Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-11/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja H, državljanin [adresa], kojeg zastupa Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, Dugo Selo, Antuna Mihanovića 2, OIB 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, KLASA: UP/I-216-01/25-03/7, URBROJ: 511-19-38-25-86 od 30. prosinca 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-01/25-03/7, URBROJ: 511-19-38-25-86 od 30. prosinca 2025. tužitelju je izrečena mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance u trajanju na najkraće moguće vrijeme, a najduže do dva mjeseca računajući od 30. prosinca 2025. kao od dana donošenja tog rješenja.

2. Tužitelj je u tužbi i tijekom spora osporio zakonitost rješenja tuženika. Ističe da je osporavano rješenje ništetno uslijed istovremenog postojanja i izvršenja ranije izrečenog rješenja o ograničenju slobode kretanja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, KLASA: UP/I-216-03/25-03/47 URBROJ: 511-19-48-25-1 od 24. studenog 2025. donesenog na temelju Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/2015, 127/2017, 33/2023, 17/2025, dalje ZMPZ), a vrijeme ograničenja slobode kretanja se po oba rješenja preklapaju (po ranijem rješenju po ZMPZ-u od 24. studenog 2025. do 24. veljače 2026. godine, a po ovdje osporavanom rješenju po Zakonu o strancima (Narodne novine 133/2020, 114/2022, 151/2022, 40/2025, dalje ZS) od 30. prosinca 2025. do 29. veljače 2026.) Smatra da oba navedena rješenja istovremeno ne mogu egzistirati.

Navodi da je osporavano rješenje nezakonito i nesvrhovito, jer je određeno radi provedbe prisilnog udaljenja koje nije izgledno niti moguće. Tužitelju je već ranije doneseno rješenje o protjerivanju Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Petrinja od 12. veljače 2025., te je radi provedbe istog bilo doneseno rješenje o smještaju. Međutim, obzirom je tužitelj državljanin [adresa] odnosno osoba bez državljanstva s uobičajenim boravištem na području Okupiranih [adresa], odnosno Pojasa Gaze, nije ga moguće prisilno udaljiti u zemlju podrijetla niti ranijeg uobičajenog boravišta. Nemogućnost provedbe prisilnog udaljenja utvrdio je sam tuženik te je tužitelj 12. svibnja 2025. godine zbog neizglednog postupka vraćanja otpušten iz Prihvatnog centra za strance. Nadalje, pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj UsI-4052/2024- 11 od 20. siječnja 2025., donesenom povodom tužiteljevog ranijeg zahtjeva za međunarodnu zaštitu (dalje: MZ) u RH, utvrđeno je da u području zemlje podrijetla i nadalje postoje opravdani razlozi da bi se tužitelj po povratku mogao suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, odnosno ozbiljnom i individualnom prijetnjom životu, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Sukladno čl. 207 st. 1 ZS-a zabranjeno je prisilno udaljiti državljanina treće zemlje u državu gdje su njegov život ili sloboda ugroženi zbog njegove rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili gdje bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili bi nad njim mogla biti izvršena smrtna kazna te u državu u kojoj mu prijeti opasnost od prisilnog udaljenja u takvu državu. S obzirom da je prema izloženom nedvojbeno da tužitelj ne može biti prisilno udaljen u zemlju podrijetla niti ranijeg uobičajenog boravišta, a niti u neku zemlju tranzita ili treću zemlju, nedvojbeno je da i ograničenje kretanja određeno radi provedbe nemogućeg prisilnog udaljenja nije svrhovito, nužno niti zakonito.

Nadalje navodi da je predmetno osporeno rješenje doneseno radi izvršenja novog rješenja o protjerivanju od 30. prosinca 2025., a koje nije izvršno niti pravomoćno, jer je protiv njega podnesena tužba koja po sili zakona ima odgodni učinak (članak 193. stavak 2. ZS, jer su u tužbi navedeni razlozi propisani odredbom članka 207. stavka 1. ZS), a o kojoj se vodi spor pod poslovnim brojem Us I-8/2026.

Ističe da doneseno rješenje o protjerivanju od 30. prosinca 2025. nije zakonito, jer tužitelj ima pravo na boravak u RH na temelju odredaba članka 53. st. 2. ZMPZ i članka 183. stavka 1. točke 3. ZS, te se stoga u RH ne nalazi bez važeće osnove boravka. Naime, tužitelj je 24. studenog 2025. izrazio namjeru za MZ u RH, zahtjev je podnio 4. prosinca 2025. te je njegov zahtjev odbačen rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 15. prosinca 2025. temeljem čl. 43. st. 2. ZMPZ. No, tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu s prijedlogom za odgodnim učinkom (spis ovog suda poslovni broj UsI-5520/2025). Smatra da odluka o odbacivanju zahtjeva još nije izvršna te da tužitelj stoga ima status tražitelja MZ te se na njega primjenjuje ZMPZ. Naime, prema odredbi čl. 53 st. 2 ZMPZ, ako je tražitelj podnio tužbu koja sadržava zahtjev za odgodnim učinkom sukladno članku 51. stavku 2. ZMPZ, ima pravo na boravak do dostave presude o odgodnom učinku.

Konačno ističe da da tužitelj ima osiguran smještaj u okviru namjeravanog spajanja obitelji i zajedničkog života sa HŽ, državljankom RH s prebivalištem i boravištem u [adresa], s kojom je tužitelj u izvanbračnoj vezi te imaju zajedničko dijete, uslijed čega postoje razlozi iz čl. 191. ZS.

Tužitelj zahtijeva oglašavanje ništavim, podredno poništavanje rješenja tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Sud je održao usmenu i tajnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS).

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika te je izvršio uvide u spise ovog suda poslovni broj Us I-4946/2025, Us I- 5520/2025 i Us I-8/2026.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Između stranaka je sporna zakonitost rješenja o ograničenju slobode kretanja od 30. prosinca 2025.

8. Iz svih provedenih dokaza proizlazi slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj prvi put izrazio namjeru za traženje MZ u RH 14. veljače 2023. u PP Požega, nakon što je preuzet iz Zatvora u Požegi, gdje se nalazio na odsluženju kazne zatvora zbog počinjenja kaznenog djela iz čl 326. st. 1. KZ-a (protuzakonito ulaženje i kretanje i boravak u RH)

- da je 12. lipnja 2024. na adresi boravišta tužitelja provedena pretraga doma i drugih prostora prilikom čega je utvrđeno počinjenje prekršaja iz članka 3. Zakona o zlouporabi opojnih droga, radi čega je protiv tužitelja podnesen optužni prijedlog

- da je tuženik rješenjem od 17. rujna 2024. odbio zahtjev tužitelja za MZ, te je Upravni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Us I-4052/2024-11 od 20. siječnja 2025. tužbu odbio kao neosnovanu. Sud je, između ostalog, obrazložio, cit: „…Cijeneći naprijed navedeni iskaz tužitelja, i komparirajući istog s njegovim ranijim iskazima, Sud nalazi kako je isti općenito nevjerodostojan. Naime, Sud nalazi znatne nesuglasnosti u iskazima i to ne samo u dijelovima koji se odnose na rad za Hamas, već i u dijelu u kojem se opisuje prvi kontakt s tom organizacijom. Naime tužitelj je prvotno iskazivao kako se dobrovoljno odazvao pozivu (a što bi po logici bila okolnost koja ukazuje na veći stupanj suradnje), da bi naknadno na raspravi iskazao kako su ga njemu nepoznati ljudi, s povezom na očima odveli na nepoznatu lokaciju da kopa tunele. Sud nije vjerodostojnim uzeo ni iskaz u dijelu u kojem tužitelj navodi kako je razlog nekonzistentnog iskaza posljedica njegovog ranjavanja, budući da o tome ne postoji niti jedan jedini materijalan dokaz. Naime, osim što tužitelj do održavanja rasprave nikad nije ni iskazivao o mentalnim posljedicama svog ranjavanja, Sud navodi kako je tužitelj preko dvije godine u Republici Hrvatskoj te da je boravio i na odsluženju zatvorske kazne. Stoga bi evidentno pa i u kaznenom postupku koji je zatvorskoj kazni prethodio, tužitelj bio zdravstveno pregledan i posljedice koje utječu na njegovo rasuđivanje bile evidentirane, a o čemu bi tada postojali materijalni dokazi. Slijedom navedenih razloga, Sud uzima za točnim činjenična utvrđenja naznačena u osporenom rješenju. ….U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj pravomoćno osuđen te da je uostalom i odslužio zatvorsku kaznu, zbog počinjenja kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, a za koje djelo je zapriječena kazna zatvora od jedne do osam godina. Iz ovog slijedi da je tužitelj počinio teško kazneno djelo iz članka 31. stavkom 1. točkom 1. Zakona, a što je zapreka priznavanju prava na supsidijarnu zaštitu. ….I izvan navedenih razloga, Sud je izvršio uvid u spis Sigurnosno obavještajne agencije, a koji spis je formiran povodom ovog predmeta te je utvrdio kako postoje elementi iz kojih se objektivno može smatrati da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, ili javni poredak Republike Hrvatske. Stoga su u konkretnom ispunjeni i uvjeti za odbijanje zahtjeva za supsidijarnu zaštitu i temeljem članka 31. stavkom 1. točkom 2. Zakona….“

- da je 12. veljače 2025. tužitelju od strane PP Petrinja, a na temelju dopisa SOA-e od 5. rujna 2024., donijeto rješenje o protjerivanju kojim mu se određuje zabrana ulaska i boravka u EGP u trajanju od 5 godina te rješenje o smještaju Međutim, 12. svibnja 2025. tužitelj je zbog neizglednog postupka vraćanja pušten iz prihvatnog centra, nakon što mu je PP Dugo selo izdalo rješenje o privremenoj odgodi prisilnog udaljenja na rok od 30 dana, a na temelju kojeg je bio dužan javljati se jednom mjesečno u PP Dugo selo. Međutim, tužitelj po izlasku iz centra napušta RH u srpnju 2025. i odlazi u SR Njemačku

- nakon što je sukladno dublinskom postupku vraćen dana 24. studenog 2025., tužitelj je tom prilikom ponovo izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za MZ u RH te mu je odmah istog dana doneseno rješenje o ograničenju slobode kretanja po ZMPZ-u od strane MUP, PU Zagrebačka, PAP Pleso, na razdoblje od 24. studenog 2025. do 24. veljače 2025.

- da je tužitelj naknadni zahtjev za MZ podnio 4. prosinca 2025.

- da mu je naknadni zahtjev odbačen rješenjem tuženika od 15. prosinca 2025. na temelju odredbe članka 47. stavka 6. ZMPZ-a, te da je u obrazloženju, između ostalog, navedeno: „…Da je pretragom informacijskog sustava MUP-a utvrđeno da su prema tražitelju izvršena brojna policijska postupanja. …da je uhićen radi nezakonitog boravka…. Dana 10. ožujka 2024. zaprimljena je obavijest od Službe za nezakonite migracije da je tužitelj 4. ožujka 2024.počinio kazneno djelo „nedozvoljena uporaba osobnih podataka“ iz čl. 146. KZ na štetu djece, radi čega je isti uhićen. Uvidom u policijska postupanja PP Petrinja vidljivo je da je isti kazneno prijavljen 6. ožujka 2023 na osnovi sumnje da je počinio kazneno djelo. Dana 12. lipnja 2024. vidljivo je da je prema njemu dignut optužni prijedlog od strane Policijske uprave sisačko- moslavačke radi posjedovanja droge. Dana 5. rujna 2024. SOA je dostavila mišljenje u kojem je vidljivo da raspolaže podacima koji su zapreka za pozitivno rješavanje zahtjeva. Navedeno je da se sigurnosno-obavještajnim postupanjem došlo do saznanja da je tužitelj blisko povezan s međunarodnom terorističkom organizacijom Hamas čije ciljeve podržava, kao i s kriminalnom organizacijom koja se bavi krijumčarenjem migranata na području regije pri čemu je počinio i kazneno djelo „Protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u RH“, zbog čega je osuđen te je izdržao zatvorsku kaznu od 8 mjeseci. Zbog navedenih saznanja SOA je mišljenja da tužitelj ispunjava uvjete za protjerivanje iz RH te određivanje zabrane ulaska i boravka u trajanju od 5 godina, sukladno čl 189. st. 2. točke 4., u vezi s čl. 192. st. 5. ZS. Zbog navedenih je razloga mišljenja da predmetni predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak RH.“

- da se radi ocjene zakonitosti rješenja o odbacivanju naknadnog zahtjeva vodi upravni spor pod poslovnim brojem Us I-5520/2025, uz tužbu je podnesen zahtjev za određivanje odgodnog učinka tužbe, i sud u trenutku odlučivanja u ovom sporu još nije odlučio o predloženom odgodnom učinku tužbe.

- da je tužitelju zatim doneseno novo rješenje o protjerivanju od 30. prosinca 2025. na temelju odredbe članka 189. stavka 2. ZS-a, jer je utvrđeno da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak (obligatorno protjerivanje), na vrijeme od 5 godina. U rješenju je obrazloženo da je rješenjem naknadni zahtjev odbačen kao nedopušten te je time navedeno rješenje postalo izvršno, a tužba protiv istog nema odgodni učinak.

- protiv tog rješenja podnesena je tužba ovom sudu, za koju tužitelj navodi da po sili zakona ima odgodni učinak, jer su u tužbi navedeni razlozi iz članka 207. stavka 1. ZS-a te se spor vodi pod brojem Us I-8/2026

- da je ovdje osporenim rješenjem o ograničenju slobode kretanja od 30. prosinca 2025. tužitelju izrečeno ograničenje slobode kretanja na 2 mjeseca, jer je utvrđeno da se svrha ne može postići drugim mjerama, da je tužitelj bez važeće osnove boravka u RH i EFGP, da nema osiguran smještaj niti prijavljen boravak u RH, da je uvidom u službene evidencije MUP-a utvrđeno (a koje činjenice tužitelj nije osporavao) da je tužitelj u više navrata evidentiran zbog nezakonitog boravka, zbog počinjenja prekršaja i kaznenih djela (povreda propis vezanih za boravak stranaca i zlouporabu opojnih droga), zbog čega su protiv njega vođeni kazneni i prekršajni postupci, da se u dokumentaciji nalaze i sigurnosno-obavještajne informacije iz kojih proizlazi postojanje ozbiljnih sigurnosnih razloga koje je nadležno tijelo dužno uzeti u obzir prilikom odlučivanja o mjerama prema tužitelju.

9. Prema stavu ovog suda, osporeno rješenje je zakonito.

10. Prvotno, nisu osnovani ni odlučni navodi tužitelja o tome da bi osporeno rješenje bilo ništavo radi toga što je prethodno bilo doneseno rješenje o ograničenju slobode kretanja od strane PAP Pleso na temelju odredaba ZMPZ-a. Naime, rješenje od PAP Pleso od 24. studenog 2025. doneseno je u vrijeme kada je tužitelj imao status tražitelja MZ te je doneseno na temelju odredaba ZMPZ-a. U vrijeme kada je tuženik donio ovdje osporeno rješenje 30. prosinca 2025. na temelju odredaba ZS-a, tužitelj više nije imao status tražitelja MZ, jer mu je naknadni zahtjev odbačen rješenjem od 15. prosinca 2025., a takvo rješenje postaje izvršno dostavom rješenja stranci, jer tužba podnesena protiv istog nema odgodni učinak (članak 4. stavak 1. točka 5. i 21. ZMPZ, članak 51. stavak 1. točka 3. ZMPZ).

Slijedom navedenog, novo rješenje o ograničenju slobode kretanja doneseno je od strane nove nadležne policijske postaje (PP Dugo Selo umjesto sada nenadležne PUP Pleso), na temelju novih činjenica i okolnosti (tužitelj više nema status tražitelja međunarodne zaštite) i na temelju odredaba drugog zakona (ZS umjesto ZMPZ) te ovaj sud smatra da takvo, novo doneseno rješenje, u trenutku njegovog donošenja, samo po sebi stavlja izvan snage ranije rješenje (u neizvršenom dijelu) te da stoga nije potrebno da PUP Pleso donosi posebno novo rješenje o (djelomičnom) ukidanju svog prethodnog rješenja o ograničenju slobode kretanja, a na temelju novog rješenja PP Dugo Selo.

11. Nadalje, nisu osnovani niti navodi tužitelja o tome da bi osporeno rješenje bilo nezakonito i nesvrhovito, jer je određeno radi provedbe prisilnog udaljenja koje nije izgledno niti moguće. Naime, ograničenje slobode kretanja u konkretnom je slučaju određeno na temelju odredbe članka 214. ZS-a. Iako sam tuženik nije naveo stavak zakona, sud ističe da je razvidno da je ograničenje slobode kretanja određeno na temelju odredbe članka 214. stavka 1. i stavka 2. točke 5. i stavka 3. točke 6. ZS, kojima je propisano da se državljanina treće zemlje može smjestiti u centar do šest mjeseci ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske sukladno članku 183. stavcima 2. i 3. ovoga Zakona. Okolnosti koje mogu upućivati na postojanje rizika od izbjegavanja su da, između ostalog, je protiv državljanina treće zemlje u tijeku kriminalističko istraživanje ili kazneni postupak ili je pravomoćno osuđen za kazneno djelo u Republici Hrvatskoj, a smatra se da postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske iz stavka 1. ovoga članka ako se utvrdi da se državljanin treće zemlje nije pridržavao obveza iz članka 213. stavka 1. ovoga Zakona.

Tužitelj je stranac protiv kojeg je nesporno vođeno više kaznenih i prekršajnih postupaka te je u RH pravomoćno osuđen za kazneno djelo te je navedeno valjana pravna osnova za ograničenje slobode kretanja. Nadalje, 12. svibnja 2025. tužitelj je zbog neizglednog postupka vraćanja pušten iz prihvatnog centra, nakon što mu je PP Dugo selo izdalo rješenje o privremenoj odgodi prisilnog udaljenja, a na temelju kojeg je bio dužan javljati se jednom mjesečno u PP Dugo selo. Međutim, tužitelj po izlasku iz centra napušta RH u srpnju 2025. i odlazi u SR Njemačku, dakle (nesporno) nije izvršavao obvezu mjesečnog javljanja u PU, što također predstavlja valjanu pravnu osnovu za ograničenje slobode kretanja.

12. Prema stavu ovog suda, nisu odlučni niti navodi tužitelja da je predmetno osporeno rješenje doneseno radi izvršenja novog rješenja o protjerivanju od 30. prosinca 2025., a koje nije izvršno ni pravomoćno, jer je protiv njega podnesena tužba koja po sili zakona ima odgodni učinak. Naime, predmetno rješenje o protjerivanju doneseno je kao obligatorno protjerivanje (članak 189. stavak 2. točka 4. ZS-a), jer tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, a što je i utvrđeno pravomoćnom presudom u upravnom sporu koji se vodio pod poslovnim brojem Us I Us I-4052/2024. Tužitelj je tim rješenjem protjeran iz RH i EGP, utvrđeno je da se nalazi u nezakonitom boravku te mu je izrečena zabrana ulaska i boravka u EGP u trajanju od 5 godina. Prema stavu ovog suda, čak i u slučaju da tužba protiv rješenja o protjerivanju u konkretnom slučaju odgađa (prisilno) izvršenje tog rješenja, to ne znači da sadržajno ne postoji obveza tužitelja napuštanja EGP-a propisana odredbom članka 214. stavka 1. ZS-a u vezi s odredbom čl. 183. stavaka 2. i 3. ZS-a.

13. Nisu osnovani niti navodi tužitelja da tužitelj ima pravo na zakonit boravak u RH na temelju odredaba ZMPZ-a. Kako je već navedeno, tužitelj u trenutku donošenja osporenog rješenja, kao i u trenutku zaključenja rasprave pred sudom nije imao status tražitelja MZ prema odredbi članka 4. stavka 1. točke 5. ZMPZ-a, jer je nastupila izvršnost odluke o odbacivanju naknadnog zahtjeva za MZ, a izrijekom je propisano odredbom članka 51. stavka 1. točke 3. da tužba podnesena protiv rješenja o odbacivanju naknadnog zahtjeva ne odgađa izvršenje rješenja. U sporu koji se vodi radi ocjene zakonitosti tog rješenja sud nije donio rješenje kojim određuje da bi tužba imala odgodni učinak.

14. Prema stavu suda, neosnovano je pozivanje tužitelja na članak 53. stavak 2. ZMPZ-a, jer sud smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 53. stavka 3. ZMPZ-a, koja propisuje da, ako tražitelj podnese naknadni zahtjev s namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke o prisilnom udaljenju Republike Hrvatske, a koji je odbačen kao nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona, ima pravo na boravak do izvršnosti odluke o naknadnom zahtjevu.

Sud je čitanjem spisa poslovni broj Us I-5520/2025 utvrdio da je tuženik rješenjem klasa UP/I-216-03/25-06/10828, ur. broj 511-01-212-25-5 od 15. prosinca 2025. odbacio naknadni zahtjev sukladno članku 47. stavku 6. ZMPZ-a.

Nadalje, u vrijeme iskazivanja namjere (24. studenog 2025.) tužitelju je bilo na snazi izrečeno rješenje o protjerivanju od 12. veljače 2025. doneseno od strane PP Petrinja, kojim mu je određena zabrana ulaska i boravka na području EGP-a u trajanju od 5 godina te mu je izrečeno ograničenje slobode kretanja. Dana 12. svibnja 2025. pušten je iz prihvatnog centra nakon što mu je PP Dugo Selo izdala rješenje o privremenoj odgodi prisilnog udaljenja s rokom odgode na 30 dana, na temelju kojeg je bio dužan javljati se jednom mjesečno u PP Dugo Selo. Međutim tužitelj je po izlasku iz centra napustio RH i otišao u SR Njemačku. Prema stavu ovog suda, ponašanje tužitelja ukazuje na to da je podnio naknadni zahtjev upravo s namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke o prisilnom udaljenju Republike Hrvatske. Budući da je zahtjev odbačen, tužitelj je imao pravo boravka samo do izvršnosti odluke o naknadnom zahtjevu.

15. Konačno, ističe se da, uz činjenicu da je tužitelj višestruki počinitelj kaznenih djela i prekršaja u RH te da je SOA utvrdila da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti i javnom poretku RH, nisu od važnosti niti su dostatni argumenti tužitelja da da tužitelj ima osiguran smještaj u okviru namjeravanog spajanja obitelji i zajedničkog života sa HŽ, državljankom RH s prebivalištem i boravištem u [adresa], s kojom je tužitelj u izvanbračnoj vezi te imaju zajedničko dijete (tužitelj je očinstvo priznao kod nadležnog tijela u RH). Naime, sud smatra da se je pravilno utvrđeno da se svrha ograničenja slobode kretanja ne može osigurati blažom mjerom.

16. Na temelju svega navedenog sud je utvrdio da su ispunjeni razlozi za smještaj tužitelja u centar, jer postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP, a na koju upućuje okolnost da je tužitelj pravomoćno osuđen za kazneno djelo u RH (čl. 214. stavak 2. točka 5. ZS-a) i okolnost da se tužitelj nije pridržavao obveza iz članka 213. stavka 1. ZS-a (članak 214. stavak 3. točka 6. ZS).

17. Tužitelj je uz tužbu podnio prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, u kojem je u bitnom naveo da tužitelj trpi nenadoknadivu štetu, jer mu se vrijeđaju njegova prava na slobodu te da navedeno nije protivno javnom interesu. Prema stavu ovog suda prijedlog tužitelja nije osnovan.

Odredbom članka 42. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) propisano je: (1) Tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. (2) Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

Dakle, tužitelj je za uspjeh sa svojim prijedlogom trebao dokazati kumulativno postojanje uvjeta za odgodni učinak tužbe i to opasnost od nastanka štete koja bi se teško mogla popraviti te činjenicu da odgoda nije protivna javnom interesu, što tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio. Naime, prema stavu ovog suda, javni interes ograničenja slobode kretanja strancu koji se nalazi u RH bez prava boravka, a koji je višestruki počinitelj kaznenih djela, počinitelj prekršaja, osoba koja ne poštuje i ne pridržava se odluka MUP-a te za koju je utvrđeno da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti i javnom poretku RH u konkretnom je slučaju iznad privatnog interesa tužitelja da se slobodno kreće u RH.

Radi navedenog, sud je prijedlog za odgodni učinak odbio kao neosnovan.

18. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis