REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1006/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz OD Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-812/2023-38 od 4. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 9. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana u cijelosti, a žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-812/2023-38 od 4. lipnja 2024.

-potvrđuje pod točkom, I., II., IV. i V. izreke presude te odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.078,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. lipnja 2025. do isplate, te

-preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati troškove parničnog postupka iznad iznosa od 2.078,75 EUR do 2.650,00 EUR, odnosno za iznos od 571,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te se u tom dijelu, za taj iznos zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 166-89/2005, sklopljenog između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja HS kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF a uračunavajući preplatu priznatu u konverziji, isplati iznos od 7.553,70 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.650,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. lipnja 2025., do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva na ime razlike nedospjele glavnice u konverziji u iznosu od 2.049,56 EUR-a kao neosnovanim.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika na ime tzv." negativnih razlika".

2. Tu presudu u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.049,56 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, pod točkom IV. izreke, žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.–pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23.- dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom navodi da je do razlike u glavnicama, koja je utužena, došlo zbog nepoštene i ništetne odredbe o valuti, da je zbog povećanja valute tužitelju porasla i mjesečna obveza plaćanja anuiteta te glavnica kredita, a financijskim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je kako glavnica nije vraćena na početne parametre bez nepoštenih i ništetnih odredbi iz čega proizlazi da tužitelj nije u potpunosti obeštećen sklapanjem Dodatka sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK), a da bi se tužitelja dovelo u situaciju u kojoj te nepoštene odredbe ugovora nema, mora mu se priznati i tražena razlika glavnica. Ističe da bi tužitelj na dan 30.9.2015., da tečaj CHF nije rastao, imao za otplatiti još 49.957,24 kn, a nakon konverzije kredita iznos preostale glavnice iznosi 65.399,67 kn pa je očigledno kako je utuženih 15.442,43 kn po toj osnovi tuženik u biti zadržao za sebe. Navodi da sud za svoju odluku nije dao razumno objašnjenje te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu tuženiku troškova sastava žalbe, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Protiv citirane presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu pod točkom I., II., III. i V. izreke, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP. Navodi da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i ispravama u spisu predmeta, čime je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te da je tuženiku povrijeđeno i temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), i to pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku. Sadržajem svoje žalbe ponavlja navode iznijete tijekom postupka, te u bitnome, tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka te da je sud pogrešno zaključuje da sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK(15 tužitelj nije u cijelosti obeštećen. Navodi da je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova i zato u ovom predmetu ne može biti govora o tome da je tuženik nešto stekao od tužitelja bez valjane pravne osnove. Navodi da se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. međutim da je iz njega izveo zaključak koji mu je sadržajno suprotan, te da je pogrešno shvatio značaj i doseg odluke VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. na koju se poziva. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da ta ugovorna odredba nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukazuje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud, nije provodio ni tzv. test transparentnosti iz čl. 84. ZZP ni tzv. test poštenosti iz čl. 81. ZZP. Pobija odluku o istaknutom prigovoru zastare i odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata navodeći da sud nije obrazložio zašto tuženika smatra nepoštenim stjecateljem. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže uvaži žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način se da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnični trošak uvećan za trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana dok je djelomično osnovana protiv odluke o parničnom trošku.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda žalitelja i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju oba žalitelja u žalbama, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Neosnovano tuženik navodi u žalbi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik je sudjelovao u kontradiktornom postupku te je imao priliku aktivno kontrirati navodima i dokazima protivne strane (koje je pravo i koristio), prvostupanjski sud je mjerodavno pravo pravilno tumačio i primijenio te je u pobijanoj presudi iznio i obrazložio dostatne i pravno relevantne razloge za njezino donošenje, tako da učinci pobijane presude ne dovode do povrede tuženikovih prava zajamčenih Ustavom. Tuženik je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka, te time što je nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno provedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene niti odredbe Ustava niti Konvencije na koju se tuženik u žalbi poziva.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj: 166-89/2005, sklopljenom između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja kao korisnika kredita,i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 7.553,70 EUR na ime preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ove ugovorne odredbe sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 2.650,00 EUR, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, budući je tuženik u utuženom razdoblju ove novčane iznose od tužitelju naplatio temeljem navedene ništetne odredbe, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

10. Dokazima provedenim tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (čl. 8. ZPP) i to:

- da je tužitelj s prednikom tuženika 20. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 166-89/2005 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 69.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99% godišnje, koji je odobren za kupnju stambenog objekta;

- da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 514,47 CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja;

- da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj: 166-89/2005 kojim je ugovorena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pri čemu je utvrđen ukupni iznos preplate od 2.150,33 EUR;

- da tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača te da tuženik nije tužitelju kao potrošaču, prije ni prilikom sklapanja kredita, dao odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, odnosno o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka (da tuženik na navedene okolnosti nije predložio niti jedan dokaz);

- da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, Stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba (čiji nalaz sud prihvaća objektivnim i stručnim i na koji matematički obračun tuženik nije imao primjedbi) utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 7.356,34 EUR, da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 313,89 EUR, da je prema izračunu konverzije kredita utvrđen više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.u iznosu od 2.150,33 EUR; da ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 21.09.2015. godine iznose 2.347,69 EUR te da ukupno potraživanje tužitelja uzimajući u obzir redoslijed namirenja iz čl. 171. ZOO umanjeno za priznatu preplatu iznosi 7.553,70 EUR.

11. U kontekstu ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud imajući u vidu utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/18 od 17. rujna 2019., u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje prednika tuženika, sklapajući ugovore o kreditima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sklapanjem ugovora o kreditu; da je i predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu dane nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, zaključuje da je navedena odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena i ništetna te da tužitelju na temelju čl 323. st.1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje ZOO) pripada pravo na povrat onoga što je od njega tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

11.1. Također, sud je zaključio da okolnost da je predmetni kredit konvertiran sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog iznosa koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija; da niti jednom odredbom ZID ZPK kao niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, da se konverzija isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće a da je Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu pa posljedično tome kako je vještačenjem utvrđeno da provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 7.553,70 EUR to je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti navedeni novčani iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu od 30. rujna 2015. pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika po osnovu tzv.negativnih razlika jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio a osim toga da je tuženik, kao trgovac, kriv za sklapanje ugovora s ništetnom odredbom pa stoga nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

11.2. Prvostupanjski sud je nadalje, kao neosnovan otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, navodeći da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, pozivajući se pritom na prava stajališta izražena u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok.

11.3. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.049,56 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je nedospjela glavnica utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom a tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice, pa budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

12. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita.

13. Prije svega navesti je da su neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovorne odredbe valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da je navedena ugovorna odredbe ništetna imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

13.1. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tuženik zajedno sa ostalim tuženim bankama postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristio ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužitelj poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima i rizicima promjene valutne klauzule na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita, a što tuženik u ovom postupku nije dokazao.

13.2. Protivno žalbi tuženika, sud nije trebao posebno provoditi test poštenosti spomenute ugovorne odredbe jer je taj test proveden već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje te odredba ima za njihove financijske obveze. To znači da tuženik, kao profesionalac, banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora nisu bile razumljive u ekonomskom smislu, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se doista radi o ništetnoj odredbi prema čl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj:96/03. -dalje ZZP/03), a tuženik suprotno nije dokazao.

13.3. U odnosu na žalbene prigovore tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. ZOO, pa da navedena odredba nije prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana navesti je da se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti valutne klauzule kao takve, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava i koja sama po sebi nije ništetna, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, te kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovom postupku, pa su stoga žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom pravcu neosnovani.

14. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to u trenutku podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. petogodišnji zastarni rok (čl. 225. ZOO) nije protekao, odnosno zastara nije nastupila.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno da je ovlašten u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak suda prvog stupnja je u skladu i sa pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (RS protiv Erste bank Hungary), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To drugim riječima znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

15.1. Iako je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci C-118/17 doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, navedeno je pravno shvaćanje prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjenjivo i u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bilo obveza obje ugovorne strane - tj. nije bilo obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

15.2. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.3. Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kredit

15.4. Pri tome, valja reći kako je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Aneksa ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

15.5. Dakle, kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

15.6. Valja reći i kako je u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu RS protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15.7. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu H protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15.8. Kada bi se prihvatilo tumačenje tuženika, da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2005. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koja je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i predmetni) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

17. Prestanak prava tužitelja na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C-567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke, a na koju se žalitelj u žalbi poziva. To stoga što se navedena odluka ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji.

17.1. Međutim sud prvog stupnja nije niti primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP, ZOO i ZID ZPK/15 i to na pravilan način kada je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje.

18. Iako nije sporno da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZID ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te da je raniji ugovor o kreditu konverzijom prestao postojati, tuženik gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog Zakona mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem Dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

18.1. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021. pa je stoga neosnovano pozivanje žalitelja na raniju odluku ovog drugostupanjskog suda posl.br. Gž-925/2017 od 20. ožujka 2020., a glede pozivanja žalitelja na odluke županijskih sudova u Sisku, Karlovcu, Splitu, Varaždinu i Zagrebu koje sve redom datiraju iz 2020., navesti je da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjima drugih županijskih sudova.

18.2. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

19. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 7.356,34 EUR kao i dospjela kamata na ovaj iznos do 30. rujna 2015. od 2.347,69 EUR, pri čemu je u konverziji tužitelju priznata tek preplata iznosa od 2.150,33 EUR, i da posljedično tome sklapanjem navedenog Dodatka nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedene ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, već je s ove osnove ostao ovaj preplaćen iznos od 7.553,70 EUR ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 210. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo i u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.

20. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj činjenicom da je sastavio ugovor koji sadrži nepoštene i ništetne odredbe i na taj način postupio protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

21. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o tuženikovom prigovoru radi prebijanja te je pravilno zaključio da se postoji potraživanje tuženika s osnova tzv. negativnih razloka budući da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

22. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev radi isplate 2.049,56 EUR na ime razlike nedospjele glavnice u konverziji. Naime, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj je sklapanjem navedenog Aneksa Ugovora o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost. O visini glavnice utvrđene sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa stoga tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već mu, kako je i to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa, a sve na način kako je to i prethodno obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. (tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž 29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022- 2 od 16. veljače 2023. i dr.).

23. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP žalbu tužitelja i žalbu tuženika protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I., II., IV. i V. izreke.

24. Žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku djelomično je osnovana.

25. Odlučujući o parničnom trošku prvostupanjski sud je pozivom na odredu čl. 154. st.1. i odluke odluka Vrhovnog suda RH br. Rev 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.) tužitelju priznao pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, prema dosuđenom VPS-u od 7.553,70 EUR te je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 9. travnja 2024., 18. rujna 2024., 29. travnja 2025., za sastav podnesaka od 15. siječnja 2024., 11. veljače 2025., 26. veljače 2025. i 2. travnja 2025. za svaku radnju po 100 bodova odnosno 200,00 EUR, sve uvećano za PDV u iznosu od 450,00 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, odnosno sveukupno 2.650,00 EUR.

26. Pogrešno tuženik smatra da je pri obračunu parničnog troška, trošak svake pojedine radnje trebalo obračunavati prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja tih radnji. Naime, kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23-dalje Tarifa), koja se primjenjuje od 25. studenog 2023., a kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 2,00 eura treba primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (čl. 54. Tarife). Kako je zahtjev za naknadu parničnog troška stavljen 29. travnja 2025., dakle nakon stupanja na snagu navedene Tarife to je pravilno sud prvog stupnja dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura i za radnje poduzete prije izmjene vrijednosti boda

27. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud odlučujući o trošku postupka pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st.1. ZPP.

27.1. Naime, kako je dio tužbenog zahtjeva odbijen to je prema ocjeni ovog suda o naknadi troškova postupka valjalo odlučiti u skladu s odredbom čl. 154. st.2. ZPP, vodeći računa o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka u parnici. Odluke na koje se pozvao prvostupanjski sud nisu primjenjive u konkretnom slučaju, niti primjena odredbe o djelomičnom uspjehu stranaka u postupku rezultira odvraćanjem tužitelja od ostvarivanja svojih prava u sudskom postupku.

27.2. Dakle, imajući u vidu da je tužitelj sa deklaratornim tužbenim zahtjevom u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF uspio u cijelosti (100%), te sa kondemnatornim zahtjevom za isplatu (iznosa od 9.603,26 EUR) u omjeru od 79%, njegov uspjeh u postupku iznosi 89,50%, a uspjeh tuženika 10,50%, pa kada se ti postoci oduzmu, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 79%.

28. Nadalje, u pravu je tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je tužitelju osim tužbe priznao trošak za sastav pet obrazloženih podnesaka u visini od 100 bodova iako prema Tbr.8.toč.1. Tarife proizlazi da se, uz sastav tužbe, trošak u punom iznosu može priznati za četiri obrazložena podneska. Stoga je tužitelju za sastav petog obrazloženog podneska valjalo priznati 50 bodova prema Tbr.8. toč.3. Tarife što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr.53. Tarife i PDV prema Tbr.46. Tarife iznosi 125,00 EUR tako da trošak zastupanja umjesto 2.250,00 EUR iznosi 2.125,00 EUR.

29. Stoga, imajući u vidu omjer uspjeha stranaka u postupku, valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju na ime troškova zastupanja priznati iznos od 1.678,75 EUR te istome pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i na taj način dosuditi mu troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.078,75 EUR, pa je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč.2. ZPP pobijana odluka potvrđena, a u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč.3. ZPP djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena, te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 571,25 EUR uvećan za zakonske kamate, odbijen kao neosnovan.

30. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, s obzirom da sa žalbom nije uspio (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1.ZPP).

31. Kako je tuženik žalbom uspio djelomično samo o sporednoj tražbini (troškovima postupka) to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP.

Pula - Pola, 9. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković