Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-347/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz OD Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320, zast. po pun. iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 22. siječnja 2026., u prisutnosti pun. tužitelja Petra Markovića odvj. iz Zagreba, te odsutnosti pun. tuženika, a dana 9. veljače 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104027263 od dana 14.07.2008.g. a koji glasi: „mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“.

II. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104027263 od dana 14.07.2008.g. a koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijela pedeset posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,0 HRK (dvjesto kuna), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene kamate iznos od 1.431,85 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama

- na iznos od 0,01 EUR od 02.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 02.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 02.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 02.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 02.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 02.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,68 EUR od 02.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,68 EUR od 02.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR od 02.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,85 EUR od 09.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,67 EUR od 10.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,67 EUR od 08.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,67 EUR od 08.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,66 EUR od 08.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,65 EUR od 09.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,65 EUR od 07.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od 09.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,63 EUR od 08.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,63 EUR od 10.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,62 EUR od 09.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,61 EUR od 08.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,61 EUR od 08.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,60 EUR od 09.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,59 EUR od 10.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,58 EUR od 08.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,57 EUR od 09.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,56 EUR od 07.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,55 EUR od 09.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,54 EUR od 09.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,52 EUR od 10.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,51 EUR od 09.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,50 EUR od 08.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,49 EUR od 06.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,48 EUR od 09.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,47 EUR od 08.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,45 EUR od 10.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,44 EUR od 23.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,42 EUR od 12.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,41 EUR od 11.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,39 EUR od 09.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,37 EUR od 08.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,35 EUR od 10.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,34 EUR od 10.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,32 EUR od 11.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,30 EUR od 10.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,28 EUR od 09.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,25 EUR od 12.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,25 EUR od 14.01.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,22 EUR od 11.02.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,19 EUR od 11.03.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,17 EUR od 10.04.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,15 EUR od 13.05.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,13 EUR od 11.06.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,09 EUR od 10.07.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,22 EUR od 12.08.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,19 EUR od 10.09.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,17 EUR od 10.10.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,14 EUR od 11.11.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,11 EUR od 11.12.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,08 EUR od 13.01.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,50 EUR od 11.02.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,47 EUR od 11.03.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,45 EUR od 10.04.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,42 EUR od 12.05.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 EUR od 10.06.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,36 EUR od 10.07.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR od 12.08.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR od 10.09.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,15 EUR od 10.10.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,12 EUR od 11.11.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,34 EUR od 10.12.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 126,49 EUR od 11.01.2017.g. pa do isplate

po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju FURDI MARIJANU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ulazne naknade iznos od 598,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 17.07.2008.g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.965,33 EUR u roku od 15 dana zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućima od 09. veljače 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovoga suda 13. travnja 2023. podnio tužbu radi isplate i utvrđenja ništetnosti. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104027236 temeljem kojeg mu je tuženik isplatio novčani iznos od 25.000 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju eura za tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoreno je godišnja kamatna stopa, promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 9,25% godišnje. Od samog početka otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa je znatno rasla, te su se iznosi mjesečnih anuiteta bitno povećavali. Pa je tako sa početnih 9,25% odlukom tuženika promijenjena na 10,25%, na 10,26%, na 10,052%, 9,92%, 9,831%, 9,72%, i 9,652%. Tužitelj smatra da su tako ugovorene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i zbog toga ništetne, ne proizvode nikakve pravne učinke na parnične stranke. Tužitelj smatra da je time nastala neravnopravnost i neravnoteža na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a ništetna je sukladno odredbi čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača i članku 81. Zakona o zaštiti potrošača. Istodobno nisu ugovoreni nikakvi kriteriji o promjenjivosti ili referenta stopa za koju se promjena veže što dovodi do situacije da svoju obvezu korisnik kredita ne može predvidjeti niti pak može provjeriti pravilnost promjene. Tako tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se mijenja kamatna stopa jer je nerazumljiva i neprecizna odredba čl. 8 rečenog ugovora. Tako nije ni mogao uložiti prigovor niti zatražiti eventualni raskid ugovora. Takvo postupanje tuženika je protivno odredbi čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) jer je potpuno izbjegnut utjecaj ugovorne strane, ovdje tužitelja na cijenu kredita te je ujedno takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO-a. Kako je sukladno rečenom čl. 4 i 322 ZOO-a te čl. 98 i 102 Zakona o zaštiti potrošača nepredvidiva i nedefinirana kamata kao cijena kredita a bitan element je ugovora, to je uzrokovalo neravnotežu među pravima i obvezama ovdje stranaka i to na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je sukladno čl. 270 rečenog ZOO-a takva i tako ugovorena odredba o kamati ništetna.

2. Tužitelj navodi da mu je tuženik sukladno odredbi čl. 10 Ugovora o kreditu kao korisniku kredita naplatio prije korištenja kredita 2,5% naknade na iznos kredita i to u visini od 598,00 eura. O takvoj odredbi se među strankama uopće nije pregovaralo te korisnik kredita nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača te je ništetan u smislu odredaba čl. 87 , 102 i 96 Zakona o zaštiti potrošača pri čemu tužitelj navodi da u ugovoru nigdje nema navedeno od čega se sastoji ti jednokratni troškovi za obradu kredita koje kreditor pri obradi ima. Iz samog pak ugovora proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik kao tipski ugovor te je iz toga razvidno da po tim odredbama po prirodi stvari nije pojedinačno pregovarano niti se moglo pojedinačno pregovarati. Tužitelj se na nepoštenost odredaba o ulaznoj naknadi poziva i na recentnu praksu EU iz predmeta C-224/19 i C-259/19. Ujedno se poziva i na čl. 3 st. 1. Direktive EU 93/13. Predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

3. Tuženik se očitovao odgovorom na tužbu u kojem prigovara nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženika jer je on potraživanje iz predmetnog ugovora prenio na društvo B2 Kapital d.o.o. temeljem zaključenog ugovora o cesiji. Prigovara nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego od drugih osoba pa smatra da je tužitelj mogao potraživati preplaćene iznose koje je sam vršio. Također smatra da je u postupku trebala biti obuhvaćena FC, sudužnik, i solidarni dužnik, te je ona u mogućnosti zahtijevati ispunjenje po tom ugovoru. Prigovara statusu potrošača tužitelja, smatra da ne ispunjava kumulativne uvjete da bi mu se moglo priznati svojstvo potrošača, a da je tužitelj to dužan dokazati. Prigovara zastari potraživanja za cijelo utuženo potraživanje. Što se tiče kamatne stope smatra da je ista izvršena sukladno važećim zakonskim propisima i metodologiji koja se primjenjivala i na taj ugovor a donijela ju je banka. Jednako tako smatra da na strani tužitelja nije nastupila šteta, a da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne i razumljive. Što se tiče odredbe ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 2,5% u visini iznosa kredita, ista je jasna, razumljiva i lako uočljiva i pri sastavljanju ugovora pa i predmetne odredbe su tužitelju pružene potrebne informacije preko promidžbenih materijala kreditora i jednako tako pružena mu je informacija od djelatnika banke. Ta odredba nije prouzročila štetu u pravima stranaka. Prigovara zastari potraživanja i tijeku zakonskih zateznih kamata.

4. Tužitelj se očitovao podneskom te u pogledu mjesne nadležnosti suda navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Čakovcu u poslovnoj jedinici tuženika te je sukladno odredbi čl. 59 ZPP-a nadležan sud gdje se ta poslovnica nalazi, u ovoj pravnoj stvari nadležni sud u Čakovcu. Što se tiče prigovora promašene pasivne legitimacije iz razloga jer je tuženik ustupio tražbinu B2 Kaptal d.o.o. temeljem ugovora o cesiji, tužitelj ističe da je sve uplate koje potražuje isplatio upravo tuženiku, a što se tiče ugovora o cesiji nije prenijet ugovor već samo tražbina i to tražbina tuženog prema tužitelju. Dakle tuženik nije ustupio tražbinu tužitelja prema tuženom niti je na to bio ovlašten. Samim prijenosom tražbine nije došlo do promjene ugovornih strana pa su tužitelj i tuženik i nadalje ugovorne strane rečenog ugovora o kreditu. Stoga je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan. Što se tiče nedostatka aktivne legitimacije, supruga tužitelja FC je vršila uplate u ime i za račun supruga a ne u svoje ime te je i taj prigovor promašen. Jednako tako ne stoji da bi nastupila zastara je je to protivno stavu vrhovnog suda sa sjednice građanskog odjela od 30.1.2020. temeljem kojeg stava zastara vezana uz primitke po ništetnim ugovornim odredbama počinje teći od dana pravomoćnosti odluke u kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredaba ugovora. Što se tiče statusa potrošača ugovor je sklopio tužitelj kao fizička osoba u potrošačke svrhe a u koje je iskoristio navedena novčana sredstva. Promjenjiva kamatna stopa određena jednostranom odlukom banke je ništetna. Riječ je o cijeni kredita u kojoj nisu predviđeni ni kriteriji ni referentne stope, niti je na bilo koji način moguće korisniku kredita predvidjeti kakva će ona biti i kolika će mu biti obaveza. Ulazna naknada je suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Također je protivna Zakonu o obveznim odnosima, čl. 1021, 323 ZOO-a, Direktivi EU 93/13, a razvidno je da je riječ o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i ubacio odredbu bez da je tužitelja obavijestio točno o kakvim troškovima se radi te je takva odredba dio ugovora koji je tužitelj mogao samo prihvatiti ili odbiti bez ikakve mogućnosti pregovaranja.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 8.1.2024. na način kako je opisano u izreci ove presude.

7. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

8. Tužitelj je dakle specificiranim tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na isplatu isti specificirao u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev i to nakon što je u ovom parničnom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje navevši visinu tužbenog zahtjeva i pojedine mjesečne preplate.

9. Nakon provedenog postupka dokazivanja, sud je na ročištu održanom dana 22. ožujka 2024. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

10. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u obavijest o kreditu list 7, obavijest o promjeni kamatne stope list 8-10 spisa, otplatni plan list 11-13, obavijest o promjeni kamatne stope list 14-16, otplatni plan list 17-19, obavijest o kreditu list 20, otplatni plan list 21-27, pregled prometa po partiji kredita list 28-38, ugovor o kreditu od 14.7.2008. list 40-45, u obradu kredita list 70-71, u metodologiju tuženika list 83-89, pregled prometa po kreditu list 90-107, obavijest o prijenosu potraživanja list 108-109, obračun naknade za bankarske usluge list 110, obavijest o usklađivanju kamatne stope list 113, bilten hipotekarni krediti list 114, izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa list 125-130, pročitao nalaz i mišljenje vještakinje Slađane Srnec list 194-207.

11. Sud je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, dok odgovorna osoba tuženika iako uredno pozvana, na ročište nije pristupila stoga nije ni saslušana.

12. Sud nije proveo dokaz saslušanjem UC i EC od kojeg dokaznog prijedloga je tuženik odustao, a stranke su suglasno odustale od dokaznog prijedloga saslušanjem sudužnice FC.

13. Sud je rješenjem na ročištu 22.3.2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificirana podneskom tužitelja od 8.1.2024. Preinaka je vezana uz predmet ovog postupka i iste stranke, te zbog toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi, a istodobno će se predmet spora među strankama na taj način u cijelosti riješiti.

14. Sud nalazi da je prije nego se upusti u određivanje i utvrđivanje spornih činjenica u ovom predmetu, potrebno da prvenstveno odluči o svojoj mjesnoj nadležnosti, budući da je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti.

15. Odredbom članka 59. Zakona o parničnom postupku, „Službeni list SFRJ“ br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., „Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP) propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da je isti zaključen u poslovnici tuženika u Čakovcu (uvod Ugovora), prema tome radi se svakako o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegovog sjedišta, budući da tuženik ima sjedište u [adresa]. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor zaključen u Čakovcu nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, a povodom te djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Čakovcu nastao je i ovaj spor između parničnih stranaka. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadržavao je i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi do 28. svibnja 2022., a sadrži ih i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22., 59/23.) koji je trenutno na snazi, a navedeni zakoni su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03, odnosno članka 55. st. 1. ZZP/14, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., Posl. br. Su IV – 308/2020, vezano uz pitanje smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), usvojen je zaključak da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Sud smatra da odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, kojI ima prebivalište na području [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci biO izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na tužitelja u smislu prava na pristup sudu. Dakle, radi se o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, a slijedom čega stranke nisu ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu. S obzirom na navedeno, sud utvrđuje da je ugovorna odredba čl. 16. Ugovora, prema kojoj je u slučaju spora, nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, ništetna odredba, te je ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje o predmetu spora.

16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

17. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

18. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Nije sporno da su tužitelj PC kao korisnik kredita i tuženik, sklopili Ugovor o dugoročnom stambenom kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5104027236 dana 14.7.2008. kao gotovinski kredit uz hipoteku po kojem je Erste&Steiermarkische bank odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 eura po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj na rok od 216 mjeseci, uz početnu kamatnu stopu od 9,25% godišnje, promjenjivu sukladno odluci o kamatnim stopama banke (čl. 8 Ugovora). Također je ugovoreno čl. 10 ugovora da je prije odobrenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan platiti naknadu od 2,5 naknade na iznos kredita minimalno 200 HRK i to računato na dan plasmana. Ugovoreno je da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, čl. 10 Ugovora.

20. Nije sporno da je prije plasmana kredita tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 2,5% na iznos kredita odnosno iznos od 598,00 eura (4.512,50 kuna).

21. Nesporno je predmetni kredit tuženik je raskinuo dana 30.1.2017.

22. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

23. Sporno je da li je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena, te stoga ništetna.

24. Sporno je da li postoji pasivna legitimacija obzirom je tuženik svoje potraživanje prema tužitelju po predmetnom ugovoru prenio cesijom na B2 Kapital d.o.o. Zagreb.

25. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja obzirom je tri uplate izvršila njegova tadašnja supruga FC.

26. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na Odredbe čl. 247 , 322, 270, 1021, Zakona o obveznim odnosima. Poziva se i na presude suda Europske Unije u predmetnima C 224/19 i C 259/19.

27. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. Ovaj stav VSRH može se primijeniti analogno i na ovaj predmet, bez obzira što je stav donijet u predmetima vezanim uz drugu valutu, a ne EUR.

29. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 jasno proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu u kojemu je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koji je sklopio ugovor s tuženikom. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

30. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

31. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, počinje teći zastara, tako da zastara nije nastupila.

32. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju. Činjenica da je tuženik svoje potraživanje prema tužitelju prenio na drugu pravnu osobu, ovdje B2 Kapital d.o.o., ne utječe na okolnost da su ugovorne strane i nadalje po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik. Naime, to što je tuženik cedirao svoju tražbinu na društvo B2 kapital nije od utjecaja na njegovu pasivnu legitimaciju iz razloga što je kredit raskinut 1. siječnja 2017. te se sva potraživanja tužitelja odnose na vrijeme do tog razdoblja, dok je ugovor o cesiji sklopljen tek 2018. Stoga je tuženik legitimiran za sva stjecanja bez osnove do trenutka raskida ugovora o kreditu, a koja su i obuhvaćena samim tužbenim zahtjevom. Također valja reći da to što je supruga tužitelja bila sudužnik znači da je zajedno sa tužiteljem bila solidarni dužnik, te stoga upravo ta pozicija sada stavlja tužitelja u ovom postupku na suprotnu stranu, dakle on je sada zajedno sa suprugom solidarni vjerovnik, pa može tražiti sve u svoje ime od tuženika.

33. Tužitelj PC u svom iskazu navodi da je sa tuženikom sklopio 14.7.2008. ugovor o kreditu. Uz kredit je dobio i otplatni plan, a također je platio i ulaznu naknadu u iznosu od 4.512,00 kn odnosno 598,00 eura. Bio je u situaciji da mu je kredit hitno trebao te nije kod sklapanja ugovora tražio objašnjenja niti pitao ništa već je prihvatio one uvjete koje mu je banka dala uz osiguranja koja su bila predviđena. Početna kamatna stopa bila je ugovorena u visini od 9,25% i ista se u tijeku otplate kredita mijenjala. Nije znao niti mu je rečeno po kojim će se kriterijima i kako ta kamatna stopa mijenjati. Mjesečni obroci skidali su mu se s plaće i u bit ugovora nije ulazio, bitno mu je bilo da se obrok redovno skida i uplaćuje na račun banke. Nije primio pisane obavijesti od banke o povećanju kamatne stope a uslijed toga i mjesečnih rata jer je radio i nije dobio obavijesti o dostavi pismena, a u tvrtki su mu skidali svakog mjeseca isti obrok a ne veći obrok kako je proizlazilo zbog povećanja kamatne stope. Po struci je ekonomist u mirovni. Razumije termin kamatne stope, nije se u to posebno upuštao, nije znao da će mu zbog toga konačna obveza biti veća. Banka ga je obavijestila da raskida ugovor negdje 2017. no on tada nije imao minus na uplatama već je bila preplata. Kredit je htio završiti, otplatiti i tražio je koji je to iznos no to mu nitko nije znao reći. Sredstva je trebao za uređenje nekretnine, stambene zgrade tj. obiteljske kuće u kojoj je živio, zamjene krovišta i potrebe obitelji. S suprugom FC se razveo 2009. i sve obveze je preuzeo na sebe te nikada njegova bivša supruga nije postavljala zahtjev vezano uz te obroke koje je platio jer su se o tome tako dogovorili za razvoda braka. Misli da su njoj samo skinuli sredstva s računa jer je došlo do blokade njezinog računa. Na pitanje da li je kod sklapanja ugovora o kreditu znao po kojim kriterijima će banka mijenjati kamatnu stopu iskazao je da to nije znao niti je obraćao pažnju na neke eventualno buduće okolnosti koje nije ni mogao znati. Na pitanje da li je mogao u banci pregovarati o uvjetima kredita, iskazao je da nije. Ugovor je prije potpisivanja pročitao i formalno potpisao, bitno mu je bilo da dobije sredstva kredita. Što se tiče nadležnosti iskazao je da je iz Čakovca i ugovor je sklopljen u poslovnici banke u Čakovcu, teško je pokretan i inače mu je problem putovati a do sjedišta banke je više od 500 km u oba smjera te bi to za njega iziskivalo dodatne troškove i napore.

34. Sud je ocijenio istinitim iskaz tužitelja. Iz njegovog iskaza proizlazi da mu nije rečeno ništa o kriterijima promjene kamatne stope, nije znao da će mu zbog toga biti obrok veći i prihvatio je uvjete iz ugovora o kreditu jer mu je kredit bio nužan za stambene potrebe završetka kuće i za ostale potrebe obitelji. Ugovor mu je već pripremljen predan u banci. Bivša supruga je bila sudužnica no po kreditu ona nema nikakvih potraživanja niti ih je postavila. Inače je iz Čakovca, teško je pokretan i ugovor je sklopljen u poslovnici banke u Čakovcu te bi njemu bilo znatno financijski i fizički opterećujuće da se sudi u mjestu sjedišta banke (Rijeka).

35. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

36. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

37. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

38. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

39. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

40. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

41. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika.

42. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

43. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

44. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

45. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

46. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

47. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

48. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

49. Sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču. Jednako tako nema ni nikakvih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi niti su stranke o visini iste pregovarale, a što zapravo proizlazi kako iz iskaza tužitelja tako i same ugovorne norme.

50. Terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive. Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a na koje razloge ukazuje tuženik tijekom postupka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

51. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

52. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva i ulaznoj naknadi u skladu s odlukama Banke (tuženika) u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne.

53. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

54. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

55. Tužitelju su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

56. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obvezni odnosima (ZOO-a ) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO- a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

57. Prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

58. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

59. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

60. Tuženik je ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu postupio suprotno odredbama čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj: 96/03 dalje ZZP /03 ) te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03 a sve to stoga jer kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl. 272. Zakona o obveznim o odnosima (N.N. 35/05 dalje ZOO) zbog čega je ništetan dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu.

61. Iz istih razloga nerazumljivosti iz kojih je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, ništetan je i dio ugovora koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz čl. 10. Ugovora. Iz spisa proizlazi da na iznos ulazne naknade stranka nije mogla utjecati. Jednako tako način na kako je taj ulazni trošak određen ne daje potrošaču ovdje tužitelju mogućnost da zna koliko će isti iznositi i po kojim kriterijima, te nije vidljiv niti kriterij, niti razlog iz kojeg je ulazna naknada određena upravo u iznosu koji je tužitelj platio. Ovo čini i ovu tražbinu neodredivom i neodređenom a time i ništetnom, pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih odredaba Ugovora primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Tuženik predloženim svjedocima nije dokazao da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi pojedinačno pregovaralo.

62. Sud je Rješenjem od dana 6. studenog 2023. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o dugoročnom gotovinskom hipotekarnom kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili 14. srpnja 2008. Vještačenje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec.

63. Stalna sudska vještakinja Slađana Srnec je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 14. prosinca 2023. u kojem navodi da u slučaju eventualne ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, utvrđeno je da ukupni preplaćeni iznosi za korisnika kredita tokom razdoblja otplate iznose 1.413,85 eura (10.787,48 kuna) prema tečaju na dan uplate pojedinog anuiteta, dok je visina ulazne naknade, a koja je plaćena prilikom zaključenja ugovora među strankama nesporna. U nalazu su specificirani datumi nastanka pojedinih preplata prema datumu uplate anuiteta.

64. Obje parnične stranke su se suglasile sa nalazom stalne sudske vještakinje, isti nisu osporavale, te nisu tražile da sud na ročištu neposredno sasluša vještakinju.

65. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja i na nalaz stranke nisu imale primjedaba.

66. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

67. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

68. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/25), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada inicijalna nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, ali koja ovisi o vrsti radnje koju poduzima (Tbr. 9.1., Tbr. 8.1., Tbr. 9.3), a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Sukladno Tbr. 46. Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, podnesak od 5.10.2023. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 6.11.2023. u iznosu od 200,00 eura, podnesak od 8.1.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 22.3.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu od 22.1.2026. u iznosu od 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV 25% od 300,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja od 331,81 euro, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 66,76 EUR i na presudu u iznosu od 66,76 EUR, odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23 – dalje u tekstu: ZSP) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19, 92/21 i 37/23 – dalje u tekstu: Uredba). Ukupno traženi i priznati trošak tužitelja iznosi 1.965,33 EUR, a dužan mu ga je naknaditi tuženik. Zbog svega odlučeno je kao u izreci.

U Čakovcu 9. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.