REPUBLIKA HRVATSKA

K-Rz-2/25

ŽUPANIJSKI SUD U SPLITU

Odjel za suđenje u predmetima

ratnih zločina

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću Odjela za suđenje u predmetima ratnih zločina sastavljenom od sudaca, Dinka Mešina, kao predsjednika vijeća, te Ankice Boban i Magde Davidović Glumac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Meštrović, kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženika OŠ, zbog kaznenog djela iz članka 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 31/93, 35/93, 108/95, 16/96, 28/96 – u daljnjem tekstu: OKZRH), na temelju optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku pod poslovnim brojem KZ-44/92, nakon javno održane i zaključene rasprave 05. veljače 2026. godine, u nazočnosti branitelja optuženika OŠ, Milana Macure, odvjetnika u Šibeniku, i zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, NŠ, a objavljene 10. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Na temelju članka 508. st. 5. Zakona o kaznenom postupku presuda Županijskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem K-1/93 od 08. travnja 1993. godine, koja je postala pravomoćna 17. studenog 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Kž-478/93, kojom je optuženik OŠ osuđen zbog kaznenog djela iz članka 142. st. 1. OKZRH na kaznu zatvora od 8 (osam) godina djelomično se stavlja izvan snage.

II

OPTUŽENIK: OŠ (MBG: [jedinstveni matični broj građana]), sin O i N, rođen **.**.1970. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], na adresi [adresa], državljanin Republike Srbije, po zanimanju vozača, zaposlen, sa završenom srednjom stručnom spremom, oženjen, otac dvoje djece, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan

k r i v  j e

što je u studenom i prosincu 1991. godine u Lađevcima i Cicvarama, mjestima u skradinskom zaleđu, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između Hrvatske vojske i pripadnika tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija, naoružan i odjeven u vojnu uniformu kao pripadnik teritorijalne obrane tzv. "SAO Krajine", postupio suprotno odredbama članka 3. st. 1. t. a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te protivno članku 51. st. 1., 75. st. 2.a (ii) Dopunskog protokola (Protokol I), donesenog uz navedenu Ženevsku konvenciju, pa je tako 16. studenog 1991. godine u Lađevcima, zajedno s DŠ i GŠ, ušao u kuću VŠ, te istog stao udarati šakama, nogama i drškom puške po svim dijelovima tijela, a 22. prosinca 1991. godine u Cicvarama, na istovjetan način postupio zajedno sa ČŠ, kada je ušao u kuću bračnog para KŠ i BŠ, te ih udarao šakama, nogama i drškom od puške po svim dijelovima tijela, govoreći im da u roku od dva dana moraju napustiti kuću jer će u protivnom biti ubijeni, pri čemu su KŠ i BŠ zadobili tjelesne ozljede, te su pretrpjeli velike boli, a nakon čega su strahujući za svoj život, napustili obiteljsku kuću,

dakle, da bi kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva - djelo opisano i kažnjivo po članku 120. st. 1. OKZRH.

Stoga se optuženik OŠ, na temelju članaka 120. st. 1. OKZRH,

o s u đ u j e

na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina

Na temelju članka 148. st. 1. u vezi sa člankom 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku dužan je optuženik OŠ na ime troškova postupka platiti ukupan iznos od 1.619,50 eura, od čega iznos od 619,50 eura predstavlja troškove vještačenja, a iznos od 1.000,00 eura predstavlja paušalnu svotu.

Obrazloženje

1. Okružno državno odvjetništvo u Šibeniku podiglo je pred Županijskim sudom u Šibeniku optužnicu, pod poslovnim brojem KT-44/92 od 01. veljače 1993. godine, protiv okrivljenika ŽŠ, GŠ, SŠ, DŠ, OŠ i ČŠ zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva - djela opisanog i kažnjivog po članku 142. OKZRH. Tužiteljstvo je pisanim podneskom od 25. veljače 2014. godine (list 3 spisa) uredilo činjenični opis, pravni opis i pravnu kvalifikaciju optužnice (list 256 spisa). Isto tako, tužiteljstvo je na raspravi održanoj 15. svibnja 2023. godine uredilo činjenični opis, pravni opis i pravnu kvalifikaciju optužnice (list 153-154 spisa).

2. Nadalje, Županijski sud u Šibeniku je u predmetu pod poslovnim brojem K-1/93 od 08. travnja 1993. godine donio osuđujuću presudu protiv optuženika OŠ zbog kaznenog djela iz članka 142. st. 1. OKZRH, a koja je postala pravomoćna 17. studenog 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Kž-478/93.

3. Županijski sud u Šibeniku je rješenjem pod poslovnim brojem Kv-189/10 od 07. prosinca 2010. godine, a na temelju članka 507. st. 1. i 3. u svezi sa člankom 410. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09) dopustio obnovu kaznenog postupka protiv osuđenika OŠ.

4. Rješenjem Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Kv-Rz- 7/2016 od 17. siječnja 2019. godine odbijen prijedlog za suđenje u odsutnosti za optuženika OŠ (list 85-86 spisa), na koje rješenje je braniteljica optuženika podnijela žalbu, da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem pod poslovnim brojem Kž-Rz 18/2019-4 od 21. kolovoza 2019. godine odredi suđenje u odsutnosti za optuženika OŠ (list 94-95 spisa).

5. U predmetu pod poslovnim brojem K-Rz-6/2014 od 15. svibnja 2023. godine Županijski sud u Splitu donio je oslobađajuću presudu u odnosu na optuženika OŠ, na koju se žalilo Županijsko državno odvjetništvo u Splitu po kojoj žalbi je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, rješenjem pod poslovnim broje I Kž-rz-3/2024-4 od 18. ožujka 2025. godine, ukinuo ranije spomenutu presudu predmet vratilo na suđenje i odluku prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće.

6. U dokaznom postupku, na temelju članka 431. st. 1. toč. 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25), pročitan je iskaz svjedokinje PŠ od 02. prosinca 2025. godine (list 195 spisa), dok su, na temelju članka 431. st. 1. toč. 8. Zakona o kaznenom postupku, pročitani iskazi svjedoka koji se nalaze u spisu Županijskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem K-1/93, i to VŠ od 08. travnja 1993. godine (list 21- 22 spisa), KŠ od 08. travnja 1993. godine (list 22 spisa), BŠ od 08. travnja 1993. godine (list 22 spisa), a suglasnošću stranaka pročitano je psihijatrijsko vještačenje od 28. ožujka 2023. godine izvršeno po stalnoj sudskoj vještakinji dr. Sanji Batini (list 130-133 spisa), te je pregledana i pročitana liječnička dokumentacija za VŠ od 18. prosinca 1992. godine (list 7-8 spisa), zapisnik o ovjerama i potvrdama od 21. studenog 2005. godine (list 118 spisa), rješenje o nasljeđivanju nakon smrti VŠ od 17. siječnja 2023. godine pod poslovnim brojem O-1040/2021 (list 127 spisa),

poziv na službu u srpsku vojsku krajine (list 140 spisa), propusnica od 27. rujna 1991. godine (list 141 spisa), smrtni list za VŠ (list 148 spisa), te se pregledava spis pod poslovnim brojem K-Rz-3/14. Nadalje, u dokaznom postupku, iz spisa Županijskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Kio-8/11, suglasnošću stranaka, pročitano je daktiloskopsko vještačenje Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" Zagreb od 17. siječnja 2012. godine (list 33-35 spisa), dok su na temelju članka 431. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku pročitani iskazi svjedoka, i to SŠ od 18. veljače 2011. godine (list 10 spisa), RŠ od 08. travnja 2011. godine (list 15 spisa), CŠ od 26. studenog 2012. godine (list 74 spisa), IŠ od 26. studenog 2012. godine (list 75 spisa), EŠ od 26. studenog 2012. godine (list 76 spisa), ZŠ od 07. prosinca 2012. godine (list 79-81 spisa), a na temelju članka 431. st. 2. Zakona o kaznenom postupku pročitan je iskaz svjedoka AŠ od 27. studenog 2012. godine (list 78 spisa), te je pregledan i pročitan poziv na službu u srpsku vojsku krajine (list 3 spisa), propusnica od 27. rujna 1991. godine (list 6 spisa), smrtni list za BŠ (list 14 spisa), smrtni list za KŠ (list 19 spisa), preslik iz knjige upisa predmeta za BŠ i KŠ (list 41-42 spisa), zapisnik Više komisije arhiva u Šibeniku o uništenju spisa od 26. ožujka 2009. godine (list 43 spisa), medicinska dokumentacija za BŠ (list 50-72 spisa). Na kraju dokaznog postupka pregledan je i pročitan izvadak iz kaznene evidencije za optuženika OŠ (list 172 spisa).

7. Na temelju članka 431. st. 3. i 4. u svezi s člankom 86. Zakona o kaznenom postupku iz spisa izdvojene su službene zabilješke od 12. prosinca 2011. godine (list 44-47 spisa), službena zabilješka od 14. prosinca 2011. godine (list 48 spisa), te je odlučeno da se po pravomoćnosti ovog rješenja navedena pismena zatvore u poseban omot i predaju sucu istrage radi čuvanja odvojeno od spisa kako se ne bi mogla razgledati, niti koristiti u postupku.

8. Stranke nisu imale primjedbi na tijek dokaznog postupka, niti drugih dokaznih prijedloga.

9. Obzirom da se u odnosu na optuženika OŠ sudi u odsutnosti, tako je pročitana obrana optuženika OŠ koju je 06. studenog 2013. godine, na temelju zamolnice, iznio pred Višim sudom u Beogradu (list 87-109 spisa), a u kojoj je naveo kako u mjesecu studenom 1991. godine nije bio na području bivše Republike Srpske Krajine ili Hrvatske, kako se tada nalazio u Somboru za što ima dokumentaciju, a u prosincu iste godine kako se nalazio u svom selu Cicvarama, kako je BŠ njegova rodica, odnosno kako mu je ista daljnji rod. Nadalje, optuženik je naveo kako mu je osoba po imenu ČŠ rođak, kako je svakodnevno bio s njima jer su živjeli na udaljenosti od pedeset metara, kako nije bio policijski angažiran nego vojno, kako je imao uniformu koja je bila zelena, jednobojna, kako se radilo o staroj uniformi Jugoslavenske narodne armije, sivomaslinastoj. Optuženik je naveo kako je ovom uniformom bio zadužen prije mjeseca studenog 1991. godine, kako nije imao maskirnu uniformu, kao i kako nije bio pripadnik milicije SAO Krajine, kao i kako poznaje osobe po imenu ŽŠ, GŠ, SŠ i MŠ, te kako nitko od tih osoba nije bio pripadnik milicije SAO Krajine, s tim kako niti oni nisu imali maskirne uniforme, kako su bili teritorijalna obrana. Isto tako, optuženik je naveo kako on 16. studenog 1991. godine nije bio u Lađevcima, te kako ne zna je li tamo bio netko od ranije spomenutih osoba, ali kako su svi oni bili u istoj jedinici, kako nije čuo za obitelj VŠ, a niti je bio na tom mjestu kako se tereti, kako njegova jedinica nije bila zadužena za mjesto Lađevci, a u odnosu na obitelj BŠ naveo je kako su oni napustili područje SAO Krajine, odnosno kako ih nakon 22. prosinca 1991. godine nisu vidjeli na tom području, kako su ovo mjesto napustili negdje po noći, a kako su tek treći dan primijetili da ih nema, kako su se bojali za sigurnost i kako su radi toga otišli, ali kako ne zna da bi im itko prijetio jer je BŠ po nacionalnosti bila D. Optuženik je u obrani naveo kako je stanovništvo cijelog sela Lađevci otišlo u jednom trenutku, kako je on samo prolazio kroz to selo i čuvao neki bager, kako je viđao ovog VŠ, kako je on ostao nakon što su svi drugi otišli, kako je u mjesecu svibnju 1991. godine otišao u Sombor i kako se vratio 10. ili 11. rujna 1991. godine i nakon tri dana da je zadužio uniformu, kako je od oružja imao pušku, PAP-ovku, kako su i ostali imali isto oružje, a kako im je komandant bio ĆŠ. Nadalje, optuženik je naveo kako je opet bio u Somboru i kako se vratio negdje između 05. i 10. prosinca 1991. godine, a u selu je bio do 21. rujna 1991. godine kada je ranjen, i kako je nakon toga otišao u Sombor kod strica i kako se tamo nalazio cijeli jedanaesti mjesec, ali kako nema niti jedan papir koji bi potvrđivao da se u Somboru liječio u bolnici, kao i kako nema dokaz da se u to vrijeme nalazio u Somboru, već samo svjedoke. Na kraju obrane optuženik je naveo kako je poznavao VŠ, kao i bračni par BŠ.

10. Nakon ovako provedenog postupka, ovaj sud smatra da je na nedvojben način utvrđeno kako je optuženik OŠ počinio kazneno djelo iz članka 120. st. 1. OKZRH, a kako je to činjenično i pravno opisano i označeno u izreci presude.

11. Optuženik OŠ u svojoj obrani negira počinjenje kaznenog djela koje mu se u ovom postupku stavlja na teret, s tim kako prilikom prvog događaja uopće nije bio na tim prostorima, već u Republici Srbiji.

12. Tijekom postupka ispitane su žrtve VŠ, KŠ i BŠ koji iskazuju sasvim suprotno od navoda optuženika OŠ.

13. Tako žrtva VŠ navodi kako je za vrijeme Domovinskog rata ostao na okupiranom području, kako je jednog dana ušao u svoju kuću gdje je zatekao svoju ženu koja mu je kazala da bježi jer da će nastradati, kako je ostao i kako je nedugo nakon toga u kuću ušlo više osoba, nekoliko vojnika njihove armije, kako im oni nisu ništa napravili, već kako su im kroz naredne dane slali i hranu (list 12 spisa).

14. Nadalje, žrtva VŠ je u svom iskazu naveo kako od tih vojnika nisu bili maltretirani, ali kako su bili spriječeni u pokušaju bijega iz sela, međutim kako su 16. studenog 1991. godine u njegovu kuću došli mještani Cicvara i Međara koje je od prije poznavao, kako su svi bili u uniformama, a kako je jedan bio maskiran i imao je preko glave zelenu vrećicu od krumpira i kako ga je taj počeo tući i govoriti mu kako je ustaša, s tim kako je on po njegovom glasu prepoznao da se radi o ŽŠ, sinu G (list 12 spisa).

15. Žrtva je navela kako je pitao tu osobu zašto mu to radi i kako su ga onda i ostali počeli udarati, te kako je osim ranije spomenute osobe prepoznao GŠ, sina pokojnog V, SŠ, sina pokojnog Č, DŠ, sina K, i OŠ, sina O, kako su ga udarali šakama, a kada su ga bacili na pod kako su ga udarali i nogama, kako mu je tu bila nazočna žena koja je sve to gledala, kako su ga tako pretučenog i krvavog odveli u Cicvare i Međare gdje su ga zavezali, kako mu je OŠ uzeo 17.000,00 dinara, dva noža za rezanje loza, te kako su ga nakon dva dana odveli u Kninski zatvor (list 12 spisa).

16. Prilikom ispitivanja na raspravi održanoj 08. travnja 1993. godine žrtva VŠ je ostao kod ranijih navoda, te je tome dodao što je prošao u Kninskom zatvoru, kao i kako su ove osobe koje su ga napale u njegovoj kući svi imali otkrivena lica, osim ŽŠ, a kada ga je on prepoznao i rekao mu ime, kako je on skinuo ovu vreću s glave i nastavio ga još više tući (list 21-22 spisa).

17. Dakle, žrtva VŠ u svom iskazu tereti optuženika OŠ, kojeg je od ranije poznavao, te navodi kako mu je optuženik OŠ uzeo neke predmete, pa ga u svom iskazu stavlja na mjesto počinjenja kaznenog djela.

18. Žrtva KŠ je u svom iskazu naveo kako su 22. prosinca 1991. godine u njegovu kuću došli ČŠ sin B i OŠ sin O koji su počeli tući njega i njegovu ženu, kako misli da ga je OŠ dva puta udario šakom u glavu od čega je pao, kao i kako ga je netko od njih dvojice udario nogom u koljeno, kako su cijelo vrijeme prijetili i vikali da u roku od dva dana, dok se oni vrate iz Rupa, pokupe i odsele iz sela jer kako će inače biti poklani, nakon čega su njih dvoje i napustili selo (list 13 spisa).

19. Na raspravi održanoj 08. travnja 1993. godine žrtva KŠ je ovome iskazu dodao kako je u kuću prvo došao OŠ, koji je bio u uniformi i koji je preko glave imao neku kapuljaču, ali kako je on zaključio da je to bio upravo on, jer su ga ostali dozivali "Ž", kako je OŠ poznavao od ranije, a dok ga je tukao kako je govorio da je on htio zatvoriti njegovog oca, kako se moraju pokupiti i odseliti jer da će inače biti zaklani, kao i kako je OŠ ove prigode kod sebe imao pušku, "Kalašnjikov", i kako je na sebi imao uniformu (list 22 spisa).

20. U svom iskazu žrtva BŠ je navela kako su u dvanaestom mjesecu 1991. godine, noć prije nego su pobjegli iz sela, u njihovu kuću došli ČŠ sin B i OŠ sin O, kako su bili naoružani i kako su počeli tući nju i njezinog supruga, kako su ih udarali šakama i nogama, te kako ju je jedan od njih udario puškom u prsa, kako su im kazali da odu iz sela, jer kada se oni vrate iz Rupa kako će nas poklati, kao i ostale S koji su ostali u selu (list 14 spisa).

21. Ispitivana na raspravi održanoj 08. travnja 1993. godine žrtva BŠ je ostala kod ranijih navoda, te je dodala kako je ove osobe poznavala, a kako je OŠ nosila na rođenju, kako su na glavi imali nekakve kape jer su mislili da ih neće prepoznati (list 22 spisa).

22. I žrtve KŠ i BŠ u svojim iskazima terete optuženika OŠ, kojeg su od ranije poznavali, te ga terete da je baš bio on osoba koja je počinio kazneno djelo na njihovu štetu.

23. Tijekom postupa ispitani su svjedoci koji nisu imali neposrednih saznanja vezano za kaznena djela koja su predmet ovog postupka, i to CŠ, IŠ, EŠ, ZŠ, AŠ, SŠ, RŠ i LŠ.

24. Svjedokinja CŠ je navela kako je poznavala KŠ i BŠ, kako su joj pričali što im se događalo na okupiranom području, kako su bili tučeni, te kako ih je najviše tukao jedan njihov kum, ali kako ne zna o kojim imenima bi se radilo, te kako joj je KŠ kazao kako su došli neki ljudi i molili da napišu izjavu o oprostu za neke osobe koje su ih tukle (list 74 spisa).

25. Svjedokinja IŠ je iskazivala kao i svjedokinja CŠ, s tim kako je navela kako su joj P pričali kako ih je najviše tukao čovjek kojem je BŠ bila krsna kuma (list 75 spisa).

26. Svjedok AŠ, sin KŠ, je naveo kako je s ocem povremeno kontaktirao, uglavnom telefonom, kako mu je govorio da ima problema jer je R, kako prije rata, tako posebni na početku Domovinskog rata, jer je živio u srpskom selu, kako mu je kazao da su ga sa suprugom BŠ držali zarobljenog, kako su ga tukli i maltretirali na razne načine, a kako ga je posebno gnjavio ŽŠ, te očev vjenčani kum "C", ali kako OŠ po imenu nije spominjao (list 78 spisa).

27. Dakle, iz iskaza svjedokinja CŠ i AŠ proizlazi kako su žrtve KŠ i BŠ bili zlostavljani i pretučeni dok su se nalazili na tada okupiranom području od strane srpske vojske.

28. Svjedok EŠ je naveo kako je poznavao susjede KŠ i BŠ koji je naveo kako su mu u više navrata potvrdili kako su ih tukle tri osobe, i to OŠ, DŠ i ČŠ, te kako ne zna da su P bili u lošim odnosima sa OŠ i njegovom obitelji (list 76 spisa).

29. I svjedok EŠ u svom iskazu potvrđuje kako se kazneno djelo počinilo na štetu bračnog para BŠ, te kako su žrtve prilikom dolaska na neokupirano područje Republike Hrvatske navele kako ih je tukao optuženik OŠ.

30. Dakle, svjedokinje CŠ i IŠ iskazivale su kako su im pokojni KŠ i BŠ govorili da ih je maltretirala osoba kojoj je BŠ bila krsna kuma, a EŠ, koji je bio pričuvni policajac i koji je preuzeo i prevozio ove žrtve, nakon što su isti bili pretučeni i protjerani, iskazao je da su mu upravo oni rekli da su ih tukli OŠ, DŠ i ČŠ, dok je sin žrtve KŠ, AŠ, jasno iskazao da mu je sada pokojni otac KŠ rekao da ih je najviše tukao kum.

31. Svjedokinja ZŠ je navela kako je poznavala bračni par KŠ još prije rata, kako za vrijeme rata nisu puno komunicirali jer oni nisu smjeli izlaziti iz kuće, kako je čula priču da su njih dvoje tučeni i maltretirani, ali kako ne zna od koga, kako je OŠ vidjela jednom, kako tada nije imao oružje i kako je bio odjeven u sivu uniformu (list 81 spisa).

32. Iz iskaza svjedokinje ZŠ, a koja je za vrijeme Domovinskog rata ostala na tada okupiranom području, proizlazi kako su bračni par KŠ tučeni i maltretirani, te kako je optuženik OŠ u to vrijeme nosio uniformu.

33. Svjedok SŠ je u svom iskazu naveo kako je on pravomoćno oslobođen kaznene odgovornosti za ovo kazneno djelo, kako je OŠ bio ranjen u devetom mjesecu i kako je odmah po ranjavanju otišao na liječenje u Sombor, te kako se vratio tek krajem mjeseca siječnja ili u mjesecu veljači 1992. godine (list 10 spisa).

34. Svjedok RŠ jer naveo kako poznaje OŠ i kako zna da je bio ranjen negdje oko 20. rujna 1991. godine i kako se od kraja mjeseca rujna nalazio u Srbiji gdje je išao na liječenje, te kako se negdje krajem mjeseca siječnja 1992. godine vratio u Cicvare (list 15 spisa).

35. Svjedoci SŠ i RŠ nemaju nikakvih saznanja vezano za kaznena djela koja su predmet ovog postupka, te samo navodi kako je optuženik OŠ bio ranjen negdje u rujnu 1991. godine, kako je radi toga otišao na liječenje u Srbiju i kako se vratio tek krajem mjeseca siječnja ili u veljači 1992. godine.

36. Svjedokinja LŠ je navela kako poznaje OŠ, kako ga je viđala svakodnevno, kao i kako poznaje VŠ, te KŠ i BŠ, a kako u vrijeme studenog i prosinca 1991. godine nije vidjela da bi bio bilo kakvi fizički ili verbalni sukob između OŠ i VŠ, te OŠ i KŠ i BŠ (list 195 spisa).

37. Nadalje, svjedokinja LŠ je navela kako je viđala OŠ i kako je uvijek bio obučen u civilnu odjeću i kako ga nikada nije vidjela u vojnoj odjeći, npr. u uniformi, kao i kako nije vidjela da bi u tom razdoblju od sebe imao nekakvo oružje, kao i kako se nikada nije pričalo da bi OŠ radio stvari koje mu se stavljaju na teret, kako je on bio dobar kao i otac mu, kako zna da je BŠ i KŠ, EŠ vodio nekih mjesec dana po sudu, te da su potpisivali nešto, a nisu znali što (list 195 spisa).

38. Iz iskaza svjedokinje PŠ proizlazi kako optuženik OŠ nije počinio kazneno djelo za koje se tereti, te kako ga ona nije viđala u uniformi i s oružje, ali ovakvi navodi svjedokinje opovrgava sam optuženik OŠ koji je naveo kako je bio zadužen puškom i uniformom, a takve navode potvrđuju u svojim iskazima žrtve, kao i svjedokinja ZŠ koja je navela kako je optuženika OŠ vidjela jednom i kako je tada bio odjeven u uniformu sive boje.

39. Prema tome, kada su u obzir uzmu iskazi ispitanih žrtava, te svjedoka IŠ, AŠ, te EŠ i ZŠ nesporno je utvrđeno kako je optuženik OŠ počinio kazneno djelo koje je predmet ovog postupka na štetu VŠ, te KŠ i BŠ.

40. Navodi obrane optuženika OŠ kako je bio ranjen u rujnu 1991. godine i kako je nakon toga bio na liječenju i kako nije bio na tada okupiranom području Republike Hrvatske prilikom prvog događaja, kao i navodi svjedoka SŠ i RŠ kako optuženik OŠ nije bio na tom području od mjeseca rujna 1991. godine do mjeseca siječnja ili veljače 1992. godine opovrgava propusnica od 27. rujna 1991. godine u kojoj je navedeno kako optuženiku OŠ radi liječenja odobrava odlazak iz mjesta Cicvare u mjesto Sombor u vremenu od "29.09. do 1.11.1991.", a koju potvrdu je izdao tadašnji Nacionalni štab TO "Bukovica" Kistanje (list 141 spisa).

41. Dakle, iz navedenog je nesporno kako je optuženik OŠ bio ranjen, što ukazuje kako je sudjelovao u borbenim aktivnostima, ali također ukazuje kako je isti s tada okupiranog područja bio odsutan samo nekih mjeseca dana, točnije od 29. rujna do 01. studenog 1991. godine, te kako je bio na tom području kada se dogodilo kazneno djelo koje mu se u ovom postupku stavlja na teret, točnije 16. studenog 1991. godine i 22. prosinca 1991. godine.

42. Prema tome, ovakvi navodi optuženika OŠ i svjedoka SŠ i RŠ pokušavaju s optuženika OŠ otkloniti postojanje kaznene odgovornosti u ovom postupku, ali iste opovrgava dokumentacija koja se nalazi u spisu.

43. Obrana se u ovom postupku poziva na izjave koje su sada pokojne žrtve KŠ i BŠ dali kod javnog bilježnika 2005. godine, pa je u odnosu na to potrebno navesti kako se takve izjave ne mogu koristiti u dokaznom postupku, jer sadržaj tih izjava u niti kojem slučaju ne mogu jači dokaz od iskaza koje su ranije spomenute žrtve dale tijekom ispitivanja u istrazi, pa i na raspravi.

44. Naime, žrtve su vezano za ovaj događaj ispitane u dva navrata (istraga i rasprava), te su okolnosno i detaljno iskazivale baš o optuženiku OŠ, koji je kao njihov kum prednjačio u njihovom zlostavljanju i protjerivanju, a u prilog čega govori i dio iskaza žrtve BŠ da je optuženika OŠ dobro poznavala jer ga je "nosila po rođenju", što jasno ukazuje kako mu je bila krsna kuma.

45. Isto tako, žrtve su ispitane na raspravi, gdje su im stranke, pa tako i branitelj optuženika, mogle postavljati pitanja tako da se radi o konfrontiranim iskazima ispitanih sada pokojnih žrtava, s tim kako se u ovom postupku rado o suđenju u odsutnosti u kojim postupcima se optuženici svojom nedostupnošću, odnosno u ovom slučaju optuženik svojim nedolaskom pred nadležni sud, prešutno odriču prava na osobno konfrontiranje sa svjedocima optužbe.

46. Ono što je bitno spomenuti jest činjenica kako je žrtve VŠ, te KŠ i BŠ bili civili, dakle osobe hrvatske nacionalnosti koja su ostale na okupiranom području i koji nisu bili pripadnici bilo kakvih vojski ili vojnih skupina, a što su u svojim iskazima potvrdili ispitani svjedoci, dok je optuženik OŠ bio pripadnik teritorijalne obrane tzv. "SAO Krajine", što proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka, kao i same obrane optuženika OŠ, a koja činjenica je utvrđena i na temelju "poziva na službu u Srpsku vojsku krajine" (list 140 spisa).

47. Prema tome, u vrijeme počinjenja kaznenog djela žrtve VŠ, te KŠ i BŠ su bili civili i kod sebe nisu imali nikakvo oružje.

48. Kada se u obzir uzme sve navedeno ovaj sud nije prihvatio navode obrane optuženika OŠ kada navodi nije imao nikakve veze sa počinjenjem kaznenog djela koje je predmet ovog postupka, te je navode obrane optuženika ocijenio kao nevjerodostojne i nelogične, te očito usmjerene izbjegavanju kaznene odgovornosti u ovom postupku.

49. Potrebno je navesti kako je krajem siječnja 1992. godine u Republici Hrvatskoj, posebno na području Lađevaca i Cicvara, u tijeku je bio oružani sukob između postrojba tzv. „Vojske Republike srpske krajine“ i „Jugoslavenske narodne armije“ s jedne strane, te Hrvatske vojske s druge strane, te da je to područje bilo je pod okupacijom srpskih vojnih snaga, što proizlazi iz iskaza svjedoka i dokumentacije koja prileži u spisu.

50. Oružani sukob u zakonskom smislu obilježja djela obuhvaća neprijateljsko postupanje uporabom oružane sile, zbog čega ne mora biti proglašeno ratno stanje, što uključuje unutarnje sukobe, tj. oružane pobune, dok je okupacija zauzimanje dijela područja države oružanim snagama u oružanom sukobu, uključujući uspostavljanje vlasti okupatora. Naime, Republika Hrvatska ima međunarodnopravnu osobnost od 08. listopada 1991. godine, te se od toga datuma oružani sukob na njezinom teritoriju smatra međunarodnim sukobom u smislu odredbi međunarodnog prava.

51. Nadalje, kazneno djelo opisano u optužnici i koje se optuženiku OŠ jest blanketni propis, jer može biti počinjeno samo kršenjem pravila međunarodnog prava. Takva pravila međunarodnog prava svakako su Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i njezini dopunski Protokoli.

52. Člankom 3. st. 1. toč. 1. al. a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata propisano je kako u slučaju oružanog sukoba koji nije međunarodnog karaktera i koji se dogodi na teritoriju jedne od visokih ugovornih strana, svaka strana u sukobu dužna je primijeniti, kao minimum, u odnosu na osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su bolešću, ranama, zatočeništvom ili bilo kojim drugim razlogom stavljeni van borbe, postupat će se u svim okolnostima čovječno, bez bilo kakvo nepovoljno razlikovanje temeljeno na rasi, boji kože, religiji ili vjeri, spolu, rođenju ili bogatstvu, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju, kao i kako su u tu svrhu određene radnje jesu i ostat će zabranjene u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu u odnosu na gore navedene osobe, točnije nasilje nad životom i osobom, posebno ubojstvo svih vrsta, sakaćenje, okrutno postupanje i mučenje.

53. Dopunskim protokolom ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. godine (Protokol I), i to u članku 51. Propisano je kako civilno stanovništvo i građanske osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz vojnih operacija, kako radi ostvarenja te zaštite slijedeća se pravila, koja dopunjuju druga primjenjiva pravila međunarodnog prava, moraju poštovati u svakoj prilici, kao i kako građanske osobe uživaju zaštitu koju im pruža ovaj odjeljak, osim ako i dok izravno sudjeluju u neprijateljstvima, dok je člankom 75. st. 2.a (ii) propisano kako su zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba u na svakom mjestu, bili da ih počine civilni ili vojni službenici, mučenje svake vrste, bilo fizičko ili mentalno.

54. Pri tome su četiri Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata iz 1949. godine i dva dopunska Protokola tim konvencijama iz 1977. godine o zaštiti žrtava međunarodnih i nemeđunarodnih oružanih sukoba, temelj međunarodnog humanitarnog prava. Riječ je o mnogostranim međunarodnim ugovorima koji stupaju na snagu odmah nakon što ih ratificiraju ili im pristupe samo dvije države, a osim toga, ako ih neka stranka otkazuje u vrijeme oružanog sukoba ili njegovih izravnih posljedica, takav otkaz ne djeluje do prestanka tog sukoba ili njegovih izravnih posljedica.

55. I na kraju, Ženevske konvencije iz 1949. godine s dopunskim Protokolima bili su prvi međunarodni ugovori koje je Republika Hrvatska prihvatila na temelju notifikacije o sukcesiji, i to s učinkom od 08. listopada 1991. godine.

56. Prema tome, nakon provedenog dokaznog postupka i izvedenih dokaza utvrđeno je kako je optuženik OŠ, u studenom i prosincu 1991. godine u Lađevcima i Cicvarama, mjestima u skradinskom zaleđu, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između Hrvatske vojske i pripadnika tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija, naoružan i odjeven u vojnu uniformu kao pripadnik teritorijalne obrane tzv. "SAO Krajine", postupio suprotno odredbama članka 3. st. 1. t. a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te protivno članku 51. st. 1., 75. st. 2.a (ii) Dopunskog protokola (Protokol I), donesenog uz navedenu Ženevsku konvenciju, pa je tako 16. studenog 1991. godine u Lađevcima, zajedno s DŠ i GŠ, ušao u kuću VŠ, te istog stao udarati šakama, nogama i drškom puške po svim dijelovima tijela, a 22. prosinca 1991. godine u Cicvarama, na istovjetan način postupio zajedno sa ČŠ, kada je ušao u kuću bračnog para KŠ i BŠ, te ih udarao šakama, nogama i drškom od puške po svim dijelovima tijela, govoreći im da u roku od dva dana moraju napustiti kuću jer će u protivnom biti ubijeni, pri čemu su KŠ i BŠ zadobili tjelesne ozljede, te su pretrpjeli velike boli, a nakon čega su strahujući za svoj život, napustili obiteljsku kuću.

57. Kod takvog stanja stvari, posebice kod iskaza ispitanih svjedoka, kao i analize svih materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, te ocjenjujući ih zasebno i dovodeći ih u međusobnu povezanost, ovaj sud smatra kako je činjenično stanje nedvojbeno utvrđeno, odnosno da je optuženik OŠ svojim postupanjem kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, čime su ostvarena obilježja kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva – djelo opisano u članku 120. st. 1. OKZRH.

58. Što se tiče subjektivnog odnosa optuženika OŠ prema kaznenom djelu koje je predmet ovog postupka, a obzirom na sve ranije navedeno i utvrđeno, treba kazati da je optuženik u odnosu na kazneno djelo koje je predmet ovog postupka postupao s izravnom namjerom, tj. da je bio svjestan svog protupravnog ponašanja i da je želio njegovo počinjenje, čime se u njegovom postupanju ostvarilo obilježje kaznenog djela iz članka 120. st. 1. OKZRH. Optuženik OŠ je bio pripadnik teritorijalne obrane tzv. "SAO Krajine", a što je i sam naveo u svojoj obrani, a sadržaj Ženevske konvencije i pravila ratovanja poznata su svakoj prosječnoj osobi, u ovom slučaju pripadnika teritorijalne obrane, tako da svaka prosječna osoba mora znati kako je nečovječno postupanje prema civilima (udaranje šakama, nogama, drškom puške) za vrijeme oružanih sukoba i okupacije zabranjeno, zbog kakvih postupanja su ti civili, a strahujući za svoj život, napustili svoje domove i otišli u progonstvo. Dakle, ovakvo postupanje optuženika OŠ ukazuje kako je ove prigode postupao s izravnom namjerom. Nadalje, nakon provedenog dokaznog postupka na strani optuženika OŠ nije utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga.

59. Vezano za ubrojivost optuženika OŠ u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela, potrebno je navesti kako ista tijekom postupka nije bila sporna, a niti je u bilo kojem trenutku postupka dovedena u pitanje.

60. Nakon što je utvrđeno da je optuženik OŠ počinio kazneno djelo iz članka 120. st. 1. OKZRH za koje je proglašen krivim, bilo je potrebno donijeti odluku o kaznenoj sankciji, uzimajući u obzir sve one okolnosti koje su tijekom postupka utvrđene na strani optuženika, a koje su od značenja za donošenja ove odluke.

61. Kao olakotne okolnosti sud je optuženiku OŠ cijenio njegovu raniju neosuđivanost (list 172 spisa), s tim kako prema izvatku iz kaznene evidencije proizlazi kako je isti osuđivan, ali radi se o postupku u kojem mu je dozvoljena obnova postupka i ponovno se sudi u ovom predmetu. Nadalje, ovaj sud je optuženiku kao olakotnu okolnost cijenio kako je oženjen i kako je otac dvoje djece.

62. Što se tiče otegotnih okolnosti na strani optuženika OŠ svakako je trebalo cijeniti što je optuženik bio pripadnik teritorijalne obrane, a bez obzira što je to bio na okupiranom području, imao je dužnost i obvezu poštivati pravila ratovanja za vrijeme oružanih sukoba i okupacije, te štiti život i imovinu civilnih osoba. Međutim, on postupa sasvim suprotno i umjesto da štiti civile, iste zlostavlja i tuče zbog čega su isti bili primorani napustiti svoje kuće i otići u progonstvo.

63. Uzimajući u obzir sve ranije navedeno, društvenu opasnost kaznenog djela za koje je optuženik OŠ proglašen krivim, a koja se očituje kroz zakonom zapriječenu kaznu za kazneno djelo koje je predmet ovog postupka, ovaj sud je smatrao kako se samo kazna zatvora ukazuje odgovarajućom za kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim. Naime, ovaj sud je zaključio kako u ovom slučaju obzirom na način počinjenja kaznenog djela i posljedica koje su mogle nastati ovim kaznenim djelo, sve manje od izrečene kazne bi značilo podcjenjivanje ozbiljnosti ovakvih kaznenih djela, točnije kako se ne može očekivati kako bi se nekom drugom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja, već samo kaznom zatvora, pa je stoga optuženik OŠ, na temelju članka 120. st. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

64. Po ocjeni ovog suda, izricanjem ovako odmjerene kazne mogu se ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da promijeni svoje ponašanje, suzdrži se od činjenja kaznenih djela, odnosno utjecanja i na sve ostale možebitne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela, ali i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

65. Ovdje je potrebno navesti kako je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva s istim zakonskim opisom i nazivom bilo je kažnjivo i po članku 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 – u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91, 39/92, 91/92).

66. Nadalje, postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ i kaznenog djela iz članka 120. st. 1. OKZRH, kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz članka 158. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), te kaznenog djela ratnog zločina iz članka 91. st. 1. toč. 4. u svezi st. 2. toč. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24, 136/25 – u daljnjem tekstu: KZ/11), koji je sada na snazi, a obzirom da je sukladno činjeničnom opisu djelo počinjeno prema civilima koji nisu izravno sudjelovali u neprijateljstvima.

67. Dakle, postojanje pravnog kontinuiteta je jasno vidljivo usporedbom činjeničnih opisa kaznenih djela iz tri zakona, kojim kaznenim djelima se štiti isto zaštićeno dobro, a isti je i način napada, te je u bitnome isti i zakonski naziv kaznenog djela.

68. Isto tako, na optuženika treba primijeniti najblaži kazneni zakon, pa i takozvani međuzakon, sukladno odredbi članka 3. KZ/11. Naime, prema članku 3. st. 2. KZ/11, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. S obzirom na propisane kazne i činjenicu da je članak 142. KZ SFRJ propisivao kaznu zatvora najmanje pet godina ili smrtnu kaznu, koja je naknadno ukinuta, za kazneno djelo iz članka 158. st. 1. KZ/97 propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora, a za kazneno djelo iz članka 91. st. 1. toč. 4. u svezi st. 2. toč. 1. KZ/11 propisana je kazna od najmanje tri godine, a za kazneno djelo iz članka 120. st. 1. OKZRH propisana je kazna od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina.

69. Obzirom na ranije navedeno, a budući da se na optuženika treba primijeniti zakon koji je za njega najpovoljniji, tako je ovaj sud odlučio kako je u odnosu na optuženika OŠ, a vezano za ovaj konkretni kazneni postupak, najblaži OKZRH u odnosu na KZSFRJ, KZ/97 i KZ/11, pa je stoga trebalo primijeniti odredbe zakona koji je najblaži za optuženika, dakle odredbe OKZRH.

70. Tijekom ovog postupka nastali su troškovi koji se odnose na troškove vještačenja, sukladno članku 145. st. 2. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku, a koji ukupno iznose 619,50 eura, a koji se odnose na pisano psihijatrijsko vještačenje dr. ŠŠ.

71. Prema odredbi iz članka 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku troškovi postupka predstavljaju i paušalnu svotu, a koja se odmjerava zavisno od složenosti postupka. U konkretnom slučaju ovaj sud je paušalnu svotu odmjerio u iznosu od 1.000,00 eura.

72. Budući da je optuženik OŠ proglašen krivim, to je po članku 148. st. 1. u vezi sa člankom 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku odlučeno da naknadi troškove postupka, koji ukupno iznose 1.619,50 eura, od čega iznos od 619,50 eura predstavlja troškove vještačenja, a iznos od 1.000,00 eura predstavlja paušalnu svotu.

U Splitu, 10. veljače 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Dinko Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana kada stranke prime pisani otpravak ove presude. Žalba se podnosi u 4 primjerka ovom sudu, a o njoj odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

DN-a:

- optuženiku (OŠ, [adresa])

- branitelju optuženika (Odvjetničko društvo "Macura i Partneri" j.t.d. Šibenik)

- ŽDO-u Split

- u spis