Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-900/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. Osijek, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br.: 758-53015421 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. listopada 2009., sklopljen između tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 koja glasi:

„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0.5% (nulacijelihpet posto) iznosa kredita.“

II/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br.: 758-53015421 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. listopada 2009. godine, između tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 277,57 EUR (dvjestosedamdesetsedameura-pedesetsedamcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. studenog 2009. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.366,78 EUR (tisućutristošezdesetšesteura-sedamdesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. studenog 2017. pa do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici GČ, OIB: 71882459364plati trošak postupka u iznosu od 908,18 EUR-a (devestoosameura-osamnaestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je je kao korisnica kredita dana 21. listopada 2009. sklopila Ugovor o kreditu broj 758-53015421 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb. Nadalje, navela je da je Ugovor o kreditu je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 22. listopada 2009. pod brojem: OV- 17484/09. Predmetnim ugovorom tuženik joj je odobrio i potom isplatio kredit za kupovinu kuće i refinanciranje kredita druge financijske institucije u iznosu od 58.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita, dok se ona obvezala otplatiti kredit u 22 godine u 264 mjesečna anuiteta. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplatila dana 30. studenog 2017. Predmetni ugovor, navela je, sklopljen je kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor, te je u čl. 5. st. 2. pod „Troškovi„ ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0.5% iznosa kredita. Prilikom isplate kredita, točnije dana 30. listopada 2009.g. tuženik joj je naplatio iznos od 0,5 % od iznosa kredita, točnije iznos od 2.091,34 HRK (277,57 EUR) na ime jednokratnog troška obrade kredita. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena predmetna naknada, navela je, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonsku osnovu naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Kako je temeljem odredbe čl. 1021. ZOO-2005 i sklopljenog Ugovora o kreditu tuženik mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, istaknula je, to je evidentno da za naplatu naknade od 0,5 % od iznosa kredita nije imao zakonsku osnovu, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepoštena pa time i ništetna. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada joj je kao takva proizvoljno nametnuta ponudom ugovora te nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Istaknula je i da je teret dokaza o tome da se o odredbama Ugovora pregovaralo na tuženiku, sukladno odredbama ZZP-2007. Nadalje, navela je da osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik, te da je kod nje izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove, slijedom čega je predmetna odredba nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Isto tako, navela je da joj je osporavana odredba uzrokovala samo dodatne troškove, te je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a što potvrđuje i sudska praska i stavovi Suda EU, posebice u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Nadalje, navela je da je tuženik prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenio i odredbu o prijevremenoj otplati kredita, temeljem koje je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Spornim Ugovorom, navela je, bilo je ugovoreno u čl. 8. da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Prema navedenoj odredbi, navela je, tuženik je na ime prijevremene otplate kredita dana 30. studenog 2017. godine naplatio iznos od 10.297,99 HRK (1.366,78 EUR), te su postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba, kao takvi, protivni odredbi čl. 1024. ZOO-05. Tužiteljica je istaknula da u konkretnom slučaju tuženik nije trpio nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženika nastala bilo kakva šteta, te je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tuženika se uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je mogla samo pristati, a da je tome tako, navela je, potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. Nadalje, istaknula je da se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovara primjena drugog akta, pa je evidentno da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji je uređen u čl. 295. ZOO-a iz 2005. S obzirom na navedeno, navela je, jasno je da se o odredbama Općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju, (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita), po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati, pa je stoga takva odredba i postupanje tuženika stvorila na njezinoj strani samo dodatne troškove i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu čl. 96. st. 1. ZZP-2007, zbog čega su i ta odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno, dodajući da je tuženik istim odredbama izbjegao njezin utjecaj na njihovu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005. Istaknula je kako je postupanje tuženika dovelo i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO-2005, te da je ugovaranje opisanih naknada suprotno je, i načelu iz čl. 6. ZOO-2005 o zabrani zloupotrebe prava, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005. Zaključno svemu navedenom, tužiteljica je navela da je evidentno da je tuženik uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, bez ikakve pravne osnove stekao ukupno iznos od 12.389,33 HRK (1.644.35 EUR). Sukladno svemu navedenom, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je navela da u odnosu na istaknuti prigovor zastare se poziva na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, navela je, proizlazi da bi ograničenje zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). U odnosu na prigovor tuženika da nije dokazala svoj status potrošača, navela je da prema odredbama ZZP/07 svojstvo potrošača se kao takvo presumira i izvodi iz sljedeće definicije: »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja“, te da navedeno svojstvo proizlazi iz odredbe Ugovora kojom se određuje namjena kredita, a iz čega je vidljivo da se ova vrsta kredita odnosila na građanstvo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ali da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, navodeći i da je sporno i to jesu li navedene odredba Ugovora o kreditu ništetne te ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa s osnove odredbe o naknadi radi obrade kredita i naknade radi prijevremene isplate kredita. Nadalje, istaknuo je prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva, navodeći da je naplatio naknadu za obradu kredita 30. studenog 2009., a naknadu radi prijevremene otplate kredita 30. studenog 2017., dok je tužiteljica tužbu podnijela 1. srpnja 2025., iz čega je razvidno da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. ZOO-a. Tuženik je osporavao status potrošača tužiteljice. Isto tako, naveo je da sporni dijelovi odredaba o naknadi radi obrade kredita i naknadi radi prijevremene otplate ne predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe kako je to propisano odredbom čl. 86. st. 1. i st. 2. ZZP/07 odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, naveo je, odredbe o naknadama su jasne, lako razumljive i lako uočljive te kao takve pravilnom primjenom odredbe čl. 94. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Ugovaranjem naknada iz odredaba čl. 5. st. 2. i čl. 8. iz Ugovora o kreditu, istaknuo je, nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Istaknuo je da su odredbe o naknadama u potpunosti jasne, lako razumljive i lako uočljive te je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Također, naglasio je da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužiteljica potpisom Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju. Tuženik je naveo da je iz odredbe čl. 1022. ZOO-a i odredbe čl. 173. Zakona o bankama, razvidno je da za ugovaranje sporne naknade postoji valjani pravni temelj. Dakle, suprotno paušalnim tvrdnjama tužiteljice iz tužbe, naveo je, prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova, dodajući da zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita koje podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Tuženik osporava navode tuženika o nepoštenosti odredbe o naknadi radi obrade kredita te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 0,5 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03-a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 58.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 1.644,33 EUR. Tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. ZOO-a. 60. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Tuženik navodi da ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljev zahtjev za isplatu. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list spisa 8-13), dopis banke sa specifikacijom isplate kredita (list spisa 14-15), dopis banke s pregledom prometa za klijenta (list spisa 16-25), Izračun kamate u EUR do ugovorenog datuma dospijeća (list spisa 45-50), Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria banke d.d. (list spisa 51-54), Izjavu MČ (list spisa 87-89), te je saslušao tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 277,57 EUR-a, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i radi isplate iznosa od 1.366,78 EUR-a, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koje ugovorne odredbe su ništetne.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila21. listopada 2009. predmetni Ugovor o kreditu broj 758-53015421.

8. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list spisa 8-13) proizlazi da je odredbom čl. 5.2. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5% (nulacijelihpetposto) iznosa kredita.

9. Iz dopisa banke sa specifikacijom isplate kredita od 16. svibnja 2025. (list spisa 14- 15) proizlazi da je tužiteljica platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 30. listopada 2009. u iznosu od 2.091,34 kn, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica je platila 20. studenog 2017. u iznosu od 10.297,99 kn.

10. Iz Izjave Marka MČ (list spisa 87-89) proizlazi da je kod banke zaposlen od 1. travnja 2004. a od 1. siječnja 2022. do danas obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Napominje da nije sudjelovao u sklapanju ugovora s korisnicima kredita. Izjavu daje u vezi troškova i štete koja nastaje banci u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita. Navodi da su banci za poslovanje potrebna određena sredstva, do kojih dolazi primanjem depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, zaduživanjem na međunarodnom tržištu i slično. U svim slučajevima banka na tako osigurani novac plaća kamate svojim zajmodavcima. Prijevremeni povrati mogu remetiti plan u određenom dijelu, sa aspekta smanjenog prihoda i povećanja likvidnosti u datom trenutku. Prijevremenom otplatom kredita, banka ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate nije očekivala. U slučaju prijevremene otplate kredita banka nema mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

10.1. Izjavu svjedoka ZČ sud je ocijenio nevjerodostojnom jer EČ nije neposredno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz same Izjave, pa nema potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnimm odredbama ugovora o kreditu.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka. Nije ga dobila na čitanje u smislu da ga mogla odnijeti i pročitati nego je to bilo kao na traci te su joj dali ugovor i rekli da ga odnese na solemnizaciju. Djelatnik banke joj nije obrazlagao odredbe ugovora o kreditu nego su samo raspravljali o kamati, visini anuiteta i roku otplate te osiguranju kredita. Odredbe o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita nisu spominjanje, niti obrazlagane. Kredit joj je trebao za rješavanje stambenog pitanja. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Naknada za obradu kredita joj nije objašnjena, ali njoj to nije bio prvi kredit pa je nekako u svojoj glavi znala da možda to mora platiti, ali u banci kod tuženika o tome nisu raspravljali. Raniji kredit koji je dizala nije bio u banci kod tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovarala o odredbama ugovora o kreditu, niti joj je takva mogućnost ponuđena. Pokušala je pregovarati kod raskida ugovora o kreditu jer je tada bilo riječi da se to ne smije naplaćivati, ali su joj oni rekli da to naplaćuju i da je to ispravno. U banci joj nisu obrazložili svrhu naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, a nisu joj obrazložili niti visinu, odnosno nije znala visinu naknada niti kako se one izračunavaju. Nisu joj spominjali da imaju neke troškove u vezi ovog kredita koje bi ona trebala platiti. Prilikom sklapanja kredita tuženik joj nije predočio neki sporedni dokument koji bi određivao mehanizme ulazne i izlazne naknade. Nije bila kod javnog bilježnika upozorena na rizike ulazne i izlazne naknade. Na upit je li osim iznosa kredita i duljine otplate o nečem još razgovarala s djelatnikom banke, tužiteljica je odgovorila da je već odgovorila o čemu su razgovarali, o visini anuiteta, roku otplate, osiguranju.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, životan i jasan.

12. Prije svega potrebno je reći da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila sa Hypo-Alpe- Adria bank d.d., a iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d., a koji podaci su vidljivi iz javno dostupnih podataka Sudskog registra. Dakle, slijedom navedenoga, tuženik je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedene odredbe za tužiteljicu su bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

14. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi rješavanja stambenog pitanja, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojoj je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi nije znala može li uopće prigovarati o navedenim odredbama, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

22. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe ugovora o kreditu su bila razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine.

22.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

22.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi:„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0.5% (nulacijelihpet posto) iznosa kredita.“, te je nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema

1 0

obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“. Stoga, nepoštene su navedene odredbe čl. 5. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te primjenom čl. 96. st. 1. ZZP-a, su ništetne u smislu čl. 102. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ i II/ izreke.

23. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 5. st.2. i čl. 8. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 30. listopada 2009. u iznosu od 2.091,34 HRK/277,57 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 30. studenog 2017. u iznosu od 10.297,99 kn/1.366,78 EUR-a.

23.1. Na navedene iznose od 277,57 EUR-a i 1.366,78 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada za obradu kredita naplaćena 30. listopada 2009. u iznosu od 2.091,34 HRK/277,57 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 30. studenog 2017. u iznosu od 10.297,99 kn/1.366,78 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. III/ i IV/ izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. i 8. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 16. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 30. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR-

1 1

a, što ukupno iznosi 600,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 700,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a što iznosi 875,00 EUR- a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR-a, a što sveukupno iznosi 908,18 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

25.1. Tužiteljici nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.

Osijek, 9. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženice