Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: UsI-3301/2005-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja JAŠKAPACK d.o.o. iz Sesveta, Savska cesta 1, OIB: 53994275676, koje zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave, dana 9. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da u roku od 30 dana od dostave ove presude donese odluku o zahtjevu tužitelja za produljenje dozvole za boravak i rad za radnika ČP koji se vodi u predmetu, KLASA: UP/I-216- 02/24-09/66167.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 2. rujna 2025. podnio tužbu zbog šutnje uprave jer tuženik nije u zakonom propisanom roku odlučio o zahtjevu za produljenje dozvole za boravak i rad za radnika ČP od 12. ožujka 2024., a koja dozvola je vrijedila do 27. travnja 2024. nego je nezakonito prekinuo postupak 26. srpnja 2024., paušalno navodeći da je u postupku utvrđeno kršenje članka 65. stavka 3. i 4. Zakona o radu zbog čega je Državni inspektorat pokrenuo prekršajni postupak kažnjiv po članku 229. stavku 1. podstavku 26. i stavku 2. istog Zakona. Navodi da prekršajni postupak nije dovršen niti je pravomoćno okončan. Navodi da, unatoč činjenici da je presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj: Pp-378/2024- 17 od 20. siječnja 2025. oslobođen optužbe, tuženik nije izmijenio svoje postupanje niti je izdao predmetne dozvole. Ukazuje da je tuženik pogrešno primijenio članak 93. stavak 1. Zakona o strancima, koji propisuje da nadležno tijelo može odbiti zahtjev, a ne da je obvezno donijeti odbijajuću odluku. Smatra da, čak i kada bi postojali razlozi iz navedene zakonske odredbe, što u ovom slučaju osporava te ne proizlazi iz nepravomoćne presude, tuženik nije dužan automatski odbiti zahtjev, već je obvezan, u okviru svoje diskrecijske ovlasti i sukladno načelu razmjernosti, cijeniti sve konkretne okolnosti i donijeti odluku koja neće rezultirati nerazmjernom štetom. Smatra da, čak i ako bi tuženik smatrao da postoji osnov za sumnju u zakonitost rada poslodavca, takva sumnja ne može biti temelj za automatsko odbijanje zahtjeva, osobito ako se zna da prekršajni postupci u praksi često traju godinama, a pravomoćna odluka u tom postupku u ovom slučaju nije donesena niti je izvjesno kada će biti.
2. Predlaže Sudu da naloži tuženiku da u roku od 30 dana od dostave ove presude donese odluku o njegovom zahtjevu za produljenje dozvole za boravak i rad za radnika ČP koji se vodi u predmetu, KLASA: UP/I-216-02/24- 09/66167 i nadoknadi mu trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio ovom Sudu odgovor na tužbu niti spis predmeta, te je Sud temeljem odredbe članka 48. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS) ovlašten riješiti spor i bez spisa predmeta.
4. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 98. ZUS-a, Sud je predmetni spor riješio bez rasprave.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Odredbom članka 92. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25) propisano je da se zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad podnosi najkasnije 30 dana prije isteka važenja dozvole za boravak i rad.
7. Stavkom 2. toga članka Zakona propisno je da je Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, dužno odlučiti o zahtjevu za izdavanje iz stavka 1. ovoga članka prije isteka roka važeće dozvole za boravak i rad.
8. Odredbom članka 101. stavka 1.-3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) propisano je da je službena osoba dužna u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Službena osoba dužna je u slučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor.
9. Odredbom 40. stavka 2. ZUS-a propisano je da pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka.
10. Dakle, iz naprijed navedenih odredbi Zakona o strancima, kao posebnog zakona, i ZUP-a, rok za donošenje rješenja o produljenju dozvole je 30 do 60 dana, ovisno o tome koliko prije isteka važenja dozvole je tužitelj podnio zahtjev, pri čemu o zahtjevu za produljenje svakako mora biti odlučeno prije isteka važenja dozvole.
11. Odredbom članka 55. stavka 1. ZUP-a propisano je da ako se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba može riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe.
12. Naime, iz podataka u tužbi proizlazi da je zahtjev za produljenje važenja dozvole podnesen 12. ožujka 2024., dozvola čije produljenje je tužitelj tražio važila je do 27. travnja 2024., a predmetni postupak prekinut je rješenjem od 26. srpnja 2024.
13. Kako iz sadržaja tužbe i priloga uz tužbu proizlazi da tuženik nije u zakonom propisanom roku, odnosno prije isteka važenja dozvole, odlučio o zahtjevu tužitelja za produljenje dozvole za boravak i rad, a niti je predmetni postupak prekinut prije proteka tih rokova, to su do izvršnosti rješenja o prekidu postupka bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, pa Sud tužbu nije ocijenio prijevremenom, već se upustio u ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja da se tuženiku naloži donošenje rješenja za produljenje dozvole.
14. Međutim, budući da je postupak povodom zahtjeva tužitelja prekinut, što ima za posljedicu zastoj aktivnosti u predmetnom postupku produljenja važenja dozvole za boravak i rad, to tuženik za vrijeme trajanja prekida nije u obvezi odlučiti o zahtjevu tužitelja, slijedom čega se tužbeni zahtjev, kojim se traži izdavanje takvog rješenja, ocjenjuje neosnovanim. Napominje se da ovaj Sud nije ulazio u ocjenu zakonitosti rješenja o prekidu, budući da se radi o zasebnom aktu koji se mogao osporavati pravnim lijekovima, u skladu s uputom o pravnom lijeku na predmetnom rješenju.
15. Valjalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u točki I izreke presude.
16. Odluka o trošku u točki II izreke presude temelji se na članku 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu, 9. veljače 2026.
Sudac:
Ivana Horvat
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Toni Primorac - e-kom
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara
3. U spis
