Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-406/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika parničnih stranaka, te uz javnu objavu presude, 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010456650/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 29.03.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika potvrđenog dana 03.04.2006. g. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-712/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 464,65 EUR (četirstošezdesetčetirieura-šezdesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 25. travnja 2006. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877 da tužitelju CT, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 464,05 EUR-a (četristošezdesetčetirieura-petcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 29. ožujka 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010456650/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen 3. travnja 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-712/2006, prema kojem mu je prednik tuženika, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 63.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužitelj je naveo da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 7. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, te da mu je prilikom isplate kredita prednik tuženika 24. travnja 2006. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.500,92 kn/464,65 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“, naveo je, nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji, on, kao potrošač, nije imao utjecaja. Navedena odredba, istaknuo je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, naveo je, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.1. Tužitelj je tijekom postupka preinačio tužbeni zahtjev, navodeći da je zaprimio potvrdu prema kojoj je prednik tuženika prilikom isplate kredita 24. travnja 2006. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.500,92 kn/464,65 EUR-a te sukladno tome smatra kako je svrsishodno da mu ud dopusti preinaku tužbe, na način da tužbeni zahtjev sada glasi u toč. I/: "Utvrđuje se da je ništetna odredba:- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010456650/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 29.03.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika potvrđenog dana 03.04.2006. g. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-712/2006, u dijelu odredbe koji glasi:“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“, u toč. II/: "Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 464,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25. travnja 2006.", dok toč. III/ potražuje naknadu troškova zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

1.2. Nadalje, tijekom postupka tužitelj je naveo da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača. Nadalje, tužitelj je isticao kako prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Tužitelj je ukazivao i na to da je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. U odnosu na prigovor zastare naveo je da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od utvrđenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, nije osporavao da je tužitelju naplaćena naknada prilikom isplate kredita, ali je prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.340,50 EUR-a, kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora, s obzirom da se kondemnatorni zahtjev tužbe odnosi na povrat iznosa od 464,65 EUR-a. Nadalje, isticao je kako test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača u ovom predmetu nije potrebno provoditi, pozivajući se na čl. 85. ZPP-a, koji propisuje obvezu transparentnosti, a koja u ovom slučaju nije upitna, dok čl. 84.ZPP-a isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Tuženik je nadalje naveo da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, ističući kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), dodajući da smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Nesporno je, naveo je, da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Istaknuo je da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba, a da je isti samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za njega bio najpovoljniji. Nadalje, isticao je kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Nadalje, naglašavao je da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnotežu, a s obzirom da je Ugovorom odobren i isplaćen iznos od 63.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a da je sporna naknada naplaćena u iznosu od 1,50 %, istaknuo je, iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Slijedom toga, naveo je, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 7. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, prigovarao je i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate, navodeći da sukladno čl. 1115. ZOO- a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, pa s obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora, pri tome ukazujući i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare, navodeći da u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja.

2.1. Tijekom postupka, tuženik je naveo da prigovara tužiteljevom statusu potrošača jer je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio vlasnik obrta [obrt], na adresi [adresa], za usluge popravka i montaže te je u istom bio i zaposlen, te da je uvidom u obrtni registar razvidno da je obrt registriran na adresi tužiteljevog prebivališta. Nadalje, naveo je da smatra kako je nužno utvrditi je li predmetni kredit bio ugovoren radi adaptacije upravo nekretnine na adresi koje je tužitelj imao registriran obrt, jer bi u tom slučaju djelovao kao trgovac, odnosno ne bi imao pravo na zaštitu kao potrošač, jer je čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, razvidno je da se tužitelj ne bi mogao smatrati potrošačem ukoliko se predmetna nekretnina koristi za gospodarsku djelatnost. Činjenica da je kao korisnik kredita navedena fizička osoba, naveo je, ne predstavlja okolnost na temelju koje bi sud mogao zauzeti stav da ugovor nije sklopljen u svrhe namijenjene obavljanju poslovne aktivnosti, niti takav zaključak proizlazi iz konkretnih okolnosti. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da ga obveže da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 8-16), Potvrda banke (list spisa 20), ispis značenja Kamate s str. HPB-a (list spisa 35), zapisnik sa sjednice Kreditnog odbora – fizičke osobe održane i Kreditni prijedlog (list spisa 46-52), Izvadak iz obrtnog registra (list spisa 53-54) te je saslušao tužitelja.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga jer tuženik nije osporavao visinu.

5. Nadalje, sud je rješenjem na ročištu održanom 22. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 464,65 EUR-a, a sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 464,65 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010456650/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 29. ožujka 2006. između tužitelja i pravnog prednika tuženika.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, kao i je li tužitelj potrošač, te je li nastupila zastara.

9. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb sklopljen Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010456650/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kao i da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 464,65 EUR-a.

10. Iz Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010456650/2006. (list spisa 8-16) proizlazi da je čl.7. st. 1. ugovoreno da se korisnik kredita – tužitelj s adrese [adresa], obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Namjena kredita je: stambeni kredit za dovršenje u iznosu od 63.000,00 CHF-a.

11. Iz Potvrde tuženika od 2. kolovoza 2024. (list spisa 20) proizlazi da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita 24. travnja 2006. prilikom korištenja kredita i to u iznosu od 3.500,00 kn.

12. Iz izvatka iz obrtnog registra (list spisa 53-54) od 19. prosinca 2025. proizlazi da je tužitelj vlasnik obrta [obrt], te da je adresa sjedišta kalnička 38, te da je obrt osnovan 8. svibnja 2001., a obrt se bavi postavljanjem instalacija za grijanje, ventila, rashladnih uređaja i sl. Nadalje, iz upisa u obrtni registar vidljivo je da je 11. travnja 2011. promijenjeno sjedište.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i da su mu da dali na čitanje. Pročitao je ugovor i prihvatio ga takav kakav je. Razumio je ugovor onako kako je to mogao, s obzirom na to da je laik. Djelatnik banke mu nije obrazlagao odredbu o naknadi za obradu kredita, a on je znao da će platiti naknadu jer su svi plaćali. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije znao da je takva odredba sadržana u njegovom ugovoru o kreditu, nije znao niti iznos naknade koji će platiti niti mu je obrazloženo što to plaća, odnosno koje troškove plaća plaćanjem naknade za obradu kredita, niti mu je obrazložena koja je svrha plaćanja naknade za obradu kredita. Nije tražio dodatna objašnjenja, a po njegovim saznanjima s bankom se nije moglo pregovarati. Nisu mu ni ponudili mogućnost da pregovara. Misli da mu je iznos naknade za obradu kredita skinut od kredita. Sredstva kredita su mu bila potrebna za adaptaciju i uređenje kuće. U to su vrijeme zidali kuću. U vrijeme sklapanja ugovora bio je prijavljen na drugoj adresi jer su zidali kuću, a sada je prijavljen na toj adresi. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao je obrt i dandanas ga ima, ali sredstva kredita su bila isključivo namijenjena za rješavanje njegovog stambenog pitanja. U vrijeme kada je sklopio ugovor o kreditu adresa mu je bila [adresa], a zidali su kuću na adresi [adresa]. Misli da je u to vrijeme njegov obrt bio prijavljen na adresi [adresa], nije ni mogao biti prijavljen na adresi [adresa] jer kuća nije bila sazidana. Misli da mu je to bio prvi ugovor o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je obrtnik. Predmetnu nekretninu nije davao u najam ili zakup.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, detalja, a i u skladu je sa Izvatkom iz obrtnog registra iz kojeg je vidljivo da je sjedište obrta promijenjeno 2011.

14. Nadalje, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske (javno dostupnih podataka) proizlazi da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sljednik Slavonske banke d.d., te da je 11. srpnja 2016., promijenja ime u Addiko banka d.d.

15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o obradi kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te mu dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi izgradnje i dovršenja kuće za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač. Ovdje se ističe da iako je tužitelj imao obrt u vrijeme kada je s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu, sredstva kredita nisu bila namijenjena poslovnoj djelatnosti obrta, niti za obrt, nego su sredstva kredita bila namijenjena za dovršetak kuće a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja. Osim toga, neosnovano tuženik navodi da je adresa obrta bila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na adresi na kojoj je sada sjedište obrta, naime iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi upravo suprotno, odnosno da sjedište obrta 2011. promijenjeno na današnju adresu.

20. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao što tužitelj plaća plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije znao iznos naknade koji mora platiti, a koja naknada mu je naplaćena nakon što joj je odobren kredit i to iz sredstava kredita, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

25. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, potrebno je reći da tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio obradom zahtjeva za kredit, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova obrade kredita. Slijedom svega navedenoga, odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu koja glasi:“ Prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“ je sukladno 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

26. Budući da je odredba čl. 7. st.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Iz Potvrde banke od 2. kolovoza 2024. proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 24. travnja 2006., u iznosu 464,65 EUR-a.

27. Na iznos od 464,65 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), odnosno od 24. travnja 2006. pa do isplate, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

28. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.,

1 0

u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 22. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 8. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč.1 Tarife, što sveukupno iznosi 300,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 375,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 62,50 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 3. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, a što sveukupno iznosi 464,05 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

29.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31. ožujka 2025., jer je tužbeni zahtjev mogao urediti i na ročištu, a nije niti priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja odluke navedenu pristojbu nije platio.

30. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 9. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika