Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-492/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća, te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvatenik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog DD zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa - izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, opisanog u članku 227. stavku 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.- u daljnjem tekstu: KZ/11), a kažnjivog po članku 227. stavku 6. KZ/11, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj: K-373/2017 od 29. srpnja 2022. podnio optuženi DD i Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženi DD, za kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim i to: kazneno djelo opisano u članku 227. stavku 1., 2. i 6. KZ/11, a kažnjivo po članku 227. stavku 6. KZ/11, na temelju istog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, koja kazna zatvora se na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11 zamjenjuje radom za opće dobro. Na temelju članka 55. stavak 2. KZ/11 kazna zatvora se zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, a na temelju članka 55. stavak 4. i 5. KZ/11 se određuje da će se rad za opće dobro izvršiti samo uz pristanak osuđenika koji će rad za opće dobro izvršiti u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, vodeći računa o njegovim mogućnostima s obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje. Ovaj rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Na temelju članka 55. stavak 6. KZ/11 ako se optuženik u roku osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju članka 55. stavak 7. KZ/11 u slučaju da optuženik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu, a ako optuženik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju produžit će rok za izvršenje rada za opće dobro.

II. Žalba optuženog DD, te u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Puli-Pola proglasio je krivim optuženog DD zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa - izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, opisanog u članku 227. stavku 1., 2. i 6. KZ/11, a kažnjivog po članku 227. stavku 6. KZ/11 te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju 11 (jedanaest mjeseci), koju kaznu je na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11 zamijenio radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje sa 2 (dva) sata rada, a koji će rad, uz pristanak optuženog DD biti izvršen sukladno Zakonu o probaciji („Narodne novine" broj 99/18) i u roku koji za to odredi nadležno tijelo za probaciju. Nadalje, ako se optuženi DD u roku 8 (osam) dana od dana za koji bude pozvan, ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili ako mu ne bude bilo moguće dostaviti poziv na adresu kojeg je dao sudu ili ukoliko ne da pristanak za rad, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja te će zatvorska kazna biti izvršena, a ako optuženi DD svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji mu za to odredi nadležno tijelo za probaciju, sud će donijeti odluku kojom će odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u cijelosti ili u neizvršenom dijelu. Ako optuženik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju donijet će odluku o produljenju roka za izvršenje rada.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u nastavku: ZKP) optuženom DD je naloženo naknaditi trošak kaznenog postupka koji se na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP-a sastoji od troška paušalne svote u iznosu 1.000,00 (tisuću) kuna, te na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP-a troška vještačenja i to medicinskog vještačenja po sudskom vještaku dr. Iliji Kučinaru u iznosu 3.900,00 (tri tisućedevetsto) kuna, 2.580,00 (dvijetisućepetstoosamdeset) kuna i 2.260,00 (dvije tisućedvjestošezdeset) kuna, prometnog vještačenja po sudskom vještaku za promet, tehniku i procjene vozila ing. PD u iznosu 3.594,00 (tritisućepetsto devedesetčetiri) kune i prometnog vještačenja po sudskom vještaku za cestovni promet, tehniku i procjenu vozila dipl. ing. stroj. RD u iznosu 3.708,32 kune (tritisuće sedamstoosam kuna i tridesetdvije lipe), zatim 946,00 (devetstočetrdesetšest) kuna i 946,00 (devetstočetrdesetšest) kuna, što sveukupno iznosi 18.934,32 kune (osamnaest tisućadevetstotridesetčetiri kune i tridesetdvije lipe), koje je dužan platiti u roku 60 (šezdeset) dana po pravomoćnosti prvostupanjske presude.

2. Protiv presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Poli, zbog odluke o kazni, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede Kaznenog zakona. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Protiv presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Đuri Čubrili, odvjetniku iz Pule, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda preinači na način da drugostupanjski sud donese oslobađajuću presudu.

2.2. Odgovor na žalbu je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu optuženika odbije i presudu preinači u odnosu na kaznu ili ukine presudu prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje, dok u podnesenom odgovoru na žalbu optuženik predlaže ne prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i donijeti oslobađajuću presudu.

2.3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je bio dostavljen ŽDO u Zagrebu.

3. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a s tim da iz obrazloženja žalbenih navoda proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iz obrazloženja tog žalbenog razloga proizlazi da optuženik ne prihvaća zaključke prvostupanjskog suda o utvrđenom činjeničnom stanju te nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koji se temelje na nalazu i mišljenju prometnog vještaka. Suprotno navodima žalbe, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje optuženik, a ovaj sud nije našao da su počinjene niti druge povrede u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

4.1. Dakle svi ti prigovori koji se u žabi podvode pod postupovne povrede, u biti su iz činjenične sfere i stoga će očitovanje o njima uslijediti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4.2. Iako državni odvjetnik u žalbi navodi da se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja žalbe je razvidno da se isto odnosi na okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, te će isti žalbeni navodi biti razmatrani u okviru žalbe na odluku o kazni.

4.3. Optuženik u bitnom ističe da, iako je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, prvostupanjski sud nije cijenio dio nalaza i mišljenja da je obveza pješaka koristiti pješački prijelaz kada prelazi kolnik u naselju, a pješački prijelaz je na udaljenosti manjoj od 50 metara, što znači da se u konkretnoj prometnoj situaciji oštećenik nepropisno kretao jer je prelazio kolnik na mjestu gdje nije označen pješački prijelaz koji je udaljen otprilike 20 metara, s tim da iz nalaza proizlazi da su pješaci prije stupanja na kolnik u obavezi uvjeriti se da to mogu učiniti na siguran način, i pješak ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila te do prometne nesreće ne bi došlo da je oštećeni pješak propustio vozilo optuženika i prelazio kolnik preko pješačkog prijelaza. Kada žalitelj ukazuje na postupanje oštećenika, zanemaruje zaključke prometnog vještaka iz kojeg proizlazi da se prometna nezgoda dogodila na četverokraknom raskrižju u naseljenom dijelu Pule, dok je bilo oblačno, a kolnik mokar od kiše, gdje se na kolniku nalaze prometni znakovi obavijesti „Obilježen pješački prijelaz“, „Prestrojavanje vozila“, „Stajalište autobusa“, „Obilježen pješački prijelaz“ i izričitih naredaba „Obavezno zaustavljanje“. Sve navedene okolnosti, neovisno o kretanju žrtve na način kako to opisuje žalitelj, potvrđuju zaključak prvostupanjskog suda da brzina kretanja optuženika predmetne zgode nije bila prilagođena u smislu članka 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine" broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15. – dalje: ZOSPC), osobinama i stanju ceste te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti. Polazeći od citirane blanketne odredbe, a u kontekstu daljnjih žalbenih navoda da pješak koji iznenada stupi na kolnik i prelazi ga trčeći nije prepreka koju je optuženik mogao predvidjeti, vijeće iste cijeni neosnovanim jer je optuženik, u slučaju da se kretao brzinom do 36 km/h koja je prilagođena svim prethodno navedenim uvjetima na cesti, mogao izbjeći nalet na oštećenika. Upravo s obzirom na konkretnu prometnu situaciju zahtjeva se oprez koji se ne može limitirati brzinom propisanom kao dozvoljenom. Pri tome utvrđenja vezana za doprinos oštećenika prometnoj nezgodi, ne mogu isključiti kaznenu odgovornost optuženika za kršenje propisa o sigurnosti prometa, već se može raditi jedino o okolnosti od značaja za kažnjavanje, jer načelo povjerenja, što znači da bi se optuženik pouzdao u činjenicu da svi drugi sudionici u prometu poštuju sve prometne propise, vrijedi samo za sudionika u prometu koji postupa propisno i na njega se ne može u konkretnom slučaju pozivati optuženik, koji je mogao uočiti nailazak oštećenika 50 metara prije mjesta naleta i izbjeći nalet na njega da je obratio pažnju na njegovo kretanje te da se kretao prilagođenom brzinom. Stoga je na temelju savjesne ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke da je dokazano da je optuženik kao sudionik u cestovnom prometu prekršio odredbe članka 38. stavak 1. i 51. stavak 1. ZOSPC-a, izazvao opasnost za život ljudi i zbog toga prouzročio smrt oštećenika.

4.4. U odnosu na nepostojanje svijesti o protupravnosti na strani optuženika, u okviru koje se ističe da optuženik nije bio svjestan niti mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, niti je to prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan, da kao vozač nije mogao očekivati da će neka osoba istrčati na kolnik bez provjere može li to učiniti bez ugrožavanja prometa, pri tome uzimajući u obzir da je svijest o protupravnosti sastojak krivnje, u naravi predodžba optuženika o zabranjenosti djela, da ima jasnu predodžbu o tome da je ono što čini u suprotnosti sa zahtjevima pravnog poretka zbog čega može biti sankcioniran, polazeći od objektivnog kriterija postupanja prosječnog vozača u opisanoj prometnoj situaciji, u smislu kršenja odredaba ZOSPC-a, te subjektivnog kriterija optuženika kod kojeg se postojanje svijesti o protupravnosti procjenjuje s obzirom na njegova osobna svojstva, sposobnosti, znanje i iskustvo, i to da se radi o prosječnoj odrasloj osobi, koji u svojoj obrani potvrđuje poznavanje prometnih propisa te potrebe sporijeg i opreznog kretanja u konkretnom raskrižju, pri čemu je nedvojbena i svijest o mogućnosti nailaska na različite prepreke pa i pješake obzirom na kretanje naseljenim mjestom, ovaj sud zaključuje da ista svijest nije dovedena u pitanje, te da je optuženik potvrdio, iskazujući o činjenicama bitnim za ovo kazneno djelo, da je upoznat sa propisima vezanim za upravljanje vozilom u konkretnoj prilici, i svjestan je posljedica koje će nastupiti u slučaju nepostupanja sukladno istima. Povezujući utvrđenja o postojanju svijesti o protupravnosti kod optuženika, sa njegovom ubrojivošću koja nije dovedena u pitanje, te postupanjem iz nehaja jer je svjestan kao prosječna odrasla osoba koja je vozač da, krećući se neprilagođenom brzinom i k tome ne obraćajući pažnju na pješake, može doći do prometne nesreće, ali je olako smatrao da neće doći do štetnih posljedica, pri čemu ne postoji nijedan ispričavajući razlog, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je optuženik ostvario i subjektivna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. 2. i 6. KZ/11.

4.5. Zbog svega prethodno navedenog drugostupanjski sud ne nalazi da bi prvostupanjskom presudom bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti da bi činjenično stanje bilo pogrešno utvrđeno.

5. U odnosu na povredu kaznenog zakona optuženik istu osnovu posebno ne obrazlaže.

5.1. Državni odvjetnik, u okviru navedene osnove, osnovano ističe da je povrijeđen kazneni zakon time što je prvostupanjski sud optuženog DD osudio na kaznu zatvora u trajanju 11 mjeseci iako je za kazneno djelo iz članka 227. stavak 1.,2. i 6. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od 1 do 8 godina, s tim da navedenu kaznu nije ublažio. Na opisani način je utvrđena povreda iz članka 469. točka 5. ZKP- a jer je prvostupanjski sud primijenio sankciju manju od propisane za navedeno kazneno djelo.

5.2. Stoga su ispunjeni uvjeti da se preinači prvostupanjska presuda na način da je optuženi DD osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine na temelju članka 227. stavak 6. KZ/11. Pri tome je primijenjen Kazneni zakon na snazi u vrijeme počinjenja djela na temelju članka 3. stavka 2. KZ/11 obzirom je u međuvremenu, do donošenja presude isti mijenjan, a isti je blaži za optuženog DD. Naime, Kaznenim zakonom objavljenim u „Narodnim novinama“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. je propisano da se kazna zatvora u trajanju do jedne godine može zamijeniti radom za opće dobro, dok je ista odredba izmjenama zakona objavljenima u Narodnim novinama 101/17 izmijenjena na način da se kazna zatvora u trajanju manjem od jedne godine može zamijeniti radom za opće dobro. Iz izloženog je razvidno da se u konkretnom slučaju optuženom DD ne bi mogao izreći rad za opće dobro nakon citirane izmjene Kaznenog zakona, zbog čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da je najblaži zakon onaj na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, zbog čega je isti primijenjen.

6. Žaleći se na odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro preblaga za ostvarenje generalne i specijalne prevencije. Posebno se navodi da se ranija nekažnjavanost ne može cijeniti olakotnom okolnošću obzirom je oduzet jedan ljudski život, da je od strane prvostupanjskog suda ista okolnosti precijenjena, a da je propušteno utvrditi otegotne okolnosti, i to da je djelo počinjeno u naseljenom mjestu gdje se potencijalni oštećenici osjećaju sigurnim prelaziti prometnicu zbog čega je optuženik dužan primijeniti najveći stupanj pažnje u vožnji na koji način on nije postupao, s tim u slučaju da je provedena rekonstrukcija na mjestu događaja da bi se nesporno utvrdilo da je optuženik mogao pravovremeno uočiti oštećenika.

6.1. Optuženi DD uvodno naznačuje da se žali „zbog odluke o kazni" koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže.

6.2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, prema stavu ovog drugostupanjskog vijeća, da je prvostupanjski sud obrazlažući odluku o kazni pravilno cijenio i vrednovao olakotne okolnosti na strani optuženog DD i to njegovo obiteljsko stanje, odnos optuženika prema obitelji žrtve, nepropisno kretanje žrtve koje je u vezi s prometnom nesrećom, usklađenost života optuženika sa pravnim normama, kako prije tako i nakon počinjenog djela, koja okolnost nije u vezi sa smrtnom posljedicom kako to pogrešno ističe državni odvjetnik, već je obilježje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. U pravu je međutim državni odvjetnik da je prvostupanjski sud propustio vrednovati otegotnim okolnost načina počinjenja djela u kontekstu potrebe pojačane pažnje u prometu obzirom na kretanje raskrižjem u naselju gdje se dogodila prometna nezgoda, s tim da je izlišno predlaganje rekonstrukcije na mjestu događaja, a radi utvrđivanja okolnosti koje su već utvrđene provedenim prometnim vještačenjem, niti bi istim bile utvrđene relevantne okolnosti za odluku o kazni.

6.3. Kazna zatvora izrečena po ovom drugostupanjskom sudu u trajanju 1 (jedne) godine koja je zamijenjena radom za opće dobro primjerena je počinjenom kaznenom djelu i težini posljedice, ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim onim okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno. Ovo drugostupanjsko vijeće nalazi da nije potrebno za ostvarenje svrhe kažnjavanja da se ova kazna izvrši nego će se njena svrha ostvariti kroz rad za opće dobro iz članka 55. KZ/11, imajući pri tome na umu da je kazneno djelo počinjeno 2016. Upravo ovakva kazna zatvora u trajanju jedne godine koja je zamijenjena radom za opće dobro može utjecati na optuženog DD, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo te sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela, te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

7. Slijedom naprijed navedenog djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, dok su u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika koja se odnosi na izricanje kazne zatvora bez zamjene iste radom za opće dobro, i žalba optuženika odbijene kao neosnovane te je, na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Miličević