Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžzd-3/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca toga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene BE zbog dva kaznena djela iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja Kzd-84/2020-53 od 24. listopada 2025., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba Općinskoga državnog odvjetništva u Rijeci kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Rijeci pobijanom presudom optuženu BE na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 75/25 – dalje u tekstu: ZKP/08) oslobodio je optužbe da bi počinila dva kaznena djela u stjecaju neprovođenje odluka za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavak 1., u vezi s člankom 51. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 odlučeno je kako troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci zbog pogrešno utvrđenog činjeničnih stanja s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Na žalbu državnog odvjetnika odgovor su podnijele žrtve B i SE po opunomoćenici Vjenceslavi Radmanović, odvjetnici u Rijeci, u kojem se predlaže da "drugostupanjski sud ostavi na snazi prvostupanjsku presudu Kzd-84/2020 od 24. listopada 2025." Kako se radi o odgovoru na žalbu žrtava, koje nemaju svojstvo stranke u postupku, a prema članku 473. ZKP/08 propisano je da će se primjerak žalbe dostaviti protivnoj stranci, koja može podnijeti odgovor na žalbu u roku od osam dana, tako odgovor žrtava na žalbu državnog odvjetnika nije uzet u razmatranje.

4. Prije zakazivanja sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08, koji je po obavljenom uvidu vraćen ovom sudu na nadležno postupanje.

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

6. Kako državni odvjetnik pobija presudu samo zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, tako je prije ocjene žalbenih navoda državnog odvjetnika, valjalo ispitati presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08, no ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjenja koja bitna povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona na štetu optuženice, a koje povrede su propisane citiranim člankom.

7. Pobijajući pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu državni odvjetnik u žalbi iznosi analizu provedenih dokaza koja je sasvim suprotna analizi dokaza prvostupanjskog suda te zaključuje da provedeni dokazi upućuju na zaključak da je optužena BE počinila kaznena djela za koja se tereti. Državni odvjetnik u žalbi navodi kako optuženica nije predavala zajedničku maloljetnu djecu njihovom ocu ČE, nije ih dovodila na susrete i viđanja s ocem pod nadzorom voditelja mjere, iako zato nije imala stvarnih prepreka, čime je ugrožen pravilan razvoj djece S i SE. Da je tome tako državni odvjetnik nalazi posebice u prijedlogu i mišljenju tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Rijeci od 31. svibnja 2016., u kojem je zaključeno kako bez obzira na izrazitu povezanost djece s majkom, optuženicom, te otpor djece naspram druženja s ocem, iznimno je, bitno i u interesu dobrobiti djece, da ipak viđaju oca te da je uputno da se početna viđanja odvijaju uz prisustvo voditelja mjere nadzora, a nakon ponovne uspostave odnosa i djece i bez prisustva stručne osobe.

7.1. Da je optuženica doista ostvarila obilježja kaznenih djela za koja se tereti, za državnog odvjetnika, to proizlazi iz iskaza svjedoka ČE, koji je naveo kako djecu nije viđao u inkriminiranom razdoblju, da je na pozive tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Rijeci dolazio, međutim optuženica djecu nije dovodila, osim u jednom navratu kada je vidio samo mlađeg sina. Potom državni odvjetnik analizira iskaze ŠE, voditeljice mjere ostvarivanja osobnih odnosa ČE i djece žrtava, djelatnica tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Rijeci, ŽE, FE i BEŽ, na način da se iz njihovih iskaza, nekritički vade iz konteksta samo oni dijelovi koji idu u prilog zaključku državnog odvjetnika kako optuženica namjerno je opstruirala viđanje maloljetne djece S i SE s ocem DE.

7.2. Protivno ovim žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno je zaključio kako nije dokazano da bi optužena BE postupila na način kako se tereti optužnicom. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi kako maloljetna djeca B i SE nisu htjela viđati oca ČE zbog straha koji je rezultat traume, da je majka ipak surađivala sa stručnim osobama tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Rijeci i motivirala djecu, u okviru svojih kapaciteta, posebice gledajući s aspekta cjelokupne obiteljske situacije i životnih okolnosti u kojima se našla, nastojeći pritom zaštiti djecu koja su burno manifestirala otpor viđanju oca, a izostanke s dogovorenih sastanaka opravdano je obrazložila životnim razlozima, kao što je njezina bolest i rad u noćnoj smjeni, koji je bio financijski neophodan za uzdržavanje obitelji, budući da otac UE nije doprinosio uzdržavanju djece.

7.3. Da je tome tako proizlazi prije svega iz zaključaka kombiniranog vještačenja djece S i SE, po vještakinjama psihijatrici Tanji Kosec, dr. spec. dječje i adolescentne psihijatrije i psihologinje TE dr. spec. kliničke psihologinje. Iz navedenog vještačenja proizlazi kako su kod oba djeteta utvrđene reakcije na teški stres koji proizlazi iz ranih traumatskih iskustava vezanih na odnos s ocem. Iako ih majka nije motivirala na susrete s ocem, pogotovo zbog njezine bolesti, obojica dječaka su duboko razočarana u oca i u potpunosti bez motivacije da s njim stupe u kontakt. Nadalje, od značaja je iskaz ŠE, voditeljice mjere nadzora nad osobnim odnosima oca ČE i maloljetne djece žrtava S i RE, iz kojeg proizlazi, kao i iz njezinih izvješća, da je kontaktirala s optuženicom i s djecom, ali s obzirom na tijek događaja da ne vidi vjerojatnim da će se ostvariti susreti oca s djecom i da je potrebno uključivanje maloljetnog S u tretman psihologa, što predstavlja ključnu kariku da bi se susreti počeli odvijati. Psihologinja koja je u inkriminiranom razdoblju radila u tadašnjem Centru za socijalni rad u Rijeci, FE, iskazala je kako se razlog zbog čega djeca ne viđaju oca nalazi u djelomičnom odbijanju djece da vide oca, a djelomično i opstruiranje majke. Svjedokinja ĐE, djelatnica tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Rijeci iskazala je da se Centru obratila majka optuženice i ispričala je, jer da ona ne može dolaziti na dogovorene sastanke u kojima bi se odvilo viđanje djece s ocem, budući da joj je zdravstveno stanje loše.

8. Kod ovakvog stanja stvari činjenica jest da majka nije dodatno motivirala djecu da se viđaju s ocem, što proizlazi iz kombiniranog vještačenja djece i zaključaka psihologinje Centra za socijalnu skrb u Rijeci FE. Međutim, iz tih dokaza proizlazi i to kako je dominantan razlog zbog čega djeca B i SE nisu pristajala na viđanje s ocem DE njihovo teško posttraumatsko stresno stanje, koje proizlazi iz ranijih negativnih iskustava s ocem, a ogledao se u verbalnom i fizičkom maltretiranju majke, odnosno optuženice.

8.1. Dakle, ne može se sigurno i bez dvojbe zaključiti kako bi postupanje optuženice bio jedini i isključivi razlog zbog kojeg maloljetna djeca B i SE nisu viđali svojeg oca ČE. Također je potrebno istaknuti kako za donošenje presude kojom se optuženica proglašava krivom, njezina krivnja treba biti dokazana izvan svake sumnje i odlučne činjenice trebaju biti utvrđene s potpunom izvjesnošću. To znači da je za donošenje osuđujuće presude potreban najviši stupanj utvrđenja odlučnih činjenica, do te mjere da na temelju izvedenih dokaza sud nedvojbeno zaključuje kako je optuženica počinila kazneno djelo za koje se optužuje. Kako se u ovom postupku odlučne činjenice nisu utvrdile s najvišim stupnjem sigurnosti, a optuženičina krivnja da je počinila kazneno djelo, nije pouzdano utvrđena pa je ostala dvojba, koja dovodi u pitanje njezinu osudu jer za osudu optuženice moraju biti izvedeni dokazi koji jasno, nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak kako je ona počinila kaznena djela za koja je optužena. U situaciji u kojoj optuženici negira počinjenje kaznenih djela, a iz rezultata provedenog kombiniranog psihijatrijskog psihologijskog vještačenja, iz iskaza svjedokinje FE i ŠE proizlazi, kako je jedan od razloga zbog kojeg djeca nisu viđala oca, netrpeljivost djece prema ocu i njihovo odbijanje da ga vide, onda nije dostatno za osuđujuću presudu postojanje samo jedne usmjeravajuće okolnosti (indicije) da optuženica nije dovoljno motivirala djecu na sastanke s ocem i da je djelomično njezina krivnja što djeca nisu viđala oca jer da bi se presuda mogla temeljiti na usmjeravajućim okolnostima, onda se mora raditi o tzv. sklopu činjenica (zatvorenom krugu indicija), pri čemu više njih moraju zatvoriti krug tako da tvore jedini mogući, nedvojbeni zaključak da je optuženica počinila kazneno djelo za koje je optužena. Naglašava se kako postojanje jedne usmjeravajuće okolnosti, indicije, nije dostatno da bi se na njoj temeljila osuđujuća presuda, već se u ovom slučaju može samo govoriti samo o postojanju određenog stupnja osnovane sumnje da je optuženica počinila kaznena djela za koje se tereti, a što nije dostatno da bi se na tome temeljila osuđujuća presuda. Stoga je pravilno prvostupanjski sud kod takvog stanja stvari optuženicu oslobodio optužbe jer nije dokazano da bi počinila kaznena djela za koja se tereti.

9. Kako navodima žalbe državni odvjetnik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a nisu utvrđene niti povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, prema članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, tako je na temelju članka 482. ZKP/08 valjalo odbiti žalbu državnog odvjetnika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća za mladež

Neven Cambj