REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-879/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012127156, sklopljenog dana 28.11.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.12.2006. godine po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice pod br. OU-1336/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

„ „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II./ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB 02535697732 isplatiti tužitelju ŽG OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 206,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02.12.2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB 02535697732 naknaditi tužitelju ŽG OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu zaključenom 28. studenog 2006. između tužitelja ŽG kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora, tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 22.476,59 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka sadrži dio citiran pod točkom I./ izreke ove presude.

1.2 Nije sporno niti da je tuženik tužitelju, na temelju odredbe citirane pod točkom I./ izreke ove presude, koju tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom, 28. studenog 2006. po osnovi naknade za obradu kredita naplatio iznos od 205,55 EUR.

1.3 Tužitelj tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (točka I./ izreke ove presude) i za isplatu (točka II./ izreke ove presude) temelji na u tužbi i tijekom postupka izloženom tvrdnjama da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom na to da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, tuženik je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, primljeno dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj slijedom izloženoga postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkama I./ i II./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu između parničnih stranaka ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno zakonom, i to tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, kao i Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju te Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. U slučaju kršenja zakonskih odredbi, intencija zakonodavca nije bila ništetnost, nego prekršajna odgovornost ovdje tuženika. Nadalje tuženik tvrdi da prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. O naplati predmetne naknade tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takvih naknada. Pa tako uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. I iz presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju: operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao. Nadalje tuženik tvrdi da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Prvenstveno ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što niti ne obrazlaže. Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaća se protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nadalje tvrdi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za te naknade (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samih naziva naknada, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknade su određene fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknada, a iste naknade ugovorene su sukladno zakonskim odredbama. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,50 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva te prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbene zahtjeve odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je ta odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 28. studenog 2006. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 11.3. toga Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.50% od iznosa kredita.

7. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu zaključio s tuženikom jer je kupovao automobil te su ga u autokući uputili na tuženika. Otišao je ''u PBZ'', tamo ga je dočekao osobni bankar, ugovor je bio pripremljen, on ga je pročitao i potpisao, nije se ni o čemu pregovaralo, pa ni o ulaznoj naknadi. Kredit je bio ''u švicarcima'', redovno ga je vratio, početna rata bila je 1.900,00 kn, onda je porasla na 2.700,00 kn, da bi se potom ustalila na nekih 2.400,00 kn. Cjelokupni iznos kredita potrošio na kupnju automobila, kojeg je koristio za svoje osobne potrebe; ne bavi se, niti se ikada bavio poduzetništvom. Ne može se sjetiti je li uopće znao da je platio tzv. ulaznu naknadu. Na upit tuženika zašto nije pitao osobnog bankara da mu pojasni ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, tužitelj je iskazao: ''Kada dođete negdje znate da trebate nešto platiti, to je u principu tako.'' Nije u tom momentu pitao kolika je ulazna naknada; nije ništa pitao niti išta tražio niti od javnog bilježnika da mu pojasni prilikom solemnizacije ugovora.

8. Ovaj sud tužiteljev iskaz nalazi iskrenim i spontanim te ga ocjenjuje u cijelosti istinitim. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, iz kojega proizlazi da je kredit inamjena kredita kupnja vozila (čl. 2.1. Ugovora o kreditu) te je radi osiguranja naplate ugovoren prijenos prava vlasništva na vozilu marke i tipa Ford Focus (čl. 7.2. Ugovora) .

9. Prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 11.3 toga Ugovora. Naime, čitanjem, odnosno pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP), a što tuženik i ne osporava.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelji kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je po zvanju dipl. ing. prometa, zaposlen u Hrvatskom telekomu d.d.; da se ne bavi, niti se ikada bavio poduzetništvom te naposljetku da je automobil koji je kupljen predmetnim kreditom koristio isključivo za svoje osobne potrebe. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelj predmetni ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP. Imajući u vidu da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da tužitelj prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije postavljao pitanja niti tražio pojašnjenja u pogledu naknade koju je platio na temelju ugovorne odredbe za koju tvrdi da je ništetna, treba reći da pravila o zaštiti potrošača ne nameću tužitelju kao potrošaču obvezu postavljati pitanja, nego tuženika kao trgovca obvezuju pružiti tužitelju sve informacije u pogledu ugovora koji trgovac s potrošačem zaključuje. Drugim riječima, tužitelj nije dužan svojim držanjem osiguravati da tuženik postupajući prema pravilima o zaštiti potrošača ispuni svoje zakonske obveze; odnosno tužiteljev pasivni stav ne oslobađa tuženika od obveze informirati tužitelja kao potrošača o svim ekonomskim elementima sadržanim u unaprijed formuliranom (tipskom) ugovoru koji nudi potrošaču na sklapanje. Nadalje, u pogledu tvrdnje tuženika da je službenik tuženika koji je ugovarao predmetni kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takvih naknada, osim što tuženik takvu svoju tvrdnju nije dokazivao, treba reći da je saslušanjem tužitelja utvrđeno upravo suprotno – da je tužitelja u poslovnici tuženika dočekao primjerak ugovora pripremljen da ga tužitelj potpiše te da je nemogućnost pregovora u konkretnoj situaciji za posljedicu imala i izostanak bilo kakvog razgovora.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba Ugovora o kreditu na temelju kojih je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga neosnovano navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 11.3 predmetnog Ugovora fiksno i nepromjenjivo navedena visina, odnosno parametar izračuna jednokratne naknade prilikom isplate znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

12. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

13. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 11. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 9. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 81.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1 Nije sporno da je tuženik 28. studenog 2006., na temelju sporne odredbe čl. 11.3 Ugovora o kreditu, tužitelju naplatio iznos od 206,55 EUR. Tuženik i tijekom ovog postupka samo općenito navodi koje troškove tuženik ima u svojem redovitom poslovanju, a pritom ne navodi radi podmirenja kojih konkretnih troškova prouzročenih jednostavnom bankarskom operacijom isplate kreditnog iznosa je tužitelju naplatio iznos od 206,55 EUR, niti takve svoje tvrdnje tuženik dokazuje. Isto tako, tuženik prije zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelja informirao zašto je naknada izračunata te od tužitelja naplaćena upravo prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo, a načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U konkretnoj situaciji, ta pretpostavka nije bila ispunjena jer tužitelj nije tuženika informirao o razlogu iz kojega naknadu određuje upravo prema od tuženika nametnutom, fiksno određenom parametru. Nadalje, prema knjigovodstvenoj kartici (list 12) prvi anuitet obveze tužitelja obračunat je u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 330,59 CHF, pa imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu odnos između visine mjesečnog anuiteta i iznosa naplaćene tzv. ''ulazne naknade'', ovaj sud zaključuje da odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužitelju nametnuo plaćanje iznosa od 206,55 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje) te ostaje nejasno koji svoj bilo operativni, bilo trošak koje druge vrste je na taj način tuženik podmirio.

13.2 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u njezinom pobijanom dijelu nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetne odredbe čl. 11.3 Ugovora o kreditu tuženik 28. studenog 2006. naplatio iznos od 206,55 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude, odnosno tužitelju je zatezna kamata dosuđena kao što je potražuje. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio djelomično ništetnu odredbu čl. 11.3 toga Ugovora.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu citirane pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz odredbe čl. 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornog zahtjeva, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 25 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 17.04.2025. - 25 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 16.07.2025. i 12.09.2025. - po 25 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 100 bodova, odnosno 200,00 EUR te uvećano za PDV 250,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 13,27 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 13.27 EUR (osnovica 206,55 EUR)

2. Tuženiku po pun.