Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-79/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja UR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog po opunomoćeniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja odredbe ništetnom i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-75/2025-6 od 12. studenoga 2025., 9. veljače 2026.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-75/2025-6 od 12. studenoga 2025.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti kao neosnovan.
2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja te bitnih povreda pravila parničnog postupka. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Tuženik je prilikom isticanja prigovora mjesne nenadležnosti jasno obrazložio da je odredbom čl. 11. 3. predmetnog Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Sud je pogrešnom primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača utvrdio da je takva odredba nepoštena, pa samim time i ništetna. Bez provođenja dokaza utvrdio je da se o spomenutoj odredbi predmetnog ugovora nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo. Tuženik smatra da je odredba čl. 11.3. Općih uvjeta predmetnog Ugovora, a koja glasi: „U slučaju spora iz Ugovora ili u vezi s Ugovorom Davatelj kredita, Korisnik kredita, sudužnik i jamci ovime uglavljuju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu“, posve jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa nisu ispunjeni ni osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovorne odredbe. Tuženik tvrdi da odredba čl. 11.3. Općih uvjeta nije i ne može biti prorogacijska klauzula, iz razloga što se njome ne prorogira mjesna nadležnost suda, budući da je stvarno i mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu sukladno čl. 48. Zakona o parničnom postupku. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno uopće nije ni provodio dokazni postupak u svrhu pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Tužitelj je angažirao odvjetnika u sporu, pa ne postoji zapreka da za obavljanje istih radnji ne angažira odvjetnika u Zagrebu, čime za njega ne bi nastali novi troškovi. Predlaže se preinačiti pobijano rješenje na način da se usvoji prigovor mjesne nenadležnosti te predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Podredno, predlaže se ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, uz naknadu troškova sastava žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik, jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
6. Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba te isplate iznosa preplaćenog po osnovi tih ništetnih odredaba.
7. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika (čl. 11. 3. Ugovora o kreditu).
8. U obrazloženju pobijanog rješenja, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:
- da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate
- da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika
- da tužitelj smatra da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti
- da se čl. 19. l stavkom 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi: „U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.“
- da je potrošač, ovdje tužitelj i postupio – podnošenjem tužbe pred sudom u Đakovu je odabrao mjesnu nadležnost
- da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, te je tužitelja dovela do znatne neravnoteže u pravima i obavezama na njegovu štetu
- da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a vođenje parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bi dodatno prouzrokovalo troškove za tužitelja
- da je utvrđeno da su pok. majka tužitelja i tuženik 14. lipnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 19788.
- da je odredbama navedenog ugovora, konkretno Uvjetima Ugovore o kreditu inačice CHF-2005-01 u točki 11.3. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora
- da u navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge
- da u slučaju kada bi se postupak vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužitelj bi trebao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi putovanje za istog iziskivalo znatne troškove, a samim tim tužitelj bi bio ograničen u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika
- da ne bi imao mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njegova stanovanja i na taj način bi mu bila otežana komunikacija s odvjetnikom
- da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti nije osnovan.
9. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača – ''Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13i 41/14 – dalje: ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika ništetan, slijedom čega odlučuje kao u izreci.
10. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP-a je propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.
11. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika je jasan, razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP-a.
12. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika, otežano je pravo tužitelja kao potrošača, ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
13. Odredbom čl. 83. ZZP-a bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji je ocijenjen predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisivala da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.
15. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP-a) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.
16. Naime, sud prvoga stupnja pravilno ocijenivši sve relevantne činjenice u konkretnom predmetu, pravilno je zaključio da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud mogli utjecati na inicijativu tužitelja za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), pri čemu angažiranje odvjetnika izvan sjedišta tuženika ne utječe na gornja utvrđenja.
17. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja (čl. 81. st. 1. ZZP-a).
18. U odnosu na žalbene navode, treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.
19. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.
20. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK).
21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.
22. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Velikoj Gorici 9. veljače 2026.
Sudac
Vitomir Boić
