REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6952/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Hasan Karajić i Damir Karajić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnice tuženika, dana 9. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 11. Ugovora o kreditu broj 9011894160 od 13. rujna 2006., sklopljenog između tužitelja GH i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., u dijelu koji glasi: "11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…".
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 9011894160 od 13. rujna 2006. za kupnju vozila. Čl. 11. Ugovora ugovorena je tzv. ulazna naknada, odnosno istom se odredbom tužitelj obvezao platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, s tim da o istoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati, a niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos upravo u postotku u kojem je ugovoren te je plaćanje te naknade bilo uvjet za dobivanje kredita po principu "uzmi ili ostavi", zbog čega tužitelj smatra da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Pritom se poziva se na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita glavnicu i ugovorene kamate, tako da tuženik nije imao u toj odredbi uporište od tužitelja naplatiti i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna prisilnim propisima te je stoga ista ništena. Navodi da je ulazna naknada unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj nije imao utjecaja te da takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Pozvao se i na odredbu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima te na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da je tako ugovorena odredba, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena i kao takva ništetna, slijedom čega je tužitelj predložio da sud utvrdi spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade ništetnom i da naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti, te je predložio tužbu odbaciti, s obzirom da uz deklaratorni tužbeni zahtjev nije postavljen i kondemnatorni, pa tužitelj nema pravni interes za isticanje samo deklaratornog zahtjeva. Prigovorio je i vrijednosti predmeta spora, kao previsoko naznačenoj, s obzirom da je sporna naknada plaćena u manjem iznosu. Osporio je i da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, navodeći i da je tužitelju naplaćen neznatan iznos u odnosu na visinu kredita, pa sporna odredba nije mogla prouzročiti neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Istaknuo je i da se radi o lako uočljivoj i jasnoj odredbi te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomsko značenje ugovaranja iste, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti. Nadalje, istaknuo je i da u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženika ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te da je naplaćivanje iste u skladu s tada važećim Zakonom o bankama, a ustvrdio je i da je tužitelj bio informiran o svim elementima predmetnog Ugovora, kao i njegovim posljedicama i značajkama. Osim toga, smatra i da sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti ni s posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača, jer ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, navodi da je obveza plaćanja naknade propisana i Općim uvjetima poslovanja Banke te da činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo sama po sebi ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da je u konkretnom slučaju došlo do takve značajne neravnoteže. Osporio je i svojstvo potrošača tužitelju te je dodao i da je ugovor u cijelosti ispunjen zbog čega se više ne može isticati ništetnost. S obzirom na navedeno predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev, kao i naložiti tužitelju da mu naknadi parnični trošak. Tijekom postupka istaknuo je i prigovor zastare, kako u odnosu na deklaratorni, tako i odnosu na eventualni kondemnatorni zahtjev.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011894160 od 13. rujna 2006. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), te je saslušan tužitelj.
4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Neosnovano je tuženik osporio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu od 1.327,02 EUR. Ovo stoga što je kod tužbe na utvrđenje, sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a iako je točno da sukladno st. 3. istog članka sud može na pripremnom ročištu odrediti vrijednost predmeta spora u drugom iznosu, ako utvrdi da je ista previsoko ili prenisko naznačena, u konkretnom slučaju sud nije utvrdio da bi se radilo o toj situaciji. Naime, vrijednost predmeta spora nije nužno vezati za visinu obveze koja proizlazi iz ugovora ili ugovorne odredbe koja je predmet utvrđenja ništetnom, a posebice bi to bilo nepravilno konkretnom slučaju imajući u vidu i odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), prema kojoj odredbi se kod tužbe na utvrđenje kao vrijednost predmeta spora uzima najmanje iznos od 1.327,22 EUR, pa bi utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u ovom postupku u iznosu manjem od naznačenog u tužbi dovelo tužitelja u nepovoljan položaj po kojem bi trebao platiti pristojbu po višoj vrijednosti predmeta spora od one po kojoj bi imao pravo na naknadu parničnog troška u dijelu troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku.
6. Neosnovano smatra tuženik i da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu čl. 187. ZPP, jer izostanak postavljanja kondemnatornog zahtjeva u ovom postupku, utemeljenog na pravilima o stjecanju bez osnove, ne znači da tužitelj ne može naknadno takav zahtjev postaviti u novoj parnici po pravomoćnom okončanju ovog postupka. Isto tako je neosnovan i prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti kondemnatorni tužbeni zahtjev, utemeljen na pravilima stjecanja bez osnove zbog ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ne bi bio u zastari, što tim više upućuje na postojanje pravnog interesa tužitelja.
7. Među strankama nije sporno da su dana 13. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 9011894160, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 20.248,42 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, što i proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a nije sporno niti da je predmetnim ugovorom ugovorena obveza plaćanja, prije korištenja kredita ili istovremeno, naknade za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, kako to i proizlazi iz čl. 11.3 Ugovora. Nije sporno ni da je tužitelju naplaćena sporna naknada u ugovorenom iznosu.
8. Sporno je radi li se o nepoštenoj i kao takvoj ništetoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, kao i ima li tužitelj pravni interes za isticanje samo tuženog zahtjeva za utvrđenje ništetnom sporne odredbe, bez posljedičnog kondemnatornog zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove, a sporno je i je li nastupila zastara za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva, kao i radi li se o potrošačkom ugovoru.
9. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa s obzirom da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba (u to vrijeme je bio djelatna vojna osoba, a ne poduzetnik), u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe, kako to proizlazi iz njegovog iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužitelja, proizlazi i da je, kada je naknadno po dogovaranju kredita došao potpisati Ugovor, isti već bio pripremljen na obrascu, te da pritom nije bilo pregovaranja o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj, koju je uočio čitajući Ugovor prije potpisivanja. Pritom mu je rečeno da ta odredba mora biti u istom, tako da je sve bilo po principu "uzmi ili ostavi". Dodao je i da nije bilo nikakvog objašnjavanja od strane djelatnika banke o odredbi o naknadama, odnosno zašto se ta naknada naplaćuje i na koji trošak se to odnosi, a sjeća se da je bila u visini od 1% od iznosa kredita. Iskazao je i da mu je naplata naknade iziskivala dodatno financijsko opterećenje.
10. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu te da ga je tužitelj dobio tek kada je trebao potpisati ugovor, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o plaćanju i visini naknade, a niti je bio upoznat s konkretnom visinom i svrhom naplate iste, odnosno a koje troškove se ista odnosi.
11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.
12. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je ista naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga naplate iste, odnosno na koje se troškove ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje u određenom postotku od iznosa kredita, a nije utvrđeno niti da je to tužitelju objašnjeno prilikom potpisivanja Ugovora, kada je prvi puta upoznat s tom odredbom. Imajući u vidu navedeno, kao i da se radi o standardiziranom, unaprijed pripremljenom ugovoru o kreditu, u kreiranju odredbi kojeg tužitelj nije sudjelovao te da je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od 1% od iznosa kredita (202,48 CHF), čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, slijedi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik nije dokazao da korespondiraju s naplaćenim iznosom. Za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita- potrošača.
13. Konačno, imajući u vidu visinu naplaćene naknade i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi se o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita.
14. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).
15. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastav podneska od 6. veljače 2025. po Tbr 8. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 1. srpnja 2025. i 2. veljače 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,10 EUR.
16. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.079,65 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.
17. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.
U Zagrebu, 9. veljače 2026.
Sutkinja:
Davorka Ćurko Nasić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
