Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kž-99/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Sandre Radanović kao predsjednice vijeća, te Dijane Grancarić i Hrvoja Viskovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Raljević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog AT, zbog kaznenog djela iz članka 224 a stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11

– dalje KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika po branitelju po službenoj dužnosti Krešimiru Šušnjari, odvjetniku iz Zagreba podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1469/2021 od 17. prosinca 2024., temeljem odredbe čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/09 i dr., 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika AT, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1469/2021 od 17. prosinca 2024. optuženik AT oglašen je krivim zbog učina kaznenog djela protiv imovine – računalnom prijevarom iz čl. 224. a st. 1. KZ/97, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci uz primjenu uvjetne osude na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko isti u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem čl. 158. st. 2. ZKP/08 optuženiku je naloženo na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenom Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 2.196,27 EUR-a u roku od 15 (petnaest) dana.

1.2. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 u svezi čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08 optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od nagrade i nužnih izdataka za rad branitelja po službenoj dužnosti čiji će iznos naknadno biti određen posebnim rješenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja po službenoj dužnosti Krešimira Šušnjara, odvjetnika iz Zagreba i to zbog bitne povrede odgovarajućih odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene odgovarajućih materijalno-pravnih odredbi Kaznenog zakona, s prijedlogom da županijski sud prihvati žalbu kao osnovanu, te presudom preinači pobijanu presudu te oslobodi optuženika od optužbe, podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovni postupak.

3. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navedenu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže niti ne naznačuje na koju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka se upire, dok iz daljnjih navoda žalbe proizlazi da se u suštini žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5.1. Stoga suprotno navodima optuženika nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5.2. Optuženik u najvećem dijelu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći u bitnom da prvostupanjska presuda nema uporište u dokaznoj građi. Naime, u svojoj žalbi optuženik ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmet analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima prvostupanjske presude i ponavlja tvrdnje koje su već isticane tijekom prvostupanjskog postupka.

5.3. Najprije se ističe da tijekom postupka nije bilo sporno kako je optuženikova majka preminula **.**.2010., te da je dva mjeseca prije njezine smrti on živio s njom i bio praktički jedina osoba s kojom je pokojna majka imala kontakt, koji je jedini imao ključeve stana svoje pokojne majke, bio jedini nasljednik iste, te sve naslijedio od pokojne majke na temelju sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je sklopio s pokojnom majkom 23. travnja 2010. kao što je nesporna i činjenica da je optuženik znao da njegova majka prima invalidsku mirovinu na svoj tekući račun vođen u PBZ d.d., da nakon smrti majke isti činjenicu smrti nije prijavio HZMO-a. Nadalje, nije bilo sporno kako po bankovnom računu pok. JT nije postojao nikakav opunomoćenik, kao i činjenica da je s bankovnog računa u više navrata nakon smrti pok. JT podizan novac i to u razdoblju od 7. lipnja 2010. odnosno nakon njezine smrti, pa sve do 30. studenog 2010. Sporna činjenica koja se ukazala tijekom postupka , a to je da li je optuženik u razdoblju od 7. lipnja 2010., a nakon smrti svoje majke pa do 30. studenog 2010. u Zagrebu u cilju da se nepripadno materijalno okoristi od primitka invalidske mirovine HZMO-a uz pomoć kartice tekućeg računa koji je njegova pok. majka imala kod PBZ d.d. u više navrata utipkivanjem PIN brojeva navedene kartice na bankomatima u Zagrebu neovlašteno podizao novčana sredstva i obvezivao banku na plaćanje po navedenom računu, te na taj način sebi nepripadno pribavio imovinsku korist u iznosu od 2.196,27 EUR-a, a u kojem iznosu je oštećen HZMO, kao i činjenica da li se je navedena bankovna kartica nalazila u posjedu optuženika.

5.4. Pravilno je prvostupanjski sud nakon provedenih dokaza u odnosu na sporne činjenice, a koje dokaze je pribavio od PBZ-a d.d. iz kojih su razvidne sve isplate gotovinom na bankomatima na području Zagreba u inkriminiranom razdoblju po navedenoj kartici utvrdio kako je upravo optuženik u više navrata unosom PIN-a bankovne kartice s bankovnog računa svoje pok. majke podizao određene novčane iznose neprijavljujući na vrijeme oštećenom HZMO-u činjenicu smrti svoje majke. S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio kao vjerodostojnu optuženikovu obranu kada on navodi da je jedini put kontakt s bankovnom karticom svoje pok. majke JT imao na ljetovanju prije 20ak godina, te da je tom prilikom uočio kako ista na kartici ima napisan PIN kartice, te da je tek nakon dva mjeseca po majčinoj smrti vidio gdje je njegova majka držala gotovinu. Takva optuženikova obrana kada se dovede u korelaciju s nespornom činjenicom da je optuženik bio jedina osoba koja je imala kontakt s pok. majkom dva mjeseca prije njezine smrti, jedina osoba koja je kontaktirala s pok. JT, imala ključeve stana pokojnice, jedini nasljednik iste, te jedina osoba koja je znala da njegova pok. majka prima invalidsku mirovinu na svoj otvoren bankovni račun u PBZ d.d., s pravom je ocijenjena kao nelogična, nevjerodostojna, neživotna, te usmjerena primarno na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

5.5. Prema tome, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno nakon što je prvostupanjski sud proveo sve dokaze sukladno čl. 418. st. 1. ZKP/08 u svezi sa čl. 9. st. 1. ZKP/08, a potom je cijenio svaki dokaz zasebno i u međusobnoj vezi, te iznio dostatne razloge za donošenje osuđujuće presude protiv optuženika, jer je tijekom postupka nedvojbeno dokazano da su se u ponašanju optuženika ostvarila sva zakonska obilježja kaznenog djela protiv imovine – računalnom prijevarom iz čl. 224. a st. 1. KZ/97. Pravilno je pritom prvostupanjski sud u toč. 11.1. do 11.1.5. utvrdio i obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela računalne prijevare iz čl. 224. a st. 1. KZ/97 i kaznenog djela računalne prijevare iz čl. 271. st. 1. KZ/11, te primijenio Kazneni zakon koji je bio na snazi u trenutku počinjenja djela KZ/97 sa svim izmjenama i dopunama koje su bile na snazi budući da pravni kontinuitet postoji, a zakonskim izmjenama kaznenog djela računalne prijevare iz KZ/11 ni po čemu taj zakon nije blaži za počinitelja od zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, tj. KZ/97.

5.7. Neosnovani su žalbeni navodi optuženika kada upire na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i to u dijelu u kojem navodi da prvostupanjski sud nije pribavio video-nadzor bankomata od strane PBZ-a d.d., a u cilju utvrđenja tko je podizao gotovinu putem kartice i PIN-a JT s njenog računa, iako je to optuženik tijekom postupka predlagao. Naime, prvostupanjski sud je u toč. 7.1. pobijane presude u odnosu na predloženi dokaz obrazložio zašto navedene snimke video-nadzora sa bankomata nisu pribavljene, a to je da banka nije bila u mogućnosti navedene snimke dostaviti iz razloga što zbog proteka vremena iste više ne posjeduje. Iz navedenog slijedi da je prvostupanjski sud doista prihvatio pribaviti navedeni dokaz, no međutim isto nije bio u mogućnosti zbog proteka vremena i neposjedovanja istih snimki od strane banke.

6. Stoga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. st. 2. ZKP/08), a ni zbog povrede Kaznenog zakona, jer žalitelj svojim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim.

7. Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni, drugostupanjski sud je pobijanu presudu ispitao i u pogledu odluke o kazni sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08.

7.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, pa je tako optuženiku kao olakotno cijenio njegovu dosadašnju prekršajnu i kaznenu neosuđivanost, dok mu je kao otegotno cijenio činjenicu da je kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom i to na način da je prilikom počinjenja djela povrijedio svoju dužnost da nakon smrti vlastite majke prijavi činjenicu njezine smrti HZMO-u kako isti više ne bi isplaćivali iznos invalidske mirovine na njezin bankovni račun, te je u cilju pribavljanja imovinske koristi koja mu ne pripada dizao novčane iznose s bankovnog računa pok. majke sve dok HZMO po službenoj dužnosti nije došao do saznanja da je korisnica invalidske mirovine JT pokojna i da više nema osnova da joj se ista isplaćuje.

7.2. Slijedom toga, a cijeneći prednje navedene olakotne i otegotne okolnosti, pravilno je prvostupanjski sud, a nakon što je optuženika proglasio krivim istog osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a potom mu temeljem čl. 67. KZ/97 izrekao uvjetnu osudu na način da ista kazna zatvora se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. I ovaj drugostupanjski sud stava je da će se tako izrečenom kaznenopravnom sankcijom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno utjecati na optuženika da više ne čini takva i slična kaznena djela. Ujedno izrečenom kaznom da će se djelovati i u smjeru generalne prevencije tj. utjecati na druge da ne čine kaznena djela i utjecati na jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja istih. Stav je i ovog drugostupanjskog suda kako je izrečena kazna optuženiku adekvatna i kao takva u sebi sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem teretećih mu kaznenih djela nanio svojoj obitelji i društvu u cjelini (čl. 41. KZ/11 i čl. 47. KZ/11).

8. Radi svega navedenog, a kako u pobijanoj presudi nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zadru, 10. veljače 2026.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Ivana Raljević

Sandra Radanović