P-2693/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu ovog suda Miljani Srhoj Buratović, kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u Hvaru, Vicka Butorovića 39, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćniku Branko Bulat, odvjetnik u OD Šavorić&Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno održane glavne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja sa zamjenikom punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, objavljene 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216- 356/2004, od 8. studenog 2004. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita: NR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tuženika, kao kreditora HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., dana: ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, i to odredba članka 5. stavak 1., koja glasi: Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63%.

II/ Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, tužitelju: NR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenog iznosa temeljem odredbe članka 5. stavak 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216-356/2004, od 8. studenog 2004. godine, isplatiti iznos od 382,30 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 30. studenog 2004. godine do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 756,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Predmetni parnični postupak pokrenut je 12. srpnja 2024. zaprimanjem tužbe tužitelja protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 2004., te povrata više isplaćenih novčanih sredstava na ime tzv. "ulazne naknade" obrade kredita. Naime, tvrdi se da je tužitelj kao Korisnik kredita sa HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Tuženik da je pravni sljednik kreditora. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora, kreditor je korisniku odobrio isplatu iznosa od 92.000,00 CHF (švicarski franak), u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja, dakle primjenom valutne klauzule. Otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (članak 3.II.), dakle primjenom valutne klauzule. Nadalje, odredbom članka 5. Ugovora određeno je: ' 'Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63%". Radi se o ugovaranju tzv. ulazne naknade, o kojoj se odredbi nije pregovaralo, odnosno tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste, već se radilo o tzv. tipskoj odredbi. Tuženik je koristeći monopolski položaj doveo tužitelja do zaključenja opisanog Ugovora, odnosno odredbe, kojom prilikom nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Okolnost nepostojanja pregovora dovela je tužitelja u neravnopravan položaj jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slijedom prethodno obrazloženog, ističe se da u tom dijelu radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu su već zauzeti jasni pravni stavovi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poput Rev-673/2023, od 13. veljače 2024. godine, Rev-715/2024, od 22. svibnja 2024. i Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024. godine. Kako je prethodno navedeno, tužitelju je odobren kredit u iznosu od 92.000,00 CHF, uz odbijanje iznosa na ime ulazne naknade u postotku od 0,63%. Time proizlazi da je tužitelju, odmah po plasiranju kredita, 29. studenog 2004., sa opisane osnove zadužen iznos od 579,60 CHF, odnosno za taj iznos umanjena isplata kredita (92.000,00 x 0,63% = 579,60). Toga dana, srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio je 5,011064 KN/ 1,00 CHF, pa proizlazi da je tužitelju neosnovano naplaćen iznos od 2.904,41 kuna, odnosno 385,48 EUR, po fiksnom tečaju konverzije. Stoga tužitelj ovim postupkom traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o ulaznoj naknadi i povrat neosnovano stečenog iznosa u korist tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio u cijelosti tužbi i predložio odbiti tužbeni zahtjev. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. st.1. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Tuženik ističe kako su tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane te da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 0,63% iznosa kredita nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja a niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3 ZOO-a, odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81 st. 1 i 2 ZPP-a. Navodi kako je tuženik imao troškove obrade kredita koji su navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5 st.1 Ugovora o kreditu kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove, dakle navedena odredba je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te stoga ista nije nepoštena odnosno ništetna. Nadalje, navodi da u smislu čl. 59 st. 1 alineja 3 ZZP/2003 Ugovor o zajmu je morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu primijeniti. Stoga da proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik kao i druge banke kreditori imaju troškove u vez s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata, taj trošak da snosi tužitelj. Ti troškovi da obuhvaćaju troškove osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama (sastanak s klijentom, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.), zatim slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi kao i uvjetima kredita, sljedeći stadije je stadij obrade u kojem klijent potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu itd. Zaključno ističe prigovor zastare.

3. Vrijednost predmeta spora iznosi 385,48 EUR.

4. Parnične stranke su popisale parnični trošak.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom predmetnog Ugovora o kreditu, zemljišno-knjižnih izvadaka, pregledana je dokumentacija koja prileži spisu, saslušan je tužitelj, izveden je dokaz vještačenjem po vještaku Ivanu Buljanu.

6. Nakon zaprimljenog vještva tužitelj je podneskom od 17.02.2025. precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

8. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču tzv. "ulazne naknade" pri obradi kredita, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti takve odredbe.

9. U postupku nije prijeporno da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata novčanog iznosa od 92.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate do 30.11.2024.

10. Među parničnim strankama je prijeporno da li je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je obavljen jedan preliminarni razgovor s djelatnikom banke u smislu iznosa kredita, vremena na koje se kredit odobrava dakle rokom otplate, no da tom prilikom nije bilo razgovara o niti jednoj stavci ugovora o kreditu a niti se može sjetiti da je tom prilikom bilo rečeno da je ugovorena stavka naknade za obradu kredita. Kada je drugi put došao, ugovor da je bio pripremljen te se pristupilo potpisivanju ugovora kojom prilikom nije dobio nikakva pojašnjenja niti objašnjenja, on da je ugovor pročitao a nakon toga da slijedilo potpisivanje ugovora i ovjera kod javnog bilježnika. Dakle nije se pregovaralo o odredbi čl. 5, da je on dobio kredit u iznosu koji je trebao s unaprijed pripremljenim sadržajem, a namjena kredita da je bila dovršetak započete gradnje obiteljske kuće u kojoj živi. Kuća da se prije dizanja kredita nije iznajmljivala u turističke svrhe, da je bio izgrađen suteren i prizemlje kada su se u kuću uselili, a tek nakon dizanja kredita da se nastavilo s gradnjom te sa u sadašnjem trenutku dio kuće iznajmljuje. Naveo je da prije potpisivanja ugovora kojega je pročitao nije imao neko dodatno pitanje ili pojašnjenje za službenika banke, a sve obzirom da su mu vije stavke bile bitne i to iznos kredita kao i mjesečna rata. U tom smislu da je odabrao tadašnju Hypo Alpe Adria Bank kao najpovoljniju banku u smislu uvjeta koje su njemu odgovarali. Ističe da on osobno nije platio nikakvu naknadu za obradu što znači da je to banka obračunala te da prilikom sklapanja kredita nije tražio od banke opće uvjete poslovanja kao i odluku o naknadi. Nadalje, ističe da je da je prije podizanja kredita da je bio vlasnik kuće za 21/2 a za drugu polovinu da je bila njegova majka koja je živjela s njim i njegovom obitelji.

12. Sud je pregledao vještvo vještaka Ivan Buljan dipl. oecc. od 07.02.2025. iz čijeg nalaza tj. mišljenja proizlazi kao iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je klijent bio upoznat na bilo koji način s navedenim troškovima, djelatnostima vezanim uz iste, potrebnih radnji (ljudskih i informatičkih te drugih) te bilo kakve visine troškova, odnosno nije upoznat s uslugama pruženim zauzvrat iznosa naknade, te stoga ukoliko sud procjeni da tužitelja navedeno ne upoznavanje s osnovom naplate i obračuna naknade stanja u neravnopravan položaj, odnosno da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama potpisnika, tužitelju da je potrebno isplatiti iznos od 382,30 EUR s pripadajućom zzk od 29.11.2004.

13.Tuženik je po primitku vještva naveo kako je predložio izvođenje dokaza kombiniranim vještačenjem po vještaku za bankarstvo i financije, na okolnost utvrđenja potrebnih radnji u postupku odobravanja ugovora o kreditu do njegove isplate tužitelju te koliki je trošak tih radnji za tuženika. Nadalje navodi kako je sud usvojio upravo taj zadatak radi vještačenja međutim nakon izrade vještva tuženik da se u cijelosti protivi nalazu i mišljenju, da vještak nije postupio po zadatku suda radi čega tuženik odustaje od dokaznog prijedloga za kombiniranim vještačenjem.

14. Sud je vještaku poklonio punu vjeru držeći da je vještak izradio predmetni nalaz i mišljenje kako u skladu s nalogom suda tako i u skladu s pravilima financijsko računovodstvene struke.

15. Sud nije prihvatio navode tuženika da se u pogledu sporne odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu radilo o jasnoj, lako uočljivoj, razumljivoj i potpuno određenoj odredbi koja je, stoga, pravno valjana i kojom su ugovorne stranke suglasno i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini 0,63% od iznosa odobrenog kredita koja da je uobičajena u kreditnom poslovanju ne samo tuženika nego svih kreditnih institucija.

16. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 0,63% od iznosa odobrenog kredita.

18. Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

19. Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio dokaze na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, izvanredne troškove zaposlenih koje nadilaze njihove opise poslova za koje primaju plaću i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.

20. Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

21. Konkretno, a s obzirom da se, po ocjeni ovog suda, o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud u cijelosti prihvatio jer su suprotni navodi tuženika bili paušalni i općeniti, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora prednik sada tuženika, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Tuženik je u postupku ponavljao da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% iznosa kredita, da tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ujedno da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta Ugovora.

23. Prema ocjeni ovog suda tužena nije ukazala koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 5. st. 1. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

24. Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

25. Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova obrade kredita u odredbi čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno'' trebalo utvrditi ništetnim te i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

26. Tužitelj je zatražio i vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 5. st. 1. utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od preračunatih 385,48 EUR koji iznos predstavlja 0,63% od odobrenog kredita, koji je iznos tužitelj morao platiti prije isplate kredita.

27. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

28. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

29. S obzirom da je već navedeno da iz popisa uplata za namirenje obveza po kreditu, proizlazi da je tužitelj podmirio iznos troškova u visini od preračunatih 382,30 EUR, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koje teče kako glasi u izreci, pa do isplate, odnosno od slijedećeg dana od dana kad je tuženik primio nepripadnu isplatu.

30. Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

32. Tužitelju je tako trebalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr 7.1 OT te po 50 bodova na ime sastava podnesaka od 06.11.2024., 17.02.2025. sukladno Tbr 8.1 OT te po 50 bodova na ime pristupa na ročišta 03.12.2024. 14.10.2025 te 09.12.2025. sve sukladno Tbr 9.1 OT. Na ovaj način tužitelju je obistinjeno ukupno 300 bodova, a kako vrijednost boda sukladno Tbr 54 OT iznosi 2,00 EUR to je tužitelju obistinjen iznos od 600,00 EUR koji je iznos uvećan za iznos PDV-a od 25% iznosi 750,00 EUR. Kada se tom iznosu pridoda iznos od 6,64 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu to ukupan trošak tužitelja iznosi 756,64 EUR.

U Starom Gradu, 10. veljače 2026.

SUDAC

Miljana Srhoj Buratović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana i to stranke koje su uredno obaviještene o ročištu za objavu odluke od dana objave odluke, a stranke koje nisu uredno obaviještene o ročištu za objavu odluke od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika