REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-506/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 5085/2024-9, od 12. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5085/2024-9, od 12. svibnja 2025.

II. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 5085/2024-9, od 12. svibnja 2025., u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 228-50-4375879, sklopljenog dana 12. rujna 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja FH kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju FH na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 301,04 EUR sa zateznim kamatama od 14. rujna 2007. do isplate.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.474,54 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 12. svibnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude žalbu je uložio tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga, ističući kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer se prvostupanjski sud uopće nije očitovao o prigovorima tuženika, s prijedlogom da se žalba uvaži i preinači presuda na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. Zakona o parničnog postupka, tuženik nalazi u pogrešnoj primjeni čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP. jer prvostupanjski sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa bi shodno tome tužbeni zahtjev za isplatu trebalo odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

2.2. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama.

2.3. U sadržaju žalbe glede žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik posebno ukazuje da je prvostupanjski sud zaključio da je sporna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača bez navođenja ikakvih razloga za takav zaključak, a da se o pretpostavci postupanja protivno načelu savjesnosti i poštenja nije niti očitovao. Osim navedenog tuženik navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da su pretpostavke nepoštenosti ispunjene već činjenicom da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je prije navedenog zaključka trebao utvrditi da radi o znatnoj neravnoteži na štetu potrošača, te da je to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, odnosno da nije proveo test poštenosti, a odredbama Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, a niti je u vrijeme zaključenja spornog ugovora takva odredba bila u suprotnosti sa sudskom praksom, a Ugovor o kreditu je sklopljen 12.9.2007., znatno prije ulaska Republike Hrvatske u EU zbog čega se na predmetni spor ne mogu primijeniti odredbe Direktive niti praksa Suda EU.

2.4. Tuženik, nadalje, žalbenim navodima ukazuje ističe da prvostupanjski sud pogrešno smatra neodređenom spornu odredbu o ulaznoj naknadi sadržanu u čl. 3. Ugovora o kreditu, a o taj stav o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi je neobrazložen i ne može se ispitati. Isto tako sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 14.9.2007. navodeći samo da je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je utuženi iznos primio bez valjane pravne osnove, bez da je taj stav dostatno obrazložio.

2.5. Tuženik žalbenim navodima ponavlja i prigovor zastare koji je isticao tijekom postupka smatrajući da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok počinje teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost, ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da se radi o povredama manjeg značaja zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, a ukoliko bi pravno shvaćanje bilo primjenjivo da bi to značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c. stavka 2. ZPP-a.

2.6. Odluka o troškovima postupka osporava se prvenstveno iz razloga što tuženik smatra pogrešnom odluku glavnoj stvari, kao i zbog toga što je tužitelju dosuđen trošak podneske od 18.10.2024. koji nije bio nužan za vođenje postupka i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povredu postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Isto tako prvostupanjski sud nije počinio propuste u postupku da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

5.2. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara da tužiteljeva tražbina dospijeva tek pravomoćnim okončanjem ovog postupka, jer je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva prethodno pitanje za dio zahtjeva kojim se traži isplata jednokratne naknade temeljem deklaratornog dijela zahtjeva, pa kako se o oba zahtjeva odlučuje istovremeno, pravomoćnošću presude oba zahtjeva istovremeno postaju dospjela, pa nisu ispunjeni uvjeti za odbacivanje tužbe primjenom članka 326. u vezi sa člankom 186.c ZPP-a.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim dijela članka 3. Ugovora o kreditu broj: 228-50-4375879, sklopljenog dana 12. rujna 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja FH kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita od 3.30%, te isplata iznosa od 301,04 eura, plaćenog na ime te naknade.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i nije sporno među strankama je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 228-50-4375879, dana 12. rujna 2007., kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita od 3.30%, jednokratno i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

- da jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita iznosi 301,04 eura.

8. U drugostupanjskom postupku sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva ništetna i da li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, te da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud utvrdio je da se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je postojala mogućnost pregovora, niti je od strane tuženika tužitelju dano objašnjenje na koje se sve troškove odnosi 3,30 % iznosa od cjelokupne isplate kredita, a iz uvida u ugovor utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik. Također je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj podigao radi kupnje automobila za osobne potrebe.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ((NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 12. rujna 2007.

10.1. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom Ugovoru o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva. jer je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ista ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Ta odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva iz razloga što tuženik nije pojasnio tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

12. Zbog navedenog prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj pa da sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

13. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. , 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO).

14. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja je potvrđena ovom drugostupanjskom presudom.

14.1. Naime, u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno članku 225. ZOO-a, jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove, a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO- a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

15.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

15.2. Tužitelju je pravilno dosuđen trošak podneske od 18.10.2024. jer je isti bio potreban za vođenje postupka, a trošak pristupa na ročište za objavu presude predviđen je odredbama Odvjetničke tarife.

16. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić