik ne može dobiti naziv i koeficijent više stručne spreme;
- zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa što ga je tužitelj podnio protiv odluke o odbijanju zahtjeva za ispravak na temelju odredbe čl. 36. st. 6. ZSDSJS-a, kojim ustraje pri iznesenim razlozima u zahtjevu za ispravak uz tvrdnju kako je tuženik proveo pogrešno prevođenje tužitelja na radno mjesto laborant-tehnički suradnik s koeficijentom 1,53, smatrajući kako mu je odlukom iz 2016. poslodavac priznao koeficijent od 1,115, razliku plaće do tog koeficijenta i visoku stručnu spremu, zbog čega tvrdi kako je bio zaposlen na radnom mjestu stručni suradnik ili ostala radna mjesta I. vrste, a koje je prema Uredbi trebalo biti prevedeno prema Tablici 1 u radno mjesto suradnik s koeficijentom 1,80 (omaškom je zatražio u zahtjevu za ispravak provođenje u niže radno mjesto), sve prema odredbi čl. 26. st. 2. Uredbe, po načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu;
- odluke tuženika od 15. svibnja 2024. u povodu zahtjeva za zaštitu prava kojom je odbijen taj zahtjev tužitelja, a prema kojoj tuženik ističe da tužitelju Odlukom od 19. prosinca 2016. nije izmijenjen ugovor o radu u pogledu radnog mjesta i razine stručne spreme, nego je odlučeno kako će se tužitelju isplaćivati dodatak u visini razlike koeficijenta od 0,97 do 1,115 i to iz sredstava tuženika, a prevođenje je provedeno u skladu sa zakonom i prema čl. 26. st. 1. Uredbe u vezi s čl. 25. te Uredbe te Tablicom 7, a u kojoj ponavlja navedene upute ministra rada od 27. travnja 2024.
Nije sporna ni činjenica da se plaće u javnim službama, tako i kod tuženika, osiguravaju i isplaćuju iz državnog proračuna, putem COP-a (tako i tužitelju), što znači da tuženik, iako poslodavac, plaće radnicima (i ovdje tužitelju) može odrediti samo unutar okvira sredstava određenih proračunom Republike Hrvatske, ali ni činjenica da je razlika do visine koeficijenta 1,115 tužitelju isplaćivana iz vlastitih sredstava tuženika.
11. Tako utvrđeno, nesporno i dokazima utvrđeno odlučno činjenično stanje, prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz izvedenih dokaza i iznesenih razloga o odlučnim činjenicama, valjane argumentacije o njemu iznesene po prvostupanjskom sudu.
12. Cijeneći navedena utvrđenja i spomenute propise, valja prihvatiti ocjenu prvostupanjskog suda kako je tuženik pravilno izvršio prevođenje radnog mjesta i koeficijenta tužitelja u skladu s čl. 36. st. 1. ZSDSJS-a te 25., 26. i Tablicom 7 Uredbe iz radnog mjesta tehnički suradnik s koeficijentom 0,97 u radno mjesto Tehnički suradnik – laborant s koeficijentom 1,53. Pritom je pravilno uzeo u obzir i upute nadležnog ministra u skladu s odredbom čl. 26. st. 1. Uredbe, kako one od 6. ožujka 2024., tako i one od 27. travnja 2024.
13. Tužitelj nije u pravu kada taj zaključak osporava tvrdnjom o izmijenjenom ugovoru o radu za novo radno mjesto i po novom koeficijentu (u konačnici 1,80). Naime, iz sadržaja odluke iz 2016., ali i zahtjeva za ispravak samog tužitelja, proizlazi kako je tužitelju odlukom od 16. prosinca 2016. priznat dodatak na plaću, koja odluka je očito donesena kako bi se nagradilo tužitelja za obavljanje dodatnih poslova te je to i tužitelju bilo jasno. Dakle, nije se radilo o određivanju višeg koeficijenta, unatoč nespretnom korištenju takvog termina, nego o određivanju isplate dodatka na plaću. Tuženik, osim toga, nije ni ovlašten određivati koeficijent plaće svojih radnika, budući da koeficijente radnih mjesta prema zakonu određuje Vlada. Osim toga, prema uputi nadležnog ministra od 6. ožujka 2024., a u skladu s Odlukom o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama („Narodne novine“ broj 35/2022.) za svaku promjenu u radnom odnosu zaposlenika zaposlenog na teret proračunskih sredstava, koje bi zahtijevalo dodatna sredstva za rashode za plaću, trebao bi tražiti i prethodnu suglasnost Ministarstva. Na činjenicu da se nije radilo o izmjeni ugovora upućuje i činjenica što tužitelj nikad i nije tražio zaključenje pisanog ugovora za neko novo radno mjesto i novi koeficijent (više od osam godina), a potom, izjavljujući zahtjev za ispravak te zahtjev za zaštitu prava spominje koeficijente dvaju različitih radnih mjesta (višeg tehničkog suradnika s koeficijentom 1,70 i suradnika s koeficijentom 1,80).
14. Radnicima u javnim službama plaće su, u vrijeme zaključenja ugovora o radu s tužiteljem, bile uređene posebnim zakonom, Zakonom o plaćama u javnim službama ("Narodne novine", broj 27/2001. i 39/2009. dalje ZPJS). Odredba čl. 4. uređuje što predstavlja plaću službenika i namještenika u javnoj službi (umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža), a prema odredbi čl. 7. st. ZPJS-a vrijednost koeficijenta radnih mjesta u javnim službama utvrđuje uredbom Vlada. Time taj posebni zakon uređuje na koji se način u javnim službama određuje visina koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta.
14.1. Vlada Republike Hrvatske je 28. veljače 2013. donijela Uredbu/13, koja je stupila na snagu 1. ožujka 2013. Tužitelj je prema toj Uredbi obavljao poslove radnog mjesta tehničkog suradnika s koeficijentom 0,97, III. vrste složenosti radnog mjesta.
15. Plaće radnicima u javnim službama aktualno su uređene ZPDSJS-om. Odredbom čl. 14. st. 4. ZPDSJS-a propisano je da nazive radnih mjesta, uvjete za raspored, klasifikaciju radnih mjesta i pripadajući platni razred te koeficijente za obračun plaće u javnim službama također utvrđuje Vlada Uredbom na prijedlog tijela državne uprave nadležnog za rad, uz prethodno mišljenje Vijeća za praćenje i unaprjeđenje sustava plaća u državnoj službi i javnim službama. Time su i aktualno plaće u javnim službama uređene posebnim zakonom, a i taj zakon uz Uredbu koju donosi Vlada Republike Hrvatske na temelju ovlasti iz tog istog zakona cjelovito uređuje pitanje radnih mjesta u javnim službama i pripadajuće plaće.
15.1. Prema čl. 36. st. 1. ZPDSJS-a spomenutom Uredbom će se propisati prevođenje dotadašnjih naziva radnih mjesta u javnim službama u nove nazive radnih mjesta na način da se uz nazive radnih mjesta utvrđene dotadašnjim propisima navedu novi nazivi radnih mjesta s pripadajućim platnim razredom i koeficijentom za obračun plaće. St. 3. tog članka propisano je da će se, stupanjem na snagu navedene Uredbe, smatrati da su dotadašnji nazivi radnih mjesta u općem aktu kojim se utvrđuje sistematizacija radnih mjesta u javnoj službi izmijenjeni u nove nazive radnih mjesta u skladu s prevođenjem utvrđenim u toj uredbi. Prema st. 5. na ponudu izmjene ugovora o radu zatečenim službenicima i namještenicima u javnim službama na odgovarajući se način primjenjuju odredbe općeg propisa o radu.
16. Odredbom čl. 1. Uredbe propisani su nazivi radnih mjesta u javnim službama, klasifikacija radnih mjesta u pripadajući platni razred, koeficijenti za obračun plaće i stručni uvjeti koji moraju biti ispunjeni prilikom zapošljavanja na propisana radna mjesta. Čl. 3. Uredbe propisano je da, ovisno o razini obrazovanja, odnosno razini cjelovite kvalifikacije koja je uvjet za rad na određenom radnom mjestu, radna mjesta mogu biti: 1. radna mjesta I. vrste, za koja je uvjet završen sveučilišni diplomski studij ili sveučilišni integrirani prijediplomski i diplomski studij ili stručni diplomski studij, 2. radna mjesta II. vrste, za koja je uvjet završen sveučilišni prijediplomski studij ili stručni prijediplomski studij, 3. radna mjesta III. vrste, za koja je uvjet završeno srednjoškolsko obrazovanje ili završen stručni kratki studij ili program za majstore, 4. radna mjesta IV. vrste, za koja je uvjet završeno osnovno obrazovanje ili strukovno i umjetničko osposobljavanje.
16.1. Prema čl. 13. st. 1. Uredbe i priloženoj Tablici 7 radno mjesto označeno brojem 13.1.51. Tehnički suradnik – laborant s koeficijentom 1,53, između ostalih radnih mjesta, spada u posebno radno mjesto u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Raniji naziv bio je tehnički suradnik, a koeficijent radnog mjesta 0,97. Radno mjesto Suradnik nije propisano kao posebno radno mjesto prema čl. 13. Uredbe i Tablicom 7 Uredbe.
16.2. Odredbom čl. 25. Uredbe određeno je da se Tablice prevođenja radnih mjesta od broja 1 do 62 nalaze se u prilogu Uredbe i čine njezin sastavni dio. Odredbom čl. 26. st. 1. Uredbe propisano je da se prevođenje radnih mjesta propisanih do sada važećim propisima, za koje uputu, po potrebi, daje ministar nadležan za rad, provodi prema tablicama za prevođenje iz članka 25. Uredbe. St. 2. propisano je da se prevođenje pojedinih radnih mjesta iz stavka 1. tog članka provodi prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu.
17. Tužitelj upućuje na odredbu čl. 26. st. 2. Uredbe, smatrajući kako je tuženik trebao primijeniti tu odredbu na konkretni slučaj, načelo opisa poslova radnog mjesta, a ne odredbu čl. 26. st. 1. Uredbe. Međutim, budući da između stranaka nije zaključen izmijenjeni ugovor o radu niti je opis poslova po svojoj naravi i vrsti rada bitno izmijenjen, pravilno je tuženik, kako to zaključuje i prvostupanjski sud, novi koeficijent tužitelju odredio prema tablicama za prevođenje iz članka 25. Uredbe (ranijem nazivu radnog mjesta i pripadajućem koeficijentu). Time je tuženik pravilno postupio prema jasnoj, općoj odredbi čl. 36. st. 1. ZPDSJS-a i čl. 26. st. 1. Uredbe. To ujedno nije suprotno odredbi čl. 26. st. 2. Uredbe jer svako radno mjesto podrazumijeva i određeni opis poslova radnog mjesta, ali ta odredba ima u vidu drugačije situacije. Naime, žalitelj previđa da se odredba čl. 26. st. 2. Uredbe primjenjuje na pojedine slučajeve, kao iznimka od pravila iz čl. 36. st. 1. ZPDSJS-a u vezi s čl. 26. st. 1. Uredbe, a tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o takvom slučaju.
18. Slijedom navedenog, a protivno žalbi tužitelja, prevođenje radnog mjesta tužitelja izvršeno je u svemu prema odredbi čl. 36. st. 1. ZPDSJS-a i 26. Uredbe i Tablice 7, time i vodeći računa o opisu poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja. U konkretnom je slučaju samim nazivom radnog mjesta obuhvaćen opis navedenog radnog mjesta (po aktima tuženika), a dodatnim poslovima od 2016. nije bitno izmijenjena narav i vrsta poslova radi kojeg je tužitelj zaključio pisani ugovor o radu 2010., što je očito bilo jasno i samom tužitelju (kako to proizlazi i iz njegovog zahtjeva za ispravak, a kada ni ne spominje da je došlo do izmjene ugovora o radu).
18.1. Prvostupanjski sud je pritom pravilno uzeo u obzir i upute ministra od 5. ožujka 2024. da se prevođenje obavlja prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu, ali odredba čl. 26. st. 2. Uredbe nije posve primjenjiva u ovom slučaju u smislu koji ističe tužitelj. Pravilno uzima u obzir i upute nadležnog ministra od 27. travnja 2024. da se zaposlenike prevodi prvenstveno prema tablicama prevođenja koje su prilog Uredbe (što je u skladu s odredbom čl. 36. st. 1. ZPDSJS-a i 26. st. 1. Uredbe), a da je za novi naziv radnog mjesta odlučan naziv i koeficijent putem kojeg se isplaćuje plaća po COP-u (tužitelju se nesporno isplaćuje po koeficijentu 0,97 putem COP-a), da prevođenje nema intenciju priznavanja višeg stupnja obrazovanja od onog koji zahtijeva radno mjesto na kojem se nalaze i za koje se isplaćuje plaća putem COP-a (pa to ne može tražiti ni tužitelj, priznavanje visoke stručne spreme i višeg koeficijenta prevođenjem ranijeg naziva radnog mjesta i koeficijenta), kao i da, ako se radi o internom rasporedu koji nije rezultat promjena u COP sustavu (kakva je bila situacija s internom odlukom tuženika od 19. prosinca 2016. jer se radi o internoj odluci), zaposlenik (ovdje tužitelj) ne može prevođenjem dobiti naziv radnog mjesta i koeficijent više stručne spreme.
19. Žalitelj se neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluku poslovni broj Rev-1727/12 od 12. studenog 2014. jer se u tom slučaju radi o činjenično i pravno različitim situacijama (gospodarski uvjetovani otkaz tužitelju i s time u vezi razmatranje sadržaja radnog odnosa između radnika i poslodavca, trgovačkog društva, u vrijeme otkazivanja ugovora o radu).
20. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Puli, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Zoran Šarić
