REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9900/2019-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, u pravnoj stvari tužitelja HLB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu br. 016- 2484/2006, sklopljenog 20. listopada 2006. između tužitelja HLB i tuženika Addiko Bank d.d., potvrđenog dana 23. listopada 2006. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-2451/2006, u dijelu koji glasi: "… obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.".

II Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu br. 016- 2484/2006, sklopljenog 20. listopada 2006. između tužitelja HLB i tuženika Addiko Bank d.d., potvrđenog dana 23. listopada 2006. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-2451/2006, u dijelu koji glasi: "Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.".

III Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 3. Ugovora o kreditu br. 016- 2484/2006, sklopljenog 20. listopada 2006. između tužitelja HLB i tuženika Addiko Bank d.d., potvrđenog dana 23. listopada 2006. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-2451/2006, koja odredba glasi: "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.".

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 29.253,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 19.825,49 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.276,20 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 9.265,18 EUR od 1. listopada 2015. do isplate.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.796,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. s kojim je on 20. listopada 2006. sklopio ugovor o kreditu, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 195.300,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi prednika tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 918,93 CHF i s redovnom kamatnom stopom od početnih 3,88% godišnje, a koja se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, pa tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o tome. Nadalje, u tužbi se navodi da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu uz ugovaranje valutne klauzule u CHF. Navodi se i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., ugovaranjem valutne klauzule u CHF, s tim da je prethodno odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ista odluka Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena i u dijelu utvrđenja da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., ugovaranjem nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke te se tužitelj pozvao na utvrđenja suda iz tog postupka. Nadalje, tužitelj navodi i da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. prihvatio zakonsku konverziju kredita u eurski te da su ugovorne strane sklopile u tu svrhu Aneks Ugovoru o kreditu. Međutim, unatoč provedenoj konverziji tuženik nije tužitelju vratio u cijelosti preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je od tužitelja od 15. travanja 2007. pa do 30. rujna 2015. naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova, s obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi u razdoblju kada je sklopljen i predmetni Ugovor, pa smatra da mu je tuženik je dužan vratiti sve što je primio temeljem takvih odredbi. Tužitelj je u tužbi zatražio da sud utvrdi ništetnim sporne ugovorne odredbe, a u dijelu zahtjeva za isplatu je podnio stupnjevitu tužbu te je određeni zahtjev za isplatu postavio po primitku dokumentacije od tuženika, potražujući isplatu iznosa od 300.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2007. (podnesak od 17. ožujka 2022.). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražio je da sud utvrdi ništetnim odredbe spornog Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržane u čl. 6. st. 2. i 3. i valutnoj klauzuli u CHF sadržane u čl. 4. st. 3., te da naloži tuženiku da mu vrati stečeno bez osnove po osnovi tih ugovornih odredbi, odnosno iznos od 29.253,31 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta, kao i iznos od 10.276,20 EUR po osnovi razlike u preostaloj glavnici (manje priznata glavnica prilikom konverzije Ugovora u eurski), sve sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo da tužitelj raspolaže svom dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva te je osporio pravni interes za podnošenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, jer istom tužitelj ne može postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onog koji je već ostvaren, s obzirom da je provedbom konverzije u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potroškom kreditiranju tužitelj ostvario svoju pravnu zaštitu. Naime, konverzijom je tužitelj izjednačen s korisnicima kredita u EUR čime je konačno i trajno riješen problem kredita s valutnom klauzulom u CHF. Podredno je istaknuo prigovor zastare jer je od dana stjecanja do dana podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok. Osporio je pravo tužitelja na povrat bilo kakvih iznosa s obzirom na provedenu konverziju ugovora jer je osnovni ugovor u cijelosti zamijenjen novim ugovorom prilikom sklapanja Aneksa o konverziji, pa je osnovi ugovor prestao postojati i više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, pa se ne mogu utvrđivati ništetnima. Tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja suda iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojima je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to zato što među strankama ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama iz tog postupka. Nadalje, tuženik je istaknuo da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno Zakonom o obveznim odnosima te da se radi o odredbi o predmetu ugovora koja je uočljiva, jasna i razumljiva, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da bi se ocjenjivala poštenost te ugovorne odredbe. Tvrdi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i da ista ne uzrokuje pravnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača, te da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a dodao je i da tuženik u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanje tečaja kune prema CHF. Osporio je i da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna jer niti ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno te se i ovom slučaju radilo o jasnoj, uočljivoj i razumljivoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo i koja nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s tim da se tuženik prilikom promjene kamatnih stopa vodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovorne kamatne. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016- 2484/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. listopada 2006. (dalje: Ugovor), izvadak iz zemljišne knjige, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619 od 11. srpnja 2016., e-mail korespondenciju, članak Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu, mišljenje Vlade Republike Hrvatske - prijedlog, brošure i letke, novinske članke, Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, Random walk model kretanja tečaja, povijesno kretanje EUR/CHF, mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27. travnja 2017., Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima, Opće uvjete za poslovanje s građanima, Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2484/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2016. (dalje: Aneks), solemnizaciju, dopis od 22. srpnja 2019. Raskid ugovora o kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope, zahtjev za kredit, izračun konverzije, obavijest o provedenoj konverziji, kreditni kalkulator, izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku, otplatni plan, Aneks br. 2. uz Ugovor o kreditu broj 016-2484/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. veljače 2013. (dalje: Aneks br. 2), Aneks br. 3 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu broj 016-2484/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. kolovoza 2013. (dalje: Aneks br. 3), Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 016- 2484/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. ožujka 2010. (dalje: Aneks br. 1), uvid u osobne podatke, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt- 7/2555-2 od 9. ožujka 2007., uvjerenje o prebivalištu, rodni list, vjenčani list, presliku putovnice i osobne iskaznice, izvadak iz sudskog registara, specifikaciju uplata, izračun efektne kamatne stope za kredite i građanstvo, izjavu svjedoka ALB, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o., koji se i dopunski očitovao i koji je i saslušan te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u točki I-V izreke.

5. Među strankama nije sporno da su 20. listopada 2006. sklopile Ugovor, kojim je prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 195.300,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a nije sporno, te proizlazi iz sadržaja Ugovora, niti da se istim tužitelj obvezao otplatiti kredit u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 918,93 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (čl. 4. st. 3.). Nadalje, nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje, te koja je promjenjiva sukladno jednostranoj Odluci o kamatnim stopama tuženika, što i proizlazi iz čl. 6. Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je tužitelj potpisom Ugovora prihvatio pisane obavijesti banke o visi ni kamatne stope i visinu anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu. S obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigao radi rješenja stambenog pitanja, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), što tuženik niti ne osporava. Nije sporno niti da su stranke sklopile dana 25. siječnja 2016. Aneks Ugovoru kojim je izvršena konverzija istog u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Aneksa, u kojem je navedeno i da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan preostala glavnica utvrđena u iznosu od 115.317,87 EUR te je u istom utvrđeno da iznos preplate obveze tužitelja iznosi 2.292,11 kn, kao i da će se isti koristiti za namirenje budućih anuiteta do 50%, dok se ne iskoristi. Nije sporno niti da su prethodno sklopljeni i Aneks br. 1., br. 2. i br. 3., koji se odnose na moratorij na otplatu kredita i kamate za vrijeme moratorija te rok povrata kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja istih.

6. Sporno je jesu li odredbe predmetnog Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, kao i može li se tužitelj pozivati na utvrđenja suda iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača vođenog kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, a sporno je i s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara.

7. Tužitelj je iskazao i da se za kredit s valutnom klauzulom u CHF odlučio, iako je htio podići kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR, jer mu je njegova osobna bankarica rekla da željeni iznos ne može ostvariti kreditom s valutnom klauzulom u EUR, već samo kreditom s valutnom klauzulom u CHF. Njegovo financijsko znanje je tada bilo prilično skromno te je imao povjerenja u osobnu bankaricu kada mu je predložila takvu vrstu kredita, a pritom mu je rekla da se radi o stabilnoj valuti i da se svjetska ekonomija oslanja na tu valutu. Nije mu bilo poznato tada, a niti mu je to rečeno, da HNB je štitio tada tečaj kune u odnosu na EUR, za razliku od valute CHF. Glede kamatne stope, bilo mu je jasno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi te mu se to činilo skroz u redu u tom otplatnom planu, međutim, nitko mu nije objasnio kako će se ta kamatna stopa mijenjati niti vezano uz koje parametre. Iskazao je i da se radilo o tipskom ugovoru, koji je dobio na potpis unaprijed popunjen na obrascu te koji je pročitao i ništa mu nije izgledalo neprihvatljivo. Početna rata je bila oko 3.000,00 kn, a u najgorem razdoblju je narasla na 7.000,00 kn te kada se ponudila mogućnost sklapanja ugovora o konverziji, prihvatio je tu mogućnost jer je bio na rubu egzistencije. Međutim, niti tu nije bilo pregovora, već je tuženik sačinio izračun koji je on prihvatio. Isključivi razlog zašto je prihvatio aneks ugovora o konverziji bio je egzistencijalne prirode, a u tom trenutku nije mislio da bi se odrekao bilo kakvih eventualnih potraživanja prema banci na osnovu predmetnog ugovora, s tim da je kroz medije shvatio da se radi o privremenom rješenju. Rata mu se smanjila sklapanjem aneksa ugovora, a nekoliko godina nakon sklapanja aneksa predmetni kredit je otplatio podizanjem novog kredita.

8. Među strankama nije sporno ni da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P- 1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je obveza vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za navedena utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužitelja sud utvrdio da su mu u banci, kao jedini moguć, s obzirom na potrebni iznos kredita, ponudili upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bio upozoren na rizike takve ugovorne odredbe, već mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti, niti je upoznat s parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Pritom je za dodati i da je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje HL, koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora s tužiteljem, dok je sud odbio prijedlog za saslušanje svjedokinje ALB jer ista nesporno nije sudjelovala u sklapanju Ugovora i nema neposrednih saznanja o tome je li bilo pojedinačnog pregovaranja i o informacijama koje je tužitelj dobio prilikom njegovog sklapanja. Glede pisane izjave iste, sud je nije posebice ocjenjivao, jer se svjedoci saslušavaju pred sudom, a značaj dokaza, sukladno odredbama ZPP, nemaju njihove pisane izjave. Za dodati je i da okolnost da se u nekim člancima u medijima objavljenima i prije sklapanja predmetnog Ugovora propitivala sigurnost kredita s valutnom klauzulom u CHF, na što se poziva tuženik dostavljajući takve članke, nije od utjecaja na navedena utvrđenja suda, jer to ne znači da je tužitelj morao biti upoznat sa sadržajem takvih članaka, a osim toga, mogao je i unatoč njima, povjerovati svom osobnom bankaru, kada mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao siguran te su te okolnosti razmatrane u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a u ovom postupku tuženik može samo dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama i da je tužitelj upozoren od strane tuženika na sve rizike i informiran o bitnim parametrima, što samo po sebi ne može dokazati postojanje brošura o kreditima u kojima se govori o općenitim rizicima valutne klauzule i analizira kretanje tečaja CHF i EUR u prethodnoj godini.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je obveza tužitelja na povrat kredita vezana uz valutu CHF, nepoštene i kao takve ništetne, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, iste se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, uključujući i ostvarene koristi. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po promijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na početnu kamatnu stopu i razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja na dan isplate kredita.

16. Nadalje, iako je sklapanjem Aneksa neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj, iako mu je priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom ameksu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (H protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena obveza tužitelja na povrat kredita uz primjenu valutne klauzule i to obračunom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, sadržane u čl. 4. st. 3., kao i odredbe o promjeni kamatne stope sukladno Odluci tuženika, sadržane u čl. 6. st. 2., kao i u čl. 6. st. 3. kojim se tužitelj unaprijed suglasio s pisanom obavijesti banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, na temelju pisane obavijesti banke. Pritom je za dodati i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to propisuje odredba čl. 328. ZOO. Još je za dodati i da je sud odbio prijedlog tužitelja za prekid postupka do konačnog zauzimanja stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravima potrošača u konvertiranim ugovorima, jer to nije razlog iz čl. 12. ZPP zbog koje bi sud mogao odrediti prekid postupka (ne radi se o prethodnom pitanju).

18. S obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi i da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj sklapanjem Aneksa obeštećen do dana konverzije Ugovora, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju naveo da je ugovoreni iznos od 195.300,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 904.239,00 kn, odnosno 120.013,14 EUR. Utvrdio je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 13.870,28 CHF, odnosno 8.523,40 EUR (pozitivni iznosi razlika), a utvrdio je i da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do izračuna konverzije, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 11.415,54 EUR (pozitivni iznosi razlika). Mišljenja je i da, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., te nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 29.253,31 EUR, od čega se na glavnicu odnosi iznos od 19.938,94 EUR, a iznos od 9.314,37 EUR na dospjele nepodmirene zatezne kamate do tog dana. Vještak je naveo i da su sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije, pa tako i preplata, uzete u obzir prilikom izračuna konverzije predmetnog kredita, odnosno utvrdio je da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe ZID ZPK/15 koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uz napomenu da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/2022 i 88/2022) uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

20. Očitujući se na primjedbe stranaka, vještak je u pisanoj dopuni nalaza naveo, a u odnosu na primjedbu tuženika da je za pojedine uplate koristio pogrešan datum plaćanja, da je zatražio od tuženika za potrebu izrade dopune nalaza knjigovodstvenu prometnu karticu te je sukladno podacima iz iste izvršio novi izračun, odnosno dopunio svoj nalaz navodeći da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 13.870,28 CHF, odnosno 8.523,40 EUR, a utvrdio je i da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do izračuna konverzije koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 11.302,09 EUR. Nadalje, utvrdio je da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove, odnosno uz primjenu početne kamatne stope i početnog tečaja, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 29.090,67 EUR, od čega se na glavnicu odnosi iznos od 19.825,49 EUR, a na zatezne kamate iznos od 9.265,18 EUR. Utvrdio je i da bi u tom slučaju (primjene početne kamatne stope i početnog tečaja) preostala glavnica na dan konverzije iznosila manje nego što je to tuženik priznao tužitelju u Aneksu i to za iznos od 10.276,20 EUR. Naveo je i da u slučaju primjene prosječne kamatne stope na kunske kredite (koju tuženik smatra da bi trebalo primijeniti) manje plaćeni iznos (pozitivni i negativni, prebijeno) do dana konverzije po obje osnove iznos ukupno 13.030,10 EUR, dok razlika obveza (ako se promatraju iznosi koje je tužitelj više platio) iznosi ukupno 3.946,53.

21. U usmenom obrazloženju svojih utvrđenja, vještak je naveo da je nalaz i mišljenje sačinio u skladu s određenim zadatkom vještačenja te da je u dopuni nalaza na prijedlog tužitelja izračunao i razliku zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije, a sukladno prijedlogu tuženika dao i varijantu izračuna preplate primjenom prosječne kamatne stope koja se primjenjivala na kunske kredite. Dodao je i da su ostali prigovori tuženika pravne prirode, pa se o njima ne može očitovati.

22. Nalaz i mišljenje vještaka te njegovu dopunu sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke. Nadalje, nalaz je dan sukladno zadatku vještačenja, a primjedbe tuženika, koji prigovara da je sud pogrešno odredio zadatak vještačenja i da bi trebalo primijeniti kamatnu stopu koja se primjenjivala na kunske kredite, su prigovori pravne prirode koji se ne odnose na izračun vještak (jedini računski prigovor vještak je otklonio u dopuni nalaza, dajući novi izračun na temelju podataka o uplatama iz pribavljene knjigovodstvene prometne kartice), s tim da je vještak u dopuni dao i izračun primjenom te kamatne stope, međutim, taj dio nalaza sud nije uzeo u obzir niti posebice ocjenjivao, jer u slučaju ništetnosti neke ugovorne odredbe nema mjesta nadomještanju iste nekom drugom, što bi bilo u slučaju da se primjeni kamatna stopa koja se primjenjivala na kunske kredite, već se uzima kao da te ništene odredbe nije ni bilo, pa je za izračun preplate obveze tužitelja mjerodavna početno ugovorna kamatna stopa.

23. Zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 14. lipnja 2014., a u dijelu utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti ovih odredbi petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe (14. lipanj 2019.) nije protekao.

24. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu u skladu s utvrđenjima vještaka iz dopunskog nalaza i mišljenja, potražujući iznos od 29.090,67 EUR, koji predstavlja razliku utvrđene preplate pojedinačnih anuiteta po osnovi ništetnosti obje sporne odredbe, s obračunatim zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do dana konverzije, uz umanjenje za preplatu obveze koja je tužitelju priznata prilikom konverzije, što je ispravno jer korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, jer u tom dijelu nisu obeštećeni. Isto tako nisu obeštećeni niti u slučaju ako im je manje priznata preostala glavnica po kreditu, u odnosu na onu koja im je trebala biti priznata po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, jer to predstavlja korist koju je tuženik ostvario zbog ništetnih odredbi. Pritom je za dodati da nema osnove za uračunavanje tzv. negativnih razlika, jer odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanje po tužitelju preplaćeni iznosi, a osim toga, za iste tuženik nije niti istaknuo prigovor prijeboja niti postavio protutužbeni zahtjev. Tužitelj je, konačno postavljajući tužbeni zahtjev zatražio i na ime razlike glavnice isplatu iznosa utvrđenog po vještaku od 10.276,20 EUR, čime je povisio tužbeni zahtjev, a time i preinačio tužbu, koju preinaku je sud dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP, jer smatra da se radi o preinaci svrsishodnoj za konačno rješenje odnosa među strankama, do koje je došlo bez krivnje tužitelja. Naime, do provođenja vještačenja, odnosno dopune nalaza i mišljenja tužitelj nije mogao znati za koji ukupno iznos nije obeštećen, odnosno koji iznos je tuženik stekao i za koji ostvario korist temeljem ništetnih odredbi, s napomenom da niti u ovom dijelu nije došlo do zastare tražbine tužitelja jer se radi o tzv. nepravoj preinaci (usklađivanju tužbenog zahtjeva s rezultatima vještačenja).

25. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj po osnovi ništetnih odredbi o pronjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu do dana konverzije Ugovora, te je utvrđeno da uz obračunate zatezne kamate na pojedine preplaćene anuitete do dana konverzije i uračunavanje utvrđene preplate prilikom konverzije primjenom čl. 172. ZOO (kamate, pa glavnica) utvrđeno da se radi o preplati u iznosu od 29.090,67 EUR, te je utvrđeno i da je tuženik prilikom konverzije ostvario korist zbog ništetnosti iste odredbe, jer je tužitelju utvrdio preostalu glavnicu u većem iznosu nego što je trebao primjenom početnog tečaja CHF i početne kamatne stope, a razlika iznosi 10.276,20 EUR, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, tužitelju su isti iznosi i dosuđeni. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za dodati je i da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužitelju pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, i tek priznavanjem iste se tužitelj dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Nadalje, niti navedena tražbina nije zastarjela, imajući u vidu da je pitanje ništenosti odredbi po osnovi kojih je obveza tužitelja preplaćena, odnosno izvršeno umanjenje glavnice, konačno pravomoćno riješeno tek odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok i za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe, kojom je zatraženo obeštećenje zbog ništetnih odredbi, što uključuje i korist koju je tuženik ostvario na štetu tužitelja priznavanjem manjeg iznosa preostale glavnice pri konverziji Ugovora u eurski kredit, od onog koji mu je trebao biti priznat s obzirom na ništetnost tih odredbi, nije protekao, pa neosnovano tuženik smatra da zastarni rok za ovaj dio teče tek od specificiranja tužbenog zahtjeva u podnesku od 17. listopada 2024., kojim je visina tužbenog zahtjeva u tom dijelu usklađena s konačnim utvrđenjima vještaka, budući je isti prekinut podnošenjem tužbe.

26. Tužitelju pripada pravo i na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja, odnosno ostvarivanja koristi, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, odnosno naknadi za ostvarenu korist i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o načinu promjene kamatne stope i svim parametrima o kojima to ovisi, kao i o svim rizicima predmetne valutne klauzule, te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, odnosno na razliku glavnice od dana konverzije, kada je tuženik ostvario tu korist. Kako su priznatom preplatom podmirene djelomice zatezne kamate do dana konverzije na glavnicu (pojedine preplaćena anuitete) tužitelju su, kako je to i zatraženo, dosuđene zatezne kamate tekuće na iznos glavnice od 19.825,49 EUR od dana konverzije, tj. 1. listopada 2015. do isplate. Međutim, na ostatak iznosa obračunatih zateznih kamata od 9.265,18 EUR tužitelju ne pripada pravo na zatezne kamate, koje je zatražio s tijekom od 1. listopada 2015. do isplate, i to stoga što, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO, na neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate. Iznimka je kada je glavno potraživanje podmireno, što konkretno nije slučaj, jer se tek tada zatezne kamate osamostaljuju i na njih može potraživati zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za njenu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO). Slijedom navedenog, u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno kao pod točkom VI izreke.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, a troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje, s tim da tužbeni zahtjev u tužbi nije bio određen (zbog stupnjevite tužbe), te da je tužitelj isti određeno postavio u podnesku od 17. ožujka 2022., odnosno po primitku tražene dokumentacije, potražujući isplatu iznosa od 300.000,00 kn (39.816,34 EUR), koji zahtjev je snižen u podnesku od 26. kolovoza 2024. na iznos od 29.253,31 EUR, pa je taj iznos (29.253,31 EUR) mjerodavna vrijednost predmeta spora za sve radnje od podnošenja tužbe do podneska od 17. listopada 2024., a od tog podneska pa nadalje je mjerodavna vrijednost predmeta spora u iznosu od 39.366,87 EUR.

28. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (250 bodova), trošak sastava podnesaka od 18. studenog 2019., 16. siječnja 2020., 15. prosinca 2020. i 17. ožujka 2022., sve po Tbr. 8. toč. 1 (4x250 bodova), trošak sastava podnesaka od 21. svibnja 2024., 26. kolovoza 2024. i 17. listopada 2024. po Tbr. 8. toč. 3 (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 1. veljače 2022., 1. prosinca 2022., 6. veljače 2024. i 9. rujna 2024. (4x250 bodova), kao i na ročištima od 28. siječnja 2025. i 15. siječnja 2026. (2x500 bodova), sve po Tbr. 9. toč. 1., trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 1.750,00 EUR te trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 796,34 EUR. Nije mu priznat trošak pristojbe na tužbu, jer tužitelj nije dokazao da je isti učinjen, a za naplatu iste prisilnim putem je nastupila zastara, sukladno čl. 8. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23).

29. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 9.796,34 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

30. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika