REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5710/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ČE OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205519025/05 od 04.10.2005. između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

KAMATE I NAKNADE

Članak 2

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora.“

II./ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 2963223473 isplatiti tužitelju ČE (nominativ: ČE) OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 160,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2005., s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 naknaditi tužitelju ČE (nominativ: ČE) OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o namjenskom kreditu br. 3205519025/05 tuženik Zagrebačka banka d.d. tužitelju ČE na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 40.000,00 EUR, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a.

1.2. U ovom parničnom postupku, tužitelj navodi da mu je 11. listopada 2005. tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 160,88 EUR (u tada važećoj valuti iznos od 1.212,70 kn), na temelju Ugovorne odredbe citirane pod točkom I./ izreke ove presude.

1.3 Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (pod točkom I./ izreke ove presude citiranog dijela) odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, prema kojoj se tužitelj tuženiku obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tužitelj obrazlaže navodeći da Zakon o zaštiti potrošača (Nar.nov.79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 97. ZZP utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom Nadalje, Zakon o obveznim odnosima u čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. S obzirom na to da je odredbom čl. 2. Ugovora između ostaloga propisano slijedeće: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora'', tužitelj zaključuje da je predmetna odredba ništetna. Naime, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 2. Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu ništetnost. Tužitelj tvrdi da je primjenom sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tužitelj doveden u neravnopravan položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.4 Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe tužitelju naplatio iznos od 160,88 EUR/ 1.212,70 kn, sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, tuženik je tužitelju dužan vratiti navedeni iznos, pa stoga tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu, citiran pod točkom II./ izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim navodima te prvenstveno ističe da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Nadalje se tuženik protivi zahtjevu za utvrđenje ništetnosti te ističe da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita platiti naknade i troškove jasna, lako uočljiva i razumljiva te da prema odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Tuženik zaključuje da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanje naknade. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C- 621/17, prema kojoj zahtjev da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Takvu svoju odluku Sud EU temelji na razmišljanju da su ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze te da nije potrebno navesti točene usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Pritom tuženik ukazuje na gore navedenu odluku Suda EU, u kojoj stoji da ugovorna odredba koja ne omogućuje da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s pretpostavkom dobre vjere, znatnu neravnotežu u ugovorenim pravima i obvezama stranaka. Pri tom je na nacionalnom Sudu da s obzirom na sve okolnosti predmeta ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre volje te potom postojanjem eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Tuženik zaključuje da se slijedom izloženog ne može smatrati da predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a što bi za posljedicu imalo ništetnost te odredbe. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 11. svibnja 2005., što znači da je do podnošenja tužbe protekao petogodišnji rok zastare. U pogledu potraživanja zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju da sud utvrdi da je predmetna ugovorna odredba ništetna, potraživanje isplate zakonske zatezne kamate nije osnovano, jer da ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima pa stoga stjecatelju pripadaju zatezne kamate počevši od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Slijedom svega izloženog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužitelj se u svojem očitovanju na navode tuženika iz odgovora na tužbu svim tim navodima usprotivio te ih osporio.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o namjenskom kreditu tuženik Zagrebačka banka d.d. tužitelju ČE na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 40.000,00 EUR, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a te da je prema odredbi čl. 2. toga Ugovora korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika kao Kreditora.

6.1 Nadalje nije sporno da je tužitelj od tuženika po osnovi te odredbe naplatio iznos od 160,88 EUR, u tadašnjoj valuti 1.212,70 kn. Pitom treba reći da je tuženik nakon zaključenja prethodnog postupka navedenu činjenicu osporio, iako ju je u odgovoru na tužbu priznao, istaknuvši ujedno prigovor zastare. Tuženiku je prije zaključenja prethodnog postupka bilo poznato je li tužitelju naplaćen navedeni iznos, pa stoga ovaj sud na temelju odredbe čl. 299. st.3. ZPP neće uzeti u obzir naknadno tuženikovo osporavanje prethodno priznate činjenice da je tužitelju predmetni iznos bio naplaćen na temelju između stranaka spornog (dijela) odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka.

7. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario te je naposljetku sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje stana, da mu je preuzimanje kreditne obveze bilo vrlo tegobno jer su njegova primanja (tada je bio zaposlen kao odvjetnički vježbenik), kao i primanja njegove supruge, bila vrlo niska, no trebao im je stan i zato su bili primorani pozajmiti od banke novac. Kredit je uredno vratio, kamate su bile ogromne. Prilikom zaključenja tog ugovora, jedine tema su bile iznos kredita i način osiguranja tog kredita. Ostalo – dakle, između ostaloga i ulazna naknada koja je predmet ovog postupka, uopće nije bilo niti tema, to se nije niti spominjalo. Bilo mu je bitno da anuitet bude toliki da on taj kredit uopće može vraćati te smatra vrlo nepravednim da je morao platiti ikakvu ulaznu naknadu jer ne razumije kakav je to trošak za banku, a osim toga u ugovoru nije bio točno niti naveden iznos te naknade. Iz prometa po kreditu je vidljivo da je spornu naknadu platio - uz datum 11.10.2005. stoji iznos od 1.212,70 kn, što iznosi 160,88 EUR, nadalje, dobio je od banke brisovno očitovanje te je brisan upis založenog prava na nekretnini radi kupnje koje je podigao ovaj kredit, a kako je po ugovoru bio dužan platiti tu ulaznu naknadu, sasvim je jasno da ju je platio jer mu u protivnom tuženik ne bi dao brisovno stanje.

9. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, kao i prometa po kreditu (list 16) te stoga ovaj sud tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o namjenskom kreditu od 4. listopada 2005. proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stana (čl. 6. Ugovora), a iz prometa po kreditu priloženog uz tužbu (list 16) uz datum 11. listopada 2005. stoji stavka ''terećenje – smanjenje odobrenog kredita'' te iznos 1.212,70 kn, što iznosi 160,88 EUR.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (4. listopada 2005.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužitelj predmetni namjenski ugovor o kreditu zaključio svog stambenog zbrinjavanja, kao fizička osoba, u to vrijeme zaposlen kao odvjetnički vježbenik. Stoga ovaj sud zaključuje da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornom dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

12. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je odredbom čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka određeno da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a plaćanje troškova ni naknada nije predmet ugovore o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odredba čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

12.1 Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U spornoj odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom je plaćanje sporne naknade uređeno, uopće nije navedeno koliko te naknade (pa tako niti naknada koju je tužitelj platio i vraćanje koje potražuje kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva) iznose. Kao što je navedeno u točki 2. ovoga obrazloženja, tuženik tvrdi da su službenici tuženika sigurno tužitelju prilikom zaključenja ugovora objasnili da postoji njegova obveza plaćanja naknade za odobrenje kredita, a što tuženik dokazuje internim Uputama službenicima za odobravanje kredita građanima. Tuženik međutim svoju navedenu tvrdnju ničim nije dokazao, jer postojanje upute službenicima tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu s građanima postupaju na određeni način ne dokazuje da su službenici tuženika tako zaista postupili prilikom zaključenja konkretnog ugovora s tužiteljem te je saslušanjem tužitelja utvrđeno upravo suprotno

– da se prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu uopće nije ni spomenulo pitanje naknada koje bi tuženik kao korisnik kredita bio dužan platiti, već je predmet razgovora (koji slijedom gore izloženoga nisu predstavljali pregovore) između tužitelja i djelatnika tuženika bio isključivo iznos kredita i način njegova osiguranja. Dakle, tuženik nije tužitelju predao bilo kakvu specifikaciju na temelju koje bi tužitelj imao informaciju o postojanju obveze plaćanja, odnosno o visini naknada koje tužitelj namjerava naplatiti na temelju unaprijed po tužitelju sastavljenoj odredbi čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je naplata naknada ugovorena. Takvo (ne)postupanje tuženika predstavlja propust kojim je tuženik povrijedio načelo transparentnosti, prema kojemu je kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljem, koji je taj ugovor zaključio kao potrošač.

12.2 Nadalje, čak i da je tužitelj prilikom zaključenja ugovora bio informiran da takva njegova obveza postoji, budući da se u spornom dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu nigdje ne navodi niti iznos naknade koji je tužitelj prema tom ugovoru dužan platiti, niti je Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora dio Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužitelja platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već neodređena te da je visina te naknade neodrediva tužitelju, odnosno radi se o odredbi kojom se tužitelj kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom prema kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje; konkretno, s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP). Nadalje, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužitelju informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti je obrazložio zašto je predmetna naknada izračunata te od tužitelja naplaćena upravo u utuženom iznosu. Navedenom se može dodati i da je tuženik u ovom postupku naveo na što se trošak koji je tužiteluj na temelju sporne odredbe naplaćen mogao odnositi, no tuženik nije pritom naveo niti dokazao koji konkretan trošak tuženika je bio zaista podmiren naknadom koju je tužitelj platio.

13. Slijedom svega izloženoga, sporna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu neodređena je i neodrediva za tužitelja, o njoj nije pojedinačno pregovaralo te predstavlja odredbu koja je kao primjer pojedine ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom navedena u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP. Ovaj sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i to imajući u vidu da je primjenom te odredbe tužitelj platio tuženiku iznos od 160,88 EUR, a između stranaka ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je kunsku protuvrijednost iznosa od 332,09 EUR (čl. 7.st.1. Ugovora) te nadalje financijsku i informacijsku moć s jedne strane tužitelja kao potrošača i korisnika kredita za kupnju stana te s druge strane tuženika kao trgovca i to bankarske institucije, koja ne samo da načelo transparentnosti u supstancijalnom smislu nije poštovala prije zaključenja ugovora o kreditu (a kao što je gore obrazloženo), nego i po provedenom ovom parničnom postupku i dalje ostaje nejasno na koji se konkretni trošak odnosi naknada koja je tužitelju naplaćena. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Budući da je primjenom ništave ugovorne odredbe tuženiku 11. listopada 2005. (utvrđeno pregledavanjem Prometa po kreditu – list 16 spisa) naplaćen iznos od 160,88 EUR, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 2. st.3. toga Ugovora.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost u točki I./ izreke ove presude citiranog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornog zahtjeva, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 25 bodova prema Tbr. 7/1 OT te za sastavljanje podnesaka od 02.12.2024. i od 08.08.2025.– po 25 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 12.09.2025.

- 25 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 100 bodova, odnosno 200,00 EUR te uvećano za PDV 250,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 13,27 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 6,63 EUR (osnovica 160,88 EUR, a tužitelj je osnovi pristojbe na tužbu platio iznos od 19,91 EUR; dakle, dužni iznos od 13,27 EUR preplatio je za 6,64 EUR )

2. Tuženiku po pun.