REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] H 5
Poslovni broj: Us I-1376/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice HZD, kao predstavnice Obiteljskog doma Nataly Bilen Milosavljević, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 6/I, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi inspekcijskog nadzora, 10. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I- 550-06/25-07/136, URBROJ: 524-10-02/06-25-2 od 22. svibnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-550-06/25-07/136, URBROJ: 524-10- 02/06-25-2 od 22. svibnja 2025. su po provedenom inspekcijskom nadzoru nad pružanjem socijalnih usluga smještaja u Obiteljskom domu na adresi u [adresa], tužiteljici naložene mjere sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 18/22., 46/22., 119/22., 71/23., 156/23., 61/25.; dalje: Zakon o socijalnoj skrbi), pa je tako u točki 1.2. tužiteljici kao predstavnici Obiteljskog doma naložena mjera obveznog udaljenja od obavljanja poslova do obustave kaznenog postupka koji se vodi protiv nje, odnosno najduže do pravomoćnosti sudske presude, pozivom na odredbe čl. 261. st. 1. i 5. Zakona o socijalnoj skrbi, a točkom 2. obveza izvještavanja tuženika o provedenim mjerama iz tog rješenja i dostava odgovarajuće dokumentacije.
2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke u točki 1.2. i 2. istog zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede postupka. Ističe pogrešnu primjenu čl. 261. Zakona o socijalnoj skrbi jer smatra kako se ista ne može primijeniti na tužiteljicu, bez obzira na činjenicu vođenja kaznenog postupka, budući ona nije radnik u djelatnosti socijalne skrbi, niti obavlja poslove u djelatnosti socijalne skrbi, već je ista predstavnica obiteljskog doma u smislu odredaba Zakona o socijalnoj skrbi. Ista da obavlja isključivo organizacijske poslove u obiteljskom domu. Smatra da nije razumljivo odnosi li se pobijano rješenje na udaljenje od obavljanja poslova socijalne skrbi ili na udaljenje od upravljačkih poslova predstavnice obiteljskog doma. Kako je navedenu mjeru moguće naložiti samo radnicima i djelatnicima socijalne skrbi, a tužiteljica ne spada u navedene kategorije, to je mjera nezakonita. Predlaže sudu u osporavanom dijelu poništiti rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje pri obrazloženju svog rješenja. Obrazlaže kako je u postupku inspekcijskog nadzora provedenog 20. svibnja 2025. u obiteljskom domu tužiteljice izvršen neposredan uvid u rad ustanove, zaposlenike, dokumentaciju i način pružanja usluga te je utvrđeno da tužiteljica, predstavnica doma, obavlja poslove medicinske sestre i druge stručne poslove vezane uz skrb korisnika, uključujući vođenje medicinske dokumentacije, izradu terapijskih lista, komunikaciju s liječnicima i noćna dežurstva. Time da sudjeluje u obavljanju djelatnosti socijalne skrbi. Činjenica da druga zaposlena osoba HZ, po struci medicinska sestra, ima sklopljen ugovor o radu za obavljanje poslova stručnog suradnika, ne medicinske sestre, dodatno potvrđuje da poslove medicinske sestre u domu (briga o zdravlju smještenih korisnika) primarno obavlja upravo tužiteljica. Utvrđeno je da se protiv tužiteljice vodi kazneni postupak za kazneno djelo protiv imovine koje predstavlja zakonsku zapreku za obavljanje poslova u djelatnosti socijalne skrbi. Takva okolnost prema Zakonu socijalnoj skrbi predstavlja razlog za obvezno udaljenje osobe od obavljanja poslova do okončanja kaznenog postupka. Slijedom utvrđenih činjenica, inspekcijsko tijelo je bilo dužno primijeniti zakonsku mjeru i naložiti udaljenje tužiteljice od obavljanja poslova. Ističe kako je tužiteljica pri nadležnom zavodu za mirovinsko osiguranje od 28. lipnja 2017. prijavljena kao radnica Obiteljskog doma, a svi radnici u obiteljskom domu, neovisno o vrsti poslova koje obavljaju, predstavljaju radnike u djelatnosti socijalne skrbi na koje se odnosi predmetna mjera. U odnosu na osporavanu točku 2. istaknuo je kako je tužiteljica po toj točki i postupila. Predlaže sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.
4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužiteljici predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Među strankama ovog spora nije sporno da je protiv tužiteljice pokrenut kazneni postupak radi sumnje na počinjenje kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. Kaznenog zakona.
8. Međutim, sporno je je li zakonito osporenim rješenjem određena mjera udaljenja od obavljanja poslova socijalne skrbi, odnosno obavlja li tužiteljica takve poslove u Obiteljskom domu.
9. Odredbom čl. 261. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi propisano je da poslove u djelatnosti socijalne skrbi ne može obavljati osoba pravomoćno osuđena za taksativno navedena kaznena djela, među kojima su i kaznena djela protiv imovine. Stavkom 5. istog članka propisano je da ako poslodavac sazna da je protiv osobe u radnom odnosu kod poslodavca u djelatnosti socijalne skrbi pokrenut i vodi se kazneni postupak za neko od kaznenih djela iz stavka 1., dužan je takvu osobu udaljiti od obavljanja poslova do obustave kaznenog postupka, odnosno najdulje do pravomoćnosti sudske presude. Navedena odredba je kogentnog karaktera i inspekcijsko tijelo je u okviru svojih ovlasti dužno osigurati neposrednu primjenu te zakonske zapreke.
10. Iz zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru od 20. svibnja 2025. (potpisanog i po tužiteljici uz naznaku da na isti nema primjedbi), kao i priložene dokumentacije, sud utvrđuje da tužiteljica, iako nesporno ima status predstavnice obiteljskog doma, neposredno obavlja poslove zdravstvene skrbi korisnika: vodi medicinsku dokumentaciju, izrađuje terapijske liste, komunicira s liječnicima, prati zdravstveno stanje korisnika. Takve aktivnosti po svojoj naravi predstavljaju poslove u djelatnosti socijalne skrbi. Sud ovdje dodatno ukazuje na sadržaj Terapijskih lista korisnika koje se nalaze u spisu upravnog postupka. Iz tih isprava proizlazi da je tužiteljica u terapijskoj dokumentaciji naznačena kao kontakt osoba za provedbu i praćenje propisane terapije korisnika. Riječ je o lijekovima koje su korisnicima propisali liječnici, što predstavlja segment zdravstvene skrbi koji uključuje odgovornost za pravilnu provedbu terapije i komunikaciju sa zdravstvenim sustavom. Već sama činjenica da je tužiteljica evidentirana kao kontakt osoba za terapiju potvrđuje da je uključena u neposredno pružanje skrbi korisnicima, što nadilazi okvir organizacijskih ili administrativnih poslova. Sama formalna funkcija predstavnice obiteljskog doma ne isključuje mogućnost da ista istodobno obavlja i stručne poslove u djelatnosti socijalne skrbi, što je u konkretnom slučaju i utvrđeno. Stoga navedena dokumentacija predstavlja dodatni objektivni dokaz da tužiteljica faktično obavlja poslove u djelatnosti socijalne skrbi, a tužbeni navod da obavlja isključivo organizacijske poslove sud nalazi neuvjerljivim jer je u suprotnosti s pisanom dokumentacijom koja evidentira njezinu aktivnu ulogu u segmentu zdravstvene skrbi korisnika. Sud prihvaća kao uvjerljivo i logično obrazloženje tuženika da činjenica što je osoba po zanimanju medicinska sestra (HZ), no u Obiteljskom domu zaposlena na radnom mjestu stručnog suradnika, dodatno potvrđuje da poslove medicinske sestre primarno obavlja tužiteljica. Naime, prema Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga (Narodne novine br. 40/14., 66/15., 56/20., 28/21., 144/21., 18/22.) brigu o zdravlju korisnika usluge smještaja provodi medicinska sestra. U vrijeme provođenja nadzora u Obiteljskom domu nije bila zaposlena osoba na radnom mjestu medicinske sestre, budući da je HZ imala sklopljen ugovor o radu za radno mjesto stručnog suradnika, a ne medicinske sestre. Istodobno, iz zapisnika o nadzoru, čije je utvrđenje potpisom prihvatila i sama tužiteljica, proizlazi da je tužiteljica medicinska sestra s važećom članskom iskaznicom nadležne komore, što dodatno potvrđuje navedeni zaključak tuženika.
11. Sud tvrdnje tužiteljice da nije obavljala poslove socijalne skrbi ocjenjuje neosnovanim i stoga što nije sporno da je od 2017. godine u kontinuitetu prijavljena kao radnik Obiteljskog doma, koji je prema Zakonu o socijalnoj skrbi registrirani pružatelj socijalnih usluga u djelatnosti od javnog interesa (čl. 3. Zakona). U okviru rada takvog pružatelja skrb o korisnicima ostvaruje se kroz koordinirano djelovanje osoba koje neposredno sudjeluju u pružanju usluge pa se zaposlenici koji prema naravi svojih poslova sudjeluju u skrbi o korisnicima smatraju osobama koje obavljaju poslove u djelatnosti socijalne skrbi u smislu članka 261. Zakona o socijalnoj skrbi, neovisno o formalnom nazivu radnog mjesta. Takvo tumačenje proizlazi iz zaštitne svrhe rečene norme usmjerene na sigurnost i dobrobit posebno ranjive skupine korisnika te sprječava nastanak pravne praznine u kojoj bi osobe koje faktično sudjeluju u pružanju socijalnih usluga bile izuzete od zakonom propisanih sigurnosnih zapreka. Istodobno, ovakvo shvaćanje ne znači da svi zaposlenici pružatelja automatski imaju status stručnih radnika socijalne skrbi u strukovnom smislu, već se odnosi isključivo na funkcionalno sudjelovanje u pružanju usluge korisnicima, što je u skladu sa sustavnim uređenjem Zakona i podzakonskih propisa koji predviđaju širi krug osoba uključenih u rad obiteljskog doma.
12. Primjenjujući prethodno izneseno pravno shvaćanje na konkretan slučaj, sud ne prihvaća formalističko tumačenje tužiteljice prema kojem se čl. 261. Zakona o socijalnoj skrbi ne bi primjenjivao na nju zbog njezine funkcije predstavnice obiteljskog doma. Iz zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru i prateće dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u vrijeme nadzora neposredno sudjelovala u poslovima skrbi o korisnicima, čime ispunjava kriterij sudjelovanja u pružanju socijalne usluge kako je ranije obrazloženo. Slijedom takvih činjeničnih utvrđenja, tužiteljica nedvojbeno ulazi u krug osoba na koje se zakonska zapreka odnosi. Sud stoga nalazi da nije bilo potrebno izvoditi po tužiteljici predložene dokazne prijedloge na netom navedenu okolnost, jer se odlučne činjenice mogu pouzdano utvrditi iz pisanih dokaza u spisu, u smislu članka 49. stavka 2. ZUS-a, a izvođenje dodatnih dokaza ne bi moglo dovesti do drugačijeg zaključka suda. Osim toga, predloženi svjedoci su osobe povezane s tužiteljicom kroz radni odnos i obiteljske veze, zbog čega bi njihovi iskazi, ne dovodeći unaprijed u pitanje njihovu osobnu vjerodostojnost, imali ograničenu dokaznu snagu u odnosu na sadržaj službenog zapisnika sastavljenog od ovlaštenih službenih osoba u obavljanju nadzora. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da izvođenje predloženih dokaza nije bilo nužno ni svrsishodno za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja.
13. Dalje, neosnovan je i prigovor tužiteljice kako nije jasno rješenje u pogledu djelatnosti na koju se izrečena mjera odnosi, odnosno odnosi li se na udaljenje od obavljanja poslova socijalne skrbi ili na udaljenje od upravljačkih poslova predstavnice obiteljskog doma. Iz izreke i obrazloženja osporenog akta jasno proizlazi da se mjera odnosi na udaljenje od obavljanja poslova u djelatnosti socijalne skrbi u skladu sa svrhom čl. 261. Zakona o socijalnoj skrbi, a koja je zaštita korisnika socijalnih usluga od osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak za teža imovinska kaznena djela.
14. Sud posebno ističe da među strankama nije sporno da se protiv tužiteljice vodi kazneni postupak za kazneno djelo protiv imovine iz čl. 233. st. 2. Kaznenog zakona. Budući da je riječ o kaznenom djelu koje zakon izrijekom prepoznaje kao zapreku za obavljanje poslova u djelatnosti socijalne skrbi, ispunjene su zakonske pretpostavke za primjenu obvezne mjere udaljenja.
15. U odnosu na točku 2. rješenja, kojom je naložena obveza izvještavanja o provedbi mjere, sud nalazi da je riječ o akcesornoj obvezi koja proizlazi iz ovlasti inspekcijskog tijela za nadzor izvršenja izrečenih mjera. Budući da je osnovna mjera zakonita, zakonita je i obveza izvještavanja kao njezina nužna provedbena posljedica. Dodatno, iz dopisa tužiteljice od 22. srpnja 2025. zaprimljene kod tijela 7. kolovoza 2025. proizlazi da je toj točki rješenja postupila u tijeku upravnog spora.
16. Sud nije našao ni bitne povrede pravila postupka. Tužiteljici je u upravnom postupku omogućeno sudjelovanje, a činjenično stanje utvrđeno je na temelju neposrednog nadzora i službene dokumentacije. Sud u ovom sporu, nakon uvida u cjelokupni spis, nalazi da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene te da je na tako utvrđeno stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
17. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, doneseno u granicama zakonskih ovlasti i u svrhu radi koje je ovlast dana. Tužbeni navodi ne dovode u sumnju njegovu zakonitost pa je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, odnosno odlučeno kao u t. I. izreke presude.
18. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.
U Rijeci 10. veljače 2026.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).