Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-713/2025-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog EĆT i dr., zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. Kazneni zakon (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje u tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-433/2018 od 12. travnja 2024., na javnoj sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026., u nazočnosti branitelj optuženika odvjetnika Rajka Čogurića,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-433/2018 od 12. travnja 2024., optuženi MĆT oslobođen je optužbe da bi kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu pri izvršavanju obveza prema proračunima i fondovima uskratio sredstva koja im pripadaju, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, pa da bi time optuženi MĆT Biro Gabor počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja - zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju – opisano u članku 292. stavak 2. u svezi stavka 1. alineja 4. KZ/97, a kažnjivo po članku 292. stavak 2. KZ/97.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24 i 72/25 u daljnjem tekstu: ZKP) oštećena Republika Hrvatska se sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.

1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP-a te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba Zakona o kaznenom postupku i zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po branitelju Šimi Mataku, odvjetniku iz Zagreba, s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjsku presudu. Ujedno je zatražio da ga se pozove na sjednicu vijeća, a čemu je i udovoljeno.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Na temelju članka 475. stavak 2. ZKP-a, na zahtjev optuženika iznesenog u žalbi njegovog branitelja o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj odvjetnik Šime Matak iz odvjetničkog društva Čogurić & Matak (punomoć list 117 spisa), te državni odvjetnik. Na javnu sjednicu vijeća pristupio je branitelj optuženika odvjetnik Rajko Čogurić, dok nije pristupio uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik, te je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti. Prisutni branitelj je na sjednici vijeća ponovio sve iznesene razloge u odgovoru na žalbu posebno dodatno osvrćući se pojedine žalbene navode državnog odvjetnika, odnosno obrazloženje prvostupanjskog suda.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

7. Uvodno treba istaknuti da nije u pravu državni odvjetnik kada nejasnoću i nerazumljivost prvostupanjske presude vidi u činjenici da je prvostupanjski sud u izreci svoje presude naveo samo članak zakona o kaznenom postupku dok nije pobliže odredio pravnu osnovu. Naime, već je više puta izraženo kroz odluke drugostupanjskih sudova (npr. VSRH I-KŽ-371/2020-6 od 16. studenog 2022.), da sud može u pravnoj situaciji kada oslobađa od optužbe optuženika navesti samo oznaku članka kao temelj za oslobađajuću presudu, ali da u toj situaciji na temelju odredbe članka 459. stavak 9. ZKP-a mora biti dan jasan i nedvosmislen zaključak po kojoj od tri zakonske osnove sud oslobađa optuženika od optužbe. Budući da nije sporno da iz obrazloženja prvostupanjske presude, ali i iz izravno iznesenog zaključka pod točkom 28. pisanog obrazloženja (nakon danog obrazloženja) jasno proizlazi da je optuženi NĆT oslobođen na temelju članka 453. stavak 1. ZKP-a (jer kazneno djelo za koje je optužen nije kazneno djelo), to je taj žalbeni navod valjalo otkloniti kao neosnovan.

8. Žalbom se osporava tvrdnja iznesena u prvostupanjskoj presudi da je državni odvjetnik izmijenio činjenični opis radnje kaznenog djela na način da je navedenom izmjenom činjeničnog opisa „dodana nova kriminalna količina“, dok je prethodno izjavljena žalba od strane državnog odvjetnika bila podnesena isključivo zbog odluke o kaznenoj sankciji i imovinskoj koristi. Navedeni žalbeni navod obrazlaže se činjenicom da je ranija prvostupanjska presuda ukinuta povodom žalbe optuženika ali po službenoj dužnosti, dok se nisu uopće razmatrali žalbeni navodi državnog odvjetnika.

8.1. Suprotno tom žalbenom navodu upravo kao što to ispravno i obrazlaže prvostupanjski sud, prethodno ukinuta prvostupanjska presuda po ovom sudu kao drugostupanjskom, ukinuta je povodom žalbe optuženika, dok je državni odvjetnik u tom trenutku podnio samo žalbu na kaznenu sankciju i oduzimanje imovinske koristi. U takvoj situaciji, kada se povodom žalbe optuženika ukida prvostupanjska presuda, bez obzira što je ista ukinuta zbog bitnih povreda kaznenog postupka, a zbog čega nije niti razmatrana žalba državnog odvjetnika koja se odnosila na kaznu i oduzetu imovinsku korist, valja primijeniti princip zabrane „reformatio in peius“. Navedeno je izraženo u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu VSRH), pa tako osim u presudi koju spominje prvostupanjski sud, a u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika ponavlja optuženik, stav je izražen i u presudi VSRH Kž: 411/16- 11, iz koje između ostalog izrijekom proizlazi da postoji gotovo „konsenzus doktrine i sudske prakse“ da se u tim situacijama (kada se presuda ukida povodom žalbe optuženika pa makar i zbog bitnih povreda zakona o kaznenom postupku, a žalba državnog odvjetnika osporava samo kaznu i imovinsku korist), prilikom ponovnog donošenja prvostupanjske odluke ima primijeniti predmetno načelo kaznenog postupka, bez obzira je li do ukidanja prvostupanjske presude došlo po službenoj dužnosti (ex officio) ili prihvaćanjem žalbe optuženika.

9. Nadalje, žalbom se ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio, uslijed primjene načela zabrane „reformatio in peius“, da ne postoji kontinuitet između radnje kaznenoga djela iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 256. KZ/11 ističući da prvostupanjski sud prilikom iznošenja svojih zaključaka nije analizirao izvršene izmjene optužbe već je samo ustvrdio da je u činjenični opis dodana „znatna kriminalna količina“. U smjeru odgovora na te žalbene navode državnog odvjetnika bilo je potrebno ocijeniti je li izmjena činjeničnog opisa, koju u svojoj presudi prvostupanjski sud ocjenjuje kao „znatnom“ i u tom smislu „potrebnom“ da bi se utvrdilo pitanje pravnog slijeda između odredbe članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97 i članka 256. stavak 2. KZ/11 - znatna – odnosno, je li bez izvršene intervencije u činjenični opis 23. studenog 2018. radnja kaznenog djela iz članka 256. KZ/11 ne bi bila opisana. Žalbom se naglašava i pogrešan zaključak prvostupanjskog suda naveden pod točkom 16. obrazloženja da je činjenični opis kaznenoga djela prije izvršene izmjene 2018. bio „zadovoljavajući“ samo za radnju kaznenoga djela iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97, a ne i za radnju kaznenoga djela iz članka 256. KZ/11.

9.1. Razmatrajući navedeno, treba prvenstveno naglasiti da je prije izmjene činjeničnog opisa 23. studenog 2018., postupanje optuženika u optužnici bilo okarakterizirano kao, „postupanje u svojstvu odgovorne osobe trgovačkog društva“ koja (u svojstvu direktora trgovačkog društva), „postupa u nakani pribavljanja značajne nepripadne materijalne dobiti za navedeno trgovačko društvo, prikrivši stvarne porezne obveze društva…. nije vodio evidenciju o strancima koji su boravili na brodovima…“ (u konkretnom slučaju od kada je brod bio u najmu, koji su turisti bili na brodu i vrijeme pružanja najma), „…te su na temelju tako izdanih računa podnesene prijave poreza na dodatnu vrijednost…“. Dakle, radnja takvog postupanja optuženika koja je potom i detaljno razrađena u pojedinim alinejama optužnice, kroz navode; o kojoj vrsti prijave poreza je riječ, odnosno je li o porezu na dodatnu vrijednost ili porezu na dobit kao i koliko je manje plaćeno poreza po pojedinim godinama, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, udovoljava opisu radnje kaznenog djela iz članka 256. KZ/11, odnosno tako opisana radnja činjenja kojom se tereti za učin kaznenog djela iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97 ima svoj kontinuitet sa radnjom iz članka 256. KZ/11 i bez izvršene izmjene činjeničnog opisa 2018..

9.2. Treba pri tome naglasiti da je pitanje kontinuiteta između ta dva kaznena djela (iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 256. KZ/11) izraženo u nekoliko odluka VSRH, od kojih su neke izravno i primjenjive na konkretan predmet. U svezi sa time potrebno je istaknuti presudu III Kr 126/2020-4 koja se u svom obrazloženju osvrće na činjenične navode iz izreke, odnosno „davanje netočnih podataka o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđenje porezne obveze sa ciljem djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreza“ i u svezi sa takvim postupanjem se utvrđuje postojanje kontinuiteta između navedena dva kaznena djela. Predmetno se ponavlja i u presudama VSRH brojeva: III Kr 105/16-5 i Kž 982/11-6.

10. U pravu je državni odvjetnik i kada ističe da kazneno djelo iz članka 256. KZ/11 nije samo po sebi blanketno kazneno djelo koje bi se sadržajno moralo oslanjati na propise iz drugih zakona već da je dostatno, kao što je to izraženo i u odlukama VSRH, pa čak i kroz odluke Ustavnog suda (npr. odluka Ustavnog suda U-III- 3999/2021), da su konkretnim činjeničnim opisom radnje kaznenog djela sa „dovoljnom preciznošću i predvidivošću određena“. Dakle, ispravno se žalbom ističe da niti izmjena činjeničnog opisa u tom dijelu ne predstavlja onu „znatnu količinu“ koja bi ukazivala na povredu načela zabrane „reformatio in peius“, a time niti odlučnu činjenicu i sa tim u svezi okolnost koja je nužna za ostvarenje zakonskih obilježja kaznenog djela iz članka 256. KZ/11.

11. Dakle, budući da je i prije izmjene činjeničnog opisa iz optužnice od 23. studenog 2018., opisano postupanje optuženika u kojem on u svojstvu direktora društva (dakle odgovorne osobe) „prikriva stvarne porezne obveze društva i umanjuje poreznu osnovicu za obračun navedenih poreza lažno prikazujući točno određene činjenice“, dok je izvršenom izmjenom činjeničnog opisa osim dodavanja dijela blanketnih normi, uz prethodno navedene radnje činjenja dodan i izričaj „u nakani izbjegavanja plaćanja poreza na dodatnu vrijednost i poreza na dohodak“ koji je prethodno bio opisan na prethodno navedeni način u preambuli činjeničnog opisa, a posebno (po vrsti poreza) razrađen u pojedinim alinejama optužnice, nesporno je da posljednjom izmjenom od 23. studenog 2018. činjeničnog opisa, nije dodana „znatna kriminalna količina“ kako se to i navodi prvostupanjskom presudom te ponavlja u odgovoru na žalbu koje je nužno za postojanje pravnog kontinuiteta između ta dva kaznena djela. Odnosno, očito je da je i prije same izmjene optužnice, postupanje optuženika bilo moguće podvesti pod radnju kaznenoga djela iz članka 256. KZ/11 kao što se to i ukazuje žalbom.

12. Uvažavajući sve navedeno, izmjena činjeničnog opisa na način kako je to vidljivo iz izreke prvostupanjske presude (dakle, nakon izvršene izmjene optužnice od 23. studenog 2018.) može biti samo okarakterizirano kao preciziranje optužnog akta jer navedene činjenice ne predstavljaju odlučne činjenice o kojima ovisi primjena nekog zakona. Upravo zato, za sada nije moguće prihvatiti tvrdnju prvostupanjskog suda kojima se obrazlažu razlozi iz članka 453. točka 1. ZKP-a kao razlog za oslobađanje od optužbe, a zbog čega je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te ukinuti prvostupanjsku presudu.

13. Podredno treba naglasiti i da je upravo prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 489. stavak 4. ZKP-a vezan načelom zabrane „reformatio in peius“ (čl. 13. ZKP-a). Zbog navedenog je prilikom izricanja prvostupanjske presude sud; ili dužan uzeti u razmatranje prvotnu optužnicu ako smatra da je ista nedopušteno izmijenjena na štetu optuženika ili; ako smatra da treba postupati po izmijenjenoj optužnici, tada treba donijeti oslobađajuću presudu na temelju članka 452. točka 6. ZKP-a, a ne oslobađajuću na temelju članka 453. točka 1. ZKP-a, s obrazloženjem da nema kaznenog djela, odnosno da između ta dva kaznena djela na način kako je to opisano u činjeničnom opisu – nema pravnog slijeda (presuda Županijskog suda u Varaždinu KŽzd-40/17-4).

14. U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud imajući u vidu sve ono na što mu je ukazano ovom odlukom, ponovno izvesti sve već izvedene dokaze, pri čemu će posebnu pozornost obratiti na činjenični opis radnje koja je stavljena na teret optuženiku i u svezi sa istim, a u smislu odredbe članka 3. KZ/11, cijeniti i je li kazneno djelo koje je stavljeno na teret optuženiku ima svoj pravni slijed u KZ/11 (članka 256. KZ/11), odnosno koji je od ta dva zakona blaži za počinitelja. Prilikom ponovne ocijene dokaza naročito će cijeniti i činjenicu da je optuženik kao odgovorna osoba u pravnoj osobi bio odgovoran za ispravne obračune i uplate poreznih davanja sukladno važećim zakonima, a time i svjestan svojih obaveza prema proračunu RH, odnosno jesu li u činjeničnom opisu dostatno navedene bitne činjenice za utvrđivanje porezne obveze. U tom dijelu potrebno je cijeniti i objektivni uvjet kažnjivosti iz članka 256. stavak 1. KZ/11 koji se utvrđuje za svaku godinu posebno bez obzira što se u konkretnom slučaju radi o produljenom kaznenom djelu (VSRH IKž-458/2017-8). Dakle, ukoliko se u ponovnom postupku, utvrdi da kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97 (kažnjiv po čl.292. st.2.KZ/97), na način opisan činjeničnim opisom, ima svoj pravni slijed u kaznenom djelu iz članka 256. KZ/11, razmotrit će i je li oštećen Državni proračun, pa ako utvrdi da je Državni proračun RH oštećen, oduzeti će protupravnu imovinsku korist ili dosuditi imovinskopravni zahtjev ako je isti, nakon što je RH pozvana na očitovanje, takav imovinskopravni zahtjev i postavila.

14. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja i predmet uputiti na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće koje neće biti opterećeno stavovima iz prethodne odluke.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac