Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-1419/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Josipu Puliću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 3. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.8. st.2. Ugovora o kreditu broj 5102904433 koji je sklopljen dana 17. ožujka 2006. godine između tužitelja HU iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika Dušana Dobrile pod brojem OU-113/2006 dana 20. ožujka 2006. godine u dijelu koji glasi: "(...) u skladu s važećim odukama Banke (...)" pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.640,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od 1. lipnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00 % od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50% od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene prema stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,01 EUR od 02.06.2006 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 02.08.2006 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 09.11.2006 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.12.2006 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.05.2007 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.07.2007 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.08.2007 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.09.2007 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.11.2007 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 08.12.2007 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 09.01.2008 do isplate

- na iznos od 28,40 EUR od 08.02.2008 do isplate

- na iznos od 28,39 EUR od 09.03.2008 do isplate

- na iznos od 28,38 EUR od 04.04.2008 do isplate

- na iznos od 28,38 EUR od 07.05.2008 do isplate

- na iznos od 28,37 EUR od 06.06.2008 do isplate

- na iznos od 28,36 EUR od 04.07.2008 do isplate

- na iznos od 28,35 EUR od 07.08.2008 do isplate

- na iznos od 28,35 EUR od 03.09.2008 do isplate

- na iznos od 28,33 EUR od 03.10.2008 do isplate

- na iznos od 28,33 EUR od 05.11.2008 do isplate

- na iznos od 28,32 EUR od 03.12.2008 do isplate

- na iznos od 28,30 EUR od 06.01.2009 do isplate

- na iznos od 28,30 EUR od 04.02.2009 do isplate

- na iznos od 28,28 EUR od 04.03.2009 do isplate

- na iznos od 28,28 EUR od 03.04.2009 do isplate

- na iznos od 45,97 EUR od 05.05.2009 do isplate

- na iznos od 45,95 EUR od 04.06.2009 do isplate

- na iznos od 45,94 EUR od 03.07.2009 do isplate

- na iznos od 45,92 EUR od 08.08.2009 do isplate

- na iznos od 45,91 EUR od 02.09.2009 do isplate

- na iznos od 45,89 EUR od 02.10.2009 do isplate

- na iznos od 45,88 EUR od 04.11.2009 do isplate

- na iznos od 45,86 EUR od 02.12.2009 do isplate

- na iznos od 45,84 EUR od 05.01.2010 do isplate

- na iznos od 45,83 EUR od 03.02.2010 do isplate

- na iznos od 45,81 EUR od 04.03.2010 do isplate

- na iznos od 45,79 EUR od 02.04.2010 do isplate

- na iznos od 45,78 EUR od 05.05.2010 do isplate

- na iznos od 45,75 EUR od 02.06.2010 do isplate

- na iznos od 45,74 EUR od 07.07.2010 do isplate

- na iznos od 45,72 EUR od 14.08.2010 do isplate

- na iznos od 45,70 EUR od 15.09.2010 do isplate

- na iznos od 45,68 EUR od 15.10.2010 do isplate

- na iznos od 33,35 EUR od 16.11.2010 do isplate

- na iznos od 33,33 EUR od 17.12.2010 do isplate

- na iznos od 33,32 EUR od 15.01.2011 do isplate

- na iznos od 33,30 EUR od 15.02.2011 do isplate

- na iznos od 33,28 EUR od 15.03.2011 do isplate

- na iznos od 33,26 EUR od 15.04.2011 do isplate

- na iznos od 33,24 EUR od 14.05.2011 do isplate

- na iznos od 18,61 EUR od 25.06.2011 do isplate

- na iznos od 18,60 EUR od 27.07.2011 do isplate

- na iznos od 18,59 EUR od 19.08.2011 do isplate

- na iznos od 18,57 EUR od 23.09.2011 do isplate

- na iznos od 18,56 EUR od 18.10.2011 do isplate

- na iznos od 1,65 EUR od 16.11.2011 do isplate

- na iznos od 1,64 EUR od 17.12.2011 do isplate

- na iznos od 1,64 EUR od 18.01.2012 do isplate

- na iznos od 1,64 EUR od 17.02.2012 do isplate

- na iznos od 1,64 EUR od 20.03.2012 do isplate

- na iznos od 1,64 EUR od 17.04.2012 do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 22.05.2012 do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 20.06.2012 do isplate

- na iznos od 1,62 EUR od 24.07.2012 do isplate

- na iznos od 1,62 EUR od 22.08.2012 do isplate

- na iznos od 1,62 EUR od 15.09.2012 do isplate

- na iznos od 1,61 EUR od 19.10.2012 do isplate

- na iznos od 1,61 EUR od 17.11.2012 do isplate

- na iznos od 1,61 EUR od 22.12.2012 do isplate

- na iznos od 1,61 EUR od 16.01.2013 do isplate

- na iznos od 1,60 EUR od 15.02.2013 do isplate

- na iznos od 1,60 EUR od 20.03.2013 do isplate

- na iznos od 1,59 EUR od 16.04.2013 do isplate

- na iznos od 1,59 EUR od 17.05.2013 do isplate

- na iznos od 1,59 EUR od 19.06.2013 do isplate

- na iznos od 1,59 EUR od 18.07.2013 do isplate

- na iznos od 1,58 EUR od 21.08.2013 do isplate

- na iznos od 1,58 EUR od 19.09.2013 do isplate

- na iznos od 1,58 EUR od 29.10.2013 do isplate

- na iznos od 1,57 EUR od 19.11.2013 do isplate

- na iznos od 1,57 EUR od 17.12.2013 do isplate

- na iznos od 1,57 EUR od 16.01.2014 do isplate

- na iznos od 1,13 EUR od 18.02.2014 do isplate

- na iznos od 1,12 EUR od 19.03.2014 do isplate

- na iznos od 1,11 EUR od 19.04.2014 do isplate

- na iznos od 1,11 EUR od 20.05.2014 do isplate

- na iznos od 1,11 EUR od 17.06.2014 do isplate

- na iznos od 1,11 EUR od 16.07.2014 do isplate

- na iznos od 1,11 EUR od 20.08.2014 do isplate

- na iznos od 1,10 EUR od 17.09.2014 do isplate

- na iznos od 1,10 EUR od 21.10.2014 do isplate

- na iznos od 1,10 EUR od 19.11.2014 do isplate

- na iznos od 1,09 EUR od 18.12.2014 do isplate

- na iznos od 1,09 EUR od 17.01.2015 do isplate

- na iznos od 1,09 EUR od 19.02.2015 do isplate

- na iznos od 1,08 EUR od 22.03.2015 do isplate

- na iznos od 1,08 EUR od 12.05.2015 do isplate

- na iznos od 1,08 EUR od 22.05.2015 do isplate

- na iznos od 1,08 EUR od 22.07.2015 do isplate

- na iznos od 1,07 EUR od 05.08.2015 do isplate

- na iznos od 1,07 EUR od 03.09.2015 do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.7. st.3. Ugovora o kreditu broj 5102904433 koji je sklopljen dana 17. ožujka 2006. godine između tužitelja HU iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika Dušana Dobrile pod brojem OU-113/2006 dana 20. ožujka 2006. godine kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.818,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00 % od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50% od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene prema stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,34 EUR od 02.06.2006 do isplate

- na iznos od 1,02 EUR od 02.09.2006 do isplate

- na iznos od 0,40 EUR od 10.10.2006 do isplate

- na iznos od 14,26 EUR od 05.11.2008 do isplate

- na iznos od 2,16 EUR od 03.12.2008 do isplate

- na iznos od 21,39 EUR od 06.01.2009 do isplate

- na iznos od 23,56 EUR od 04.02.2009 do isplate

- na iznos od 25,97 EUR od 04.03.2009 do isplate

- na iznos od 21,14 EUR od 03.04.2009 do isplate

- na iznos od 21,20 EUR od 05.05.2009 do isplate

- na iznos od 15,76 EUR od 04.06.2009 do isplate

- na iznos od 10,43 EUR od 03.07.2009 do isplate

- na iznos od 10,97 EUR od 08.08.2009 do isplate

- na iznos od 16,66 EUR od 02.09.2009 do isplate

- na iznos od 12,19 EUR od 02.10.2009 do isplate

- na iznos od 12,15 EUR od 04.11.2009 do isplate

- na iznos od 17,06 EUR od 02.12.2009 do isplate

- na iznos od 21,32 EUR od 05.01.2010 do isplate

- na iznos od 25,29 EUR od 03.02.2010 do isplate

- na iznos od 26,27 EUR od 04.03.2010 do isplate

- na iznos od 35,12 EUR od 02.04.2010 do isplate

- na iznos od 33,45 EUR od 05.05.2010 do isplate

- na iznos od 35,32 EUR od 02.06.2010 do isplate

- na iznos od 58,02 EUR od 07.07.2010 do isplate

- na iznos od 55,13 EUR od 14.08.2010 do isplate

- na iznos od 74,01 EUR od 15.09.2010 do isplate

- na iznos od 65,20 EUR od 15.10.2010 do isplate

- na iznos od 65,19 EUR od 16.11.2010 do isplate

- na iznos od 85,09 EUR od 17.12.2010 do isplate

- na iznos od 88,32 EUR od 15.01.2011 do isplate

- na iznos od 74,77 EUR od 15.02.2011 do isplate

- na iznos od 84,94 EUR od 15.03.2011 do isplate

- na iznos od 77,31 EUR od 15.04.2011 do isplate

- na iznos od 91,87 EUR od 14.05.2011 do isplate

- na iznos od 105,29 EUR od 25.06.2011 do isplate

- na iznos od 131,89 EUR od 27.07.2011 do isplate

- na iznos od 140,46 EUR od 19.08.2011 do isplate

- na iznos od 108,48 EUR od 23.09.2011 do isplate

- na iznos od 102,02 EUR od 18.10.2011 do isplate

- na iznos od 99,49 EUR od 16.11.2011 do isplate

- na iznos od 103,48 EUR od 17.12.2011 do isplate

- na iznos od 112,80 EUR od 18.01.2012 do isplate

- na iznos od 115,67 EUR od 17.02.2012 do isplate

- na iznos od 112,91 EUR od 20.03.2012 do isplate

- na iznos od 111,45 EUR od 17.04.2012 do isplate

- na iznos od 116,75 EUR od 22.05.2012 do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 20.06.2012 do isplate

- na iznos od 113,12 EUR od 24.07.2012 do isplate

- na iznos od 111,08 EUR od 22.08.2012 do isplate

- na iznos od 103,56 EUR od 15.09.2012 do isplate

- na iznos od 111,31 EUR od 19.10.2012 do isplate

- na iznos od 113,93 EUR od 17.11.2012 do isplate

- na iznos od 112,47 EUR od 22.12.2012 do isplate

- na iznos od 108,33 EUR od 16.01.2013 do isplate

- na iznos od 105,42 EUR od 15.02.2013 do isplate

- na iznos od 110,36 EUR od 20.03.2013 do isplate

- na iznos od 113,42 EUR od 16.04.2013 do isplate

- na iznos od 100,12 EUR od 17.05.2013 do isplate

- na iznos od 99,95 EUR od 19.06.2013 do isplate

- na iznos od 100,61 EUR od 18.07.2013 do isplate

- na iznos od 102,34 EUR od 21.08.2013 do isplate

- na iznos od 104,92 EUR od 19.09.2013 do isplate

- na iznos od 108,40 EUR od 29.10.2013 do isplate

- na iznos od 107,89 EUR od 19.11.2013 do isplate

- na iznos od 113,23 EUR od 17.12.2013 do isplate

- na iznos od 108,54 EUR od 16.01.2014 do isplate

- na iznos od 101,22 EUR od 18.02.2014 do isplate

- na iznos od 103,28 EUR od 19.03.2014 do isplate

- na iznos od 100,95 EUR od 19.04.2014 do isplate

- na iznos od 97,94 EUR od 20.05.2014 do isplate

- na iznos od 99,03 EUR od 17.06.2014 do isplate

- na iznos od 101,33 EUR od 16.07.2014 do isplate

- na iznos od 103,10 EUR od 20.08.2014 do isplate

- na iznos od 103,46 EUR od 17.09.2014 do isplate

- na iznos od 106,31 EUR od 21.10.2014 do isplate

- na iznos od 108,68 EUR od 19.11.2014 do isplate

- na iznos od 108,88 EUR od 18.12.2014 do isplate

- na iznos od 171,86 EUR od 17.01.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 19.02.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 22.03.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 12.05.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 22.05.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 22.07.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 05.08.2015 do isplate

- na iznos od 109,13 EUR od 03.09.2015 do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.170,84 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 30. rujna 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00 % od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50% od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene prema stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 243,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- € 0,27 od 02.04.2026. pa do isplate;

- € 0,43 od 02.05.2006. pa do isplate;

- € 1,19 od 02.07.2006. pa do isplate;

- € 1,67 od 02.08.2006. pa do isplate;

- € 2,27 od 09.11.2006. pa do isplate;

- € 0,93 od 08.12.2006. pa do isplate;

- € 5,05 od 09.01.2007. pa do isplate;

- € 3,79 od 09.02.2007. pa do isplate;

- € 4,96 od 08.03.2007. pa do isplate;

- € 7,66 od 07.04.2007. pa do isplate;

- € 13,41 od 08.05.2007. pa do isplate;

- € 12,38 od 09.06.2007. pa do isplate;

- € 17,43 od 08.07.2007. pa do isplate;

- € 13,46 od 08.08.2007. pa do isplate;

- € 13,13 od 08.09.2007. pa do isplate;

- € 17,42 od 10.10.2007. pa do isplate;

- € 15,98 od 08.11.2007. pa do isplate;

- € 13,85 od 08.12.2007. pa do isplate;

- € 10,58 od 09.01.2008. pa do isplate;

- € 8,9 od 08.02.2008. pa do isplate;

- € 0,1 od 09.03.2008. pa do isplate;

- € 3,33 od 04.04.2008. pa do isplate;

- € 13,85 od 07.05.2008. pa do isplate;

- € 9,07 od 06.06.2008. pa do isplate;

- € 11,85 od 04.07.2008. pa do isplate;

- € 16,45 od 07.08.2008. pa do isplate;

- € 14,61 od 03.09.2008. pa do isplate;

- € 9,75 od 03.10.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove manje plaćenih kamata i to u iznosu od 1.814,82 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 91,84 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 91,73 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 91,63 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 91,52 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 91,40 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 91,29 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 91,17 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 91,06 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 90,93 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 90,81 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 90,69 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 90,58 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 90,46 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 90,34 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 90,21 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 90,08 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 89,96 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 89,84 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 89,70 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 89,58 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

VIII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.980,29 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 9. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio dana 17. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj 5102904433 koji da je solemniziran kod javnog bilježnika Dušana Dobrile pod brojem OU-113/06 dana 20. ožujka 2006. Naveo je da mu je kredit odobren za kupnju nekretnine i to u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti 103.660,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj te da je ugovoren način vraćanja u 360 mjesečnih anuiteta. Naveo je da su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,50% godišnje promjenjivu u skladu s važećim odlukama banke kao i način obračuna i naplate. Naveo je da je od dana sklapanja ugovora o kreditu tuženik internim odlukama koje mu nisu dostavljene na uvid niti je ikad pozvan od strane tuženika na pregovore glede promjena mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata te da su takve odluke tuženika uz promjenu tečaja CHF nesporno utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je on bio dužna podmirivati po kreditu broj 5102904433. Naveo je da je tuženik unošenjem odredbe članka 8. stavak 2. za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju vlastitim netransparentnim kriterijima mijenja kamatnu stopu bez prethodne konzultacije s njim kao korisnikom kredita. Naveo je da osim što je tuženik ugovorio nepoštenu kamatnu stopu isti da je tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita odnosno otplatu na bazi jednakih anuiteta, a čime da je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamata u anuitetu zbog čega se kod svakog povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu i to na štetu potrošača. Naveo je da je otplata u jednakim anuitetima skuplja u ukupnom iznosu kamata od otplate u nejednakim ratama dok je šteta za potrošača veća ukoliko dulje otplaćuje svoj kredit na takav način. Naveo je da kriteriji po kojima se kamatne stope imaju mijenjati odnosno odredbe o kamati nisu razumljive čime da je on stavljen u neravnopravan položaj, a što da je protivno zakonu te osnovnim načelima obveznog prava dok sama neizvjesnost takve kamate mijenjane odlukama tuženika čini njegovu obvezu neodređenom te predstavlja bitan sastojak ugovora. Naveo je da niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora, niti na temelju dobivenih informacija od banke nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utjecale na ukupan trošak kredita. Naveo je da on, suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što da je izazvalo neznatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Naveo je da je ugovaranjem valutne klauzule tuženik povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule, a čiji je cilj uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvrjeđivanja domaće valute kao valutne obveze. Naveo je da je valutna klauzula kako je navedena u predmetnom ugovoru protivna načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu zabrane zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je isključivo na njega prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja švicarskog franka kroz vrijeme otplate što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom. Naveo je da ni na koji način nije mogao utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik sklapa s različitim pravnim osobama u velikoj broju na razini jedne godine. Sve navedeno ukazuje da su odredbe članka 7. stavak 3. i članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu broj 5102904433 od dana 17. ožujka 2006. koji se odnose na valutnu klauzulu te na promjenjivost kamatne stope nepoštene, a stoga i ništetne. Naveo je da iz sadržaja samog ugovora o kreditu nije uočljivo koji bi to uopće bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka niti ugovorene kamatne stope iako su razlozi trebali biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu ugovora kako bi mu bili transparentni i bezuvjetno poznati. Naveo je da prethodno navedene odredbe ugovora o kreditu omogućuju tuženiku koji je u nesporno boljem ekonomskoj položaju od njega da vlastitim odlukama mijenja u konačnici visinu njegove otplatne rate. Naveo je da je sa tuženikom dana 16. siječnja 2016. sklopio Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 5102904433 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sastavljen na dan 30. rujna 2015. Naveo je da je obveza tuženika da mu vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi te zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je on izvršio te isplate slijedom čega da ima potraživanje prema tuženiku s osnova preplate kamata u iznosu od 13.729,77 kn, preplate s osnova valutne klauzule u iznosu od 46.856,39 kn te iznosa isplaćenog manjka od 20.811,76 kn sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se on nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 18. lipnja 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno uredio tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov tako i visinu te da ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu br. 5102904433 u zastari te da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a te je naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u ovom predmetu je ta da su tužitelj i tuženik 16. siječnja 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom da su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno aneksom da je primijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je pravovremeno i u skladu s odredbama zakona dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Naveo je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama i zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eur sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koje su sastavio dio otplatnog plana kredita. Naveo je da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da u odnosu na tužiteljeve navode iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu da ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njegovoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Naveo je da je on sve svoje potrošače informirao te im dao sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Naveo je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno po njegovom stajalištu da je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Naveo je da on kao banka nije ostvario nikakav ekstra profit jer da je i on imao obveze CHF pa da nije bilo nikakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Naveo je da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista da ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a što da je tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Naveo je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Naveo je da tužitelju pružena zaštita sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. te da je on sukladno navedenoj obvezi donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je isto i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tako da je prema tome već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužiteljici pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Navedeni zakon da je omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Naveo da je nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. .

2.1. Tuženik je u podnesku od dana 22. rujna 2020. istaknuo i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i s osnova promjenjive kamatne stope, s time da je prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta precizirao u podnesku od dana 19. kolovoza 2025., sadržaja kao u točki VI. i VII. izreke presude.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 51400607-5102904433, Aneks br.2 Ugovora o kreditu br. 51020904433, otplatni plan, obavijesti o promijeni kamatne stope, zahtjev za kredit, izračun konverzije uz novi otplatni plan, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 51400607-5102904433, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 17. ožujka 2006. na iznos od 103.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Utvrđeno je da je rok otplate bio 360 mjeseci.

3.2. U spornoj odredbi čl.8 st.2. navodi se da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

3.3. U spornoj odredbi čl.7 st.3. ugovorena je Valutna klauzula. Povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, a kasnije naniže sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.01.2008. do 31.03.2009. iznosila 5,05%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,40%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,15%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 4,85%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 4,50% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

5. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je predmetni kredit podignut za kupnju prve stambene nekretnine te da navedeni stan nije tada davao u najam ili zakup, kao i da na adresi predmetne nekretnine nikada nije bilo kada sjedište ikakvog trgovačkog društva. Naveo je da tada nisu bili osobni bankari već samo referenti za kredit i da nije vidio nikakve letke za kredit u CHF u banci. Naveo je da nije bio svjestan da anuitet koji je plaćao može varirati od mjeseca do mjeseca.

6. U svom nalazu i mišljenju od 26. svibnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,50% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno da iznose 1.640,45 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnom anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 4,50% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a., kao pozitivne tečajne razlike, ukupno da iznose 6.818,57 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine ukupno da iznosi 3.379,58 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 7. Manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,50% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8. Manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 243,77 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju da iznosi 5.170,84 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik da je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio manjak u iznosu od - 2.822,39 EUR kojeg da je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita po sklapanju Aneksa Ugovora o kreditu i provedbi konverzije u poslovnim knjigama tuženika. Tuženik da je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

6.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 19. kolovoza 2025. i na koje primjedbe se vještak očitovao.

6.2. U svom očitovanju od 10. rujna 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da se očituje kako je vještaku zadaćom vještačenja određeno provesti izračun plaćenih obveza po kreditu u odnosu da su obveze po kreditu plaćane po početnim uvjetima kredita (ks 4,50% p.a.) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine uz kamatnu stopu 3,23% p.a. te da je vještak proveo vještačenje sukladno određenoj mu zadaći, odnosno kako je vještačenje proveo objektivno, prema određenoj mu zadaći te pravilima znanosti i struke i da u cijelosti ostaje pri svom Nalazu i mišljenju.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 17. ožujka 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 51400607-5102904433 predmet kojeg je iznos od 103.660,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,50% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.8.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od siječnja 2008. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,50% povisivao, a zatim i vratio na početnu tako da je od 01.01.2008. do 31.03.2009. iznosila 5,05%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,40%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,15%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 4,85%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 4,50% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

11. Sporno je između stranaka da li su dio odredbe čl.7. te dio odredbe čl.8. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od lipnja 2006. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina u iznosu od 1.640.45 eura odnosno 6.818,57 eura postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 17. ožujka 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl.81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 3- tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelju je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime sporna odredba čl.8 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 st.3. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 st.3 i čl.8 st.2. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 17. ožujka 2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnosti pregovaranja, to je nedvojbeno da su dijelovi odredbe čl.7.st.3. i čl.8.st.2. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7.st.3. i čl.8.st.2. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.8 st.2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj dijela odredbe čl.7. st.3. Ugovora o kreditu od dana 17. ožujka 2006.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.7.st.3. i čl.8.st.2. među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

42. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

43. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 17. ožujka 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.7.st.3. i čl.8.st.2. Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

44. Kako je tuženik u razdoblju od lipnja 2006. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 1.640,45 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 6.818,57 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tuženik osporava u podnesku od dana 19. kolovoza 2025., nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku navodi da je nalaz u cijelosti nepotreban za odluku u ovom predmetu jer da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju te matematičkom izračunu u odnosu na izračun razlike kamata za razdoblje 01.01.2014. do 30.09.2015., a o čemu će i u nastavku biti obrazloženo, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,50% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. i IV. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

45. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.7.st.3. i čl.8.st.2. ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od lipnja 2006. pa do rujna 2015.

46. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks broj 2 Ugovora o kreditu br. 51020904433, dalje Aneks (list 14 spisa).

47. Uvidom u Aneks br.2 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 16. siječnja 2016. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1.1. ugovoreno da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u članku 2. (dva) isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK. Utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 17.3.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5102904433 na iznos od 103.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđeno je da je čl. 6.2. ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6 mjesečnog EURIBOR-a (dalje: Parametar) i 5,312 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale. Sukladno Metodologiji utvrđuje se vrijednost Parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i to svakog prvog siječnja i svakog prvog srpnja u godini. Utvrđeno je da je čl.6.6. ugovoreno da ugovorne kamate Banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa. Utvrđeno je da je čl.7.2.ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da Banka na dan naveden u zaglavlju Aneksa ima ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u čl.5.2 uzimajući u obzir sve izmjene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja tog Aneksa i s osnove obveza navedenih u čl. 5.3. u ukupnom iznosu od 58.643,79 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koje sklapanjem tog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu, a s čime su potpisnici Aneksa u potpunosti suglasni. Utvrđeno je da je Aneks br.2 potpisan po tužitelju te predstavnicima tuženika.

48. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

49. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

50. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

51. Tuženik tvrdi te i u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka navodi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga, je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

52. Konverzijom kredita iz kredita s vk u CHF u kredit s vk u EUR izvršeno je izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom u EUR kojeg bi tužitelj koristio da je ugovorio kredit s vk u EUR, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po CHF kreditu za namirenje simulirane otplate EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po EUR kreditu. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik da je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 159.158,54 HRK (sa 589.780,30 HRK na 430.621,76 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom da je vještak utvrdio, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR 56.422,61 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 84.486,40 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od 5.170,84 EUR, koliko da je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

53. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,50% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8. Manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 243,77 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9.

53.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

53.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

53.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

53.4. Tuženik je u podnesku od dana 22. rujna 2020. istaknuo prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i s osnova promjenjive kamatne stope, s time da je s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta precizirao u podnesku od dana 19. kolovoza 2025. Međutim valja navesti da na strani samog tužitelja (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, niti promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikove prigovore radi prijeboja i odlučiti kao u točki VI. i VII. izreke presude

54. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

54.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

54.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 5. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od lipnja 2006. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

54.4. Također, nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare za isplatu s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije i to iz razloga što se navedeno potraživanje temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti i na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tužitelj je već u tužbi od 5. lipnja 2019. istaknuo zahtjev za isplatom po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi čime je prekinuo zastaru pa kako je preinaka, kojoj se tuženik nije protivio, u odnosu na "razliku glavnice, učinjena u podnesku od dana 18. lipnja 2025. to nije nastupila zastara preinačenog dijela tužbe budući se radi o nepravoj preinaci tužbe za koju nema zastare potraživanja, kao što je u svojem pravnom shvaćanju utvrdio Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. broj Su- IV-123/2024-5.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneksa br.2 Ugovora o kreditu br. 5102904433 sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Tuženik je na ročištu dana 24.5.2024. odustao od saslušanja osobnog bankara tužitelja, svjedoka ŠU, dok što se tiče dokaznih prijedloga tuženika koji su odbijeni na ročištu dana 3.11.2025., valja navesti da ovaj sud nije prihvatio prijedlog tuženika da vještak izračuna razliku u kamati od 01.01.2014. do 30.09.2015. iz razloga što je u tom razdoblju kamatna stopa bila niža od početno ugovorene zbog intervencije zakonodavca, a ne voljom tužitelja. Također, što se tiče pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 6.12.2024., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično, valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

57. Valja napomenuti da je tužitelj podneskom od dana 18. lipnja 2025. napravio preinaku tužbe, međutim navedenoj preinaci tuženik se nije protivio.

58. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet ročišta i to tri u iznosu od 200,00 eura za svako i dva u iznosu od 100,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja četiri podneska i to tri u iznosu od 200,00 eura za svaki i jedan u iznosu od 100,00 eura (T.br.8 t.1 i t.3 Tarife), PDV-a u iznosu od 425,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 155,29 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 700,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.980,29 eura.

58.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VIII. izreke ove presude.

U Rijeci, 9. veljače 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika