Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog p.p. MU, dipl. iur., radniku kod tužitelja, protiv tuženika t.d. CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, iz Zagreba, V. Jagića 33, zastupanog p.p. Tuliji Zele-Janjanin i dr., odvjetnicama u Rijeci, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 19. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 10. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od: 7.582,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. 11. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, 2.601,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. 7. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 562,50 eur, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 01. prosinca 2023. tužitelj tvrdi da se dana 6.9.2015.g. dogodila prometna nezgoda u Puli, na državnoj cesti broj 500, tunel Učka-Vozilići u naseljenom mjestu Segovija u kojoj da je sudjelovao tužiteljev osiguranik KU kao vozač motocikla reg. oznaka [registarska oznaka] i EU kao vozač automobila reg. oznaka [registarska oznaka], koje vozilo da je u vrijeme predmetnog štetnog događaja bilo osigurano Policom osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika. Za predmetnu prometnu nezgodu u kojoj da je KU , tužiteljev osiguranik zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, odgovoran da je tuženikov osiguranik, EU koji da je pravomoćno kazneno osuđen Presudom Općinskog suda u Puli posl.br.K-391/16-2 od dana 11.7.2016.g. Temeljem odredbi ZOMO proveden da je upravni postupak u kojem da je donijeto Rješenje br.131285 od dana 13.11.2018.g. kojim da je osiguraniku ĆU , priznato pravo na invalidsku mirovinu, budući da mu je zbog predmetne prometne nezgode 100% nastao djelomičan gubitak radne sposobnost, počevši od 27.8.2018.g. Tuženik da je za prethodna obračunska razdoblja do 1.2.2021. podmirio iznose isplaćenih invalidskih mirovina i to 80% isplaćenog iznosa s obzirom na priznatu suodgovornost od 20% tužiteljevog osiguranika. S obzirom na navedeno, tužitelj da u ovom postupku potražuje 80% isplaćenih iznosa invalidske mirovine za obračunsko razdoblje od 1.2.2021.g. do 30.9.2023.g. što da iznosi 7.582,92 eur. Tužitelj kao pravna osoba da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (ex lege) bio obvezan priznati pravo iz mirovinskog osiguranja (pravo na invalidsku mirovinu ) zbog posljedice povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi koja da je po odredbama o mirovinskom osiguranju okarakterizirana kao ozljeda izvan rada za koju da je odgovoran osiguranik tuženika. Šteta da tužitelju nastaje sukcesivno, isplatama invalidske mirovine. Dakle, šteta koja da se ovom tužbom potražuje, za tužitelja da je nastala 1.2.2021.g. Zakon o mirovinskom osiguranju da je stupio na snagu 1.1.2014.g., dok da je ZOOP stupio na snagu 1.1.2006.g., pa da se stoga ima primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretne štete, a to da je ZOMO, jer da je šteta nastala 1.1.2021.g. Dakle, kako da se radi o dva zakona koja da uređuju različitu materiju , po načelu lex posterior derogat legi priori, prednost u primjeni da ima ZOMO. Osim toga da se ima primjenjivati ZOMO, a ne ZOOP, da jest činjenica da se konkretno radi o regresnom zahtjevu iz ZOMO-a, a ne o subrogaciji po ZOOP-u da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28. 09. 2021. koja da navodi: “U ovome predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuje invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.” U ovom postupku predmet spora da je regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete, pa da se osim odredaba ZOMO-a na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji da svojim odredbama predviđa načelo potpune naknade štete, što da znači da oštećenik ima pravo na naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja. Šteta koju da trpi tužitelj specifičan da je vid štete te da, bez obzira kojem se propisu treba dati prednost, visina štete mora odgovarati stvarnoj šteti koju da mirovinsko osiguranje trpi. Odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj da ima zakonsko pravo, da kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja (treća osoba), naknadu štete ostvaruje izravno (actio directa) od osiguravatelja štetnika, slijedom čega da se isto ne može svesti pod čl. 27. ZOOP-a koji da govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Kako da je odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, potpuno da je nejasno kako se može odredba čl. 27. ZOOP-a protumačiti na način suprotno odredbi st. 1. istog članka, odredbi čl. 22. ZOOP-a i odredbi ZOMO-a kojima da je propisana obveza osiguravajućeg društva na naknadu stvarne štete trećima. Takav slučaj da nije s odredbama o naknadi štete na koju da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima po regresnom zahtjevu iz ZOMO-a jer da su iste smislene, jasne i precizne, da se ne protive logičkom zaključivanju, te da se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema da se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja, jer ono što da je zakonodavac mislio to da je i izrekao). Slijedom navedenog, tužitelj je, pozivajući se na čl. 161., 164. st. 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, bio zatražio donošenje presude sljedećeg sadržaja: „Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od: 7.582,92 eura/57.133,51 kn - preračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 euro sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. 11. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu svojem osiguraniku ĆU zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od dana 06.09.2015. godine, a kako da to proizlazi iz rješenja tužitelja br. 131285 od 13.11.2018. godine, da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je prouzročilo prometnu nezgodu, bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti br. 010908556640, da je osiguranik tužitelja KU djelomično odgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 20%, da je tuženik isplaćivao tužitelju invalidsku mirovinu, odnosno da je zadnju isplatu izvršio za obračunsko razdoblje do 31.01.2021. godine. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Predmet tužbenog zahtjeva da je isplata cjelokupnog iznosa isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja za razdoblje od 01. 02.2021. do 30.09.2023. godine. Tuženik ističe da se prema pravnom shvaćanju zauzetom u više sudskih odluka ima primijeniti materijalno pravo i to mjerodavne odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Ako se smatra da je tužitelju nastala šteta danom isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, to da znači da se ima primijeniti čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13,151/14,33/15,93/15,120/16,62/18) kao lex specialis za tužitelja, odnosno mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje da su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio plaćanje svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, odnosno čl. 27. koji da uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika. Na to da ukazuje recentna sudska praksa te da se upućuje na Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-x 388/2018- od 25.08.2020. godine u kojoj da se u bitnome navodi: „…za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine…“. Isti pravni stav iznesen da je i u odluci Vrhovnog suda – Rješenju Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 909/2021-3 od 08.09.2021.: „… Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 05. prosinca 2017. za odluku u ovom pravnom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nezgode. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020 i Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020.“
I aktualno pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH prihvaćeno na sjednici od 09. lipnja 2022. na tragu da je odluka Vrhovnog suda RH i da glasi: „U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.“ Tuženik ne osporava činjenicu da je odredbom čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO propisano da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu ukupne stvarne štete, ali naglašava i ističe da je odredbom čl. 27. ZOOP-a to tužiteljevo pravo reducirano na način da od tuženika kao osiguratelja motornog vozila štetnika ima pravo zahtijevati samo štetu u opsegu i visini koju da propisuje čl. 27. st.3. ZOOP-a: „1. Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. 2. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. 3. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. 4. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.“ Kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji da je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano da je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. U parnici da je nužno provesti financijsko vještačenje da bi se utvrdilo postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, odnosno da li tužitelj trpi štetu sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da iz tuženikova odgovora na tužbu proizlazi da je u označenoj pravnoj stvari sporno pravno pitanje , tj. pitanje primjene ZOMO-a ili ZOOP-a. Tužitelj da je pravnog stajališta da se ima primijeniti ZOMO i to iz razloga koji da se obrazlažu u nastavku. Predmet ovog spora da je regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13…115/18, primjena od 1.1.2014. - dalje u tekstu ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 1.1.2021.g. do 30.9.2023.g., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 1.1.2006. – dalje u tekstu ZOOP). Kod prava subrogacije i prava regresa potražuje da se iz različitih osnova. Kod subrogacije određena prava da prelaze sa jednog subjekta obveznog odnosa na drugi, dakle radi da se o izvedenom pravu, dok da je regres izvorno pravo na naknadu štete. Tužitelj da ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMO-a da predstavljaju poseban propis kojim da je uređena materija naknade štete koju da tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok da ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i da se ne može odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima temeljem odredbi ZMO-a izravno pravo regresa od osiguravajućeg društva što da podrazumijeva i pravo na izravnu tužbu, što da je i ovdje slučaj. Direktni zahtjev odnosno direktna tužba da je pravo treće oštećene osobe kojoj je prouzročena šteta upotrebom motornog vozila da zahtjeva naknadu štete neposredno od osiguravatelja kod kojeg je osoba koja je odgovorna za štetu bila osigurana. Osiguranik osiguravatelja da ima ugovorni odnos sa svojim osiguravateljem temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, dok da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje treća osoba. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štetu nastale trećim osobama da se ugovara kako bi se zaštitile treće oštećene strane. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima svojstvo treće osobe sukladno odredbama čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima kao i sukladno odredbama čl. 23. ZOOP-a. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog invalidnosti nastale kao posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi.
Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a a ne o subrogaciji iz ZOOP-a da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28.9.2021. (prilaže se) koja da navodi: „ U ovom predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuju invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik." Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako da to zahtjeva tuženik, bila da bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Šteta, kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja da nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa da se, u konkretnom slučaju za utvrđivanje osnove i visine štete za tužitelja, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te da su zbog toga s obzirom na razdoblje nastanka štete, odnosno trenutak isplate mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. Odredbom članka 27. stavak 1. do 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05), na koji da se poziva tuženik i koji da je u osnovnom tekstu stupio na snagu 1. lipnja 2006., bilo da je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a st. 2. propisano da je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok da se prema st. 3. razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredba članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZOOP-a (NN 76/2013) koji da je stupio na snagu 1. srpnja 2013., mijenjala da je citirani članak 27. na način da se iza stavka 4. dodaje stavak 5. koji glasi: „ Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje“. Dakle, ta odredba da nije relevantna za rješenje ovog spora, jer da se ne radi o izvršavanju obveze tuženika prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja. Tuženik ukazuje na sudsku praksu različitu od one na koju se poziva tuženik, a prema kojoj u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21) i to odredbe članka 161. st. 2. toč. 1. prema kojima da šteta za tužitelja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; odredbe članka 164. st. 1. prema kojima da se naknada štete zahtjeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo osigurano od odgovornosti za štetu te odredbe članka 164. st. 5. prema kojima da su za utvrđivanje visine štete mjerodavne odredbe ZMO-a. Takvo stajalište da prihvaća Visoki trgovački sud RH u brojnim sudskim odlukama, i to primjerice Pž-5462/2020 od 22. travnja 2022., Pž-1345/2019 od 26.10.2020., Pž-6097/2019 od 30.10.2020.; Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revd 163/2021 od 2.2.2021., Revd 966/2021 od 9.6.2021. (Pž-1345/2019 od 26.10.2020.), Revt 412/2018 od 22.4.2020., Revd 501/2021 od 16.3.2021. i Rev 1664/2016 od 3.6.2020.; Županijski sud u Puli u svojim odlukama Gž-800/2022 od 18.7.2022. i Gž-746/2021 od 14.12.2021.(prilažu da se); Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-451/2020 od 15.7.2020. te Općinski građanski sud u Zagrebu u odlukama P-5671/2020 od 27.5.2022., P-1607/2020 od 28.4.2022. Tužitelj ukazuje i na najnoviju sudsku praksu, primjerice slijedeće odluke: Općinski sud u Varaždinu posl. br.: Pn-101/2021 od 15.7.2022.; Općinski sud u Zlataru P-237/2023 od 20.10.2023.; Županijski sud u Osijeku Gž-2075/2022 od 29.6.2023.; Trgovački sud u Zagrebu P-348/2023 od 2.9.2023. i Visoki trgovački sud RH Pž-786/2022 od 17.8.2023. Tužitelj da posebno ukazuje na Rješenje Vrhovnog suda RH BROJ Revd 1177/2023 od 21.3.2023. kojim da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje: „1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP-a („Narodne novine“ 151/05) „…. uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena. Šteta tužitelju da nastaje sukcesivno, isplatama invalidske mirovine. Dakle, šteta koja se ovom tužbom potražuje, za tužitelja da je nastala 1.1.2021.g. Zakon o mirovinskom osiguranju da je stupio na snagu 1.1.2014.g., dok da je ZOOP stupio na snagu 1.1.2006.g., pa da se stoga ima primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretne štete, a to da je ZOMO jer da je šteta nastala 1.1.2021.g. Dakle, kako da se radi o dva zakona koja da uređuju različitu materiju , po načelu lex posterior derogat legi priori, prednost da u primjeni ima ZOMO. Osim toga da se ima primjenjivati ZOMO, a ne ZOOP , da jest činjenica da se konkretno radi o regresnom zahtjevu iz ZOMO-a, a ne o subrogaciji po ZOOP-u da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28. 09. 2021. koja da navodi: “U ovome predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuje invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.” U ovom postupku predmet spora da je regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete, pa da se osim odredaba ZOMO-a na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji da svojim odredbama predviđa načelo potpune naknade štete, što da znači da oštećenik ima pravo na naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja. Šteta koju da trpi tužitelj specifičan da je vid štete te da bez obzira kojem se propisu treba dati prednost, visina štete mora odgovarati stvarnoj šteti koju da mirovinsko osiguranje trpi. Odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj da ima zakonsko pravo, da kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja (treća osoba), naknadu štete ostvaruje izravno (actio directa) od osiguravatelja štetnika, slijedom čega da se isto ne može svesti pod čl. 27. ZOOP-a koji da govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Kako da je odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, potpuno da je nejasno kako se može odredba čl. 27. ZOOP-a protumačiti na način suprotno odredbi st. 1. istog članka, odredbi čl. 22. ZOOP-a i odredbi ZOMO-a kojima da je propisana obveza osiguravajućeg društva na naknadu stvarne štete trećima. Takav slučaj da nije s odredbama o naknadi štete na koju da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima po regresnom zahtjevu iz ZOMO-a jer da su iste smislene, jasne i precizne, ne protive da se logičkom zaključivanju, te da se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema da se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja, jer da ono što da je zakonodavac mislio to da je i izrekao). Tužitelj da stoga u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva koji da preciziran glasi: „Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od: 7.582,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. 11. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“ Nadalje, tužitelj navodi da u nastavku posebice obrazlaže svoj pravni stav glede primjene materijalnog prava u konkretnoj pravnoj stvari. Pored ranijih navoda, tužitelj navodi da pravo regresa i pravo subrogacije imaju gotovo pa istovjetan sadržaj, a to da je pravo da se potražuje nešto što je isplaćeno, no ne radi da se o sinonimima (istoznačnim pojmovima) jer da se potražuje iz različite pravne osnove. Dok da je regres izvorno pravo na naknadu štete nastalo ispunjavajući zakonsku obvezu, subrogacija da je promjena kojom se jedan element građansko-pravnog odnosa zamjenjuje drugim, s time da se ne mijenja identitet odnosa (izvedeno pravo). Dakle razlikuju da se personalna (mijenja da se subjekt) i realna (mijenja da se objekt) subrogacija. U ovom konkretnom slučaju kao i u drugim identičnim sporovima radi naknade štete na ime isplaćenih mirovinskih davanja temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju da nema promjene u građansko-pravnom odnosu, odnosno da nema subrogacije. U ovim postupcima Zavod da ostvaruje pravo na naknadu štete temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja jer da obveze Zavoda (odnosno umanjenje imovine Zavoda) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu s općim propisima o odgovornosti za štetu. Kada da Zavod tuži osiguratelja štetnika, na što da Zavod ima pravo temeljem čl. 164. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo Zavoda na naknadu štete da se ne izvodi iz prava drugog. Obveza zavoda na isplatu mirovinskih davanja ustanovljena da je rješenjem Zavoda na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno sustavu mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje da se zasniva na obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti (čl. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju). Dakle, Zakon o mirovinskom osiguranju ovo pravo na naknadu štete da definira kao izvorno pravo na naknadu štete jer očito da je da je intencija zakonodavca da Zavod naknadu štete u predmetnim slučajevima prvenstveno ostvaruje od osiguratelja štetnika, a do visine vrijednosti ugovorene svote, a s obzirom na činjenicu da je polica-ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećima osobama obvezno osiguranje, a smisao obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti da je da se vlasnik odnosno ovlašteni korisnik prijevoznog sredstva osigura od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama, a imajući u vidu da je vozilo opasna stvar, koja da po redovnom tijeku stvari dovodi do štetnih posljedica, na taj način štiti da se oštećena osoba, jer da će svoje pravo moći ostvariti i naplatiti od osiguratelja štetnika. Kao protuuslugu osiguravajuća društva da ubiru bogate premije za sklopljene police-ugovore o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosi da se na subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja prema društvu za osiguranje, neprimjenjiva da je na ovaj spor jer da je predmet ovog spora regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a. Stoga da je pogrešno tumačenje tuženika da je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu ZOOP) lex specialis i prema kojemu da HZMO od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između mirovine utvrđene osiguraniku tužitelja rješenjem i invalidske mirovine koja bi mu se odredila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Ovakvo postupanje osiguratelja odnosno tuženika, podržano sa konkretnim odbijajućim sudskim odlukama na zahtjev naknade štete, da dovode do pitanja svrhe sklapanja obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Sklapanjem ugovora o auto osiguranju osiguravatelj da preuzima obvezu osloboditi štetnika od tereta obveze naknade štete trećoj osobi, što da je temeljna obveza osiguratelja prema svom osiguraniku. Obvezno automobilsko osiguranje da štiti pojedinca od štete na osobama i stvarima čime da je ispunjen zahtjev pravičnosti, a to da je da oštećeni dobiju naknadu pretrpljene štete. Stoga da sve EU direktive ističu za temeljni cilj zaštitu oštećenih u cestovnom prometu kod obveznog osiguranja od auto odgovornosti, u tom smislu da su sve države članice uvele i actio directa. Također, kako da je propisano čl. 27. st. 3. ZOOP-a, fiktivna razlika između stvarno isplaćene mirovine i pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu, da nije i niti može biti šteta po općim načelima odštetnog prava. Stoga da je tužitelj mišljenja da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21) prema kojemu da štetu za tužitelja predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (čl.161.st.2.toč.1.), zahtjevom za naknadu štete obuhvaćena da je svota stvarne štete prema isplatama koje da se odnose na određeno razdoblje (čl.161.st.3.), naknada da se zahtijeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo bilo osigurano od odgovornosti za štetu (čl.164.st.1.), a za utvrđivanje visine stvarne štete da su mjerodavne odredbe ovog (ZOMO) zakona (čl.164.st.5.), a takvo stajalište da prihvaća i Visoki trgovački sud RH u brojnim svojim odlukama od kojih da tužitelj prilaže PŽ-5462/2020 od 22. travnja 2022.g. Pž-1345/2019 od 26.10.2020., Pž-6097/2019 od 30.10.2020., ali i Županijski sud u Puli u svojim odlukama posl. br. Gž-800/2022 od 18. srpnja 2022. i Gž-746/2021 od 14. prosinca 2021., kao i VS RH u svojim odlukama Revd 163/2021 od 2. veljače 2021., Revd 966/2021 od 9. lipnja 2021.g., Revt 412/2018 od 22.travnja 2020., Revd 501/2021 od 16. ožujka 2021. i Rev 1664/2016 od 03. lipnja 2020.g., kao i prvostupanjski sud i to Općinski građanski sud u Zagrebu u svojim odlukama posl. br. P-4439/2021 od 12. srpnja 2022.g., P-1607/2020 od 28. travnja 2022.g. U utuženom razdoblju na snazi da je ZOMO iz 2013. godine (NN 157/13) kao posljednji propis te da se sigurno ne može primijeniti ZOOP iz 2005. godine budući da ZOMO niti jednom odredbom ne upućuje na ZOOP već da svojom odredbom 170. isključuje iz primjene i opći propis, Zakon o obveznim odnosima (ZOO) ako je u suprotnosti sa njegovim odredbama. Opće da je pravno načelo da pravna norma donesena kasnije derogira normu koja je donesena ranije ako se radi o pravnom aktu iste snage (u ovom slučaju da se radi o dva pravna akta jednake snage-zakonima) koja da reguliraju isto pitanje, ali na različit način. Izraženo pravnom maksimom Lex posterior derogat legi priori. Tužitelj da nema ništa protiv da osiguravajuća društva ostvaruju profit od sklopljenih polica osiguranja od automobilske odgovornosti, uostalom prema Zakonu o trgovačkim društvima, glavni cilj osnivanja trgovačkog društva da jest stjecanje profita, ali smatra da je potpuno neprihvatljivo i pravno neutemeljeno da se osiguravajuća društva u postupcima za naknadu štete koje Zavod pokreće temeljem pozitivnih odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju stavlja u povoljniji položaj u odnosu na ostala trgovačka društva ili druge fizičke ili pravne osobe u pravnom prometu. Stoga da se tužitelj poziva na ustaljeno pravno shvaćanje koje da potvrđuje mišljenje tužitelja da su u sporu za naknadu štete jedino mjerodavno pravo odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na snazi u vrijeme nastanka štete i to u odlukama Rev 1664/2016 od 03.06.2020.g., Rev 2530/2018 od 08.01.2020., Rev 5292/2019 od 16.06.2020., Revd 4101/2020 od 19.01.2021., Rev-x-436/10 od 02.02.2011., Rev-552/08 od 08.04.2010., Rev-x-7025/2016 od 29.11.2016., Revt-412/2018 od 22.04.2020., Revd 548/2021 od 16.02.2021., Revd 387/2021 od 16.02.2021., Revd-163/2021 od 02.02.2021., Revd 966/2021 od 09.06.2021.g., Revd 501/2021 od 16.03.2021.g., kao i u odlukama Županijskih sudova i to ŽS Pula-Pola Gž-752/2020 od 04.09.2020., Gž-663/2022 od 13.07.2022., Gž-800/2022 od 18.07.2022., ŽS Varaždin SS Koprivnica Gž-1455/2020 od 20.11.2020., ŽS Slavonski Brod Gž-956/2020 od 25.01.2021., ŽS Slavonski Brod SS Požega Gž-702/2020 od 02.02.2021., Gž-1112/2021. od 19.10.2022., ŽS Zadar Gž-602/2021 od 01.06.2021., ŽS Split Gž-1480/2021 od 22.09.2021., Gž-1349/2021 od 14.10.2021. Gž-1032/2022 od 21.07.2022., Gž-877/2022 od 05.10.2022., ŽS Velika Gorica Gž-228/2021 od 09.11.2021., Gž-605/2022 od 22.09.2022., ŽS Varaždin Gž-1468/2020 od 30.11.2020., Gž-247/2021 od 10.06.2021., Gž-1732/2021 od 18.07.2022., ŽS Zagreb Gž-2626/2020 od 29.03.2021., ŽS Osijek Gž-1067/2022 od 14.07.2022., ŽS Bjelovar Gž-679/2022 od 08.09.2022., ŽS Vukovar Gž-605/2022 od 22.09.2022. s time da je u svim predmetima povodom kojih je vođen revizijski postupak tužitelj naknadu štete tražio u visini propisanoj odredbama ZOMO koji da je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata i tužbeni zahtjevi tužitelja da su usvojeni. Također tužitelj ističe i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-11/2023 od 24. siječnja 2023.g. u kojoj da sud iako odbija žalbu tužitelja (HZMO) kao neosnovanu i potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-177/2018 od 22. studenoga 2022.g. pozivajući se na „novo“ pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022. prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje da je obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince toga odjela odnosno suda, ali navodeći da se bez obzira na donesenu odluku sud u potpunosti slaže s mišljenjem žalitelja (ovdje tužitelja) da je Zakon o mirovinskom osiguranju (iz 2013. godine s naknadnim izmjenama i dopunama tog Zakona) lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (taj zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2006.) te da bi (i) prema čl. 164. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju za utvrđivanje visine stvarne štete trebale kao mjerodavne primijeniti odredbe tog Zakona. Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako da to zahtjeva tuženik, bila da bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako da su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Tužitelj ukazuje i u najnoviju sudsku praksu, primjerice slijedeće odluke: Općinski sud u Varaždinu posl. br.: Pn-101/2021 od 15.7.2022.; Općinski sud u Zlataru P-237/2023 od 20.10.2023.; Županijski sud u Osijeku Gž-2075/2022 od 29.6.2023.; Trgovački sud u Zagrebu P-348/2023 od 2.9.2023. i Visokog trgovačkog suda RH Pž-786/2022 od 17.8.2023. S obzirom da tužitelj i nakon utuženja isplaćuje svom osiguraniku 80% invalidske mirovine, tužitelj da potražuje isplatu 80% invalidske mirovine za period od 1.10.2023.g. do 30.06.2024.g. u iznosu od 2.601,60 eura ( 80% iznosa od 3.252,00 Eura). S obzirom na navedeno konačni tužbeni zahtjev da glasi: "Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od: 7.582,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. 11. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, 2.601,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. 7. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: presudu Općinskog sud u Puli posl. br. K-391/16-2 od 11. srpnja 2016. (6-9), nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika (10-14), mišljenje vještaka revizora od 14. rujna 2018. (16-18), potvrdu od 04. travnja 2019. (20-21), rješenje HZMO-a, Područnog ureda u Puli-Pola od 13. studenog 2018. (22-23), obračun isplata (25), ispise iz banke podataka doznačenih mirovinskih davanja (26-34) i ispise iz banke podataka (92-94), obračun isplata (95). Sud je odustao od financijskog vještačenja iz razloga koji će biti iznijeti u nastavku. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5. Među strankama je nesporno da se 06. rujna 2015. dogodila prometna nezgoda u Puli, na državnoj cesti br. 500, tunela Učka-Vozilići, u naseljenom mjestu Segovja, u kojoj je sudjelovao osiguranik tužitelja KU, kao vozač motocikla [registarska oznaka] i ČU, kao vozač automobila reg. oznake [registarska oznaka], koje vozilo je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika.
Nesporno je da je za prometnu nezgodu, u kojoj je KU (dalje: oštećenik) zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, odgovoran, s doprinosom od 80 % , tuženikov osiguranik koji je pravomoćno kazneno osuđen presudom Općinskog suda u Puli posl. br. K-391/16-2 od 11. srpnja 2016.
Nesporno je da je temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju proveden upravni postupak u kojem je donijeto rješenje broj 131285 od dana 13. studenog 2018. kojim je oštećeniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, budući da mu je zbog predmetne nezgode 100 % nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, počevši od 27. kolovoza 2018.
Nesporno je da je tuženik za prethodna obračunska razdoblja do 01. veljače 2021. podmirio iznose isplaćenih invalidskih mirovina, i to 80 % isplaćenog iznosa na priznatu suodgovornost od 20 % osiguranika tužitelja.
Nesporno je da je tužitelj oštećeniku za razdoblje od 01. veljače 2021. do 30. rujna 2023. isplatio iznos invalidske mirovine, te da 80 % isplaćenog iznosa iznosi 7.582,92 eur.
Nesporno je da je tužitelj oštećeniku ukupni iznos iz prethodnog pasusa isplatio prije podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku od 06. studenog 2013.
Nesporno je da je tužitelj tuženiku podnio odštetni zahtjev za isplatu spornog iznosa od 06. studenog 2023., te da ga je tuženik primio 13. studenog 2023.
Nesporno je da je tužitelj oštećeniku za razdoblje od 01. listopada 2023. do 30. lipnja 2024. isplatio iznos invalidske mirovine od 3.252,00 eur, te da 80 % tog iznosa iznosi 2.601,60 eur.
Nesporno je da je tužitelj oštećeniku ukupni iznos iz prethodnog pasusa isplatio prije 09. srpnja 2024.
Iz izvedenih dokaza nisu utvrđene odlučne činjenice, budući da su činjenice, radi čijih utvrđenja ovi dokazi predloženi, među strankama nesporne.
Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno, u trenutku kada su izvršene uplate mirovine, u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 i dr., dalje: ZOOP).
Prema čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji. Prema st. 3. istog članka razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine pod pretpostavkom da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalj: HZMO) i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
Za utvrđenje da li postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te u kojoj visini, potrebno je stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Zato je, radi utvrđenja ovih činjenica, temeljem čl. 250. st. 1. ZPP-a, ovosudnim rješenjem posl. br. P-200/2024-9 od 28. studenog 2025. određeno financijsko vještačenje. Istim rješenjem, tužitelj je, temeljem čl. 153. st. 1. i 3. ZPP-a, pozvan da unaprijed, u roku od 8 dana, položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati financijskim vještačenjem, s upozorenjem da će sud odustati od financijskog vještačenja ako taj iznos ne bude položen u određenom roku.
Tužitelj nije u određenom roku položio iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu financijskog vještačenja, pa je sud, temeljem citiranog čl. 153. st. 3. ZPP-a, odustao od financijskog vještačenja.
Kako nije provedeno financijsko vještačenje, to nije bilo moguće utvrditi, odnosno, tužitelj nije dokazao da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te u kojoj visini, pa onda ni postojanje obveze tuženika da tužitelju naknadi stvarnu štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine za utuženi period.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
6. Tuženik je zatražio naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav podneska od 23. travnja 2024. 50,00 eur (Tbr. 8. t. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 25. travnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 18. siječnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.) i za PDV na ove radnje 112,50 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 562,50 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 23. travnja 2024. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sudskih pristojbi "po odluci suda", jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije naznačeno za koje se to sudske pristojbe traže troškovi, niti u kojem iznosu), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.
Tuženiku, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 10. veljače 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
