Poslovni broj P-1430/2023-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice ad.1 ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ad.2 Kapular d.o.o. Vetovo, Požeška 52, OIB: 32302852431, oboje zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković i Sanja Perković u Zadru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja podredno isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 04. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 09. veljače 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu - br. ugovora 9012272614 zaključen dana 08.02.2007 godine u Zadru te njegov Dodatak od dana 09.12.2015 godine – sve zaključeno između tužiteljice ad.1 kao korisnice kredita i tužitelja ad.2 kao založnog dužnika s jedne i tuženika kao kreditora s druge strane, prema kojem je tuženik kao banka kreditor tužiteljici ad.1 korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 100.799,39 CHF (slovima: sto tisuća sedamsto devedeset devet švicarskih franaka i trideset devet) po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan korištenja kredita, u cijelosti ništetni.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici ad.1 iznos od 6.319,99 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

III. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena i to u dijelu kojim je tužiteljica ad.1 (podrednim) tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 13.680,01 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici ad.1 iznos od 893,75 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 09. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tužitelju ad.2 po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 500,00 Eura u roku od 15 dana dok se zahtjev tužitelja ad.2 za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji ON (dalje: tužiteljica ad.1) i Kapular d.o.o. Vetovo (dalje: tužitelj ad.2) ovom sudu 11. lipnja 2023. podnose tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (dalje: tuženik) u kojoj u bitnom navode da tužitelji kao glavni tužbeni zahtjev postavljaju zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu koji je 08. veljače 2007. sklopljen u [adresa] između tuženika kao kreditora s jedne te tužiteljice ad.1 kao korisnika kredita i tužitelja ad.2 kao založnog dužnika s druge strane. Premda Zakon o parničnom postupku ne govori izrijekom o nužnom suparničarstvu (nego samo o običnom i jedinstvenom) i u pravnoj teoriji i sudskoj praksi da se iskristalizirao pojam nužnog suparničarstva na način da ono postoji ako po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužbom moraju biti obuhvaćene sve osobe koje su sudionici određenog materijalno pravnog odnosa. Nužno suparničarstvo da postoji u situaciji kada „po prirodi stvari“ odnos može biti utvrđen samo u korist svih odnosno protiv svih. Dakle, njegova karakteristika da je obligatornost, a koja je uvjetovana materijalno pravnim odnosom. Stoga, iako je činjenica da je ovaj Ugovor sklopljen između tuženika i tužiteljice ad.1 kao jedinog korisnika kredita, ovdje da se radi o situaciji u kojoj je po prirodi stvari moguće donijeti isključivo jedinstvenu odluku prema svim strankama ugovora čije se utvrđenje ništetnosti zahtjeva, stoga da se petit tužbenog zahtjeva nužno odnosi i na tužitelja ad.2 kao sudužnika tako da dosljedno navedenom i u samom parničnom postupku moraju sudjelovati sve stranke toga ugovora. U prilog tome da govori i pravno stajalište Županijskog suda u Splitu izraženo u rješenju poslovni broj Gž-147/2019 od 25. travnja 2019. Jednako stajalište da je izraženo i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1049/2018-2 od 06. studenog 2018. i Rev 608/12-2 od 18. studenog 2014. Dakle, tužiteljica ad.1 kao korisnik kredita i tužitelj ad.2 kao sudužnik s jedne strane te tuženik kao kreditor s druge strane da su 08. veljače 2007. u [adresa] zaključili kredit za kupnju stambenog objekta i adaptaciju temeljem Ugovora o kreditu broj 9012272614 prema kojem je tuženik kao banka tužiteljici ad.1 kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 100.799,39 CHF po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan korištenja kredita. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) parnične stranke kao ugovorne strane da su 09. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614. Napominje da je tužiteljica ad.1 u vrijeme realizacije kredita nosila prezime KN budući da je prethodno 26. lipnja 2004. zaključila brak s KN koji je pak nakon toga razveden. Vezano za odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora, tužitelji ukazuju na pravomoćnu sudsku presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja da je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno te ističu kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Nadalje, uz iznos glavnice, odredbom čl. 4. Ugovora da je utvrđeno da se korisnik kredita na kredit u otplati obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a vezano za naveden tužitelji ukazuju na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenu u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna, jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača, utvrđenja iz koje presude tužitelji dalje izlažu u tužbi, navodeći da je pravno stajalište koje je zauzeo sud u postupku radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a ovdje tuženik da je i bio stranka u postupku kao tuženik u tom postupku radi zaštite kolektivnih interesa. Predmetnim Ugovorom o kreditu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o Odluci tuženika banke, a Visoki trgovački sud da je u svojoj presudi utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovora ništetna iz razloga što banka nije u Ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promjene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. S obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna, to da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužiteljici ad.1, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužiteljica ad.1 da je plaćala veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13) tužitelji ističu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost. U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi tužitelji dalje iznose utvrđenja iz presude Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, kao i zaključke koji da proizlaze iz te odluke. Tužiteljica ad.1, na temelju predmetnog Ugovora, a niti na temelju dobivenih informacija od tužene banke, da nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno s odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice da su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku. Tuženik da tužiteljici ad.1 nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora. Naime, iz Ocjene Izvršnog odbora MMF- a od 4. lipnja 2007. da proizlazi da je slabi tečaj švicarskog franka tek privremenog karaktera te da postoji rizik od spillovera naročito u zemljama Istočne Europe gdje je upravo švicarski franak najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Izvršni odbor MMF-a da je podržao strogi nadzor takvih zaduženja kako bi se ograničili rizici. Iz navedenog da jasno proizlazi kako je tuženik znao da su i od strane MMF-a ugovori u švicarskim francima označeni kao visoko rizični i to upravo zbog privremeno slabog švicarskog franka, a koje izvješće je objavljeno na internet stranicama MMF-a 4. lipnja 2007. Isto da proizlazi i iz ekonomskog izvještaja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Također i svjetske novine da su upozoravale još u lipnju 2007. da je Švicarska podigla kamate te će da navedeno imati teške financijske posljedice za zemlje Istočne Europe. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli da ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio reći tužiteljici ad.1. Čak suprotno, tužiteljica ad.1 da je sklopila Ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti maksimalno 100,00 kn do 200,00 kn. Sve navedeno da upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač da mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Drugačije tumačenje od navedenog da bi bilo u suprotnosti sa svrhom postojanja Zakona o zaštiti potrošača jer da bi se strogim gramatičkim tumačenjem ugovornih odredbi kao jasne, lako razumljive i lako uočljive, bez uzimanja u obzir svih okolnosti prije sklapanja ugovora, a naročito bez uzimanja u obzir pravo na istinito i potpuno informiranje potrošača, onemogućilo preispitivanje poštenosti brojnih samo naizgled jasnih, lako razumljivih i lako uočljivih ugovornih odredbi na štetu potrošača koje su sadržane u unaprijed formuliranim ugovorima. Prešućivanjem informacija o tome da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, da je slabi tečaj švicarskog franka samo privremenog karaktera i da se predviđa njegovo jačanje, a ovo naročito jer je bila i upitan, tuženik da nije poštivao svoju obvezu informiranja tužitelja o svim bitnim elementima ugovora odnosno valutne klauzule, a što da odredbe o valutnoj klauzuli čini nejasnim i nerazumljivim. Primjena valutne klauzule na kamatu da je nezakonita. Primjena valutne klauzule da na niti jedan način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Kamata da je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka da se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači da se ne radi o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužitelj da je od tuženika dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune. Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, da u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Budući naprijed navedene odredbe predstavljaju predmet i cijenu samog Ugovora, bez kojih odredaba da Ugovor o kreditu ne može opstati, to tužitelji smatraju da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Podredno tome, za slučaj da sud smatra kako Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, tužiteljica ad.1 postavlja eventualni tužbeni zahtjev sa zahtjevom za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli osnovnog Ugovora o kreditu. U tom da se kontekstu odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF pojavljuju kao prethodno pitanje pa tužiteljica ad.1 ukazuje na pravomoćne sudske presude kojima je i u odnosu na ovdje tuženika presuđeno da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, odnosno, da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) parnične stranke da su kao ugovorne strane zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614 čime da su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem tog Zakona iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR (konverzija) što je na dan 30.0 rujna 2015. iznosilo 53.104,28 Eura. Također, u čl. 5. Dodatka da je utvrđeno kako iznos preplate tužitelja na isti datum iznosi 3.992,41 Eura te je ugovoreno kako će se ta preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli Euru sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije 12. veljače 2019. donio rješenje broj Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to jer prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kredit, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eura, kojim su odredbe iz ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatomne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tužiteljica da stoga ima pravni interes i da može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Ta odluka da se odnosi i na ovdje tužiteljicu ad.1 i njezin nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja ništetne odredbe koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, na temelju usporednih vrijednosti sa sličnim ugovorima u CHF približne ili jednake glavnice, počev od dana realizacije kredita pa do njegove potpune isplate, tužiteljica ad.1 da je svoju obvezu prema tuženiku preplatila za ukupni iznos od oko 20.000,00 Eura. Tužiteljica ad.1 napominje da zadržava pravo naknadnog uređenja tužbenog zahtjeva sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. prosinca 2021. koje glasi „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“. Slijedom svega navedenog, tužitelji glavnim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje da su Ugovor o kreditu broj 9012272614 zaključen 08. veljače 2007. u [adresa] te njegov Dodatak od 09. prosinca 2015., prema kojem je tuženik kao banka kreditor tužiteljici ad.1 korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 100.799,39 CHF po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan korištenja kredita, u cijelosti ništetni. Ukoliko pak sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev, tužiteljica ad.1 postavlja podredni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 20.000,00 Eura kao iznosa koji da je preplatila po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj 9012272614 zaključenog 08. veljače 2007. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, navodeći da će tužiteljica ad.1 sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. prosinca 2021. svoj tužbeni zahtjev naknadno specificirati nakon provođenja financijskog vještačenja. Tužitelji potražuju i naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 19. listopada 2023. tuženik prigovara postavljenom VPS-u kao očigledno prenisko postavljenom te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, kako glavnom tako i podrednom, kao neosnovanim u cijelosti te predlaže iste odbiti uz nalog tužiteljima na naknadu troškova postupka tuženiku. Prvenstveno tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja ad.2 koji da je založni dužnik pa se isti, po prirodi stvari, ne smatra nužnim suparničarom. Nadalje, tuženik ad.2 da je pravna osoba poradi čega tuženik prigovara njegovom statusu potrošača, odnosno, ističe kako njegov pravni status potrošača tek treba utvrditi, a teret dokaza je na tužitelju. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev i glavni i podredni u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine. Ističe kako je Vrhovni sud zauzeo jasno stajalište po pitanju utuženja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi vezano za utvrđenja iz kolektivnog spora te da je tužitelj s takvim tužbenim zahtjevom ''zakasnio'' gotovo 4 godine, budući je rok za takve tužbe istekao sa 13. lipnja 2019. Tužitelj da ničim ne dokazuje da bi pobijani Ugovor o kreditu bio ništav u cijelosti. Nadalje tuženik navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 zauzeo stajalište da je Dodatak ugovorima o kreditu valjan, pa da je stoga i taj dio tužbenog zahtjeva potrebno odbiti. U odnosu na osnovu potraživanja tuženik ističe da je točno da su tužiteljica ad.1 i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012272614 od 08. veljače 2007. Međutim, iste stranke da su potom sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/2015, dalje: ZIDZPK/15) 9. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614, koju da činjenicu tužitelji navode u historijatu tužbe, međutim, sasvim pogrešno držeći kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom sporu. U trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu da se već vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te da je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga da je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ili će svoje obeštećenje tražiti pred sudom. Sporazumi o konverziji u Republici Hrvatskoj da su sklopljeni temeljem Zakona te da su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023. suci da su jednoglasno zauzeli stav da potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZIDZPK/15 nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Isti da su svoj Zaključak vjerojatno donijeli imajući na umu da je ZIDZPK/15 kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF stupio na snagu 30. rujna 2015. i sukladno tom zakonu da je svaka banka bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu dok je korisnik kredita s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita da je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog Zakona da strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa da tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR, ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF da je prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa da po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom da se neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum) raniji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno da podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što da naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer da je to pitanje određeno ZIDZPK/15 odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome da bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu da ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako da je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim Zakonom da je definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije u svezi čega tuženik dalje citira čl. 19.e st.6. ZIDZPK/15 navodeći da iz te zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužiteljici da je odredbom čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZIDZPK/15 utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata da se dakle priznala tužiteljici na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužiteljica da je i sama prihvatila i priznala da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršila, a što da neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelji se nadalje u tužbi pozivaju na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Ta presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, da se odnosi samo i isključivo na kredite u CHF. Kako to ovdje nije slučaj jer se više ne radi o kreditu u CHF, to da je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužiteljici već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to da je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice ad.1 koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome da bi na strani tužiteljice ad.1 imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, sve na štetu tuženika. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. sud da je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali, a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tom da je odlukom Vrhovni sud nadopunio odluku broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes da gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe i to da je rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi ZIDZPK/15 VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke, dio koje odluke tuženik citira. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe da je sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula da je predviđena čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da do danas taj zakonski članak nije stavljen van snage pa da nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa da čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u Republici Hrvatskoj, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, tuženik tvrdi da je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te da kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama da je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, a nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega da se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Tuženik osporava i visinu potraživanja, budući da iz dostavljene dokumentacije odnosno iz tužbenog zahtjeva nije razvidno kako je tužiteljica ad.1 došla do utuženog iznosa odnosno po kakvom nalogu i kojom metodologijom. No, tuženik smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan. Ukoliko bi pak sud ipak prihvatio zahtjev za izvođenjem financijskog vještačenja, onda tuženik predlaže da se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije. Konačno tuženik navodi da budući da tužiteljica ad.1 svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. U konkretnom slučaju da se treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare te da je ista podnesena 04. travnja 2012. onda da se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04. travnja 2009. Potrošač/korisnik kredita ovdje tužitelj koji je prihvatio konverziju da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovane, te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi nastali parnični trošak.

3. Tužitelji su u tužbi kao vrijednost predmeta spora označili iznos od 1.327,22 Eura. Tako je označenoj vrijednosti predmeta spora tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio, a poradi čega je sud, ovo sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), na pripremnom ročištu 03. rujna 2024. provjerio ispravnost tako označene vrijednosti predmeta spora nakon čega je rješenjem vrijednost predmeta spora odredio na iznos od 20.000,00 Eura, vodeći se pri tome visinom novčanog zahtjeva postavljenog u podrednom tužbenom zahtjevu kao relevantnom vrijednošću.

4. Nakon što je u postupku po prijedlogu tužitelja provedeno financijsko vještačenje, tužiteljica ad.1 je u podnesku od 17. lipnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. na koje nije imala prigovora, uredila tužbu na način da iznos isplatu kojeg tužiteljica ad.1 potražuje podrednim tužbenim zahtjevom iznosi 6.319,99 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. do isplate. Kako je početno tužbom tužiteljica ad.1 podrednim tužbenim zahtjevom potraživala isplatu iznosa od 20.000,00 Eura, to podneskom od 17. lipnja 2025. tužiteljica u biti djelomično povlači tužbu u smislu čl. 193. ZPP i to za iznos od 13.680,01 Eura sa zakonskom zateznom kamatom. Kako se tuženik po zaprimanju podneska tužitelja od 17. lipnja 2025. nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe (u dijelu podrednog tužbenog zahtjeva), to se sukladno čl. 193. st. 2. ZPP smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pa je sud u točci I. izreke ovog rješenja, a obzirom je odlučivao o osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva utvrdio da je tužba djelomično povučena i to u dijelu kojim je tužiteljica ad.1 (podrednim) tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 13.680,01 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatku aktivne legitimacije tuženika ad.2 za pokretanje i vođenje ovog spora, za istaknuti je da je tužitelj ad.2 u tužbi postavio (samo) tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 9012272614 i Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012272614. Kako je odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, to činjenica da je tužitelj ad.2 Ugovor o kreditu broj: 9012272614 sklopio u svojstvu založnog dužnika kao ni činjenica da tuženik ad.2 nije stranka kasnije sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012272614 ne otklanja legitimaciju tuženika ad.2 za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti. Nastavno sud ističe i to da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a poradi čega su neosnovani i daljnji navodi tuženika da su tužitelji sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi „zakasnili“ gotovo 4 godine jer da je rok za podnošenje takve tužbe istekao 13. lipnja 2019. Naime, niti jednim pozitivnim propisom tužba na utvrđenje ništetnosti nije ograničena rokom pa tako (prekluzivnim) rokom nije ograničena niti predmetna tužba za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu i njegovog Dodatka.

6. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o kreditu broj: 9012272614 sklopljen 08. veljače 2007. i solemniziran po javnom bilježniku mr. sc. Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU-78/2007 (list spisa 13-18), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614 sklopljen 09. prosinca 2015. solemniziran po javnom bilježniku Silvani Grdović u [adresa] pod brojem OV-9861/15 (list spisa 19-25), plan otplate kredita partije 9012272614 (list spisa 26-30), pregled uplata po kreditu za korisnika kredita ON za partiju kredita 9012272614 (list spisa 31-35), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list spisa 36-62), elektronički zapis iz matice rođenih za ON (list spisa 43), Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama od 05. svibnja 2023. (list spisa 44), pravno mišljenje prof. dr. sc. ZN i doc. dr. sc. NN od 17. listopada 2019. (list spisa 57-68), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 500,00 Eura (list spisa 100), dopis o konverziji kredita od 11. studenog 2015. (list spisa 106-108), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list spisa 109-116), izvadak otvorenih stavki na dan 30. rujna 2015. po Ugovoru o kreditu broj: 9012272614 (list spisa 117), prijedlog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012272614 (list spisa 118-122), obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije (list spisa 123), plan otplate (list spisa 124-126) i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) te je saslušao tužiteljicu ad.1 ON (list spisa 98). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi (i u pogledu isprava priloženi) dokazi, a za napomenuti je da sud radi ostvarenja načela ekonomičnosti, a i obzirom su stranke koje nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka izrađeno za potrebe ovog spora na ročištu glavne rasprave 04. veljače 2026. navele (tužitelji) da nije potrebno pozivati sudskog vještaka da usmeno pred sudom iznese pisani nalaz i mišljenje odnosno (tuženik) da na zaprimljeni nalaz i mišljenje nema primjedbi te predlaže na današnjoj raspravi zaključiti raspravljanje, nije pozivao sudskog vještaka na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja koje je prethodno dano u pisanom obliku.

7. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan dok je podredni tužbeni zahtjev tužiteljice ad.1 osnovan.

7.1. Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelji traže utvrđenje da su ništetni Ugovor o kreditu broj 9012272614 i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614 od 09. prosinca 2015. u cijelosti dok podrednim tužbenim zahtjevom tužiteljica ad.1 na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu traži isplatu iznosa od 20.000,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom pa je tako predmet ovog spora utvrđuje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9012272614 i Dodatka o konverziji kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u cijelosti, a podredno isplata plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe tog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

7.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Identično je propisano i odredbama čl. 322. st. 1. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) važećeg u trenutku sklapanja predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu.

7.3. Odredba čl. 323 st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.4. Konačno, odredba čl. 1111. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi pri čemu odredba čl. 1115. ZOO propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. U ovom postupku nije sporno da su tužiteljica ad.1 kao Korisnik kredita (tada prezimena KN), tužitelj ad.2 kao Založni dužnik i tuženik kao Banka 08. veljače 2007. u [adresa] sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012272614 koji je solemniziran po javnom bilježniku mr. sc. Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU-78/2007 kojim je ugovorom Banka ovdje tuženik Korisniku kredita ovdje tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 100.799,39 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1.), za namjenu kupnje stambenog objekta i adaptacije (članak 2.), uz obvezu Korisnika kredita ovdje tužiteljice ad.1 Banci ovdje tuženiku na kredit u otplati platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,30% godišnje uz obračun kamate u CHF mjesečno dekurzivnom metodom sadržane u anuitetima koja dospijeva na naplatu zajedno s njima (članak 4.), uz rok otplate kredita od 360 mjeseci i otplatom kredita i kamata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.). Osim što nisu sporne, ove činjenice proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012272614 sklopljen 08. veljače 2007. i solemniziran po javnom bilježniku mr. sc. Davoru Miškoviću u [adresa] pod brojem OU-78/2007 (list spisa 13-18, dalje: Ugovor o kreditu) i elektronički zapis iz matice rođenih za ON (list spisa 43).

8.1. Također, u postupku nije sporno da je tužiteljica ad.1 predmetni Ugovor o kreditu, a koji je sukladno članku 2. Ugovora sklopljen za namjene kupnje stambenog prostora i adaptacije sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu bile namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, činjenicu da je tužiteljica ad.1 predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač potvrđuje i među strankama nesporna činjenica da je tuženik po stupanju na snagu ZIDZPK/15 tužiteljici ad.1 ponudio i s njom potom i sklopio Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Obzirom na takav status potrošača tužiteljice, a vodeći računa i o činjenici da je tužiteljica ad.1 po zanimanju zdravstveno laboratorijski tehničar (kako to iskazuje sudu prilikom davanja iskaza) ovaj sud nema osnove za utvrđenje da je tužiteljica ad.1 o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka odnosno o parametrima ovisno o kojima banke određuju i mijenjaju visinu kamatne stope na kredite imala više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj.

8.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužiteljici ad.1 kao potrošaču stavio na raspolaganje kredit za kupnju i adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.799,39 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,30% godišnje, promjenjivu sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana (članak 4. Ugovora) i otplatu kredita i kamata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (članak 7. Ugovora).

8.3. Konačno, među strankama u postupku nije sporno niti to da su tužiteljica ad.1 kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka 08. prosinca 2015. na temelju ZIDZPK/15 kojim se propisuje način konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614 kojim su provele konverziju tog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedeno proizlazi i uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012272614 sklopljen 09. prosinca 2015. solemniziran po javnom bilježniku Silvani Grdović u [adresa] pod brojem OV-9861/15 (list spisa 19-25, dalje: Dodatak Ugovora o kreditu).

8.4. Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa (dalje: promjenjiva kamatna stopa) te da je glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka (dalje: valutna klauzula u CHF), među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelji niti ne tvrde da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužitelji tvrde je to da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i kojima je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle, odredbe Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je ništetan Ugovor o kreditu u cijelosti kao i Dodatak Ugovora o kreditu, ovo posljedično ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu kao i navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sporno se u ovom postupku u svezi glavnog tužbenog zahtjeva postavilo pitanje jesu li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF te ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi ništetan cijeli Ugovor o kreditu, a posljedično tome i Dodatak Ugovora o kreditu. Dalje se u ovom postupku, ovo u svezi podrednog tužbenog zahtjeva tužiteljice ad.1 za povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kao sporno pitanje i pitanje visine podrednog tužbenog zahtjeva.

Pravna osnova tužbenog zahtjeva.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 08. veljače 2007. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.; odnosno među one ugovore o kreditu za koje je pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor (po podrednom tužbenom zahtjevu) vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelji se u tužbi pozivaju na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u razdoblju kada je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, odnosno time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužiteljice ad.1 kao potrošača s kojom je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju označenom u kolektivnom sporu ugovaranjem odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužiteljice ad.1 nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelji u ovom sporu nedvojbeno čine u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.

9.3. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu ad.1 kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužiteljice ad.1 kao što sud utvrđuje i to da je odredbom Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli. Naime, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze primjerice saslušanjem kao svjedoka djelatnika Banke koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu ili pak saslušanjem koje druge odgovorne osobe Banke koju Banka predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama te pregledom isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Stoga je sud u dokaznom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka o ugovaranju jednostrano promjenjive kamatne stope odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužiteljice ad.1 o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, međutim, ocjenom kojih dokaza sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je tuženik sa strankama pojedinačno pregovarao o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti to da je tuženik tužiteljicu ad,1 adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, a poradi čega je o tim činjenicama sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

9.4. Naime, iz niti jednog materijalnog dokaza koji tuženik dostavlja u spis ne proizlazi da se o ovdje spornim ugovornim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF među strankama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu tuženik adekvatno i potpuno informirao tužiteljicu ad.1 o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF odnosno da su tužiteljici ad.1 prezentirani egzaktni parametri o kojima ovisi buduća promjena kamatne stope, a teret kojih je činjenica sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku. Osim materijalnih dokaza, tuženik u postupku nije predložio izvođenje niti jednog personalnog dokaza primjerice saslušanje djelatnika Banke koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a koji bi mogao iskazivati o komunikaciji stranaka tijekom pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu i postupanju tuženika u tijeku tih pregovora te u trenu sklapanja Ugovora o kreditu. Akte tuženika za koje se u članku 12. Ugovora o kreditu navodi da su tužitelji s njima upoznati tuženik ne dostavlja u spis pa da bi sud čitanjem tih akata kao dokaza mogao utvrditi da li su u istima određeni egzaktni parametri koji promjenu kamatne stope čine odredivom odnosno ne vezuju uz u cijelosti nepredvidivu odluku tuženika odnosno da li su u istima određeni parametri bitni za donošenje valjane odluke potrošača o izboru valutne klauzule u CHF. S druge strane, iz iskaza tužiteljice, a koja prema ocjeni suda iskazuje sasvim uvjerljivo, logično, životno te potvrđeno sadržajem materijalnih dokaza u spisu sve poradi čega sud njezin iskaz prihvaća kao isitnit, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužiteljici ad.1 ponudio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i od strane tuženika već formiranim uvjetima među kojima i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez pojašnjenja o uvjetima o kojima ovisi promjena CHF na tržištu i posljedičnoj mogućnosti porasta anuiteta kredita do kakvog je porasta stvarno došlo tijekom otplate kredita te da tužiteljica ad.1 koja je potrošač nije imala utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu pri sklapanju kojeg tužiteljici ad.1 nisu prezentirani egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri promjene kamatne stope koji bi joj omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine. Naime, tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 98) da je ona došla u svoju matičnu banku, kod ovdje tuženika, s upitom za stambeni kredit, pojašnjavajući da je stan koji je namjeravala kupiti u to vrijeme bio u izgradnji pa da je ona Kapularu d.o.o. dala kaparu kojom je osigurala kupnju tog stana, a potom kod tuženika ishodila stambeni kredit kojim je taj stan i kupljen. Dalje iskazuje da je u razgovoru s bankarom ona izričito pitala može li podići kredit u Euru na što je dobila odgovor da sve što joj treba može dobiti ukoliko sklopi ugovor o kreditu u CHF, u sadržaju pod uvjetom uzmi ili ostavi, a ako želi ugovor u Euru je Banka tražila dodatne uvjete točnije fizičkog jamca, sudužnika, dodajući da je ona u vrijeme sklapanja Ugovora imala 27 godina, bankarica da joj je rekla da je CHF stabilan, da je to Švicarska i nitko da joj nije rekao ništa na temelju čega bi ona mogla zaključiti da će se sa CHF dogoditi ovo što se dogodilo, a i za taj ugovor u CHF da su joj u Banci davali nižu kamatnu stopu od one koju su nudili za kredite u drugim valutama pa da je ona obzirom na sve navedeno pristala sklopiti ovaj ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Ističe da joj nitko nije rekao ovisno o kojim faktorima i parametrima na tržištu se mijenja tečaj CHF, da je sadržaj ugovora u cijelosti sastavila Banka i ona da nije imala mogućnost intervencije u taj sadržaj samo je dobila već sastavljeni ugovor na potpis. Dalje je tužiteljica iskazala i to da ona zna što znači valutna klauzula, ali nju da je bankarica uvjerila da je podizanje ovog kredita fantastično, da je tečaj CHF stabilan i da ovaj kredit ima povoljnije uvjete pa da se zbog toga ona odlučila podiči ovaj kredit iako je prvotno pitala za kredit u Euru. Na početku otplate da joj je rata bila negdje između 1.800,00 i 1.900,00 kn, a tijekom otplate da je visina rate samo rasla preko 2.400,00 kn na 2.800,00 kn pa 3.000,00 kn i u konačnici 3.900,00 kn, dodajući da joj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu rečeno da će joj rata biti 3.900,00 kn da ona nikad ne bi podigla ovaj kredit. Konačno je tužiteljica iskazala to da je tijekom otplate dobila mogućnost konvertiranja kredita iz CHF u Euro i da je odmah pojurila jer je to njoj bio spas, da izađe iz financijskih problema u koje ju je dovela ova visoka rata kredita u CHF, a plaća joj nije bila dovoljno velika za to izdržati, pojašnjavajući da joj je prilikom konverzije utvrđena pretplata, ali da nije imala mogućnost da joj taj iznos isplate već ga je Banka koristila za podmirenje budućih anuiteta ovog kredita u Euru. Zaključno je iskazala da je rate kredita isplaćivala ona, da je imala ugovor o trajnom nalogu na svom tekućem računu prema kojem se iznos rate kredita njoj naplaćivao zadnjeg u mjesecu.

10. U pogledu odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke, dakle, temeljem jednostrane odluke tuženika, za istaknuti je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu uistinu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužiteljici ad.1 ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužiteljice ad.1 sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica ad.1 tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njezina namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužiteljice kao potrošača koja nedvojbeno (obzirom na svoje zanimanje) nije financijski stručnjak niti je uopće ekonomske naobrazbe nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,30% godišnje. Međutim, čitanjem odredbe čl. 4. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da ta odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužiteljici ad.1 omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene visine kamatne stope već u trenutku sklapanja Ugovora, a koja činjenica također svjedoči u prilog utvrđenju suda da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani primjerice u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, koji je pri sklapanju kredita tužiteljici ad.1 dan na uvid.

10.1. Osim toga, tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa nije prihvatljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i egzaktne, razumljive i provjerljive parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici ad.1 nije dao na uvid niti kakav interni akt tuženika u kojem je detaljno određen način promjene kamatne stope odnosno u kojem su egzaktno određeni parametri ovisno o kojima tuženik mijenja kamatnu stopu. Jer da je tuženik tužiteljici ad.1 dao na uvid kakav interni akt kojim je navedeno regulirano, tada bi logično i životno taj interni akt tuženik predložio kao dokaz u ovom postupku u prilog svojim navodima. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužiteljicu ad.1 te da je ista nastavila plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj visini kamatne stope pri tome nije osnova za utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Niti činjenica da je tužiteljica ad.1 upoznata sa svim ugovornim odredbama i da je odlučila potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, također nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužiteljice ad.1, prema utvrđenju suda standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužiteljici ad.1 pod uvjetom uzmi ili ostavi, a o kojoj činjenici sudu iskazuje i sama tužiteljica (list spisa 98). Da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i od strane tuženika unaprijed određenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica iz svakodnevnog života iz koje također slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužiteljica ad.1 na ikoji način mogla utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istoj dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužiteljice ad.1 ukoliko nije zadovoljna odredbom o načinu promjene kamatne stope je ne sklapanje ugovora o kreditu za kredit u iznosu koji joj je nužan, a što nedvojbeno nije realna mogućnost tužiteljice ad.1 utjecati na odredbu o načinu promjene kamatne stope. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužiteljice ad.1. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužiteljica ad.1 upoznata s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužitelje mogao upoznati isključivo sa sadržajem Ugovora o kreditu, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nisu sadržani u istom, što je razvidno iz sadržaja Ugovora o kreditu. Za istaknuti je ovdje da nije sporno da ugovorne strane mogu u pogledu parametara i načina promjene kamatne stope uputiti na odredbe općih akata tuženika, međutim, i ti akti tuženika moraju sadržavati egzaktne parametre promjene i detaljan način mehanizma promjene kako buduća promjena kamatne stope ne bi bila u cijelosti nepredvidiva potrošaču te isključivo ovisna o jednostranoj odluci tuženika. Tuženik međutim u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje da je ijedan akt tuženika, a koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i koji je prezentiran tužiteljici ad.1, sadržavao egzaktne i potrošaču razumljive parametre o kojima ovisi eventualna promjena kamatne stope koji bi tužiteljici ad.1 omogućili ocjenu svih ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika. Ocjena je pri tome ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužiteljicu ad.1 dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je ista imala prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik tužiteljici ad.1 nameće ugovornu odredbu koja istu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužiteljice ad.1 budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza iz članka 4. Ugovora o kreditu tužiteljice ad.1 kroz dio otplatnog razdoblja rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

10.2. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.3. Utvrdivši tako da je način promjene ugovorene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora o kreditu, a za koji je Ugovor sud utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika koji je tužiteljici ad.1 u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužiteljica ad.1 ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužiteljica ad.1 mogla iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona ili akata tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ad.1 i da je stoga ista nepoštena u smislu ZZP/03.

10.4. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužiteljica ad.1 je prilikom sklapanja Ugovora imala mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora, onu visine 4,30%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogla nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,30% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti su isti bili utvrđeni internim aktima tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužiteljice na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope u visini od 4,30% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe kako nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste nije valjano ugovoren ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka tuženika sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene kamatne stope koji su tužiteljici ad.1 kao potrošaču razumljivi i koji joj omogućuju kontrolu promjene kamate, kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

10.5. Temeljem dosad obrazloženog kao i utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica ad.1 objektivno nije mogla sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe čl. 4. Ugovora kojom se promjena kamatne stope vezuje isključivo uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građa, dakle sukladno jednostranoj odluci tuženika nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba te da ista ne stvara obvezu tužiteljice ad.1 na isplatu kamate u iznosu višem od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope po početno ugovorenoj visini od 4,30%. To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je određen spornom ugovornom odredbom nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba u dijelu kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu ugovor s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke pri sklapanju ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine.

11. Kako je to već prethodno navedeno, čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11.1. Tužitelj tvrde da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo, čime tužitelji iznose negativnu činjenicu koju ne moraju dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica ad.1 mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, a ta činjenica proizlazi i iz iskaza tužiteljice (list spisa 98) koja je sudu iskazala da je ona izričito pitala može li podići kredit u Euru na što je dobila odgovor da sve što joj treba može dobiti ukoliko sklopi ugovor o kreditu u CHF, a i za taj ugovor u CHF da su joj u Banci davali nižu kamatnu stopu od one koju su nudili za kredite u drugim valutama pa da je ona obzirom na sve navedeno pristala sklopiti ovaj ugovor s valutnom klauzulom u CHF, da je sadržaj ugovora u cijelosti sastavila Banka i ona da nije imala mogućnost intervencije u taj sadržaj samo je dobila već sastavljeni ugovor na potpis. Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom određene valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, a kako to također proizlazi i iz gore citiranog iskaza tužiteljice (list spisa 98). Stoga sud ne prihvaća da je tuženik s tužiteljicom ad.1 pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u CHF u smislu da je tužiteljica ad.1 imala realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita u iznosu koji joj je bio nužan za kupovinu stambenog prostora.

11.2. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11.3. Čitanjem odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojima je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužiteljici ad.1 kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule, što sudu u svom iskazu potvrđuje i sama tužiteljica ad.1, bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporne ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ i „otplata kredita“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužiteljici ad.1. Međutim, što se tiče činjenice da li su ove ugovorne odredbe tužiteljici ad.1 kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica ad.1 kao prosječan potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, kako to sudu iskazuje i sama tužiteljica (list spisa 98) kada navodi da joj nitko nije rekao ništa na temelju čega bi ona mogla zaključiti da će se sa CHF dogoditi ovo što se dogodilo, da joj nitko nije rekao ovisno o kojim faktorima i parametrima na tržištu se mijenja tečaj CHF, da je sadržaj ugovora u cijelosti sastavila Banka i ona da nije imala mogućnost intervencije u taj sadržaj samo je dobila već sastavljeni ugovor na potpis, da je ona što znači valutna klauzula, ali nju da je bankarica uvjerila da je podizanje ovog kredita fantastično, da je tečaj CHF stabilan i da ovaj kredit ima povoljnije uvjete pa da se zbog toga ona odlučila podiči ovaj kredit iako je prvotno pitala za kredit u Euru, međutim, dok je na početku otplate rata bila negdje između 1.800,00 i 1.900,00 kn, tijekom otplate da je visina rate samo rasla preko 2.400,00 kn na 2.800,00 kn pa 3.000,00 kn i u konačnici 3.900,00 kn, dodajući da joj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu rečeno da će joj rata biti 3.900,00 kn da ona nikad ne bi podigla ovaj kredit, dok tuženik u tijeku ovog postupka nedvojbeno ne dokazuje da je tužiteljicu ad.1 prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužiteljica ad.1 koju tuženik o riziku švicarskog franka i u svezi promjene tečaja CHF i parametara koji utječu na njegovu promjenu nije dovoljno informirao, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez prosječnog potrošača nije mogla razumjeti odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu i što takve ugovorne odredbe znače za njezinu obvezu po Ugovoru o kreditu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Za istaknuti je pri tome, ovo posebno u vidu načela savjesnosti i poštenja kao temeljenog načela obveznopravnih odnosa, da tužiteljica kao prosječni potrošač nije bila dužna samoinicijativno propitkivati i tražiti informacije o odabiru valutne klauzule u CHF i eventualnim posljedicama koje ta odredba može imati na njezine obveze odnosno tražiti pojašnjenja ugovornih odredbi koje joj eventualno nisu bile jasne i utjecaju istih na njezine obveze, a budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti izričito i dovoljno jasno informirati tužiteljicu ad.1 kao prosječnog potrošača zainteresiranu za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima tog konkretnog kredita pa time i značenju pojma valutna klauzula i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužiteljice ad.1 o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužiteljica ad.1 koja je prosječan potrošač izrijekom traži pojašnjenje te ugovorne odredbe ili ga ne traži, pri čemu se tuženik nikako ne može u tome osloniti na informacije koje su građanima eventualno dostupna u javnom prostoru u svezi tečaja CHF već o svim rizicima mora neposredno na jasan i njoj kao potrošaču razumljiv način informirati tužiteljicu ad.1.

11.4. Navod tuženika o tome da je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku su u cijelosti irelevantni u pogledu ocjene ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u ovom Ugovoru. Ovo kao prvo jer je općepoznato da javni bilježnik, koji nije osoba ekonomske naobrazbe niti financijski stručnjak, nije mogao tužiteljicu ad.1 detaljno i jasno informirati o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Ovo kao drugo i jer je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98), kao zakona važećeg u trenutku solemnizacije Ugovora o kreditu, obveza javnog bilježnika, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a iz čega proizlazi da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora strankama može samo pročitati onaj sadržaj koji je unesen u ugovor koji solemnizira i u pravnom, a ne ekonomskom smislu strankama objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla.

11.5. Utvrdivši tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici ad.1 nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužiteljica ad.1 nije mogla realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tužiteljice ad.1 tuženik učinio u dobroj vjeri ili pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ad.1. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u CHF u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja i učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužiteljicu ad.1 o svim bitnim elementima ugovora uključno i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik kao financijski stručnjak za razliku od tužiteljice ad.1 koja nije ekonomske naobrazbe nedvojbeno zna, neovisno o tome zna li točan iznos za koji će doći do promjene tečaja CHF i točno u kojem vremenskom periodu, a budući mu postojeći rizici o valuti švicarskog franka kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati, ovo osobito kada se uzme u obzir i općepoznata činjenica da se tuženik na tržištu sam zadužuje, među ostalim, i u valuti CHF posljedično čemu sud ne nalazi niti logičnim niti životnim da tuženik kao trgovačko društvo koja se bavi novčanim poslovanjem i kreditiranjem ne bi bio dovoljno informiran o kretanju tečaja CHF i potencijalnim rizicima kreditiranja u toj valuti. Načelo savjesnosti i poštenja je kao osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužiteljice ad.1 kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za potrebe kupnje i adaptacije stambenog objekta, dakle, rješavanja pitanja koje u današnje vrijeme predstavlja osnovnu životnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužiteljice ad.1, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ad.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je time veći što tužiteljica ad.1 nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice ad.1 i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužiteljici ad.1. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz razmatranih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Martine Maté o čemu će biti riječi u nastavku). Logično je i životno da je tužiteljica ad.1, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatila onaj kredit koji joj je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit kako to upravo tužiteljica ad.1 i iskazuje ovom sudu, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužiteljica ad.1, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužiteljicu ad.1 kojoj su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice ad.1. Pri tome, već iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita, sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, također nalazi postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice ad.1.

11.6. Temeljem utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu tužiteljici ad.1 kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu ad.1 o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici ad.1 nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužiteljica ad.1 mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u CHF, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja, koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ad.1 budući je tijekom otplatnog razdoblja nesporno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (što je razvidno iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Martine Maté o čemu će biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno odredba kojim je glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštena i ništetna, a posljedično čemu je prema ocjeni ovog suda obvezu tužiteljice na isplatu anuiteta radi povrata kredita tijekom otplate kredita po članku 7. Ugovoru o kreditu trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja za CHF tečajne liste važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio određen.

12. Ipak, suprotno tužbenim navodima, ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost odredbe o valutnoj klauzulu u CHF prema ocjeni ovog suda ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, a kako taj Ugovor o kreditu nije ništetan tada nije ništetan niti Dodatak Ugovoru o kreditu (za koji tužitelji u ovom postupku tvrde da je ništetan jer je ništetan osnovni Ugovor o kreditu).

12.1. Naime, odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe dok odredba čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a prema ocjeni ovog suda, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužiteljica ad.1 kao potrošač dovedena u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi odnosno tužiteljica se dovodi u poziciju kao da je Ugovor sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Ugovor o kreditu tako može opstati bez predmetnih ništetnih odredbi, obzirom je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove povrat po osnovi ništetnih ugovornih odredbi plaćenih iznosa, a što tužiteljica u ovom postupku i čini budući podrednim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa koji je platila upravo po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Identično pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

12.2. Pri tome, pravna shvaćanja Suda Europske unije iznesena u predmetima broj C- 118/2017 i C-260/2018 u svezi ovog pitanja nisu relevantna i to jer Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 zauzima stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazeći od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018). Štoviše, taj Sud dalje iznosi shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Također, održavanje ugovora na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe tog ugovora utvrđene ništetnim se ne protivi čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12.). Obzirom je gore citiranim čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, a uzimajući u obzir da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što po tumačenju ovog suda znači da je svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužiteljica ad.1 stekne novčana sredstva za izgradnju i da je tuženik ispunio ugovor na način da je tužiteljici ad.1 stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je tužiteljica ad.1 bila dužna vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje, to prema ocjeni ovog suda održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba nije u protivnosti s označenim odlukama Suda Europske unije niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

12.3. Kada se u ovom slučaju uklone ništetne ugovorne odredbe, tužiteljica ad.1 se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredbi nije bilo odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom puštanja kredita u tečaj, a iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu i dalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost te da može opstati i bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a kako to primjerice u pravno i činjenično istovrsnoj situaciji utvrđuje i Županijski sud u Varaždinu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1655/2022-2 od 07. ožujka 2024. kojom (presudom) preinačava prvostupanjsku presudu i odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i odredbom o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.4. Slijedom navedenog je sud (točkom I. izreke) odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cjelokupnog Ugovora o kreditu te Dodatka Ugovoru o kreditu, ne nalazeći da je Dodatak Ugovora o kreditu ništetan u smislu čl. 322. ZOO budući sud ne nalazi da je isti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moraju društva, dapače, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog za potrebe ovog postupka (o čemu će detaljno biti riječi u nastavku) proizlazi da je konverzija kredita koja je provedena Dodatkom Ugovora o kreditu izvršena u skladu s odredbom čl. 19.a ZIDZPK/15, a iz čega proizlazi da je ovaj Dodatak Ugovora o kreditu u skladu sa zakonom.

13. Dalje je za istaknuti i to da na utvrđenje suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice kredita vezana uz valutu švicarskog franka te obvezu tuženika vratiti tužiteljici ad.1 ono što je plaćeno po osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, ne utječe ni nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu. Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza kao nedvojbeno utvrdio da tako provedenom konverzijom tužiteljica ad.1, ovo usprkos činjenici da je konverzija predmetnog kredita denominiranog u valuti CHF u kredit denominiran u valuti Euro provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 (koju činjenicu sud utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) na koji niti jedna stranka nije stavila prigovor), nije dovedena u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bila da anuiteti do trena konverzije kredita nisu obračunavani po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, a sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju, stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti su postigle sporazum o raspolaganju plaćanjima izvršenim od strane tužiteljice ad.1 upravo po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022 od 03. srpnja 2023.). Naime, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) proizlazi da je tuženik prilikom konverzije kredita tužiteljici ad.1 po osnovi plaćanja po (osnovnom) Ugovoru o kreditu utvrdio pretplatu u iznosu od 3.992,41 Eura, koji je iznos po sporazumu stranaka iz Dodatka Ugovora o kreditu korišten za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u Euru sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti i za taj ju iznos prema ocjeni ovog suda restituirao, dok dalje iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) proizlazi da razlika između anuiteta koje je tuženik naplatio tužiteljici ad.1 po (osnovnom) Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi tužiteljica ad.1 platila po (osnovnom) Ugovoru o kreditu da glavnica nije bila vezani za promjenu tečaja švicarskog franka do dana konverzije kredita 30. rujna 2015. iznosi ukupno 7.773,79 Eura, a iz čega kao nedvojbeno proizlazi da tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita tužiteljici ad.1 nije obračunao niti vratio ukupan iznos stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu (list spisa 19-25), kojim je ugovorom nesporno izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru, proizlazi da ugovorne strane ovdje tužiteljica ad.1 i tuženik izričito konstatiraju (članak 1. Dodatka) da se taj Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Euru na način i u rokovima propisanim ZIDZPK/15 kao i (članak 11. Dodatka) da sve ostale odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu koje tim Dodatkom nisu mijenjane ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama tog Dodatka te (članak 10. Dodatka) da su stranke suglasne da se na sve što nije regulirano tim Dodatkom primjenjuju odredbe osnovnog Ugovora o kreditu. Iz takvog jasnog, izričitog i nedvojbenog sadržaja Dodatka Ugovoru o kreditu prema ocjeni suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Dodatka, a to je da se Dodatkom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu odnosno da se Dodatkom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Dodatkom. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019- 36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, drugim riječima, onda kada pretplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije kredita nije barem jednaka preplati izvršenoj od strane potrošača kao korisnika kredita temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava kojima je propisan način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava, u ovom slučaju sukladno odredbama ZIDZPK/15, sukladno kojem su ovdje stranke i provele konverziju predmetnog kredita denominiranog u CHF, računski točno i u skladu s uvjetima iz ZIDZPK/15. Činjenica provođenja konverzije, koja ponovimo prema volji ugovornih strana ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. ZOO kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene (osnovnim) Ugovorom o kreditu, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu tuženika na vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje slučaj budući je pretplata priznata u konverziji od strane tuženika (3.992,41 Eura) znatno niža od onog što je tuženiku tužiteljica ad.1 platila po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (7.773,79 Eura) sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Kao bitno valja istaknuti ovdje i to da se niti jednom odredbom Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica ad.2 nije odrekla prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti prava tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (osnovnog) Ugovora o kreditu. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15, kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje pretplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužiteljice ad.1 kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko joj taj iznos preplate nije uračunat kao pretplata prilikom same konverzije) budući se kao ni odredbama samog Dodatka Ugovoru o kreditu tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija vršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem sporazuma o konverziji čini i postiže upravo to, međutim, ne rješava se niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u osnovnom Ugovoru o kreditu ni pitanje povrata plaćenog po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz (osnovnog) Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba tog Zakona ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklapanja Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da se temeljem odredbi ZIDZPK/15, tim Dodatkom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđen je iznos početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2019. i nove visine kamatne stope. Dakle, Dodatkom Ugovora o kreditu nije utvrđen iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF niti način raspolaganja tražbinom tužiteljice ad.1 prema tuženiku za stečeno po osnovi te (ništetne) ugovorne odredbe, sasvim logično, budući odredba čl. 19.c koja je u Zakon o potrošačkom kreditiranju unesena ZIDZPK/15 propisuje isključivo način na koji se konverzija provodi dok ne regulira pitanje eventualne preplate nastale po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Istaknimo ovdje i to da je Dodatak Ugovora o kreditu prema ocjeni ovog suda valjani ugovor, budući sud ne nalazi nevaljanosti istog koje izviru iz općeg obveznopravnog uređenja.

13.1. Identično utvrđenju ovog suda da tužiteljica ad.1 kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF budući postoji razlika na štetu tužiteljice ad.1 između ukupnog iznosa koji je platila po osnovi ništetnih navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa pretplate koji je tužiteljici ad.1 tuženik obračunao prilikom konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 1096/2022 od 08. studenog 2022. u kojem navodi da korisnik kredita samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF, budući taj sud nigdje u odredbama ZIDZPK/15 ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka kao i jer nigdje iz samog dodatka osnovnom ugovoru ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, kako to dalje ističe Vrhovni sud Republike Hrvatske u označenoj odluci, izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora poradi čega taj sud ne prihvaća pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u tom konkretnom slučaju od dana sklapanja do dana sklapanja dodatka tom ugovoru vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju, a čak i kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, da ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđivanje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

13.2. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su dakle utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali suprotno navodima tuženika u ovom postupku, stranke tim Dodatkom nisu regulirale prava tužiteljice ad.1 kao korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu za razdoblje do konverzije, a u svezi čega sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga ni pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi u toj konkretnoj pravnoj stvari odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, iz sadržaja te je odluke prema ocjeni ovog suda potpuno jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje potrošača kao korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, i u odluci Suda Europske unije u predmetima C-596/15 P i C-597/15 P - Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je u točci 85. izraženo shvaćanje da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz takve presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Nedvojbeno je pri tome da je sud pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji je sporazum stupio na snagu 1. veljače 2005. što znači prije sklapanja ovdje predmetnog (osnovnog) Ugovora o kreditu.

13.3. Također, sud smatra potrebnim istaknuti i to da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŽN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, i iz te se odluke može zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju plaćanja izvršenog po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, ovo čak i bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču kao korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

13.4. Ovaj sud pri tome prihvaća da bi se tužiteljica ad.1 mogla nagoditi s tuženikom i u pogledu plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi postići određeni sporazum, ali ovo samo pod uvjetom da su tužiteljici ad.1 kao potrošaču u trenutku takve nagodbe bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, što međutim ovdje nije slučaj. Prvenstveno jer sud ne nalazi da bi Dodatak Ugovoru o kreditu prema svojem sadržaju predstavljao nagodbu stranaka u smislu čl. 150. ZOO u svezi plaćanja izvršenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a nadalje i jer u trenutku sklapanja Dodatka tužiteljici ad.1 nedvojbeno nisu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Ovo jer je u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek dvije godine nakon sklapanja Dodatka i provođenja konverzije, radi čega tužiteljica ad.1 nedvojbeno nije mogla u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe ništetne u Ugovoru o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. pa ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. i shvaćanja iz odluka suda u predmetu ŽN protiv Erste Bank Hungary Zrt., nedvojbeno proizlazi da potrošačima kao korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neovisno o provedenoj konverziji kredita, a pod uvjetom da prilikom te konverzije ono što su platili po osnovi ništetnih ugovornih odredbi nije u cijelosti namireno (kroz utvrđenu pretplatu).

Visina podrednog tužbenog zahtjeva.

14. Tvrdeći da je izvršila preplate po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica ad.1 podrednim tužbenim zahtjevom traži povrat iznosa koje je platila po toj ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je tuženik osim pravne osnove osporavao i visinu podrednog tužbenog zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martini Maté koja je dala nalaz i mišljenje od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) iz kojeg proizlazi kao prvo, da razlika između iznosa anuiteta koji su tužiteljici ad.1 naplaćeni po Ugovoru o kreditu i onih anuiteta koje bi tužiteljica ad.1 platila do provedbe konverzije kredita temeljem ZIDZPK/15 da glavnica nije bila vezana za promjenu tečaja CHF za kunu iznosi 7.773,79 Eura, mjesečno u iznosima prikazanim u Tablici 1 nalaza i mišljenja (list spisa 131-133); kao drugo, da je konverzija predmetnog kredita koju su tužiteljica ad.1 i tuženik izvršili sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izrađena u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZIDZPK/15; kao treće, da je prilikom provođenja konverzije kredita utvrđena ukupna preplata na strani tužiteljice ad.1 u iznosu od 3.992,41 Eura, za koju preplatu sud uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu, a kako to proizlazi i iz samog nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. sc. Martine Maté, utvrđuje da ju je tuženik koristio za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u Euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u Euru utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi; kao četvrto, da zakonska zatezna kamata obračunata na iznos razlike u anuitetima (što ukupno iznosi 7.773,79 Eura) za period od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je vršen obračun konverzije kredita iznosi 2.538,61 Eura; te peto, da kada se sa iznosom tužiteljici ad.1 prilikom provođenja konverzije utvrđene preplate od ukupno 3.992,41 Eura namiri apsolutni iznos zakonskih zateznih kamata tekućih na u ovom postupku utuženu razliku u anuitetima (kao preplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe) u periodu od plaćanja anuiteta do 30. rujna 2015. koja iznosi 2.538,61 Eura preostaje iznos od 1.453,80 Eura, a kada se dalje za taj iznos od 1.453,80 Eura umanji iznos u ovom postupku utužene razlike u anuitetima (kao preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe) od 7.773,79 Eura tada preostaje iznos od 6.319,99 Eura. Ovakvom nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté niti jedna parnična stranaka nije prigovorila, a kako je sud isti ocijenio objektivnim, preglednim, potpunim, razumljivim, izrađenim sukladno pravilima struke te prema nalozima suda, a uporabom relevantnih podataka koji proizlaze iz spisu priležećih materijalnih dokaza, to je sud ovaj nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) u cijelosti prihvatio kao pravilan.

14.1. Obzirom je sud utvrdio da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, to prema ocjeni suda tužiteljica ad.1 ima pravo na povrat onog što je platila po tim ništetnim ugovornim odredbama. Međutim, a obzirom na činjenicu da je prilikom konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u Euru tužiteljici ad.1 utvrđenja preplata (3.992,41 Eura) koja je sukladno Dodatku Ugovora o kreditu iskorištena za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u Euru, a kakvom je radnjom tužiteljica ad.1 prema utvrđenju ovog suda već djelomično restituirana budući joj je time tuženik vratio dio onog što je po osnovnom Ugovoru o kreditu stekao bez osnove, to je ono na što tužiteljica ad.1 ostvaruje povrat iznos izvršene preplate anuiteta po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (7.773,79 Eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos umanjen za iznos preplate koji je tuženik tužiteljici ad.1 priznao pri konverziji kredita (3.992,41 Eura) i korištenjem tog iznosa za namirenje budućih anuiteta kredita tužiteljice ad.1 prema utvrđenju ovog suda već restituirao. Kako se pri tome uračunavanje plaćenog u slučaju kada dužnik pored glavnice duguje i kamate (ovdje zakonske zatezne kamate) i troškove sukladno čl. 172. ZOO vrši tako da se prvo namiruju troškovi zatim kamate i napokon glavnica, to je prema utvrđenju suda pretplatom koju je tuženik priznao tužiteljici ad.1 prilikom konverzije (3.992,41 Eura) potrebno prvo namiriti potraživanje tužiteljice ad.1 s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje su za ove potrebe obračunate za period do 30. rujna 2015. (2.538,61 Eura), a iznosom koji preostane dalje namiriti sam iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odnosno glavno potraživanje tužiteljice ad.1 (7.773,79 Eura). Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. svibnja 2025. (list spisa 127-139) proizlazi da razlika iznosa anuiteta koji su tužiteljici ad.1 naplaćeni po Ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta koje bi tužiteljica ad.1 platila do 30. rujna 2015. da glavnica nije bila vezana za promjenu tečaja CHF za kunu iznosi 7.773,79 Eura, da je pri konverziji kredita tužiteljici ad.1 utvrđena preplata u iznosu od 3.992,41 Eura, da zakonska zatezna kamata obračunata na iznos razlike u anuitetima za period od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. iznosi 2.538,61 Eura te konačno da kada se sa iznosom tužiteljici ad.1 prilikom konverzije utvrđene preplate od 3.992,41 Eura namiri apsolutni iznos zakonskih zateznih kamata koje iznose 2.538,61 Eura preostaje iznos od 1.453,80 Eura pa kada se dalje za taj iznos od 1.453,80 Eura umanji iznos glavnice od 7.773,79 Eura da preostaje iznos od 6.319,99 Eura i upravo je taj iznos od 6.319,99 Eura iznos koji je prema utvrđenju ovog suda tuženik dužan vratiti tužiteljici ad.1 po osnovi stečenog bez osnove tj. stečenog temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.).

14.2. Slijedom navedenog je sud ocijenio osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužiteljice ad.1 te je točkom II. izreke ove presude naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.319,99 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. do isplate. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na koju tužiteljica ad.1 ima pravo je utemeljena na odredbi čl. 1115. ZOO koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a budući je utvrđenje suda da je tuženik nepošten od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF budući je tuženik unaprijed sastavio predmetni Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF) ponudio tužiteljici ad.1 na sklapanje pod uvjetom uzmi ili ostavi (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Visina dosuđene zatezne kamate je utvrđena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a kao dan početka tijeka dosuđene zatezne kamate je određen 01. listopada 2015. kao prvi dan nakon 30. rujna 2015. budući je zakonska zatezna kamata tekuća na izvršene preplate do tog dana tužiteljici ad.1 u cijelosti podmirena pretplatom priznatom pri konverziji kredita obračunatoj prema stanju na dan 30. rujna 2015.

14.3. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužiteljica ad.1 potražuje tužbom ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Cijeneći da je ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužiteljicu ad.1 nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača što je 14. lipnja 2018. kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana pravomoćnog dovršetka tog spora, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice ad.1 po osnovi preplate izvršene po ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sudu podnesena 11. lipnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018. Neosnovan je stoga tuženikov prigovor zastare tražbine tužiteljice ad.1.

15. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u pogledu tužitelja ad.2 i tuženika, a na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP u pogledu tužiteljice ad.1 i tuženika. Naime, kako su glavni tužbeni zahtjev (koji je sud odbio u cijelosti) postavila oba tužitelja, a podredni tužbeni zahtjev (koji je djelomično povučen, a u preostalom dijelu prihvaćen) samo tužiteljica ad.1, to je odluku o parničnim troškovima bilo potrebno donijeti odvojeno u odnosu na tužitelje budući je jedan u sporu uspio djelomično (naime, i djelomično povlačenje tužbe do kojeg nije došlo jer bi tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu se smatra neuspjehom u sporu) dok je drugi u sporu izgubio u cijelosti. S obzirom da tužitelj ad.2 nije uspio sa svojim jedinim tužbenim zahtjevom, to je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova neosnovan te je on štoviše dužan naknaditi troškove koji su tuženiku nastali raspravljanjem o glavnom tužbenom zahtjevu, ovo u ½ dijela budući je tuženik svoje radnje u postupku jedinstveno poduzimao u odnosu na oba tužitelja. Visina parničnih troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa). Tuženiku su za potrebe raspravljanja o glavnom tužbenom zahtjevu prema ocjeni suda opravdano nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 03. rujna 2024. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora te je zaključen prethodni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 06. veljače 2025. i 04. veljače 2026. na kojima se je provodio dokazni postupak te se je raspravljalo o predmetu spora (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) što uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 1.000,00 Eura, a od kojeg je iznosa tužitelj ad.2 dužan tuženiku po osnovi naknade parničnih troškova isplatiti ½ odnosno iznos od 500,00 Eura. Nije sud ocijenio osnovanim zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu, ovo stoga što obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom okončanju postupka i tereti onu stranku koja nije uspjela u sporu, a koja pak stranka obzirom na neuspjeh u sporu ne ostvaruje pravo na naknadu troška nastalog po osnovi plaćanja ove sudske pristojbe. S druge strane, uspjeh tužiteljice ad.1 se u ovom sporu, a obzirom je tužiteljica uz glavni postavila i podredni tužbeni zahtjev, razmatra u odnosu na onaj tužbeni zahtjev s kojim je uspjela (bilo u cijelosti bilo djelomično) u sporu, a što je ovdje podredni tužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 451/2022-2 od 03. listopada 2023. u kojoj izražava pravno shvaćanje da prihvaćanje podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva, u odnosu na koji zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak, neovisno o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva predstavlja uspjeh tužitelja u sporu). Tužiteljica ad.1 je u pogledu podrednog tužbenog zahtjeva s osnovom uspjela u cijelosti (budući je sud ocijenio da ista ima pravo na povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe), ali s visinom samo djelomično (budući je tužiteljica prvotno potraživala isplatu iznosa od 20.000,00 Eura da bi nakon provođenja financijskog vještačenja tužbu povukla za iznos od 13.680,01 Eura pa kako se i djelomično povlačenje tužbe smatra neuspjehom u sporu (budući do povlačenja nije došlo zbog razloga koji se mogu pripisati tuženiku) to je uspjeh tužiteljice s visinom 30%. Odlučujući o pravu na naknadu troškova tužiteljice ad.1 temeljem čl. 154. st. 2. ZPP sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužiteljica ad.1 s osnovom podrednog tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100%, a sa visinom u omjeru od 30% što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužiteljice ad.1 u sporu u omjeru od 65% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 35% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 70% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri od postotka uspjeha tužiteljice ad.1 kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 30% i koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužiteljici ad.1 priznati naknadu troškova koji su joj osnovano nastali u tijeku ove parnice, ovo u odnosu na ½ ukupno opravdano nastalih troškova obzirom su tužitelji sve radnje poduzimali jedinstveno pa na svakog otpada ½ tako nastalih troškova. Tužiteljici ad.1 su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu od 06. svibnja 2025. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 03. rujna 2024. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora te je zaključen prethodni postupak (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 17. lipnja 2025. kojim sukladno nalazu i mišljenju vještaka određuje tužbeni zahtjev (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 06. veljače 2025. i 04. veljače 2026. na kojima se je provodio dokazni postupak te se je raspravljalo o predmetu spora (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 1.312,50 Eura, a od ½ kojeg iznosa (656,25 Eura) tužiteljici ad.1 pripada pravo na naknadu 30% odnosno iznos od 196,87 Eura, ovo uvećano za cjelokupni materijalni trošak nastao za potrebe provođenja financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 Eura budući tužiteljici pripada pravo na naknadu cjelokupnog troška nastalog za potrebe provođenja vještačenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-1073/24 od 18. rujna 2024., Rev-660/2021 od 14. rujna 2021. i Rev- 291/15 od 02. listopada 2018.). Nije kao osnovan priznat zahtjev tužiteljice ad.1 za naknadu troška sastava podneska od 13. rujna 2024. u kojem se tužitelji očituju o pitanjima koja je sud postavio tužiteljima, ovo jer je za raspravljanje o tim pitanjima punomoćnik tužiteljice bio dužan moći dati očitovanje na pripremnom ročištu koje se upravo i održava za potrebe raspravljanja spornih pitanja, međutim, na koja tom ročištu nazočan zamjenik punomoćnika tužitelja nije mogao (znao) dati odgovor, a poradi čega je dakle potreba sastavljanja ovog podneska nastala isključivo krivnjom na strani tužitelja te trošak sastava ovog podneska primjenom čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika kao protive stranke. Nadalje, nije kao osnovan priznat zahtjev za naknadu troškova za sastav podneska od 17. lipnja 2025. obračunat po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, kako to tužiteljica ad.1 traži, već je za sastav tog podneska priznat trošak prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife, ovo jer se ovdje ne radi o obrazloženom podnesku za koje se naknada obračunava prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife već o ostalim podnescima u smislu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici ad.1 je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni joj iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o tim parničnim troškovima do isplate.

U Zadru, 09. veljače 2026. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljima po punomoćniku (tužitelj ad.2 je obveznik plaćanja sudske pristojbe),

2. Tuženiku po punomoćniku.