Poslovni broj: Us I -877/2024-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB:72910430276, Ulica Grada Vukovara 49, Zagreb, radi prigovora, bez održavanja rasprave, 9. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Klasa: UP/I-940-01/24-01/192, Urbroj: 514-04-03-02/03-24-03 od 1. ožujka 2024.
II Odbacuje se prigovor tužitelja izjavljen protiv očitovanja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Klasa: 940-01/24-01/04, Urbroj: 514-04- 03-02/03-24-02 od 24. siječnja 2024. kao nedopušten.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-940-01/24-01/192, Urbroj: 514-04-03- 02/03-24-03 od 1. ožujka 2024. odbijen je prigovor izjavljen protiv očitovanja Državnog tajnika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Klasa: 940-01/24-01/04, Urbroj: 514-04-03-02/03-24-02 od 24. siječnja 2024. na zahtjev za pravno tumačenje primjene članka 377. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
2. Tužitelj u tužbi i uređenoj tužbi od 10. svibnja 2024., kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom iznosi tijek upravnog postupka, prigovara izraženim stajalištima tuženika u pogledu tumačenja odredbe članka 377. ZV-a, te se poziva na odluke Gradova i Općina o određivanju prinudnog upravitelja, koje taksativno navodi u tužbi. Tužbenim zahtjevom traži oglašavanje ništavim osporenog rješenja tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije, a podredno odbaci.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. Budući je među strankama sporna samo primjena prava, činjenice su nesporne, a stranke izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 98. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj:36/24., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. i 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev osnovan, ali iz razloga navedenih u ovoj presudi.
7. Iz sadržaja spisa proizlazi kako je tužitelj podnio zahtjev za pravno tumačenje primjene članka 377. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, dalje ZV-a), a sve na temelju članka 155. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj: 47/09, 110/21, dalje u tekstu ZUP-a), odnosno zatražio je tumačenje na koje nekretnine se odnosi članak 377. ZV-a.
8. U svom očitovanju Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (dalje Ministarstvo), Klasa: 940-01/24-01/04, Ur.broj: 514-04-03-02/03-24-02 od 24. siječnja 2024. navelo je kako se članak 377. ZV-a odnosi na upravljanje i korištenje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji se koristi od strane 2 ili više zasebnih etažiranih zgrada te isti nije u vezi s odredbama članka 374. -387. ZV-a kojima je regulirano posebno prijelazno razdoblje uređeno prijelaznim završnim odredbama ZV-a. Navelo je kako članak 377. ZV-a ne predstavlja pravni temelj za obvezno upravljanje nekretninama u Republici Hrvatskoj već propisuje da su suvlasnici dužni sklopiti ugovor o upravljanju i korištenju zajedničkih dijelova i uređaja u slučajevima kada se uz jednoj nekretnini nalaze zajednički dijelovi i uređaji kod drugim nekretninama.
9. Nadalje, navedeno je da za nekretnine kod kojih je u trenutku stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.) postojalo etažno vlasništvo, predviđeno je posebno prijelazno razdoblje uređeno prijelaznim i završnim odredbama ZV-a (članci 374.- 387. ZV-a).
10. Navedeno je da je člankom 384. ZV-a suvlasnicima određen rok od 12 mjeseci (do 1. siječnja 1998.) od stupanja na snagu da sklope međuvlasnički ugovor kojim su, između ostalog, trebali odrediti osobu upravitelja i sklopiti ugovor o upravljanju. Suvlasnici koji su u navedenom roku sklopili međuvlasnički ugovor svoje su odnose uredili sukladno općim pravilima ZV-a o upravljanju nekretninom na kojoj postoji etažno vlasništvo te je u odnosu na njihovu nekretninu prestala potreba da se primjenjuju odredbe o prijelaznom razdoblju. Dakle, Ministarstvo zaključuje da nakon sklapanja međuvlasničkog ugovora i ugovora o upravljanju, na odnose između suvlasnika u pogledu upravljanja primjenjuju se odredbe Odjeljka 4. ZV-a koje se odnose na izvršavanje ovlasti glede cijele nekretnine.
11. Ministarstvo zaključuje da ako suvlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom u roku iz članka 384. ZV-a, u skladu sa člankom 385. ZV-a, jedinice lokalne samouprave odredit će fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove uprave tom nekretninom (prinudni upravitelj), a odluka jedinice lokalne samouprave o postavljanju prinudnog upravitelja zamjenjuje odluku suvlasnika imenovanju upravitelja, te ovlasti prinudnog upravitelja prestaju kada suvlasnici nekretnine sklope međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju s nekim drugim upraviteljem te na taj način isključe svoju nekretninu iz prijelaznog razdoblja.
12. Dakle Ministarstvo utvrđuje kako članak 385. ZV-a, koji sadrži odredbe o prinudnoj upravi odnosi se samo na nekretnine na kojima je u trenutku stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.) postojalo etažno vlasništvo odnosno koje su do tada bile u posebnom režimu upravljanja po propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu ZV-a, a suvlasnici nisu sklopili međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju. Utvrdilo je kako poslovi prinudnog upravitelja na tim nekretninama nisu povjereni jedinici lokalne samouprave, već je jedinica lokalne samouprave dužna odrediti fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove prinudnog upravitelja.
13. Ministarstvo je zaključilo kako iz spomenute odredbe ZV-a proizlazi da ukoliko se radi o nekretnini na koju se primjenjuju odredbe o izvršavanju ovlasti u prijelaznom razdoblju, jedinica lokalne samouprave dužna je postaviti prinudnog upravitelja ako to suvlasnici nisu sporazumno učinili, pri čemu ZV ne propisuje postupak i način imenovanja istog. Utvrđuje da odluka jedinice lokalne samouprave zamjenjuje odluku suvlasnika o imenovanju upravitelja i ugovor o upravljanju sve dok suvlasnici nekretnine ne sklope međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju te na taj način isključe svoju nekretninu iz prijelaznog režima.
14. Međutim, Ministarstvo zaključuje da na nekretnine na kojima je uspostavljeno etažno vlasništvo nakon stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997) ne primjenjuju se odredbe o prinudnoj upravi već se primjenjuju opće odredbe o izvršavanju ovlasti suvlasnika glede cijele nekretnine na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo (članci 85-93 ZV-a).
15. Ministarstvo ističe da sukladno članku 88. alineji 5. ZV-a, na zahtjev svakog suvlasnika, neovisno od ostalih, sud može svojom odlukom postaviti upravitelja i takva odluka suda zamjenjuje odluku suvlasnika o imenovanju upravitelja koju suvlasnici, sukladno članku 86. ZV-a, donose većinom glasova.
16. Zaključno, Ministarstvo ističe da se odredbe ZV-a kojim je regulirana prinudna uprava (članci 374.- 378. ZV-a) ne mogu primijeniti na članak 377. ZV-a kojim je regulirano upravljanje i korištenje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a koji se koriste od strane 2 ili više zasebnih etažiranih zgrada.
17. Protiv navedenog očitovanja tužitelj je izjavio prigovor ističući kako Ministarstvo nije postupilo temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZUP-a te kako je isto predstavlja kršenje članka 14. stavka 2. Ustava RH.
18. Tuženo tijelo je osporenim rješenjem odbilo prigovor tužitelja te je ponovilo navode iz odgovora/očitovanja od 24. siječnja 2024. u kojem je u bitnom navedeno da se odredbe ZV-a, kojim je regulirana prinudna uprava (članci 374. -378.) ne mogu primijeniti na članak 377. ZV-a kojim je regulirano upravljanje i korištenje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a koji se koriste od strane dvije ili više zasebnih etažiranih zgrada, sve u skladu sa odredbom članka 122. stavka 3. ZUP-a.
19. Odredbom članka 155. stavkom 1. ZUP-a propisano je da je javnopravno tijelo dužno obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinog prava ili pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da na zahtjev zainteresirane osobe javnopravno tijelo dužno je u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva izdati obavijest u pisanom obliku. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako javnopravno tijelo odbije izdati obavijest u pisanom obliku, zainteresirana osoba u roku od osam dana ima pravo izjaviti prigovor. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest, zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor.
20. Odredbom članka 122. stavka 1. ZUP-a propisano je da se prigovor izjavljuje čelniku tijela, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da odredbe o obliku, sadržaju i predaji žalbe na odgovarajući se način primjenjuju i na prigovor. Stavkom 3. istog članka propisano je da čelnik tijela odlučuje o prigovoru rješenjem u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora. Stavkom 4. istog članka propisano je da se protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može se izjaviti žalba, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor. Ako nema drugostupanjskog tijela, protiv rješenja tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor.
21. Odredbom članka 2. ZUP-a propisano je da se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje (stavak 1.), ali i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar (stavak 2.).
22. Slijedom navedenog, kako iz sadržaja spisa predmeta i obrazloženja osporenog rješenja nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj, pozivom na citirani članak 155. ZUP-a, izjavio prigovor na očitovanje tuženika po zahtjevu tužitelja za tumačenjem članka 377. ZV-a, prema stajalištu ovog Suda, u konkretnom slučaju nije riječ o zahtjevu iz članka 155. stavka 1. ZUP-a jer za članak 377. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (na koji se tužiteljev zahtjev odnosi) nije predviđen upravni put prave zaštite (ne radi se o "upravnoj stvari") budući da taj članak propisuje obvezu sklapanja privatnopravnog ugovora koji se ne sklapa ni donošenjem/izvršenjem upravnog rješenja, a ni kojim drugim postupanjem iz područja upravnog prava u smislu odredbe članka 2. ZUP-a.
23. Naime, iz citirane odredbe članka 155. ZUP-a jasno i nedvojbeno proizlazi obveza javnopravnog tijela za davanje obavijesti samo vezano uz postupke ostvarivanja i uvjete ostvarivanja prava zainteresiranih osoba u određenoj upravnoj stvari, što ne uključuje davanje pravnih mišljenja i tumačenje određenih propisa, odnosno odredbi nekog zakona, dakle, ne radi se o postupanju koje može biti predmet ocjene u upravnom sporu. Navedeni stav je i Visoki upravni sud RH izrazio u svojim brojnim odlukama, a kao primjer navodi se predmet pod poslovnim brojem: Usž-2262/2025.
24. Stoga, kako osporeno rješenje nije zakonito, valjalo je postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, poništiti osporeno rješenje te meritorno odlučiti kao u točki I i II izreke presude.
25. Ovdje je potrebno navesti kako odredba članka 117. stavka ZUS-a daje ovlaštenje Sudu, ako utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, da presudom usvoji tužbeni zahtjev, poništi pobijanu odluku i sam riješi stvar, na koji način je Sud i postupio.
26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 144. ZUS-a, kojom je u stavku 1. i 2. navedenog članka propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, i na odredbi članka 147. ZUS-a kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavka 1.); troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.); troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke (stavak 4.).
27. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu zatražio trošak postupka, a isti nije imao u skladu sa citiranom odredbom, to je isti trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki III izreke presude.
28. Naposljetku, prijedlog tužitelja da u spor uključi zainteresirane osobe navedene u tužbi, ovaj Sud nije uvažio osnovanim, budući je ocijenio kako navedene osobe ne bi bile zainteresirane osobe u smislu odredbe članka 20. ZUS-a.
U Splitu, 9. veljače 2026.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA: 1. Tužitelju RI, [adresa],
2. Tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Ulica Grada Vukovara 49, Zagreb,
3. U spis,
4. Kalendar 30 dana.
