Poslovni broj: P-1664/2025-4

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri iz Vukovara, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranki trg 3 a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj: 5103053053 od 06.07.2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 0,500 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita .

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, da isplati tužitelju ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 216,47 eura, zajedno sa zakonskim zateznim od a 11.07.2006.g. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, da isplati tužitelju ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 6. srpnja 2026. kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 5103053053 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 78.800,00 CHF. Ugovorena da je tzv. ulazna naknada koja je naplaćena 11. srpnja 2006.g. u iznosu od 216,47 eura odnosno 0,50 % od iznosa kredita. Smatra da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba o plaćanju navedene ulazne naknade jer je ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez posebnih pregovora o tim odredbama, čime da je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u sklad s odlukom Ustavnog suda RH posl .br. U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III- 36972023, U-III- 597/2023. Tuženik da je na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist koja se ogleda u neosnovano naplaćenoj ulaznoj naknadi. Kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na njegovu štetu to tužitelj pored utvrđenja ništavosti odredbe čl .10. Ugovora o kreditu traži isplatu plaćene naknade s kamatama i troškovima postupka. Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj treba dokazati svojstvo potrošača. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba da je jasna razumljiva i lako uočljiva. Visina naknade da je propisana Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe te je bila 1,00 % a tužitelj da je imao povoljnije uvjete kredita te da je pregovarao o visini te naknade te mu je ista zaračunata u visini od 0,50 % od odobrenog kredita za djelatnike Hrvatskih šuma d.o.o. Tom naknadom da su se pokrivali operativni troškovi banke, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezani regulatorni troškovi. Osporava tijek zakonskih zateznih kamata.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja i svjedoka HG, djelatnicu tuženika.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe čl. 10. o plaćanju ulazne naknade te traži iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbi. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara te ima li tužitelj svojstvo potrošača.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 6.7..2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 70.800,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 11. srpnja 2006. naplaćen iznos od 216,47 eura/1.630,98 HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je podigao kredit radi kupnje kuće u kojoj živi sa obitelji. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom Ugovora.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je platio sve što je banka od njega tražila a da bi se realizirao kredit, imao je povoljnije uvjete kredite kao djelatnik Hrvatskih šuma d.o.o., pročitao je ugovor. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 0,50 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj u svom iskazu nije naveo da je mogao mijenjati tekrst ugovora i pregovarati sa tuženikom pa slijedi da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali. Posebno je za istači da činjenica što je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu, što nesporno upućuje na zaključak da naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi kredita, već su isključivo motivirani interesom tuženika za što većom zaradom, potpuno zanemarujući interes tužitelja korisnika kredita da trošak bude što manji odnosno realan. Činjenica što je tužitelj kao djelatnik Hrvatskih šuma d.o.o imao povoljnije uvjete kredita pa je tako platio i nižu naknadu od 0,50 % umjesto 1,00 % od iznosa kredita ne znači samo po sebi da je tužitelj mogao pregovarati o visini naknade. Ta visina naknade za obradu kredita od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita bila je propisana za sve djelatnike Hrvatskih šuma d.o.o. a ne samo za tužitelja.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 216,47 eura koliko je tužitelju naplaćeno na ime predmetne naknade. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 11. srpnja 2006. g. ; tužba je podnesena 24.12.2024.. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a .VPS je 216,47 eura. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 19.2.2025. u visini od po 25 bodova, zastupanje na ročištima 11.3.2025., 10.04.2025. i 15.1.2026. g. u visini od po 25 bodova što sa PDV-om iznosi 312,50 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog trošak je odbijen. Po ocjeni ovog suda tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište 19. svibnja 2025. iako je punomoćnik tužitelja pristupio iz razloga što je to ročište održano kako bi se tužitelju omogućilo ispravak tužbenog zahtjeva jer je pogrešno naznačio čl. 3. ugovora umjesto čl. 10. Naime, do tog troška ne bi došlo da je tužitelj ispravno naznačio članak ugovora u tužbenom zahtjevu pa je tužitelj svojom krivnjom uzrokovao održavanje drugog ročišta za glavnu raspravu i za taj nepotreban trošak ne može očekivati naknadu. Trošak pristupa objavi je nebitan za raspravljanje. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Rijeci, 10. veljače 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 6,64 eura

U Rijeci , 10.2.2026.