REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-12/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Istarska kreditna banka Umag d.d., Ulica Ernesta Miloša 1, Umag, OIB: 65723536010, zastupanog po punomoćniku Robertu Travašu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupano po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, Kovinčić Adriane, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca i Kovinčić Lucije, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Franu Ježiću, odvjetniku iz Varaždina, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući žalbe I-III tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru od 27. studenog 2025. poslovni broj: P-445/2024-34, u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru od 27. studenog 2025., poslovni broj: P-445/2024-34.

II. Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe, te tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 26. travnja 2024. između prvotuženika ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao darovatelja te drugotuženice CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i trećetuženice OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao obdarenica, ovjeren od strane javnog bilježnika Valentina Koščak iz Zagreba, Metalčeva ulica 5, pod poslovnim brojem OV852/2024, gubi pravni učinak prema tužitelju Istarska kreditna banka Umag d.d., Umag, Ernesta Miloša 1, OIB:65723536010, u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tražbine tužitelja koja iznosi 59.065,43 EUR (pedesetdevettisućašezdesetpet eura i četardesettri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2024.

i 404,03 EUR (četiristočetiri eura i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom

koja na taj iznos teče od 14. listopada 2024., pa do isplate po stopi po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope

koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja

je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Tuženici su dužni trpjeti da tužitelj Istarska kreditna banka Umag d.d., Umag, Ernesta Miloša 1, OIB: 65723536010, namiri svoju tražbinu u iznosu iz točke I. presude

prema prvotuženiku ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prodajom nekretnina upisanih kod Općinskog suda u Zlataru, zemljišnoknjižni odjel Zlatar, u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije: z. k. ul. [broj ZK uloška]), k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište u [adresa], ukupne površine 736 m2.

III. N a l a ž e s e tuženicima ZĆ, CĆ i OĆ tužitelju Istarska kreditna banka d.d. da solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 8.450,99 EUR (osamtisućačetiristopedeset eura i devedesetdevet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenoga 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali

dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 2.817,01 EUR (dvijetisućeosamstosedamnaeset eura i jedan cent).

IV. O d b i j a j u s e zahtjevi tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2. Pravodobno izjavljenim žalbama prvostupanjsku presudu pobijaju I. -III. tuženici zbog žalbenih razloga iz članka 353- stavak 1. točka 1. – 3. . Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP),

2.1. Ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da pobijana presuda (između ostaloga) u dijelu koji se odnosi na ocjenu dokaza i tumačenje materijalnog prava sadrži nejasne razloge koji su međusobno proturječni te se ne može ispitati pravilnost i zakonitost presude.

2.2. Ističu da je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da darovni ugovor od 26.04.2024. godine nema učinka prema tužitelju, iako ključne činjenične pretpostavke instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji, kako su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima nisu bile ispunjene odnosno dokazane, da je presuda donesena bez utvrđenja dospjelosti tražbine u relevantnom trenutku, bez dokaza o insolventnosti dužnika, bez utvrđenja štetnosti pravne radnje u trenutku njezina poduzimanja te bez provođenja dokaznih radnji na koje je tuženik izričito upozoravao tijekom cijelog postupka.

2.3. Također da nije proveden adekvatan test razmjernosti prije dosude o namirenju vjerovnika prodajom jedine nekretnine II tuženika pa je stoga presuda kontradiktorna sudskoj praksi viših sudova, a naročito sudskoj praksi na koju se prvostupanjski sud poziva u obrazloženju, a pozivaju se na više odluka županijskih sudova u kojima se ističe nužnost provođenja testa razmjernosti kod istaknutog prigovora prava na dom.

2.4. Ističu da iako je tužitelj imao pravo birati želi li naplatiti tražbinu od glavnog dužnika ili od jamca platca, nije imao pravo bez znanja jamca platca promijeniti njegov pravni položaj i otkazati kredit prije nego je pružio mogućnost jamcu platcu nastaviti otplaćivati dospjele anuitete kao puno lakši oblik namirenja od dospjelosti ukupno ostalog kredita navodeći da je u trenutku dospjelosti pojedine tražbine, odnosno pojedinog anuiteta tužitelj imao pravo odmah aktivirati jamstvo i naplatiti od jamca platca iznos kojeg je propustio platiti glavni dužnik.

2.5. Smatraju da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao pravo otkazati kredit sve dok nije pokušao naplatiti dug od jamca platca, obavijestiti ga da je dug dospio i da nije plaćen.

2. 6. Osporavaju i pravilnost utvrđenja dospjelosti tražbine kao i visinu potraživanja te tvrdnje tuženika oko stečajnog postupka te predlažu da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži da naknadi troškove podnesene žalbe podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traže troškove svaki ponaosob, podnesenih žalbi.

3. U odgovoru na žalbe tuženika tužitelj ističe da su stavovi iz žalbi izneseni i tijekom prvostupanjskog postupka osporavajući navode žalbi oko pravilne primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor prava na dom ali i ostale navode o kojima je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio donoseći pobijanu presudu pa predlaže da se žalbe odbiju i potvrdi prvostupanjska presuda a tuženici obvežu na naknadu troškova podnesenog odgovora na žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Neosnovano tuženici u žalbama istiu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1.Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud poČinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a od onih na koje se u skladu sa odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također pozivaju tuženici. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbi ne dovodi u sumnju tim više što žalitelji u žalbama ne ističu određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu..

6. 1. Žalitelji u žalbama analizirajući na svoj način daju svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo, no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća poglavito stoga što su isticani i tijekom prvostupanjskog postupka i o njima je prvostupanjski sud zauzeo svoje stajalište.

7. U postupku je nesporno:

- da je tužitelj kao kreditor s korisnikom kredita GAMDAL-KOV d.o.o., zastupanim po direktoru ZĆ **.**.2022. sklopio ugovor o kreditu broj: 9400021532, kojim je korisniku kredita dan na raspolaganje kredit u iznosu od 1.128.642,00 kn, a što odgovara protuvrijednosti od 150.000,00 eura;

- da su člankom 8. ugovora o kreditu ugovorena sredstva osiguranja otplate kredita, među ostalim i jedna javnobilježnički potvrđena zadužnica korisnika kredita na ukupni iznos glavnice kredita uvećano za kamate, naknade i eventualne troškove prisilne naplate "sa jamstvom osnivača Korisnika kredita g. ZĆ";

- da je sukladno navedenoj odredbi vršitelj dužnosti javnog bilježnika Martina Plastić iz

Zagreba 7. srpnja 2022. pod poslovnim brojem OV-4866/2022. potvrdila zadužnicu glavnog dužnika GAMDAL-KOV d.o.o. koju je ZĆ potpisao kao direktor dužnika ali i kao jamac platac;

- da je člankom 9. ugovora o kreditu ugovoreno da kreditor može otkazati ovaj ugovor pisanim otkazom i zahtijevati da korisnik kredita (kreditni obveznik), u roku od osam dana od dana otkaza podmire ukupni neotplaćeni iznos kredita zajedno s pripadajućim kamatama i troškovima, među ostalim ako dospjelo dugovanje po ovom Ugovoru o

kreditu nije plaćeno u roku od 60 dana od dana dospijeća, pri čemu danom otkaza kredit dospijeća u cijelosti na naplatu, a dan otkaza Ugovora o kreditu je dan na koji su

kreditni obveznici primili pisani otkaz na adresu koju su dali kreditoru prilikom njegova zaključenja ili o kojoj su ga naknadno obavijestili;

- da je, prema povijesnom izvatku iz Sudskog registra za GAMDAL-KOV d.o.o., ZĆ s danom 19. travnja 2024. prestao biti direktor tog društva, a s danom 2. svibnja 2024. prestao je biti i član društva;

- da je tuženik ZĆ kao darovatelj **.**.2024. s tuženicama CĆ i OĆ, njegovim kćerima, sklopio ugovor o darovanju nekretnina kojim im je darovao nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. česticu [katastarska čestica]/4

kuća i dvorište u [adresa], površine 205 čhv/ 736 m2, od čega je kuća površine 39 čhv/ 139 m2, a dvorište površine 166 čhv/ 597 m2, i to svakoj u 1⁄2 dijela;

- da su tuženice CĆ i OĆ temeljem navedenog ugovora o darovanju nekretnina s danom 3. svibnja 2024. pod brojem Z-5650/2024. ishodile uknjižbu prava vlasništva na svoje ime;

- da je tužitelj 19. kolovoza 2024. izjavom broj: PS-59/24 otkazao ugovor o kreditu broj:

9400021532, uslijed kašnjenja u plaćanju dospjelih obveza i nepridržavanja obveze po

tom ugovoru te je tim obveznom pozva korisnika kredita GAMDAL-KOV d.o.o. i jamca

ZĆ da odmah podmire ukupni iznos duga po navedenom ugovoru o kreditu zajedno sa svim sporednim tražbinama, a koje na dan 6. kolovoza 2024. iznose: po osnovi glavnice 58.333,26 EUR, po osnovi kamata 324,34 EUR te po osnovi

naknada 6,64 EUR;

- da su korisnik kredita GAMDAL-KOV d.o.o. i tuženik ZĆ otkaz ugovora o kreditu primili 22. kolovoza 2024.;

- da je tužitelj temeljem zadužnice posl. broj: OV-4866/2022. podnio Financijskog agenciji zahtjeve za izravnu naplatu protiv ovršenika GAMDAL-KOV d.o.o. i ZĆ, a prema potvrdama o redoslijedu osnove za plaćanja evidentirane u Očevidniku i iznosu nepodmirenih obveza s kamatom evidentiranih prije te osnove za plaćanje, za ovršenika GAMDA-KOV d.o.o. osnova je evidentirana na 18. mjestu s iznosom obveza evidentiranih u Očevidniku redoslijeda plaćanja prije ove osnove od 1.453.497,25 EUR-a, a za ovršenika ZĆ na 10. mjestu s iznosom obveza evidentiranih u Očevidniku redoslijeda plaćanja prije ove osnove od 1.032.020,22 EUR-a;

- da prema uvjerenju Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove Zagreb od 24. rujna 2024., tuženik ZĆ nije evidentiran kao nositelj prava na nekretninama u katastarskom operatu za područje Republike Hrvatske;

- da je tuženik ZĆ jedan od članova društva Gidran d.o.o. te osnivač i jedini

član društva BURA PROMET d.o.o.;

- tuženik ZĆ bio vlasnik vozila marke Mazda, u prometu od 14. studenoga 2007., kojeg je, prema vlastitom iskazu prodao prije dva do tri mjeseca budući da je stajala i nije se koristila;

- da je uslijed uspostava Baze zemljišnoknjižnih podataka predmetna nekretnina upisana u BZP zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao katastarska čestica broj [katastarska čestica] [adresa] od 736 m2, dvorište od 597 m2 te kuća, [adresa] od 139.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude, a nakon saslušanja tuženika ističe da u bitnome nema razloga sumnjati u istinitost njihovih iskaza no da ti iskazi s obzirom na isprave u spisu i nesporne činjenice nisu odlučni u ocjeni osnovanosti osnove tužbe.

9. Utvrđenja je da je netočna tvrdnja tuženika da je nad društvom GAMDAL-KOV d.o.o.. otvoren stečaj a u odnosu na visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka kojeg prihvaća kao objektivnim, danim u skladu pravila struke utvrđuje da je preostalo potraživanje tužitelja iznos od 59.065,43 EUR.

10. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi:

„Pitanje dospjelosti tužiteljeve tražbine nije ni bilo u zadatku vještačenje jer je dospjelost jasno vidljiva iz odredbi čl. 11. ugovora o kreditu te otkaza ugovora o kreditu i pripadajućih povratnica, a iz čega je sasvim jasno da je tužiteljeve tražbina dospjela 22. kolovoza 2022. kada su i glavni dužnik i tuženik ZĆ, kao jamac platac, primili otkaz ugovora o kreditu, a na što se pozivaju i tuženici tvrdeći da, među ostalim, zbog toga, nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikove pravne radnje jer da tražbina mora dospjeti do trenutka izvršenja pravne radnje dužnika koja se pobija. U vezi navedenoga, prema pravnom shvaćaju zauzetom na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 24. svibnja 2021., dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu, kao jedna od općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika, mora postojati u trenutku podnošenja tužbe. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i u sudskoj praksi, npr. odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1807/2018-2. od 15. lipnja 2021. i Rev 4928/2019-2. od 16. ožujka 2021., pri čemu valja naglasiti da je osnovna funkcija Vrhovnog suda Republike Hrvatske u revizijskom postupku da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Dakle, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. listopada 2024., navedena je pretpostavka ispunjena. Što se tiče slijedeće pretpostavke, odnosno pravne radnje dužnika, sud nema razloga sumnjati u iskaze tuženika, odnosno da je tuženik ugovor o darovanju sa svojim kćerima sklopio nakon što je sa bivšom suprugom sporazumno uredio imovinske odnose u pogledu bračne stečevine, a s obzirom da su unatoč navedenom dogovoru sa bivšom suprugom, odnosi bili i dalje dosta turbulentni, pa da djeca mogu mirno spavati, odnosno da imaju dom, odnosno da on neće u tu kuću dovesti nekog drugog ili je prodati. No, nije osnovana tvrdnja tuženika ZĆ na pripremno ročištu 28. siječnja 2025. da se "zapravo radi o naplatnom pravnom poslu". Naime, i po nazivu i po sadržaju radi se upravo o ugovoru o darovanju u smislu odredbi čl. 479. ZOO-a, budući da je tuženik ZĆ njime svojim kćerima IĆ i OĆ predmetne nekretninu prepustio "bez protučinidbe". Dakle, radi se o klasičnom besplatnom raspolaganju, za koje je mjerodavna odredba čl. 67. st. 3. ZOO-a, prema kojoj se smatra da je dužnik (ZĆ) znao da poduzetim raspolaganje nanosi štetu vjerovniku (radi se o neoborivoj presumpciji) i za pobijanje te radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi (tuženicama CĆ i TĆ) to bilo poznato ili moglo biti poznato (pa to ne treba ni dokazivati). Budući da se tuženice CĆ i OĆ temeljem navedenog ugovora o darovanju ishodile uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uslijed čega je prestalo vlasništvo tuženika ZĆ, i ta je pretpostavka ispunja. Što se tiče insolventnosti dužnika, kao treće pretpostavke za pobijanjendužnikove pravne radnje, prvo treba reći da je za ovu parnicu sasvim nebitno utvrđivatinje li insolventan glavni dužnik GAMDAL-KOV d.o.o. budući da tuženik ZĆ, temeljem odredbe čl. 111. st. 3. ZOO-a, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Sukladno tome, odbijeni su dokazni prijedlozi tuženika usmjereni na dokazivanje tih činjenica. Bitna je insolvetnost tuženika ZĆ koja pak sasvim jasno proizlazi iz nespornih i utvrđenih činjenica u ovom postupku.

Naime, nesporno je da tuženik SĆ nakon pobijane pravne radnje (darovanja) nije više vlasnik nikakvih nekretnina te da je prema potvrdi Financijske agencije od 2. listopada 2024. tužiteljeve osnova za plaćanje (zadužnica posl. broj OV- 4866/22 evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje te je 10. mjestu, a prije nje su evidentirane osnove za plaćanje u ukupnom iznosu od 1.032.020,22 EUR- a. S obzirom na visinu tužiteljeve tražbine, sasvim je neozbiljno pozivanje tuženika na vlasništvo osobnog vozila marke Mazda koje je prema podacima iz prometne dozvole bilo u prometu od 14. studenoga 2007. (i kojeg je tuženik tijekom parnice prodao "budući da je stajala i nije se koristila". Prema tuženikovom iskazu, od prima plaću u niznosu od 1.000,00 eura, od čega mu se 700,00 eura uplaćuje na zaštićeni račun pa ni ne može biti predmetom ovrhe.

Činjenice da je tuženik ZĆ jedan od članova društva GIDRAN d.o.o. (prema njegovom iskazu ima 20 % udjela ) te osnivač i jedini član društva BURA PROMET d.o.o., a imajući u vidu sve ostale činjenice, također nisu odlučne.

Naime, prema pravnim shvaćanjima iznesenim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 109/2015-2. od 25. rujna 2018. godine, donesenom ovodom izvanredne revizije (svrha koje je upravo osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog čega su ta stajališta obvezna za sve sudove), za pobijanje pravnih radnji dužnika u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO- a, nije nužno utvrditi da je namirenje vjerovnika potpuno onemogućeno – a nije niti nužno da vjerovnik prije pokretanja postupka po tužbi za pobijanje pravne radnje dužnika pokuša namiriti svoju tražbinu u ovrsi i te okolnosti nemaju značaj pretpostavki za takvu tužbu. U navedenom se rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva i na svoju odluku posl. br. Rev 1008/05-2. od 24. siječnja 2006., prema kojoj pravna radnja dužnika "mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Oštećenje vjerovnika

postoji kada zbog poduzete radnje dužnik više nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine...", a takva situacija u konkretnom slučaju nepobitno postoji te zbog toga nije potrebno provoditi vještačenje na okolnosti vrijednosti tuženikovih udjela

u tim trgovačkim društvima, niti saslušavati svjedoke, tim više što prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 3245/2015-2. od 30. listopada 2018. godine, "teret dokaza da je I. tuženik solventan, odnosno da ima drugu imovinu dostatnu za podmirenje tražbine tužitelja (vjerovnika)

– jest na tuženicima".

Sukladno tome, tuženici pogrešno smatraju da je tužitelj trebao u ovoj parnici dokazivati da se nije mogao naplatiti niti iz udjela ZĆ u navedenim trgovačkim društvima. Osim toga, tuženik ZĆ je svoju solventnost mogao najjednostavnije dokazati tako da ispuni svoju obvezu prema tužitelju i tako, temeljem odredbe čl. 69. st. 4. ZOO-a, izbjegne pobijanje svoje pravne radnje.

Prema tome, pobijanje dužnikove pravne radnje (uz ovrhu na nekretnini) jedino omogućuje vjerovnikovo namirenje u konkretnom slučaju tako da su ispunjene sve opće pretpostavke za pobijanje dužnikove pravne radnje u ovoj parnici. Konačno, sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju ni pozivanje tuženica CĆ i ĆĆ na pravo na dom nije zapreka za usvajanje tužbenog zahtjeva.

Naime, prema u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, proč. tekst, 8/99 ispr., 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija) te prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluke broj: U-III-46/2007. od 22. prosinca 2010., U-III-405/2008. od 21. veljače 2012., U-III-1422/2006. od 6. lipnja 2012., U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014, U-III- 869/2014. od 29. kolovoza 2014., U-III-3774/2012. od 10. prosinca 2015. godine itd.) i Europskog suda za ljudska prava (npr. Bjedov protiv Hrvatske – presuda od 29. svibnja 2012., zahtjev br. 42150/09, Orlić protiv Hrvatske - presuda od 21. lipnja 2011., zahtjev br. 48833/07, Paulić protiv Hrvatske – presuda od 22. listopada 2009. godine, zahtjev br. 3572/06 itd.), pravo na "dom" je autonoman pojam i ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen člankom 8. st. 1. Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dostatnih i trajnih veza s tim prostorom, te zaštita prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava, jer se svakoj osobi, ukoliko tijekom postupka istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti ocjena razmjernosti i

razumnosti takve mjere.

Dakle, nužno je provesti test razmjernosti, odnosno ispitati prvenstveno predstavlja li predmetna nekretnina "dom" tuženica CĆ i OĆ, a zatim je li miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu; je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li nužno u demokratskom društvu.

Imajući u vidu nesporne činjenice te iskaze tuženica sud utvrđuje da predmetna nekretnina nepobitno predstavlja njihov dom u kojem su živjele i prije darovanja te žive i dalje.

S druge strane, tražbina tužitelja temelji se na ovršnoj ispravi – zadužnici izdanoj od tuženika ŽĆ koji svoju obvezu po zadužnici nije ni djelomično ispunio već je poduzimanjem navedene pravne radnje pokušao u cijelosti onemogućiti naplatu tražbine, pri čemu treba naglasiti da tužitelj nije osoba javnog prava već privatno trgovačko društvo kojemu je u konkretnom slučaju jedina mogućnost da naplati svoju tražbinu upravo pobijanje dužnikove pravne radnje i namirenje iz vrijednosti predmetne nekretnina.

Dakle, miješanje tužitelja je utemeljeno na zakonu, usmjereno je na postizanje legitimnog cilja te je nužno u demokratskom društvu te u konkretnom slučaju ima prednost pred pravom na dom tuženica CĆ i OĆ.“

11. Pozivajući se na odredbe članaka Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO),kojima je reguliran institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji , kao i odredbe članaka 111.stavak 3.,članak 114. stavak1.,161. -164. ZOO-a, kao i članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, proč. tekst, 8/99 ispr., 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija) te praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluke broj: U-III-46/2007. od 22. prosinca 2010., U-III-405/2008. od 21. veljače 2012., U-III-1422/2006. od 6. lipnja 2012., U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014, U-III-869/2014. od 29. kolovoza 2014., U-III-3774/2012. od 10. prosinca 2015. godine itd.) i Europskog suda za ljudska prava (npr. Bjedov protiv Hrvatske – presuda od 29. svibnja 2012., zahtjev br. 42150/09, Orlić protiv Hrvatske - presuda od 21. lipnja 2011., zahtjev br. 48833/07, Paulić protiv Hrvatske – presuda od 22. listopada 2009. godine, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev te donosi pobijanu presudu.

12. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda je po ocjeni ovog suda pravilan.

13. Odredba čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) određuje da jamac platac odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Navedena zakonska odredba predviđa izričito odstupanje od načela akcesornosti jer je jamac platac dobrovoljnim potpisivanjem ugovora o solidarnom jamstvu preuzeo rizik plaćanja dugovane tražbine bez obzira na glavnog dužnika (njegovu insolventnost, stečaj, prestanak postojanja i dr.), što pruža vjerovniku veću zaštitu u svezi naplate tražbine, a među strankama je nesporno da je tuženik ZĆ jamac platac koji osobno odgovara vjerovniku cjelokupnom imovinom za tražbinu koja je nastala pa kako se obvezao kao jamac platac , imajući u vidu odredbu čl. 111. st. 3. ZOO, odgovara vjerovniku kao i glavni dužnik. Imajući nadalje, u vidu da vjerovnik ima ovlast odabira hoće li zahtijevati ispunjenje obveze od glavnog dužnika ili od jamca platca ili u isto vrijeme od obojice, to proizlazi da se radi o solidarnom jamstvu kako su stranke i ugovorile ugovorom o solidarnom jamstvu. Tuženik ZĆ kao jamac platac odgovara tuženiku za dug cjelokupnom svojom imovinom, pa je tuženik osobni vjerovnik tužitelja - stečajnog dužnika, slijedom čega proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovore tuženika.

14. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud nalazi da su se ostvarile pretpostavke instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji.

14.1.Odredbom članka 66. st. 1 ZOO-a, svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a prema stavku 2. smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

14.2. Nadalje, prema odredbi čl. 67. st. 2. ZOO-a, ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno, a prema stavku 3. istog članka, kod besplatnih raspolaganja i s njime izjednačenih pravnih radnji, smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganje znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

14.3. Prema odredbi čl. 69. st. 2. ZOO-a, tužba za pobijanje pravnih radnji podnosi se protiv dužnika i treća osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika, a prema odredbi čl. 71. st. 1. ZOO-a, tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ovog Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, time da se rok iz stavka 2. računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

15. S obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda stajalište je i ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje pretpostavki za primjenu instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji te postajanje osnovanosti osnove tužbe a također i osnovanost visine tužiteljeve tražbine koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju kao što tuženici tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje u pogledu stečaja ili solventnosti-insolventnosti na koje se pozivao i tijekom prvostupanjskog postupka ali i u žalbi a, a na koje je prvostupanjski sud dao detaljne i valjane razloge.

16. U vezi istaknutog prigovora prava na dom, valja reći kako isti nije osnovan, jer pobijana odluka suda prvog stupnja podrazumijeva da je proveden test razmjernosti u okviru kojeg je utvrđeno kako se pravo tužitelja koje se temelji na pobijanju dužnikovih pravnih radnji radi namirenja tražbine utemeljeno na zakonu, da je isto usmjereno prema legitimnom cilju (namirenju njegove tražbine) i da je isto nužno u demokratskom društvu. Stoga neovisno o tome što je tužba tužitelja usmjerena na namirenju tražbine na nekretnini koja predstavlja dom tuženika, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebice da je tražbina tužitelja utvrđena ovršnom ispravom, da je ista nenamirena već dugi niz godina i da je predmetni postupak uzrokovan upravo pobijanom radnjom, ocjena je i ovog suda da pravo tužitelja na namirenje tražbine ima prednost u odnosu na pravo na dom tuženika, te da tužiteljeva tužba predstavlja razumnu i razmjernu mjeru usmjerenu na namirenje njegove tražbine.

17. I odluka o troškovima pravilna je i zakonita u smislu 155. ZPP, dok je trošak pravilno odmjeren samo za radnje koje su bile neophodne za vođenje parnice i to u visini koja je i dosuđena, pa je stoga temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe tuženika protiv presude odbiti i pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

18. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 154. stavak 1. ZPP-a., a o zatraženim troškovima odgovora na žalbu odlučeno je na temelju članka 155. ZPP-a. Naime po ocjeni ovog suda zatraženi trošak nije bio neophodan za uspješno vođenje postupka.

19. Zbog iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić