REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4354/19-30

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danku Kovaču, odvjetniku u Sisku, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Morane Kovač Stanić, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Ćavara, odvjetnika, dana 10. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici HL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.945,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 13,23 eura od 06. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,43 eura od 15. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,26 eura od 19. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,49 eura od 09. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,69 eura od 09. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,94 eura od 08. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,70 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,95 eura od 10. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,95 eura od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,60 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,19 eura od 29. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,44 eura od 09. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 53,19 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 85,35 eura od 14. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 81,05 eura od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 87,84 eura od 14. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 88,82 eura od 17. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,08 eura od 17. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,83 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,30 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 85,83 eura od 20. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,10 eura od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 85,85 eura od 04. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 85,80 eura od 24. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 84,87 eura od 29. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,30 eura od 27. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 87,01 eura od 28. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 88,25 eura od 28. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 88,55 eura od 27. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 90,26 eura od 30. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 90,28 eura od 08. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 91,10 eura od 07. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,75 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 96,26 eura od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 94,48 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 100,49 eura od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 96,74 eura od 22. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 104,98 eura od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 104,98 eura od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 87,55 eura od 27. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,06 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,33 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 90,06 eura od 20. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 90,06 eura od 20. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,93 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 97,66 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 100,15 eura od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,48 eura od 27. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,53 eura od 19. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 81,11 eura od 19. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,26 eura od 27. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,22 eura od 24. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 84,22 eura od 24. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,62 eura od 26. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 84,08 eura od 28. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 84,33 eura od 30. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,83 eura od 29. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,46 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,25 eura od 23. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,12 eura od 17. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,57 eura od 26. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 84,00 eura od 27. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,53 eura od 27. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 81,83 eura od 23. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,46 eura od 27. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,19 eura od 22. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,91 eura od 27. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,59 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,81 eura od 26. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,25 eura od 29. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,27 eura od 29. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,85 eura od 26. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,67 eura od 30. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,19 eura od 28. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,61 eura od 28. prosinca 2013. godine do isplate te na

- iznos od 83,43 eura od 30. siječnja 2014. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 06. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti HL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 17.609,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,91 eura od 27. siječnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 11,84 eura od 14. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 38,57 eura od 14. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 49,07 eura od 17. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,67 eura od 17. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,68 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,99 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,99 eura od 20. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,86 eura od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,18 eura od 04. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,61 eura od 24. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,68 eura od 29. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,99 eura od 27. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,59 eura od 28. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,96 eura od 28. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 46,16 eura od 27. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,50 eura od 30. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,72 eura od 08. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 73,51 eura od 07. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 101,96 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 128,88 eura od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 109,78 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 174,32 eura od 10. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 134,03 eura od 22. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 222,43 eura od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 222,43 eura od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 191,50 eura od 27. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 185,36 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 188,79 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 222,88 eura od 20. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 222,88 eura od 20. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 271,40 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 318,02 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 349,22 eura od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 265,68 eura od 27. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 253,84 eura od 19. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 253,84 eura od 19. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 270,24 eura od 27. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 298,25 eura od 24. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 298,25 eura od 24. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 289,74 eura od 26. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 296,19 eura od 28. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 299,83 eura od 30. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 292,73 eura od 29. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 287,41 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 284,36 eura od 23. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 282,52 eura od 17. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 288,92 eura od 26. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 295,15 eura od 27. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 288,41 eura od 27. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 264,16 eura od 23. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 287,43 eura od 27. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 283,57 eura od 22. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 279,55 eura od 27. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 260,68 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 263,91 eura od 26. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 255,88 eura od 29. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 270,38 eura od 29. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 278,71 eura od 26. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 276,18 eura od 30. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 283,54 eura od 28. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 289,47 eura od 28. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 286,91 eura od 30. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 282,89 eura od 27. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 284,65 eura od 29. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 275,67 eura od 25. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 269,70 eura od 17. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 274,27 eura od 28. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 278,82 eura od 24. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 286,12 eura od 26. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 288,47 eura od 25. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 296,64 eura od 29. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 301,47 eura od 20. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 299,27 eura od 29. prosinca 2014. godine do isplate

- iznos od 301,13 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 25. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 18. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 27. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 22. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 26. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 14. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 301,13 eura od 28. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 301,13 eura od 25. rujna 2015. godine do isplate

a sve po stopi koja je za razdoblje od 27. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici HL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.898,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.628,56 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 016- 2710/2005 od 19. prosinca 2005. godine tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 186.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, s rokom otplate 16 godina u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nastavno punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine te odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Aneksa uz Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.945,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 17.609,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, jer je predmetni kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran, čime se položaj tužiteljice s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položaj potrošača s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da je provedenom konverzijom tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom, naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj H1/19 od 04. ožujka 2020. godine zauzeo jasan pravni stav kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ujedno je i Ustavni sud RH rješenjem poslovni broj U-I-3685/15 i dr. od 04. travnja 2017. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ocijenio usklađenim s Ustavom RH, koju činjenicu sud ne smije zanemariti posebice ako se uzme u obzir da je tuženik postupao upravo na način i sukladno uvjetima konverzije propisanim od strane zakonodavca. Nadalje punomoćnik tuženika je navodeći da sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF više ne postoje, iz kojeg razloga se ne mogu niti utvrditi ništetnim, što ujedno znači da se na temelju istih ne može potraživati plaćanje, istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer tužiteljica potražuje povrat navodno preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu, pa je sukladno odredbi članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje zastaru u roku tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja, zastara nastupila u trenutku podnošenja tužbe obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjenjuje zastarni rok za stjecanje bez osnove i tada je nastupila zastara potraživanja, jer je proteklo više od pet godina od dana sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je osporio navode tužbe da bi odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF bile ništetne, jer osim što se tužiteljica niti nema pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, s obzirom da u vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu Zakon o zaštiti potrošača niti nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, već je ujedno valutna klauzula dopuštena te je tužiteljica pristala sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a mogla je birati između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, što ujedno znači da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa niti nije dopušteno ispitivati da li je ta ugovorna odredba poštena. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući ujedno tužiteljici svojstvo potrošača predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-2710/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. prosinca 2005. godine (list 6-12 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 13-14 spisa), u presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 15 i 222-223; stranica 307, 312-313, 316-317, 322-325, 353, 368, 373, 380-381, 384-385, 402, 407, 412 i 417-418 spisa), u presliku specifikacija uplata (list 16-22 spisa), u presliku obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list 23 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2710/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016. godine (list 24-26 spisa), u presliku sudske prakse (list 53-57, 68-101, 109-128, 131-141, 173-193, 205-216 i 228-231 spisa), u presliku obavljenih članaka (list 58-67, 102-108, 142-151 i 161-169 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 152-156 i 170-172 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (list 202 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (list 203-204; stranica 393-394 spisa), u presliku otplatnog plana (list 224 spisa), u presliku obavijesti o parametrima kamatne stope (list 225 spisa), u presliku tablice G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 226- 227 spisa), u presliku kreditnog kalkulatora (list 254-260 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 270-271 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire FL (stranica 275-296 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 303-306, 309-311, 314-315, 318-321, 326-327, 353-362, 370-372, 375-379, 382-383, 386-389, 395-396, 404-406, 408-411, 414-416 i 419-421 spisa), u presliku specifikacija uplata (stranica 328-331, 352 i 397-401 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 332-351 spisa) te u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (stranica 390-392 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 19. prosinca 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 186.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 16 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 5,25%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kreditor, dana 13. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, a ujedno je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 23. listopada 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 1.628,56 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-2710/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016. godine (list 24-26 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2710/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 270-271 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, jer je željela kupiti stan svojoj kćeri, ponudili su joj kredit u kunama, zatim u valuti euro i u valuti CHF, s time da su rekli da je „najpovoljnije“ da digne kredit u valuti CHF, jer je u toj valuti „najniža rata kredita“, govorili su da je CHF „sigurna i stabilna valuta“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da ne zna da li je pokušala pregovarati s bankom da kamatna stopa bude fiksna, ali zna da joj u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem je do 2014. godine živjela njezina kćer, za što dakako nije plaćala najamninu te je taj stan bio prazan do 2016. godine kada je stan prodala, s time da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, a isti je u cijelosti otplatila, radila kao odvjetnica, a na adresi ovog stana je u jednom periodu bilo registrirano sjedište odvjetničkog ureda, iako je odvjetničku djelatnost obavljala zapravo u Trogiru, a na adresu ovog stana je samo „stizala pošta“. Konačno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 05. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire FL (stranica 275-296 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.090,83 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 44.797,79 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 5.945,68 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 132.677,52 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 17.609,23 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 53.972,16 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.163,34 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđena preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi 25.442,58 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 3.376,81 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 3.290,55 eura, a ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjena tečaja do 30. rujna 2015. godine iznose 5.342,72 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a niti o parametrima promjene kamatne stope, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Iz navedenih razloga sud je odbio kao neosnovan prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak usporedio stvarni otplatni plan u CHF s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2710/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 7.163,34 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen više plaćeni iznos od 3.376,81 eura, za koji iznos treba umanjiti razliku glavnice, što iznosi 3.790,09 eura. Naime stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO- a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja, ali tužiteljica niti nije zahtijevala isplatu po osnovi razlike glavnice.

16. U odnosu konačno postavljeni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.945,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 17.609,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 5.945,68 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 17.609,23 eura sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 5.945,68 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 17.609,23 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.945,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 17.609,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.898,22 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 05. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 10. veljače 2020. godine a predanog na sud 11. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 25. srpnja 2020. godine a predanog na sud 27. srpnja 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 15. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr, 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 29. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. siječnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 298,22 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 10. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je naime Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 27. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 10. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 10. veljače 2026. godine