Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1832/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, [adresa], protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupan po punomoćniku Katarini Krvavica, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P- 1699/2020-31 od 21. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-1699/2020-31 od 21. studenog 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka 3. kolovoza 2006. te Uvjeta ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF. U točki II. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu te Uvjeta ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika. U točki III. izreke naloženo je tuženiku na ime pretplate kredita u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu ukupan iznos od 2.141,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svako pojedini mjesečni iznos.

2. U točki IV. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između 3. kolovoza 2006. u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za zaključenje Ugovora o kreditu te u dijelu kojim je ugovoreno da troškovi zaključenja iznosi 914,89 CHF. U točki V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za zaključenje Ugovora o kreditu iznos od 565,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. kolovoza 2006. pa do isplate. U točki VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.057,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok je u točki VI. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje ZPP).

4. Tuženik predlaže uvaženje žalbe uz naknadu mu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništentim odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu od 3. kolovoza 2006. te Uvjeta ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema jednostranoj odluci ili aktima tuženika te u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za zaključenje ugovora te posljedično tome restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.141,57 eur i 914,89 CHF sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu od 3. kolovoza 2006. na iznos od 27.054,61 CHF u svrhu financiranja kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja,

-da je Ugovor bio unaprijed pripremljen i formuliran od strane tuženika koje utvrđenje temelji na sadržaju iskaza tužitelja te saslušanih svjedoka GD i DD,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je Ugovor prezentiran i predan od strane djelatnika auto kuće u kojoj je kupio automobil AD koji mu je predao već sastavljeni Ugovor o kreditu kojeg je potom ovjerio kod javnog bilježnika,

- da mu od strane djelatnika auto kuće nisu objašnjeni bilo kakvi rizici vezano uz ugovaranje valutne klauzule vezano uz valutu CHF te elementi promjene kamatne stope niti mu je je što rečeno o troškovima sklapanja Ugovora te da o sadržaju odredbi Ugovora s tuženikom nije pregovarao,

- da iz iskaza u postupku saslušanog svjedoka BD proizlazi da je tuženik kao kreditor u vrijeme sklapanja spornog Ugovora u ponudi imao kredite vezano uz valutu CHF i kredite vezano uz valutu Eur, da korisnici kredita nisu dolazili kod tuženika vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu već bi im se u auto kuću predavali već sastavljeni ugovori koje su korisnici kredita potom ovjeravali kod javnog bilježnika,

- da za cijelo razdoblje otplate kredita pretplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamatne stope zbog njezina povećanja u odnosu na početno ugovorenu te povećanje tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF ukupno iznosi 2.141,57 eur,

-da je tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu na ime naknade za zaključenje Ugovora naplatio iznos od 565,23 eura.

9. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja zaključuje prvostupanjski sud da tuženik kao kreditor u odnosu na tužitelja kao potrošača te korisnika kredita nije postupio obzirno, savjesno, moralno ni pošteno jer u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak nije u cijelosti tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Polazeći od činjenice da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i formuliran od strane tuženika, da djelatnik auto kuće AD nije bio ovlašten s tužiteljem kao korisnikom kredita pregovarati o uvjetima i načinu financiranja te da tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti pregovarati o sadržaju spornih odredbi Ugovora niti je imao mogućnosti utjecaja na sadržaj istih zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene te posljedično tome ništetne sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača/03 te odlučuje kao u točki I. i IV. izreke.

10. Polazeći od u postupku utvrđene činjenice da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika te da se o odredbi ugovorena kojom je ugovoreno plaćanje naknade za zaključenje ugovora nije pregovaralo unatoč tome što je u Ugovoru naznačen iznos te naknade prvostupanjski sud zaključuje budući se o istoj nije pregovaralo i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj ista da je protivna odredbi čl. 81.st.2. ZPZP/03 te kao takva u smislu odredbe čl. 322.st.1. ZOO-a ništetna.

11. Posljedično ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF i promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika, te ugovorne odredbe o naknadi za zaključenje ugovora prvostupanjski sud kao osnovan pozivom na odredbu čl. 322.st.1. ZOO-a prihvaća restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od ukupno od 2.141,57 eur kao i zahtjev tužitelja za naknadu mu iznosa naplaćenog po osnovi naknade za zaključenje ugovora u visini od 565,23 eur sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja primljenih iznosa o tijeku koje odlučuje temeljem odredbe čl. čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a te odlučuje kao u točki II. izreke i V. izreke pobijane odluke.

12. Smatra prvostupanjski sud da je neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare te da zastara u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojem je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora to da zastara još nije niti počela teći.

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi za istaći je da presuda nije nerazumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati tako da protivno žalbenim navodima t u donošenju iste nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP- a na koju upire tuženik sadržajem žalbe.

14. U donošenju prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

15. Protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju pobijane presude nije počinjena niti relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP-a koja je bila ili je mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbe. U konkretnom slučaju tužitelj je tužbu preinačio povećanjem zahtjeva za isplatu nakon provedenog financijskog vještačenja koje je bilo potrebno za određivanje visine zahtjeva tužitelja pa kada je tužitelj nakon izrade nalaza vještaka financijske struke povisio tužbeni zahtjev tada je ostvarena iznimka iz odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a prema kojoj tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud na glavnoj raspravi 28. rujna 2022. dopustio preinaku.

17. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu pravilnost kojih utvrđenja te primjene materijalnog prava žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

18. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača. Ovo utvrđenje pravilno prvostupanjski sud temelji na sadržaju sklopljenog Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja na temelju kojih pravilno utvrđuje da je tužitelj Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio kao fizička osoba vezano uz kupnju automobila za osobne potrebe, dakle u svrhu koja nije bila namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga pravilno zaključuje da tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st.1.t.1. ZZP/03 koji se primjenjuje na konkretna slučaj uživa pravnu zaštitu prema odredbama toga Zakona. Osim toga valja istaknuti da je teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru na tuženiku a tuženik u ovom postupku isto nije dokazao.

19. Žalbeni navodi tuženika da je tuženik bio obveznik plaćanja PDV na ostvarenu kamatu te njegovo upiranje na rast PDV sa stope od 22 % na stopu od 25% te s tim u vezi postojanja opravdanog razloga za povećanje početno ugovorene kamatne stope u smislu Općih uvjeta nije od odlučnog značenja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu o promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope.

20. Ovo iz razloga jer među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži jasno naznačeni te ugovoreni parametar ili kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 6 %, o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da početno ugovornu promjenjivu kamatnu stopu mijenja, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom u samom Ugovoru utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

21. Stoga se ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu ugovorenog načina promjene kamatne stope ne može konvalidirati eventualnom činjenicom ostvarenja pretpostavki koje je određivao tuženik u svojim Odlukama i Općim uvjetima glede okolnosti uz koje se vezuje promjena kamatne stope, o sadržaju kojih, kao ni odredbama sklopljenog Ugovora o kreditu se između stranaka nije pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač ima mogućnost utjecaja na njihov sadržaj.

22. Stoga protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 81. u svezi s čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kao i odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CH.

23. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj u z valutu CHF i promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i da bi unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog Ugovora.

24. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF i način promjene kamatne stope te da su i tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjena početno ugovorene kamatne stope ,a što tuženik na što upućuje spisu priložena materijalna dokumentacija kao i iskazi tužitelja te saslušanih svjedoka nije dokazao.

25. Naprotiv iz iskaza tužitelja kao i iz iskaza svjedoka kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud proizlazi da tužitelj nije dobio nikakvu informaciju o navedenom već mu je putem djelatnika auto kuće predan na potpis već sastavljeni tipski ugovor o sadržaju kojeg se nije pregovaralo.

26. Dakle, tuženik kao trgovac te jača ugovorna strana s tužiteljem kao potrošačem uopće nije pregovarao o sklapanju spornog Ugovora već je tužitelju predan na potpis već sastavljeni Ugovor putem djelatnika auto kuće.

27. Osim toga za istaknuti je da prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pri čemu iz rezultata provedenih dokaza, upravo proizlazi da tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana nije na transparentan način informirao tužitelja kao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga tužitelju kao potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva pa je utoliko irelevantna činjenica da je tuženik izuzev kredita s valutnom klauzulom u CHF u ponudi imao i ugovore vezano uz valutnu klauzulu u eurima.

28. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada utvrdio ništetnom i odredbu među strankama sklopljenog Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje naknade za zaključenje ugovora te u dijelu kojim je ugovoreno da troškovi zaključenja Ugovora iznose 914,89 CHF.

29. Naime, sama činjenica da je u ugovoru naznačeno da se naplaćuje ta naknada te da troškovi zaključenja ugovora iznose 914,89 CHFne znači ujedno da je takva odredbe poštena. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

30. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

31. Iako je tužitelj kao korisnik kredita bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, isti nije bio informiran kako to proizlazi iz rezultata provedenih dokaza o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknada tj. o tome koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini. Upravo zbog navedenog tuženik kao kreditor nije postupao u dobroj vjeri jer korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe Ugovora o naknadi za zaključenje kredita niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

32. Stoga, kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz naknade za zaključenje ugovora to takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je ista ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

33. Neosnovano tuženik smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu iz razloga jer da je kredit u cijelosti otplaćen. Sukladno odredbi članka 322.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) ništetan je onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako u zakonu određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (328. ZOO-a).

34. S obzirom da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu djelomično ništetan sukladno odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a jer je sklopljen protivno prisilnim propisima ZZP/03 u dijelu kojim je između stranaka ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci tuženika, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te u dijelu kojim je ugovorena naknada za zaključenje ugovora to s obzirom na takvu ništetnost, pravo na isticanje koje se prema odredbama ZOO-a ne gasi, tužitelj ima pravo isticanja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih odredbi neovisno o tome što je kredit zatvoren te u cijelosti otplaćen.

35. Kako je u slučaju ništetnosti kako je to propisano odredbom čl. 323.st.1. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora to je pravilno prvostupanjski sud u okviru tužbenog zahtjeva tuženika obvezao na isplatu tužitelju iznosa od ukupno 2.141,57 eur kao razlike između iznosa koje je tužitelj više platio između početno ugovorene kamatne stope i po tuženiku jednostrano povećane kamatne stope te razlike više plaćenog po osnovu povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, te je pravilno odlučio kao u točki III. izreke pobijane presude, pravilnost visine koje naknade tuženik sadržajem žalbe ne dovodi u sumnju.

36. Kako je tuženik prilikom zaključenja ugovora temeljem ništetne odredbe o naknadi za zaključenje ugovora naplatio iznos od 565,23 eru to je pravilno prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 323.st.1. ZOO-a obvezao tuženika i povrat predmetnog iznosa tužitelju te je pravilno odlučio kao u točki V. izreke.

37. Tuženik je nepošteni stjecatelj naprijed primljenih iznosa jer je nametnuo sklapanja ništetnih odredbi ugovora sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je dužan tužitelju u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja kako je to i obvezan prvostupanjskog presudom

38. Protivno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud odlučeno i o prigovoru zastare. U odnosu na zahtjev za isplatu valja odgovoriti da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, konkretno od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku. Imajući u vidu da je se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi za zaključenje ugovora jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225.ZOO-a.

39. U odnosu na troškove postupka protivno navodima žalbe pravilno je prvostupanjski sud tuženika koji je izgubio parnici primjenom čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužitelju.

40. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio dvije sadržajno identične tužbe. Ovo iz razloga jer je tužitelj podnio jednu tužbu radi utvrđenja ništetnosti naknade za zaključenje Ugovora i isplate a drugu tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi vezano uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu te posljedično tome isplati preplaćenih iznosa, koje tužbe je prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 313. st.1. ZPP-a spojio te o spojenim parnicama donio zajedničku presudu.

41. U takvoj situaciji protivno navodima žalbe pravilno je prvostupanjski sud prilikom obračuna troška priznao tužitelju pravo na naknadu prema Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 103/14 , 118/14 i 107/15) za sastav obje tužbe te sastav obrazloženih podnesaka od 17. prosinca 2020. i 18. kolovoza 2020. sve prema Tbr.8.t.1. Tarife kojima se je tužitelj očitovao na prethodno iznijete navode tuženika.

42. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude pa je neosnovano ukazivanje tuženika sadržajem žalbe da mu pravo na naknadu ovog troška ne pripada.

43. Slijedom svega naprijed iznijetog primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I.. izreke.

44. Tuženik nije uspio s žalbom pa mu u smislu odredbe čl. 154.st.1. u svezi s čl. 166. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu žalbenog troška slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Rijeci 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković