Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-354/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marie Majić kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika RF, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6., u vezi stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika RF, protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja K-27/2021-25, od 3. ožujka 2023., u sjednici održanoj 10. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika okrivljenikovog branitelja, Ivana Bačića, odvjetnika u Splitu,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika RF odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni RF proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 6., u vezi članka 227. stavka 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 227. stavku 6. KZ/11, nakon čega je, na temelju te odredbe, osuđen na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine. Potom je, na temelju članka 56. stavka 2. i 3. KZ/11, okrivljenom RF izrečena uvjetna osuda, s time da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti, u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje u tekstu: ZKP/08), u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. ZKP/08 , naloženo je okrivljenom RF podmiriti troškove kaznenog postupka i to trošak sudskomedicinske obdukcije s nalazom i mišljenjem, u iznosu od 530,89 eura/4.000,00 kuna, trošak analize alkohola u krvi i urinu na ime okrivljenika, u iznosu od 99,54 eura/750,00 kuna, trošak analize alkohola u krvi u očnoj vodici na ime oštećene HF, u iznosu od 99,54 eura/750,00 kuna, trošak toksikološkog vještačenja na ime oštećene HF, u iznosu od 33,18 eura/250,00 kuna, trošak toksikološkog vještačenja na ime okrivljenika, u iznosu od 33,18 eura/250,00 kuna, trošak prometnog vještačenja u iznosu od 1.033,24 eura/7.790,23 kuna, putni trošak svjedoka, u iznosu od 108,84 eura/800,00 kuna, trošak sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 132,72 eura/1.000,00 kuna i trošak paušalne svote , u iznosu od 66,36 eura/500,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, kao i trošak pristupa sudskomedicinskog vještaka na raspravu, o čemu će sud , sukladno članku 148. stavku 4. ZKP/08, donijeti posebno rješenje.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik RF, po svom branitelju Draženu Srbu odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i okrivljenog oslobodi optužbe, a podredno da se prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se branitelj okrivljenika izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.

4. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku , s prijedlogom da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno izvještenog Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, okrivljenika RF te je njegovog branitelja odvjetnika Dražena Srba, umjesto kojeg je pristupio njegov zamjenik Ivan Bačić, odvjetnik u Splitu, koji je na sjednici vijeća iznio najvažnije dijelove žalbe te ustrajao u svim navodima i prijedlozima iz iste, a dodatno je istaknuo kako postoji mogućnost da se žrtva sama bacila pod vozilo okrivljenika jer joj je dva mjeseca prije ovog događaja preminuo suprug.

7. Žalba okrivljenika RF je neosnovana.

8. Premda je okrivljenik u svojoj žalbi naveo kako prvostupanjsku presudu osporava zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, u žalbi nije pravno označio koje povrede u okviru tih žalbenih osnova ima u vidu, a nije ni opisao na koji bi način te povrede bile počinjene . Iz sadržaja žalbe proizlazi da se svi žalbeni razlozi u stvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te će isti biti ocjenjeni u nastavku, u sklopu odgovora na te žalbene navode. U takvoj situaciji, ovaj sud kao sud drugog stupnja je, povodom žalbe okrivljenika, prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje u tekstu: ZKP/08-26), međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

9. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u tom dijelu analizira dokaze koji su tijekom postupka izvedeni, prvenstveno prometno-tehničko vještačenje i nalaze rekonstrukcije događaja te ih interpretira na način kako to ide u prilog okrivljeniku, suprotno od onoga kako je to učinio prvostupanjski sud, s konačnim zaključkom kako u ovom postupku nije bilo na potpuno nedvojben i pouzdan način dokazano da bi on prekršio bilo koju odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama, („Narodne novine“ br. 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017 i 70/2019, dalje u tekstu ZOSPC), odnosno da bi njegovo postupanje bilo uzrok nastanka ove prometne nesreće, pri čemu je na sjednici drugostupanjskog vijeća iznesena i teza da bi se možda sama oštećena kritične prigode namjerno bacila pod vozilo okrivljenika, zbog toga što je dva mjeseca ranije umro suprug. Međutim, suprotno žalbenim navodima okrivljenika, prvostupanjski sud je o svim svojim zaključcima u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja te krivnje okrivljenika dao logične, uvjerljive i vrlo detaljne razloge, koje, budući da imaju u potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje.

10. Okrivljenik u svojoj žalbi prvenstveno ističe kako je ostalo sporno zbog čega on nije uočio oštećenu, odnosno radi li se o njegovom nehaju ili o objektivnim okolnostima koje su ga spriječile da istu uoči. Pri tome se ponavlja ono što je bilo nesporno, da je kritične prigode bilo oblačno i bez mjesečine, da je puhao jak vjetar, da na mjestu nastanka prometne nesreće nema javne rasvjete , a reflektor s crkve da je bio zaklonjen drvećem te da je vidljivost bila smanjenja. Isto tako , osporavaju se nalazi rekonstrukcije na mjestu događaja, uz tvrdnju kako nije bila obavljena u istim uvjetima koji su bili na cesti u trenutku nastanka ove prometne nesreće jer je rekonstrukcija vršena u ljetnoj noći kada je bilo lijepo vrijeme, s punim mjesecom, radi čega se ta utvrđenja ne mogu uzeti kao relevantna.

11. Premda je točan navod žalbe okrivljenika da bi bilo poželjno rekonstrukciju događaja obaviti u približno isto vrijeme godine i približno istim uvjetima kakvi su vladali na cesti kao i kritične prigode, što nije bilo učinjeno, taj navod ne dovodi u pitanje pouzdanost utvrđenja vještaka tom prigodom jer okrivljenik gubi iz vida da ključna okolnost, koja se odnosi na mogućnost uočavanja oštećene od strane vozača vozila, odnosno okrivljenika, nije utvrđivana na temelju atmosferskih prilika i mjesečine koja je bila za vrijeme odražavanja rekonstrukcije, već isključivo na temelju vidljivosti predmeta primjećivanja u okviru dometa kratkih svjetala vozila okrivljenika. U tu svrhu određena su tri međusobna vremensk i i prostorno uvjetovana položaja osobnog vozila i pješakinje te je nesporno utvrđen položaj u kojem je okrivljenik najkasnije trebao početi reagirati i poduzimati radnju kočenja da zaustavi svoje vozilo prije dolaska u mjesto naleta, a to je u položaju u kojem osobni automobil udaljen 24,4 metara od mjesta naleta, a pješakinja 2,1 metara. Promatranjem s mjesta vozača je utvrđeno da je u tom položaju okrivljenik mogao uočiti pješakinju na kolniku jer je tijelo pješakinje bilo obasjano snopom kratkih svjetala.

12. Nadalje je utvrđeno da, u poziciji kada je osobno vozilo udaljeno 30 metara, a pješakinja 2,5 metra od mjesta naleta, snop kratkog svijetla završava kod nogu pješakinje i da je promatranjem s mjesta vozača utvrđeno kako je u tom položaju uočavanje pješakinje otežano, ali ipak moguće.

13. Što se tiče trećeg položaja, koji se odnosio na mogućnost uočavanja pješakinje u trenutku stupanja na kolnik, radi se o položaju u kojem je osobni automobil okrivljenika od mjesta naleta udaljen 50,9 metara, a pješakinja 4,3 metara te je promatranjem s mjesta vozača utvrđeno da je u tom položaju uočavanje pješakinje otežano, ali moguće, jer tijelo nije osvijetljeno snopom kratkog svijetla, ali se naziru konture tijela, kao kontrast u odnosu na osvijetljenu pozadinu s lijeve strane kolnika.

14. Na temelju svih utvrđenja tijekom rekonstrukcije je zaključeno da je okrivljenik u fazi prilaza bio u mogućnosti uočiti pješakinju s dovoljne udaljenosti s koje bi pravovremenim reagiranjem i poduzimanjem radnje kočenja uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta i na taj način izbjeći prometnu nesreću. Dakle, bez obzira na okolnost što je okrivljenik kritične prigode vozio brzinom koja je bila ispod granica najveće dopuštene brzine, on je bio u povoljnoj vremenskoj i prostornoj situaciji uočiti istup pješakinje njemu s lijeve strane na cestu te pravovremenom reakcijom na kočnicu zaustaviti vozilo prije naleta na pješakinju. Potpuno ispravan je zaključak prvostupanjskog suda kako je okrivljenik propustio uočiti istup pješakinje na kolnik, koja je na kolniku, kako je to vještak izračunao, prešla put duljine od oko 4,3 metra, u vremenu oko 3,09 sekundi. Dakle, očito je da okrivljenik nije uočio pješakinju u trenutku u kojem je to bilo objektivno moguće, radi čega je kasnio u reakciji i nije na vrijeme poduzeo kočenje, što je sve dovelo do toga da nije uspio zaustaviti svoje vozilo prije naleta na oštećenu. Na opisani način, okrivljenik je postupio suprotno odredbi članka 38. ZOSPC, kojom je propisana obveza vozačima da su dužni obratiti pažnju na pješake koje se nalaze na kolniku ili koji na kolnik stupaju.

15. U takvoj situaciji promašen je žalbeni navod da u postupku nije utvrđivano bi li do nesreće došlo da je okrivljenik ostao bez reakcije, odnosno bi li prošao pored oštećene da nije počeo kočiti jer je reakcija koja se u konkretnom slučaju od vozača očekuje da poduzme kočenje u situaciji kada vidi istup pješaka na kolnik. Postupci sudionika u prometu se promatraju u okviru postojećih i utvrđenih okolnosti, a ne u nekom hipotetskom slučaju pa je tako sasvim sigurno da do nesreće ne bi došlo da je okrivljenik vozio brzinom od 150 km/h jer bi tada u konkretnim okolnostima prošao pored pješakinje prije nego što je stupila na kolnik, isto kao što ne bi do nesreće došlo ni u slučaju da se pješakinja nije upustila u prelaženje kolnika upravo u tom trenutku, nego deset sekundi kasnije. Uostalom, prema nalazu vještaka, nalet na pješakinju je bio „nekočen“ jer je vozilo okrivljenika počelo usporavati tek 0,2 sekunde nakon naleta na oštećenu, što jasno ukazuje kako je istaknuti žalbeni navod okrivljenika neosnovan.

16. Isto tako, neutemeljen je navod žalbe da je okrivljenik prilagodio brzinu uvjetima na cesti te da je vozio ispod granice dopuštene brzine jer se kršenje prometnih propisa u pogledu prilagođenosti brzine okrivljeniku ni ne stavlja na teret , već isključivo kršenje odredbe članka 38. ZOSPC, odnosno da nije obratio nužnu pažnju na pješake koji stupaju na kolnik. Konačno, nije sporno ni to da je i sama oštećena svojim postupanjem kritične prigode doprinijela nastanku ove prometne nesreće jer se vrlo neoprezno i riskantno upustila u prijelaz ceste. U opisanoj situaciji, potpuno pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je utvrdio da je zbog kršenja prometnih propisa od strane okrivljenika došlo do prometne nesreće u kojoj je druga osoba smrtno stradala, i ocijenio da su se u njegovom postupanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 227. stavka 6., u svezi s člankom 227. stavkom 1. i 2. KZ/11 te ga je potpuno ispravno, kao ubrojivog počinitelja, koji je ovo kazneno djelo počinio sa svjesnim nehajem , koji je bio svjestan protupravnosti svog postupanja i kod nepostojanja niti jednog ispričavajućeg razloga proglasio krivim. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

17. Okrivljenik se nije žalio zbog žalbene osnove odluke o kazni, međutim kako prema članku 478. ZKP/08-26, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika u sebi sadrži žalbu zbog odluke o kazni (uvjetnoj osudi), to je ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu te je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti vezane uz nastanak ove prometne nesreće pa je tako ispravno okrivljeniku kao olakotne okolnosti ocijenio što je neosuđivan i nekažnjavan, što je sudionik Domovinskog rata te što je oštećena načinom prelaza ceste, kao i činjenicom da je i prije stupanja na kolnik mogla uočiti vozilo okrivljenika doprinijela nastanku prometne nesreće , dok isto tako pravilno otegotnih okolnosti na strani okrivljenika nije našao. U takvoj situaciji osnovano je prvostupanjski sud zaključio kako je okrivljenika opravdano osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, ali je isto tako postupno ispravno, polazeći od stupnja krivnje te svih okolnosti vezanih uz počinjenje ovog kaznenog djela ocijenio da se ciljevi kako specijalne, tako i generalne prevencije, u konkretnom slučaju mogu ostvariti izricanjem uvjetne osude. Stoga je sasvim opravdano, primjenom članka 56. KZ/11, okrivljeniku izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini neko novo kazneno djelo. Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se i ovakvom kaznenopravnom sankcijom, kao svojevrsnim upozorenjem uz prijetnju kaznom, ostvariti priželjkivani odvraćajući učinak na okrivljenika te da će se on ubuduće suzdržati od činjenja bilo kakvih kažnjivih radnji, a osobito da će se ovakvom kaznenopravnom sankcijom utjecati na to da ubuduće okrivljenik s pojačanim oprezom sudjeluje u prometu.

18. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi i kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika RF, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08-26, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Maria Majić