Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1152/2025-4

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Želimir Pajković, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženice EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kozjak i Rendić j.t.d. iz Varaždina, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-223/2023- 29 od 10. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja TĐ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-223/2023-29 od 10. veljače 2025., u pobijanom dijelu u stavku I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe preko iznosa od 2.471,55 eura, te u stavku II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha pokrenuta kod Financijske agencije dana 15. studenog 2019. zahtjevom za izravnu naplatu tuženice EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], temeljem presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-252/2013-8 od 14. listopada 2013. za zaplijenjeni i preneseni iznos od 2.471,55 eur, dok se u preostalom dijelu u kojem tužitelj TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zahtjeva proglasiti predmetnu ovrhu nedopuštenom preko iznosa od 2.471,55 eur tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženici EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 502,65 eur (petsto dva eura i šezdeset pet centi), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova ovog postupka odbija kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude u dijelu stavka I. izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom preko iznosa od 2.471,55 eura, te u stavku II. žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom izvansudske ovrhe pokrenute kod Financijske agencije 15. studenog 2019., temeljem ovršne isprave - presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-252/2013-8 od 14. listopada 2013., a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je tražbina prestala prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu dobrovoljnim uplatama izvršenim u razdoblju od 17. rujna 2018. do 15. studenog 2019. u iznosu od 18.621,21 kn/2.471,55 eura.

4. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana presuda je razumljiva, izreka ne proturječi razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni i dostatni razlozi o svim odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

5. Neosnovan je i žalbeni navod o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Tužitelj je postavio zahtjev za proglašenje izvansudske ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona „(Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/2022 – dalje: OZ), tvrdeći da je tražbina prestala prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu. Sud je, postupajući u granicama takvog zahtjeva, ovlašten utvrditi u kojem je dijelu prestanak tražbine dokazan, a u kojem nije. Okolnost što tužitelj nije novčano specificirao iznos za koji smatra da je tražbina prestala, već općenito, ne znači da sud nije ovlašten odlučiti djelomično, ako iz provedenih dokaza proizlazi da je tražbina prestala samo u određenom dijelu. Time sud ne prekoračuje tužbeni zahtjev, već ga prihvaća u mjeri u kojoj je osnovan. Djelomično usvajanje zahtjeva u ovakvoj pravnoj situaciji predstavlja dopuštenu sudsku odluku, a ne prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 2. ZPP. Stoga nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koje se tužitelj poziva.

6. Ispitujući pobijanu odluku ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženica 15. studenog 2019. podnijela Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-

252/13-8 od 14. listopada 2013.,

- da je tužitelj 5. siječnja 2023. Općinskom sudu u Varaždinu podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, navodeći da je tražbina podmirena,

- da je rješenjem i zaključkom poslovni broj Ovr-16/2023-8 od 11. travnja 2023., odbijen prijedlog tužitelja za donošenje rješenja kojim se proglašava nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava na temelju zahtjeva za naplatu te je tužitelj upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojeg je podnio prijedlog,

- da je Financijska agencija temeljem navedenog zahtjeva zadužila obroke uzdržavanja dospjele u razdoblju od 12. veljače 2013. do 15. studenog 2019. u ukupnom iznosu glavnice od 11.942,89 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u iznosu od 3.045,98 eura,

– da u zahtjevu za izravnu naplatu nisu bile iskazane sve uplate koje je tužitelj izvršio prije podnošenja zahtjeva,

– da je prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje na dan podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu već bila podmirena zakonska zatezna kamata u iznosu od 2.471,55 eura, koji iznos navodi i sam tužitelj u prijedlogu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe izravnom naplatom, i u tužbi,

– da navedeni iznos nije bio poznat Financijskoj agenciji, niti je bio uključen u obračun duga, zbog čega je u postupku izravne naplate ponovno zadužen i već zaplijenjen te isplaćen tuženici,

– da na dan 15. studenog 2019. preostali iznosi glavnice obroka uzdržavanja i dio zakonske zatezne kamate nisu bili podmireni, već su podmirivani tek nakon pokretanja izvansudske ovrhe.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Prema čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, ovršenik može zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom ako je tražbina prestala na temelju činjenice nastale u vrijeme kada tu činjenicu više nije mogao isticati u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava.

10. Kako je u prijedlogu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe izravnom naplatom te u tužbi i tijekom ovog postupka tužitelj tvrdio da je dio tražbine dobrovoljnim uplatama podmirio prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji te kako je u postupku utvrđeno da je na dan podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu bila podmirena zakonska zatezna kamata u iznosu od 2.471,55 eura, pravilno je prvostupanjski sud u tom dijelu proglasio izvansudsku ovrhu nedopuštenom. Kako, međutim na taj dan preostali iznosi glavnice i dijela pripadajuće zakonske zatezne kamate nisu bili podmireni, nije bilo osnove za proglašenje ovrhe nedopuštenom u preostalom dijelu, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan.

11. Žalbeni navodi svode se na tvrdnju da je sud trebao proglasiti nedopuštenom izvansudsku ovrhu u cijelosti, jer je tuženica podnijela zahtjev za izravnu naplatu „u cijelosti“, iako je znala da je dio tražbine već podmiren, pa je, prema stajalištu žalitelja, cijeli postupak pred Financijskom agencijom nezakonit.

12. Takvo shvaćanje ne može se prihvatiti.

13. Predmet ove parnice nije ispitivanje zakonitosti postupanja Financijske agencije niti eventualne odgovornosti ovrhovoditelja za sadržaj zahtjeva za izravnu naplatu, već isključivo ocjena postoji li razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom u smislu čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, odnosno je li tražbina prestala nakon nastanka ovršne isprave.

14. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je Financijska agencija temeljem zahtjeva za izravnu naplatu od 15. studenog 2019. zadužila isključivo obroke uzdržavanja dospjele za razdoblje od 12. veljače 2013. do 15. studenog 2019., u ukupnom iznosu glavnice od 11.942,89 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pri čemu u obračun nisu bile uključene određene uplate koje su izvršene prije podnošenja zahtjeva. Vještakinja je utvrdila da je na dan podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu bila već podmirena zakonska zatezna kamata u iznosu od 2.471,55 eura, ali taj iznos nije bio iskazan u zahtjevu za izravnu naplatu, niti je bio poznat Financijskoj agenciji, zbog čega je navedeni iznos bio ponovno zadužen u postupku izravne naplate i već zaplijenjen te isplaćen tuženici. Istodobno, iz nalaza proizlazi da na dan 15. studenog 2019. preostali iznosi glavnice obroka uzdržavanja, kao i dio pripadajuće zakonske zatezne kamate, nisu bili podmireni, već su podmirivani tek naknadno nakon pokretanja izvansudske ovrhe.

15. Stoga je pravilno zaključeno da je tražbina iz ovršne isprave na dan pokretanja izvansudske ovrhe prestala samo djelomično, i to u iznosu od 2.471,55 eura, dok u preostalom dijelu nije bila prestala, pa je izvansudska ovrha nedopuštena samo u tom dijelu u smislu čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona.

16. Okolnost da tuženica u zahtjevu za izravnu naplatu nije iskazala sve prethodne uplate ne dovodi sama po sebi do nedopuštenosti ovrhe u cijelosti. Takva okolnost može imati učinak samo u onom dijelu u kojem je tražbina već bila podmirena, što je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir proglasivši ovrhu nedopuštenom upravo u tom dijelu.

17. Suprotno žalbenim navodima, ne postoji pravna osnova da se zbog djelomično pogrešno iskazanog iznosa u zahtjevu za izravnu naplatu cijela ovrha proglasi nedopuštenom, ako tražbina u preostalom dijelu objektivno postoji i nije prestala.

18. Žalbeni navodi kojima se ukazuje na navodnu nezakonitost postupanja tuženice prilikom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, kao i na savjesnost ili nesavjesnost njezina punomoćnika, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, budući da se ovrha ne proglašava nedopuštenom kao sankcija za ponašanje stranaka, već isključivo ako je tražbina prestala.

19. Neosnovani su i navodi kojima tužitelj dovodi u pitanje postojanje obveze uzdržavanja zbog punoljetnosti tuženice. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženica u relevantnom razdoblju bila redovita studentica, pa je obveza uzdržavanja postojala sukladno odredbama Obiteljskog zakona.

20. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, prema omjeru uspjeha stranaka u sporu.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić