Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžmp-10/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca toga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ND, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja Kmp-60/2021-19 od 24. listopada 2025., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci optuženi AD proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 1. i 2. KZ/11, a potom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11 prema optuženom ND primijenjena je uvjetna osuda (iako je pravilno da se uvjetna osuda izriče) pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 4 (četiri) godine te se izrečena kazna neće izvršiti, ako optuženik u tom roku ne počini novo kazneno djelo (pri čemu je propušteno navesti kako rok provjeravanja teče od pravomoćnosti presude).

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točki 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi AD dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu paušalne svote od 300,00 eura, koji trošak je u skladu s duljinom trajanja i složenosti postupka, dok će se o troškovima opunomoćenika oštećenika donijeti posebno rješenje.

2. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženom ND "izreče bezuvjetna kazna zatvora uz razmatranje da se ista zamijeni radom za opće dobro" i da mu se izreče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. stavka 1. KZ/11.

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi AD, po branitelju Peri Radiću, odvjetniku u Rijeci, u kojem se podupiru zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na izrečenu kaznu, a bez posebnog prijedloga drugostupanjskom sudu u pogledu odluke o žalbi državnog odvjetnika. Ujedno je u tom odgovoru zatraženo da se o sjednici drugostupanjskog vijeća obavijesti optuženik i njegov branitelj.

4. Prije održavanja sjednice vijeća na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je po obavljenom uvidu vratilo ovom sudu na nadležno postupanje.

5. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno pozvana Županijska državna odvjetnica u Splitu, niti koji od njezinih zamjenika, optuženi AD, njegov branitelj Pero Tadić, odvjetnik u Rijeci, koji je dopisom od 5. veljače 2026. ispričao svoj i optuženikov nedolazak. Uslijed navedenog sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti, u suglasju s člankom 475. stavkom 3. ZKP/08.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Pobijajući pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, u odnosu na okolnosti koje su od značaja za odabir vrste i mjere kazne, državni odvjetnik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud propustio optuženiku, kao otegotnu okolnost, cijeniti visoki stupanj njegove kaznene odgovornosti, koji se očituje tome što je kritične prigode upravljajući vozilom prekršio više prometnih propisa, uslijed čega je izazvao prometnu nesreću, pogotovo što je vršio pretjecanje drugog vozila na dijelu ceste na kojem pretjecanje nije dozvoljeno, u zavoju, preko pune linije, vozeći pri tom brzinom većom od dopuštene, unatoč prometnim znakovima upozorenja i da je propustio kao otegotnu okolnost cijeniti težinu posljedice inkriminiranog postupanja, budući da je smrtno stradala mlada osoba "na pragu života u dobi od tek 18 godina" te da se nakon prometne nezgode nije obratio majci pokojnog TD.

7.1. U dijelu žalbe u kojem pobija presudu zbog odluke o vrsti i mjeri kazne državni odvjetnik na naprijed navedene okolnosti nadovezuje i to što je prvostupanjski sud optuženom FD precijenio značaj olakotnih okolnosti u vidu priznanja počinjenog djela, iskrenog kajanja, njegovu mladu životnu dob u vrijeme počinjenja kaznenog djela te okolnost da je u prometnoj nesreći izgubio najboljeg prijatelja i da je kazneno neosuđivan.

7.2. Što se tiče žalbenih navoda kako je prvostupanjski sud propustio na strani optuženika utvrditi otegotne okolnosti koje se ogledaju u visokom stupnju "kaznene odgovornosti" odnosno krivnje, stupnju i načinu kršenja prometnih propisa, kojima je izazvao prometnu nesreću, kao i nastalu posljedicu, u vidu smrti mlade osobe, ističe se kako te okolnosti predstavljaju radnju izvršenja inkriminiranog djela, odnosno način na koji je optuženik ostvario obilježja utuženog kaznenog djela, a prvostupanjski sud ih je ispravno vrednovao na način kako je to obrazloženo u 9-om odlomku obrazloženja presude.

7.3. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika, već je upravo na pravilan i odgovarajući način, vrednovao to što je optuženik priznao počinjenje kaznenog djela i na taj način značajno ubrzao okončanje postupka, ujedno na taj način je optuženik izrazio i kritički stav prema svojem ponašanju. Također je na odgovarajući način prvostupanjski sud vrednovao, kao olakotnu okolnost, iskreno kajanje zbog počinjenja djela i njegovu mladu dob prilikom počinjenja djela. Naime, državni odvjetnik zanemaruje kako je optuženik kazneno djelo počinio s 19 godina, a s obzirom na tu okolnost zaključuje se kako je počinjeno kazneno djelo odraz njegove mladenačke nepromišljenosti, a kako do sada nije osuđivan, zaključuje se kako počinjeno djelo predstavlja samo eksces u njegovom dosadašnjem ponašanju, a ne uobičajeni obrazac ponašanja optuženika. Stoga je stav i ovog drugostupanjskog suda kako, s obzirom na stupanj krivnje optuženika, stupanj ugroze kaznenim djelom zaštićenog dobra, posebice imajući u vidu sve okolnosti počinjenog djela, kao i posljedice djela s obzirom da je u prometnoj nesreći smrtno stradala mlada osoba, kako je svim tim okolnostima primjereno optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. No, kako je optuženik kazneno djelo počinio kao mlađi punoljetnik s 19 godina, da je kroz priznanje djela i iskreno kajanje izrazio kritički stav prema inkriminiranom postupanju, zaključak je i ovog drugostupanjskog suda kako se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 može postići izricanjem uvjetne osude s dužim rokom provjeravanja, u trajanju od 4 (četiri) godine, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, u ovakvom trajanju određeni rok provjeravanja bit će dodatna kontrola postupanja optuženika i u slučaju da optuženik u tom periodu počini kazneno djelo, uvjetna osuda se može opozvati.

7.4. Stoga se ne može prihvatiti prijedlog žalbe državnog odvjetnika da se optuženika osudi na "bezuvjetnu kaznu zatvora i da se ista zamjeni radom za opće dobro". Naime, prema odredbi članka 55. stavka 1. KZ/11 samo kazna zatvora u trajanju manjem od 1 godine može se zamijeniti radom za opće dobro. Stoga je prijedlog državnog odvjetnika sam po sebi kontradiktoran jer predlažući zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro, implicira se i osuda optuženika na kaznu zatvora u trajanju manjem od 1 godine, a što znači i primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11.

8. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi navodi kako su se ostvarili razlozi za izricanje sigurnosne mjere iz članka 72. KZ/11. Naime, citiranom odredbom propisano je kako će sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom sud izreći počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kada postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa. Iz obrane optuženika, i njegovog kritičkog stava prema počinjenom kaznenom djelu, s pravom prvostupanjski sud nije izrekao tu sigurnosnu mjeru jer i samo vođenje ovog kaznenog postupka, posebice uz optuženikovu osudu na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i izrečenu uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od 4 (četiri) godine, moći će se uspješno prevenirati okolnosti koje bi stvorile ugrozu sigurnosti prometa od strane optuženika.

9. Kako navodima žalbe državni odvjetnik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a nisu utvrđena ni povrede zakona, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, tako je tu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju članka 482. ZKP/08.

Split, 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj