REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Š 5

Poslovni broj: Us I-1693/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ŠKS, kao predstavnice Obiteljskog doma Nataly Bilen Milosavljević, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 6/I, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi izvršenja rješenja, 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I- 550-06/25-07/135, URBROJ: 524-10-02/06-25-2 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-550-06/25-07/135, URBROJ: 524-10- 02/06-25-2 od 22. svibnja 2025. utvrđeno je da je rješenje više inspektorice Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike KLASA: UP/I-550- 06/24-07/271, URBROJ: 524-10-02/11-24-2 od 11. studenog 2024. postalo izvršno 24. travnja 2025. (točka I. izreke), naloženo je tužiteljici u roku od trideset dana od dostave rješenja postupiti po izvršnom rješenju po točkama 1.2., 1,3., 1.4., 1.5. i 1.13. istog (točka II. izreke), utvrđeno je da je tužiteljica obvezna u roku od osam dana od proteka roka iz točke II. izreke dostaviti višoj inspektorici izvješće o postupanju, uz koje je dužan priložiti odgovarajuću dokumentaciju kao dokaz izvršenja izrečenih mjera (točka III. izreke) te je tužiteljica upozorena kako će joj se u slučaju nepostupanja po rješenju izreći novčana kazna u iznosu od 10.000,00 eura (točka IV. izreke).

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede postupka. U odnosu na točku 1.2. rješenja više inspektorice od 11. studenog 2024. ističe da je pogrešno utvrđeno kako pruža smještaj korisnicima IV. stupnja jer da takve dijagnoze nisu evidentirane u njihovoj medicinskoj dokumentaciji. Navodi da raspolaže nalazima specijalista psihijatrije iz kojih proizlazi da ti korisnici ne boluju od takvih bolesti te da inspektori, kao osobe bez medicinske specijalizacije, nisu ovlašteni postavljati psihijatrijske dijagnoze. U odnosu na točku 1.3. rješenja više inspektorice tvrdi da je postupila po naloženoj obvezi vođenja dokumentacije te da je o tome obavijestila tuženika dopisom od 20. siječnja 2025. U odnosu na točku 1.4. rješenja više inspektorice navodi da je raspisala natječaj za zapošljavanje njegovatelja, ali na koji se nitko nije javio, te je raspisala novi natječaj i aktivno traži radnika. Smatra da ne može biti odgovorna za okolnosti na tržištu rada jer zapošljavanje ne ovisi isključivo o njezinoj volji. U odnosu na točku 1.13. rješenja više inspektorice ističe da uredno objavljuje tjedni jelovnik, a da u trenutku nadzora jelovnik nije bio istaknut samo zato što je bila u tijeku njegova zamjena. Također smatra da osporeno rješenje nezakonito u pogledu visine novčane kazne, koja je po njezinu mišljenju previsoka i protivna članku 142. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje pri obrazloženju svog rješenja. Iznosi kronologiju postupka iz koje u bitnome proizlazi da je nakon redovitog nadzora u studenome 2024. doneseno rješenje kojim su naložene mjere radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti, da tužiteljica protiv tog rješenja nije pokrenula upravni spor te da je ono postalo izvršno. Kontrolnim nadzorom u svibnju 2025. utvrđeno je da više mjera nije izvršeno, zbog čega je doneseno rješenje o izvršenju. Očituje se o navodima iz tužbe na način da vezano uz točku 1.2. rješenja više inspektorice ističe kako je za četiri korisnika iz medicinske dokumentacije utvrđena dijagnoza različitih demencija, dok je za dva korisnika stupanj utvrđen opažanjem i razgovorom jer medicinska dokumentacija nije bila dostupna. Sve i kada bi se uzeli u obzir samo korisnici s potvrđenim dijagnozama, ističe da mjera ostaje opravdana jer tužiteljica nema odobrenje za pružanje usluge IV. stupnja. Pravilnik o mjerilima za pružanje socijalnih usluga propisuje da IV. stupanj obuhvaća i druge demencije, a ne samo Alzheimerovu bolest. U odnosu na točku 1.3. ističe da je tijekom kontrolnog nadzora utvrđeno da matična knjiga nije ažurno vođena te da su zdravstvene evidencije zastarjele, a naknadna dostava dopisa Ministarstvu ne znači da se evidencija tijekom nadzora vodila kontinuirano i sukladno propisima. U vezi s točkom 1.4. navodi da sama objava natječaja ne predstavlja izvršenje mjere jer je obveza zapošljavanje potrebnog broja radnika. Tužiteljica nije zaposlila dovoljan broj njegovatelja, a stručni radnik zaposlen je u manjem opsegu sati od propisanog. Za točku 1.13. tuženik ističe da jelovnik u trenutku nadzora nije bio istaknut, a zakonitost rješenja ocjenjuje se prema stanju zatečenom u trenutku inspekcije. U odnosu na novčanu kaznu navodi da je određena razmjerno težini povreda i u zakonskim granicama te da služi osiguranju izvršenja, a ne kažnjavanju. Predlaže sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužiteljici predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Nije sporno da je tužiteljici rješenjem više inspektorice KLASA: UP/I-550- 06/24-07/271, URBROJ: 524-10-02/11-24-2 od 11. studenog 2024. naloženo poduzeti mjere u cilju osiguranja zakonitog i stručnog rada pružatelja socijalnih usluga Obiteljskog doma na adresi [adresa].

8. Tužiteljica tužbenim navodima, kako su oni obrazloženi, u osnovi osporava zakonitost naređenih mjera iz rješenja više inspektorice, izvršnog 24. travnja 2025., te zakonitost osporene odluke tuženika u dijelu odluke o novčanoj kazni.

9. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZUS-a predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluke o izvršenju koja je donijeta unutar postupka kontrolnog inspekcijskog nadzora nad radom obiteljskog doma tužitelje.

10. Stoga sud ponajprije smatra da je za konkretnu upravnu stvari bilo bitno utvrditi je li inspekcijsko rješenje iz 2024. postalo izvršno te je li tužiteljica dobrovoljno u određenom roku ispunila obvezu koja joj je naložena točkama 1.2., 1,3., 1.4., 1.5. i 1.13. izreke rješenja više inspektorice Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 11. studenog 2024.

11. Prema odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku, dok prema stavku 2. toga članka rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja, a njime se može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah. Stavak 3. istoga članka propisuje kako rješenje mora sadržavati opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne, a prema stavku 4. toga članka žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak.

12. Zakon o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 18/22., 46/22., 119/22., 71/23., 156/23., 61/25.; dalje: Zakon o socijalnoj skrbi) u čl. 271. st. 4. propisuje da se kontrolni inspekcijski nadzor provodi radi kontrole izvršenja mjera naređenih rješenjem inspektora.

13. Prema podacima spisa proizlazi da je tuženik po provedenom inspekcijskom nadzoru u Obiteljskom domu predstavnice tužiteljice donio rješenje od 11. studenog 2024. kojim je tužiteljici naređeno poduzimanje mjera iz nadležnosti inspekcijskog tijela u točno određenim rokovima. Iz dostavnice u spisu predmeta upravnog postupka sud utvrđuje da je tužiteljica navedeno rješenje zaprimila 23. prosinca 2024. (a navedeno tužiteljica ni ne osporava) čime je to rješenje postalo izvršno 24. travnja 2025. (obzirom na najduži rok od 120 dana određen rješenjem) u skladu s odredbom čl. 133. st. 4. ZUP-a, kako to ispravno utvrđuje i tuženik. Među strankama nije ni sporno da tužiteljica nije pokrenula upravni spor protiv rješenja od 11. studenoga 2024.

14. Slijedom, tuženik je 22. svibnja 2025., nakon provedenog kontrolnog inspekcijskog nadzora, donio rješenje o izvršenju rješenja od 11. studenoga 2024., a koje rješenje je predmet ovog upravnog spora.

15. Dalje, tužiteljica nije osporila činjenicu da nije dobrovoljno u određenom joj roku postupila po točkama 1.2., 1.4., 1.5. i 1.13. izreke rješenja od 11. studenoga 2024., već je osporavala tamo utvrđene nepravilnosti po tim točkama i slijedom toga osnovanost izrečenih mjera.

16. Ovdje se ukazuje tužiteljici kako se sukladno citiranoj odredbi čl. 139. st. 4. ZUP-a u postupku izvršenja, pa tako i u upravnom sporu koji se nastavlja na taj postupak i u kojem se ocjenjuje zakonitost rješenja o izvršenju donesenog u postupku izvršenja, ne može osporavati zakonitost i pravilnost rješenja koje se izvršava, već se mogu štiti samo ona prava koja stranka ima u postupku izvršenja. Dakle, u ovom sporu mogu se osporavati samo vrijeme, mjesto i način izvršenja. Stoga navodi tužiteljice koji se odnose na zakonitost rješenja koje se izvršava (rješenje više inspektorice od 11. studenoga 2024.), nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari. Osim toga, navodi koji se ne odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja, nisu niti bili predmetom odluke u ovdje osporenom rješenju, stoga se niti s te strane oni ne mogu prihvatiti kao osnovani, a takve je prigovore tužiteljica mogla isticati jedino u postupku u kojem je doneseno rješenje koje se izvršava, dakle ne i u ovom sporu, a što tužiteljica nedvojbeno nije učinila. Ovakav stav je zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž- 3515/16-2 od 25. siječnja 2017.

17. U odnosu na prigovor tužiteljice da je mjeru iz točke 1.3. izreke rješenja od 11. studenoga 2024. dobrovoljno izvršila samom dostavom dokumentacije tuženiku dopisom od 20. siječnja 2025., sud isti cijeni neosnovanim. Naime, rečenom točkom 1.3. naloženo je tužiteljici voditi evidenciju i dokumentaciju o korisnicima i usluzi odmah po primitku tog rješenja i nadalje trajno. Dakle, sadržaj izrečene mjere ne iscrpljuje se u jednokratnoj obvezi dostave određene dokumentacije, već u trajnoj obvezi urednog i ažurnog vođenja evidencije i dokumentacije o korisnicima i pruženoj usluzi, počevši od primitka rješenja i nadalje kontinuirano. Svrha mjere je uspostava zakonitog načina rada pružatelja usluge, a ne samo formalno dokazivanje postojanja pojedinih isprava u određenom trenutku radi ispunjenja nadzorne mjere. Stoga činjenica da je tužiteljica u jednom trenutku dostavila određenu dokumentaciju ne znači da je mjera izvršena u njezinoj biti jer je riječ o trajnoj obvezi. Stoga je pravilan zaključak tuženika da je mjera izvršena tek djelomično, a djelomično izvršenje, s obzirom na narav izrečene obveze, ne može se izjednačiti s njezinim potpunim izvršenjem.

18. Vezano za visinu novčane kazne iz točke IV. izreke osporenog rješenja, sud ističe da će u skladu s odredbom čl. 142. st. 1. ZUP-a javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisiliti izvršenika na ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne ispuni sam, ako izvršenje putem trećih osoba nije moguće ili je neprikladno za postizanje svrhe izvršenja. St. 2. članka je određeno da se novčana kazna kojom se fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče rješenjem u iznosu do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Žalba na rješenje o novčanoj kazni ne odgađa izvršenje rješenja. Prema st. 3. toga članka u slučaju daljnjeg neispunjavanja obveze, izreći će se druga, veća novčana kazna unutar utvrđenog raspona, a, ako je potrebno, novčana kazna se može izreći i više puta.

19. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2024. iznosila je 1.821,00 eura (Narodne novine broj: 34/25.). To znači da je prosječna godišnja bruto plaća iznosila 21.852,00 eura.

20. Slijedom, sud ocjenjuje da je osporena odluka u dijelu visine zapriječene novčane kazne zakonita, budući da ju je tuženik odredio u rasponu i u granicama zakonskog maksimuma kako je to propisano čl. 142. ZUP-a. Sud zapriječenu novčanu kaznu ocjenjuje primjerenom uzimajući u obzir upornost neizvršavanja naređenih mjera unatoč provedenom kontrolnom inspekcijskom nadzoru. Tužiteljica svojim držanjem i pristupom supstancijalno od 24. travnja 2025. odbija u cijelosti postupiti po pravomoćnom i izvršenom rješenju ne uzimajući u obzir stanje i potrebe konkretne ciljane skupine korisnika kojima je zasigurno nužno što prije osigurati posebne uvjete prostora, opreme i kadrova koji bi se mogli adekvatno i potpuno o njima skrbiti.

21. Po ocijeni ovog suda, tuženik je u postupku donošenja osporenog rješenja postupao u skladu citiranom odredbom čl. 271. st. 4. Zakona o socijalnoj skrbi, budući da je provodio kontrolni inspekcijski nadzor u kojem je utvrđeno da tužiteljica nije postupila po izvršnom rješenju čije se izvršenje traži. Člankom 139. ZUP-a tuženik je ovlašten donijeti rješenje o izvršenju, ako utvrdi da izvršenik (ovdje tužiteljica) nije postupio po ranijem izvršnom rješenju, a što je tuženik pravilno učinio kako je to obrazloženo u ovoj presudi. Također, postupanjem tuženika nije povrijeđen čl. 13. ZUP-a budući da osporenim rješenjem nije izmijenjena sama obveza, već se njime ponovno utvrđuju one obveze koje su utvrđene ranijim rješenjem o izvršenju.

22. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje kako osporeno rješenje sadrži jasne i potpune razloge te nisu povrijeđena pravila postupka, odnosno ocjenjuje da je osporeno rješenje zakonito, doneseno u granicama zakonskih ovlasti i u svrhu radi koje je ovlast dana. Tužbeni navodi ne dovode u sumnju njegovu zakonitost pa je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, odnosno odlučeno kao u t. I. izreke presude.

23. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 10. veljače 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).