Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-964/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici u Valpovu, protiv tuženice ŽH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivici Kučincu, odvjetniku u Valpovu, radi naknade za korištenje nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-35/2024-7 od 28. veljače 2024., u sjednici vijeća 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-35/2024-7 od 28. veljače 2024. u točki I izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za razdoblje od 15. listopada 2016. do 15. listopada 2020. u iznosu od po 53,09 eur (400,00 kuna) za svaki mjesec, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade u iznosu od po 106,18 eur (800,00 kuna) za svaki mjesec u razdoblju od 15. studenog 2020. do 15. siječnja 2024. s zateznom kamatom, te u odluci o naknadi parničnog troška u točki II izreke.

r i j e š i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se ukida citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke I izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preostalog dijela naknade u iznosu od po 53,09 eur (400,00 kuna) za svaki mjesec u razdoblju od 15. listopada 2016. do 15. listopada 2020. i tužba s tim dijelom zahtjeva odbacuje kao nedopuštena.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženica na ime naknade za korištenje nekretnine (najamnine), za period od 15. listopada 2016. do 15. siječnja 2024. isplati iznos od po 106,18 eur (800,00 kuna) za svaki mjesec odnosno za isplatu ukupnog iznosa od 9.343,84 eur s zateznom kamatom

2. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

3. Točkom II izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eur.

4. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači te prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz primjenu odredbe čl. 371. ZPP-a.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje nekretnina u [adresa] upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuće, dvorišta i oranica, u razdoblju od listopada 2016. do siječnja 2024. u ukupnom iznosu od 9.343,84 eur s zateznom kamatom.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio;

- da tužitelj tvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina, da tuženica bez valjane pravne osnove posjeduje te nekretnine u cijelosti te da tužitelj tvrdi i smatra da ima pravo na isplatu naknade za korištenje tih nekretnine od strane tuženice u utuženom razdoblju, u iznosu od po, sada 106,18 eur (800,00 kuna) za svaki utuženi mjesec, koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO),

- da je tuženica u odgovoru na tužbu te tijekom postupka osporila tužbeni zahtjev te navela da predmetne nekretnine nisu u cijelosti tužiteljevo vlasništvo, da se radi o nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu stranaka svake u ½ dijela, da je između stranaka u tijeku parniči postupak pod brojem P Ob-164/2018 u kojem tuženica kao tužiteljica traži da se utvrdi da su predmetne nekretnine bračna stečevina nje i tužitelja, da je taj parničan postupak u međuvremenu pravomoćno okončan 16. studenog 2021. donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob- 1047/2019 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda donijeta u tom predmetu (od 31. svibnja 2015.), kojom je suđeno da su predmetne nekretnine zajednički stečena bračna imovina stranaka u jednakim dijelovima,

- da je rješenjem Općinskog suda u Valpovu broj R1 Ob-532/2016 od 30. rujna 2016. razveden brak stranaka te je prihvaćen Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u odnosu na zajedničku maloljetnu djecu stranaka na način da maloljetna djeca stranaka stanuju s tuženicom, u navedenoj nekretnini (kući) stranaka,

- da nakon prestanka bračne zajednice tuženica s djecom koristi cijelu predmetnu nekretninu za stanovanje; da je u međuvremenu tuženica zasnovala novu izvanbračnu zajednicu, da je njezin izvanbračni partner uselio u predmetnu nekretninu, s time da je tuženica u toj vezi dobila dvoje djece, koji također stanuju u predmetnoj nekretnini,

- da bi prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke najamnina (naknada) za korištenje predmetne nekretnine iznosila oko 800,00 kuna mjesečno,

- da je ranijom prvostupanjskom presudom donijetom u ovoj pravnoj stvari broj P-373/19 djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od po 400,00 kuna mjesečno u utuženom razdoblju od 15. listopada 2016. do 15. listopada 2020. za korištenje ½ dijela predmetne nekretnine, dok je istom presudom prvostupanjski sud preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u ukupnom iznosu od 19.600,00 kuna, odnosno za isplatu mjesečnog iznosa od po 400,00 kuna, za isto vremensko razdoblje, odbio kao neosnovan,

- da je ta presuda u dosuđujućem dijelu povodom žalbe tuženice ukinuta rješenjem ovog suda broj Gž-1769/2021 od 8. siječnja 2024. i predmet vraćen na ponovno suđenje,

- da je tužitelj u nastavku postupka podneskom od 8. veljače 2024. uredio tužbeni zahtjev tražeći da mu tuženica za cijelo utuženo razdoblje, sada od listopada 2016. do prosinca 2023. plati na ime naknade za korištenje predmetnih nekretnina iznos od po 106,18 eur (800,00 kuna) s zateznom kamatom,

- da predmetna nekretnina nije promijenila identitet zbog čega bi bilo moguće tražiti vraćanje nekretnine u posjed tužitelju.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je imajući u vidu uputu iz donesenog ukidnog rješenja u ovoj pravnoj stvari, pritom cijeneći odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), kao i stajalište doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. ZOO, te pitanja primjene i tumačenja odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. ZV-a, a prema kojem shvaćanju proizlazi da ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari; ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari) tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje, prvostupanjski sud je ocijenio da tuženica s obzirom na utvrđeno činjenično stanje je poštena posjednica predmetnih nekretnina, da su predmetne nekretnine u nepromijenjenom obliku, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365.s t. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu naknade od po 53,09 eura mjesečno za period od 15. listopada 2016. do 15. listopada 2020. koji je ranije donesenom prvostupanjskom presudom pravomoćno odbijen.

11. Tužitelj neosnovano u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sve odlučne činjenice za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu pravilno i potpuno utvrdio, te je naveo jasne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, slijedom čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je pravilno primijenio materijalno pravo kada je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan i to samo za isplatu naknade u iznosu od 53,09 eur (400,00 kuna) za utuženo razdoblje od listopada 2016. do 15. listopada 2020., te za isplatu naknade u razdoblju od 15. studenog 2020. do 15. siječnja 2024. u iznosu od po 106,18 eur (800,00 kuna) za svaki mjesec.

13. Tužitelj u žalbi navodi da je neprijeporno da je predmetne nekretnina bračna stečevina stranaka što da je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, te s obzirom na to navodi da je tuženica tek pravomoćnošću te presude postala eventualni pošteni posjednik i to isključivo svog dijela nekretnine, dok da je tijekom cijelog utuženog razdoblje bila nepoštena posjednica suvlasničkog dijela tužitelja, a koji da i danas posjeduje. S tim u vezi tužitelj osporava pravilnost stajališta ovoga suda u vezi predmeta spora izraženog u ukidnom rješenju broj Gž-1769/2021 od 8. siječnja 2024., te ukazujući na pravilnost svog stajališta ukazuje na odluku prvostupanjskog suda broj P-485/13 od 13. veljače 2015., te rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1072/2015 od 23. travnja 2015.

14. Opisani žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani pri čemu tužitelj pogrešno smatra i navodi da je tuženica nepoštena posjednica predmetne nekretnine. Ovo iz razloga jer je tužitelj, u brakorazvodnom postupku koji je vođen kod prvostupanjskog suda pod brojem R1 Ob-532/2016, a u kojem postupku je razveden brak stranaka i prihvaćen Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u odnosu na zajedničku maloljetnu djecu stranaka, prema kojem su djeca trebala ostati živjeti s tuženicom, a tužitelj je prihvaćanjem Plana pristao da tuženica s njihove dvoje malodobne djece ostane živjeti u predmetnoj nekretnini (obiteljskoj kući u [adresa]). Nadalje, tuženica je u pravomoćno dovršenoj parnici radi utvrđenja bračne stečevine u odnosu na predmetne nekretnina dokazala da iste nisu u cijelosti tužiteljevo vlasništvo već da se radi o bračnoj stečevini stranaka u jednakim dijelovima, a taj parnični postupak je pravomoćno završen 16. studenog 2021. te je dokazala da je poštena posjednica predmetne nekretnine u cijelosti. Okolnost da je u predmetnu kuću nakon zasnivanja izvanbračne zajednice tuženice s novim partnerom, isti uselio u predmetnu kuću i da je u toj zajednici rođeno dvoje djece, te da svi oni zajedno stanuju u toj nekretnini, kao i daljnja okolnost da je citiranom pravomoćnom presudom od 16. studenog 2021. utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu stranaka u jednakim dijelovima ne ukazuju na nepoštenje tuženice, jer, kao što je to već istaknuto, tužitelj se, prilikom donošenja Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi suglasio i prihvatio da tuženica s njihovom djecom ostane živjeti u predmetnoj kući i da istu posjeduje u cijelosti.

15. U provedenom postupku je pravilno utvrđeno da je predmetna nekretnina ostala u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), pa u takvim okolnostima, sukladno zauzetom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. ZOO, na kojoj odredbi tužitelj temelji tužbeni zahtjev, te pitanje primjene i tumačenja odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. ZV-a (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika), a prema kojem pravnom stajalištu ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari; ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje stvari, tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

16. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužitelja, te, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, kao i aktualnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u identičnoj pravnoj situaciji izraženoj u primjerice odluci broj Rev-3299/2014 od 21. studenog 2018., a na koju odluku se pozvao i ovaj sud u obrazloženju ukidnog rješenja, tužitelj, neosnovano u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu su, odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda na koje tužitelj ukazuje u žalbi, u izravnoj suprotnosti s naprijed navedenim pravnim shvaćanjima.

17. Prvostupanjski sud je pravilno i zakonito odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu naknade i to samo za razdoblje od 15. listopada 2016. do 15. listopada 2020. u iznosu od po 53,09 eur (400,00 kuna) mjesečno. O preostalom dijelu zahtjeva tužitelja za ovo isto razdoblje u iznosu od po 53,09 eur (400,00 kuna) prvostupanjski sud nije mogao odlučivati, jer je ranije donesenom prvostupanjskom presudom od 6. svibnja 2021. ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isto razdoblje pravomoćno odbijen, budući da tužitelj protiv tog odbijajućeg dijela prvostupanjske presude žalbu nije podnio. Okolnost da je citirana prvostupanjska presuda u navedenom odbijajućem dijelu ostala nepobijana i stoga pravomoćna konstatirao je i ovaj sud u donesenom ukidnom rješenju, pa je stoga, punomoćnica tužitelja ne vodeći računa o tome tužbenim zahtjevom iz podneska od 8. veljače 2024. nedopušteno utužila isplatu iznosa od do 106,18 eur (800,00 kuna), jer je, tužitelj mogao, zbog pravomoćno presuđene stvari za ovo vremensko razdoblje utužiti samo isplatu iznosa od 53,09 eur (400,00 kuna), a u kojem je samo dijelu ranija prvostupanjska presuda ukinuta.

18. O ovim okolnostima prilikom donošenja pobijane presude računa nije vodio niti prvostupanjski sud, pa kako sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na pravomoćno presuđenu stvar, kao žalbeni razlog iz odredbe čl. 354.s t. 2. toč. 9. ZPP-a navedeni dio prvostupanjske presude trebalo je, ukinuti i tužbu tužitelja sa navedenim dijelom zahtjeva odbaciti kao nedopuštenu kako je to i odlučeno ovim rješenjem primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a.

19. U preostalom dijelu, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbi čl. 368.s t. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci,  10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner