REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-5705/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika GĆ, odvjetničkog vježbenika i zz punomoćnika tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice iz Zagreba, dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 920424 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 03.11.2006.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita;

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju PĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 150,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.7.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju, PĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 272,13 EUR, u roku od 15 dana."

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5.9.2025. navodi da je dana 3.11.2006. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 920424. Navedenim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 22.335,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naplaćene naknade za obradu kredita te iznos naplaćene naknade sa pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj također potražuje iznos uglavničene zakonske zatezne kamate na glavnicu, sve uz naknadu troška parničnog postupka. Iznosi svoja stajališta vezano uz naplatu potraživane naknade i uglavničenih zakonskih zateznih kamata te se u traženju pravne zaštite poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o zaštiti potrošača te slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov te ističe prigovor zastare. Prigovara visini vrijednosti predmeta spora. Iznosi svoja stajališta vezano uz primjenu potrošačkog prava, zastaru potraživanja te ističe da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, obračun zakonskih zateznih kamata, dopis tuženika od 3.12.2024., podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je ugovor koji je predmet ovog spora zaključio sa tuženikom 2006. godine i da se radilo o ugovoru za kupnju automobila za osobne potrebe u koju svrhu je i korišten. Kredit je zaključen u valuti CHF iz razloga što je to bila jedina mogućnost zaključenja ugovora. Naveo je da ga je u banci dočekao sadržajno pripremljen ugovor od strane banke koji je pročitao i potpisao te da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i svoje ugovorne obveze već je to naprosto tako ponuđeno od strane banke. U banci mu nije pojašnjeno na koje troškove se odnosi naplata te naknade. O ugovoru se nije puno raspravljalo, ugovor je već bio sastavljen i bila je opcija "uzmi ili ostavi". U to vrijeme nije imao obrt, opg niti slično.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja plaćanja jednokratne naknade u visini od 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita, isplata naplaćenih iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 150,17 EUR sa pripadajućom kamatom te na ime obračunate uglavničene zakonske zatezne kamate isplata iznosa od 272,13 EUR, sve uz naknadu troška parničnog postupka.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 3.11.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 920424, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,10% od iznosa kredita te da je tako tužitelju naplaćen iznos od 150,17 EUR dana 8.11.2006.

9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade. Sporno je i to da li tužitelj ima pravo na uglavničenu zakonsku zateznu kamatu na glavnicu u iznosima od 272,13 EUR.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita dok potraživanje uglavničenih obračunatih kamata na glavnicu kao poseban tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. U odnosu na naknadu za obradu kredita valja reći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

14. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita točnije tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora koje se odnose na navedenu naknadu pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se iste sastoje što je dovelo da takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz svih navedenih razloga ugovorne odredbe koje daju pravo tuženiku zaračunavanja predmetnih naknada ništetne odredbe te daju pravo tužitelju potraživanja na ime naknade za obradu kredita iznosa od 150,17 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.7.2025. do plateža (imajući u vidu odredbu čl. 1111 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna (ročište 16.12.2025.), a isto proizlazi i iz potvrde tuženika. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnim naknadama nisu bile jasne niti obrazložene te je tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti. Naprijed navedeno bio je razlog odluke suda kao u toč. I i II izreke ove presude. Kako tužitelj na potraživani iznos navedene naknade potražuje zatezne kamate od dana 1.7.2025. godine sud je vodeći računa o tome da odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva zateznu kamatu dosudio od navedenog datuma unatoč činjenice što je stajališta da postoje uvjeti vezano uz tijek kamata za primjenu odredbe čl. 1115 ZOO- a budući tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem od dana kada je naknada naplaćena točnije 8.11.2006. godine.

15. U odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje iznosa od 272,13 EUR isti zahtjev nije osnovan. Naime, navedeno potraživanje predstavlja uglavničene odnosno prethodno obračunate zatezne kamate na iznos koje tužitelj potražuje u točki 2 tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu odredbu čl. 31 st. 1 ZOO-a tužitelj nema pravo zahtijevati zatezne kamate na zatezne kamate sve dok postoji glavna obveza. U predmetnom slučaju postoji glavna tražbina koju tužitelj potražuje točnije potraživanje naplaćene ulazne naknade. Naime tzv. procesna zatezna kamata na iznos neisplaćene dospjele zatezne kamate ne može se tražiti dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlazi. S obzirom da je kamata sporedna akcesorna tražbina vezana uz glavni dug, ona se osamostaljuje tek nakon isplate glavnice i tek tada se na nju eventualno može zahtijevati tzv. procesna kamata. Navedeno je bio razlog odluke suda kao u toč. III izreke presude.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 4 te je odlučeno kao u toč. IV izreke ove presude.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.