REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2468/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sutkinji Ivi Ivanišević Mostovac u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Petru Petriniću, odvjetniku u Rijeci protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, radi proglašenja ovrhe nedopuštene, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene u prisutnosti punomoćnika stranaka, 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se ovrha na temelju pravomoćne/ovršne presude P-180/09 donesene 10. srpnja 2009. od strane Općinskog suda u Rijeci nedopuštena.

II. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 10. veljače 2026. do isplate prema stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 19. rujna 2023. zaprimio obavijest Financijske agencije da je 12. rujna 2023. zaprimila osnovu za plaćanje iz članka 3. st. 1., toč 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („NN“ br. 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020) kojom je sukladno odredbi članka 209. st. 1. Ovršnog zakona („NN“ br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022) zatražena naplata novčane tražbine na teret računa i novčanih sredstava tužitelja, a koja osnova za plaćanje je evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje. Iz Zahtjeva za izravnu naplatu koju je podnio tuženik proizlazi kako je osnova za naplatu novčane tražbine presuda Općinskog suda u Rijeci, P-180/09 od 10. srpnja 2009. Tužitelj da je 2. srpnja 2020. zaprimio rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Sp-187/2020 kojim se otvara i zaključuje jednostavni postupak stečaja nad imovinom potrošača, ovdje tužitelja, a kojim se tužitelj oslobađa preostalih obveza u odnosu na sve njegove vjerovnike, uključivši i tuženika. Stoga ovu tužbu da podnosi iz razloga što je predmetna tražbina u zastari te temeljem činjenice da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak nad imovinom potrošača temeljem kojega se ovršenik, u svojstvu potrošača, oslobađa preostalih obveza prema vjerovnicima, uključivo i tuženiku. Ističe kako nije dopušteno da prijedlog ovrhovoditelja, ovdje tuženika Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („NN“ br. 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020) prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz očevidnika, ponovo navedeno rješenje o ovrsi (odnosno presudu temeljem koje je isto doneseno) upiše u očevidnik i nastavi postupati po istome kao da stečaj potrošača nije proveden. Poziva se na čl. 43. a Zakona o stečaju potrošača („NN“ br. 100/2015, 67/2018, 36/2022) kojim je propisano da od dana primitka pravomoćnog rješenja o oslobođenju od preostalih obveza, Financijska agencija trajno prestaje izvršavati osnove plaćanja temeljem kojih je zadužena osoba nad kojom je otvoren i proveden stečaj potrošača. U slučaju da Financijska agencija zaprimi osnovu za plaćanje obveze od koje je osoba nad kojom je proveden stečaj potrošača zadužen, predmetnu osnovu dužna je vratiti podnositelju uz obrazloženje. Slijedom navedenog tužitelj da je 16. listopada 2023. podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenom, a nakon čega je od strane nadležnog suda upućen u parnicu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava sve navode iz tužbe kao netočne i neutemeljene. Tuženik ističe da tužitelj nije oslobođen od obveze u odnosu na osnovu P-180/09. Naime člankom 79. a Zakona o stečaju potrošača propisano je da ako je isti vjerovnik na temelju iste ovršne isprave zatražio više djelomičnih namirenja tako da je u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje upisano više osnova za plaćanje, svaka upisana osnova za plaćanje se smatra samostalnom tražbinom vjerovnika. Navedeno znači da činjenica što je tužitelj oslobođen obveza iz osnove za plaćanje posl. broj Ovr- 4296/17 ne znači da je automatski oslobođen obveze iz osnove P-180/09, ukoliko u stečajnom rješenju ta osnova nije decidirano navedena. Tome u prilog da govori i stav sadržan u odluci Vrhovnog suda RH posl. broj Revd-1969/23. Nadalje, tuženik ističe da je pogrešan i tužiteljev prigovor zastare potraživanja prvenstveno iz razloga što je sam tužitelj prekinuo tijek (i nastup) zastare posljednjom uplatom od 21. kolovoza 2017. Podredno, nesporno je da je pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. brojem P-180/09 vođen parnični postupak po tužbi ovdje tuženika protiv solidarnih tuženika ER i UR, a koji postupak je okončan pravomoćnom i ovršnom presudom dana 10. srpnja 2009. Kako tužitelj nije postupio po citiranoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi, tuženik je temeljem iste, u zakonskom roku pokrenuo ovršne postupke te i time prekinuo tijek (i nastup) zastare. Člankom 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida svakom radnjom ovrhovoditelja, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prvi ovršni postupak temeljem pravomoćne i ovršne presude P-180/09 pokrenut je prijedlogom za ovrhu podnesenim 15. siječnja 2010. te je Općinski sud u Rijeci donio rješenje o ovrsi posl. broj Ovr-97/10 dana 28. siječnja 2010. Kako je navedeni ovršni postupak bilo nemoguće provesti, tuženik je podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe dana 21. lipnja 2012. te je Općinski sud u Rijeci donio rješenje o ovrsi posl. broj Ovr- 5129/12 dana 07.prosinca 2012. po kojem rješenju je ovrha djelomično naplaćena. Posljednja uplata po citiranom rješenju bila je dana 20.srpnja 2015. Isto tako, tuženik je podnio prijedlog za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja koje rješenje je Općinski sud u Požegi posl. broj Ovr-81/17 donio dana 10. ožujka 2017. Ovrha određena pod posl. brojem Ovr-97/10 obustavljena je rješenjem od 01. lipnja 2017. i to iz razloga nemogućnosti provedbe ovrhe, odnosno iz razloga koji ne leže na strani tuženika. Nakon toga tuženik je ponovno podnio prijedlog za ovrhu dana 04. srpnja 2017. te je Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji donijela rješenje o ovrsi posl. broj Ovr-4296/17 dana 17. srpnja 2017. Po tom rješenju bila je uplata s računa tužitelja na račun tuženika dana 21. kolovoza 2017. Obzirom na sve navedeno, više nego očito je da zastara nije nastupila, čak štoviše, nije ni počela teći. Pravilnom primjenom materijalnog prava zastara počinje teći ispočetka, prvenstveno od dana pravomoćnosti rješenja o obustavi ovršnog postupka. Obzirom da ovršni postupak nije niti okončan, odnosno obustavljen, prekid zastare kontinuirano traje od prvog ovršnog prijedloga, slijedom čega zastara nije mogla nastupiti kada vrijeme potrebno za nastup zastare niti ne teče. Tome u prilog da govori i sudska odluka, posl. broj Rev-943/17 od 10. svibnja 2017.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u obavijest FINE sa zahtjevom za izravnu naplatu od 12.9.2023. (list 5-10 spisa), rješenje ovoga suda posl. br. Sp- 187/2020-6 od 2. srpnja 2020. (list 11-14 spisa), prijedlog radi proglašenja pljenidbe i šprijenosa nedopuštenim (list 15-17 spisa), potvrdu o primitku prijedloga za odgodu ovrhe (list 19-20 spisa), izvještaj o naplati regresa u periodu 1.8.2017. do 31.8.2017. (list 30 spisa), prijedlog za ovrhu od 3.12.2009. (list 31-33 spisa), rješenje ovog suda posl. br. Ovr-5129/2012 od 1.6.2017. (list 34 spisa), prijedlog za promjenu sredstava i predmeta ovrhe od 21.6.2012. (list 35-37 spisa), rješenje ovoga suda posl. br. Ovr- 5129/12 od 7.12.2012. (list 38 spisa), prijedlog za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 8.3.2017. (list 39-41 spisa), prijedlog za ovrhu pljenidbom novčanim sredstvima ovršenika po računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama od 4.7.2017. (list 42-44 spisa), rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-4296/2017 od 17.7.2017. (list 45 spisa), te je izvršen uvid u spise Općinskog suda u Požegi, posl. br. Ovr-81/2017, Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-4296/2017 i Ovr-5129/12 (ranije Ovr-97/10).

4. Nakon ocjene dokaza u smislu čl. 8. („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava provedenih putem Financijske agencije na temelju osnove za plaćanje – pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 180/09 od 10. srpnja 2009. godine, a po zahtjevu tuženika.

5.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je predmetna tražbina obuhvaćena učinkom pravomoćno zaključenog jednostavnog postupka stečaja potrošača, u kojem je oslobođen preostalih obveza prema svim vjerovnicima, uključujući tuženika, kao i na prigovoru zastare tražbine.

5.2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj nije oslobođen obveze po osnovi za plaćanje koja se temelji na presudi P- 180/09, već isključivo po osnovi Ovr-4296/17, pozivajući se na odredbu članka 79.a Zakona o stečaju potrošača te na odluku Vrhovnog suda RH Revd-1969/23. Nadalje, tuženik osporava i prigovor zastare, ističući da je tijek zastare višekratno prekidan pokretanjem ovršnih postupaka i djelomičnim namirenjima tražbine.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio:

– da je presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-180/09 od 10. srpnja 2009., pravomoćna 13. kolovoza 2009. (list 3-5 spisa Ovr-4296/2017) tuženiku dosuđena novčana tražbina prema tužitelju u iznosu od 17.102,99 kn zajedno sa zateznim kamatama i prouzročenim parničnim troškom (solidarno sa tamo tuženicom UR);

– da je tuženik temeljem navedene presude P-180/09 od 10. srpnja 2009. podnio prijedlog za ovrhu 15. siječnja 2010. Općinskom sudu u Rijeci u predmetu Ovr- 97/2010. Ovaj postupak je obustavljen rješenjem suda od 1. lipnja 2017., posl. br. Ovr- 5129/2012, a nakon što je FINA obavijestila sud da je osnova za plaćanje evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje budući da na računu ovršenika nema dovoljno novčanih sredstava te je osnova samo djelomično naplaćena. Rješenje o obustavi je postalo pravomoćno 21. lipnja 2017.;

- da je tuženik pred Općinskim sudom u Požegi (spis Ovr-81/17) podnio 8. ožujka 2017. prijedlog za osiguranje novčane tražbine prislinim zasnivanjem založnog prava na nekretnini temeljem navedene presude P-180/09 u iznosu od 17.102,99 kn zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Sud je donio rješenje o osiguranju 10. ožujka 2017.;

- da je tuženik 13. srpnja 2017. podnio Općinskom sudu u Rijeci prijedlog za ovrhu pljenidbom na novčanim sredstvima tužitelja po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama radi namirenja iznosa od 17.102,99 kn zajedno sa kamatama temeljem pravomoćne presude zbog ogluhe posl. br. P-180/09 (spis Ovr- 4296/2017). Sud je 17. srpnja 2017. donio rješenje o ovrsi koje je postalo pravomoćno 22. siječnja 2018.

– da je nad tužiteljem rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Sp-187/2020 od 2. srpnja 2020. otvoren i zaključen jednostavni postupak stečaja potrošača (list 11- 14 spisa),

– da je tim rješenjem tužitelj oslobođen preostalih obveza prema vjerovnicima, između kojih i prema ovdje tuženiku po osnovi broj Ovr-4296/17, zaprimljenom 20.7.2017., glavnica 17.102,99 kn, kamata 27.891,33 kn i trošak 1.771,00 kn;

– da je Financijska agencija dana 12. rujna 2023. godine zaprimila novu osnovu za plaćanje koja se temelji na presudi P-180/09 (list 5-10 spisa).

7. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja istaknuti kako sukladno čl. 233. st.1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Presuda zbog ogluhe posl. br. P-180/09 postala je pravomoćna 13. kolovoza 2009., što znači da je zastara počela teći 14. kolovoza 2009.

7.1. Sukladno čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prvi prijedlog za ovrhu tuženik je podnio 15. siječnja 2010. čime je zastara prekinuta, a počela je ponovno teći pravomoćnošću rješenja o obustavi ovrhe 21. lipnja 2017. Budući da je dana 13. srpnja 2017. tuženik podnio novi prijedlog za ovrhu (postupak Ovr-4296/17) to je razvidno kako predmetna tražbina tuženika iz postupka P-180/09 nije u zastari.

8. Nadalje, odredbom članka 43.a st.4. Zakon o stečaju potrošača ("Narodne novine" br. 100/15., 67/18. i 36/22) propisano je da od dana primitka pravomoćnog rješenja o oslobođenju od preostalih obveza Financijska agencija trajno prestaje izvršavati osnove za plaćanje iz stavka 1. ovoga članka. U slučaju zaprimanja osnove za plaćanje koja je izdana odnosno donesena prije otvaranja postupka stečaja potrošača i zaprimanja osnove za plaćanje za koju je potrošač oslobođen preostalih obveza, Financijska agencija iste vraća podnositelju uz obrazloženje.

8.1 U konkretnom slučaju, predmetna tražbina tuženika proizlazi iz pravomoćne presude P-180/2019 odnosno tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka stečaja potrošača te je postojala u trenutku donošenja rješenja o oslobođenju od preostalih obveza. S obzirom da je temelj osnove za plaćanje Ovr-4296/17, koji se navodi u rješenju ovoga Suda Sp-187/2020 od 2. srpnja 2020., upravo pravomoćna presuda P—180/2019 i tražbina utvrđena u tom postupku, mišljenje je ovoga suda da je riječ o tražbini koja je obuhvaćena učinkom stečaja potrošača.

8.2. U tom smislu, neosnovan je prigovor tuženika da oslobođenje od obveza djeluje isključivo u odnosu na pojedinačno navedenu osnovu za plaćanje (Ovr-4296/17), a ne i u odnosu na presudu P-180/09. Naime, oslobođenje od preostalih obveza u smislu Zakona o stečaju potrošača odnosi se na obveze temeljem kojih je nastala osnova za plaćanje, a ne isključivo na tehničku oznaku pojedine osnove za plaćanje u Očevidniku Financijske agencije.

8.3. Nadalje, neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu članka 79.a st.8. Zakona o stečaju potrošača, prema kojoj se svaka osnova za plaćanje upisana u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje smatra samostalnom tražbinom vjerovnika. Navedeno iz razloga što se predmetna odredba ne može tumačiti izolirano, već isključivo u vezi s cjelokupnim sustavom Zakona o stečaju potrošača, osobito s odredbama koje uređuju oslobođenje potrošača od preostalih obveza (čl. 43. i 43.a ZSP). Članak 79.a ZSP ima za cilj tehničko i operativno uređenje postupanja Financijske agencije u situacijama kada isti vjerovnik, temeljem iste ovršne isprave, podnese više osnova za plaćanje radi djelomičnih namirenja. Tom se odredbom osigurava transparentnost i pravilno vođenje Očevidnika te sprječava preklapanje ili brisanje osnova u fazi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Međutim, navedena norma ne uređuje materijalnopravni opseg oslobođenja od obveza, niti može imati za posljedicu da se učinak oslobođenja potrošača od preostalih obveza fragmentira prema pojedinim osnovama za plaćanje koje proizlaze iz iste tražbine odnosno istog pravnog odnosa. Suprotno tumačenje, kakvo zastupa tuženik, dovelo bi do situacije u kojoj bi vjerovnik, tehničkim umnažanjem osnova za plaćanje iz iste ovršne isprave, mogao zaobići temeljni učinak stečaja potrošača, što bi bilo protivno i svrsi i prisilnoj naravi Zakona o stečaju potrošača. Tumačenje prema kojem se oslobođenje odnosi samo na one osnove za plaćanje koje su numerički označene u rješenju o stečaju potrošača, a ne na sam dug kao takav, potpuno bi negiralo institut stečaja potrošača, jer bi vjerovnici mogli nastaviti prisilnu naplatu pozivanjem na druge osnove koje proizlaze iz istog pravnog odnosa. Takvo tumačenje bilo bi protivno načelu socijalne funkcije stečaja potrošača, ali i načelu pravne sigurnosti, jer bi potrošač, unatoč pravomoćnom oslobođenju od obveza, ostao trajno izložen ovrhama po istom dugu.

8.4. U tom smislu posebno se ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. studenoga 2019. godine (Su-IV-245/2019- 3), prema kojem „nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.“

8.5. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je izravna naplata tražbine tuženika putem Financijske agencije nakon pravomoćno provedenog stečaja potrošača nedopuštena. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude.

9. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. i 155. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud je tužitelju, sukladno podnesenom troškovniku, priznao trošak sastava prijedloga radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim od 16.10.2023. (Tbr. 8/1), tužbe od 9.11.2023. (Tbr. 7/1), te pristupa na ročišta 16.5.2025. i 4.11.2025. (Tbr. 9/1), svaku radnju u iznosu od 200,00 € sve uvećano za pripadajući PDV (200,00 €). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 10. veljače 2026.

Sutkinja

Iva Ivanišević Mostovac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave rješenja, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja putem eKomunikacije uz nalog za platež pristojbe na presudu

2. pun. tuženika putem eKomunikacije