Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Josipu Valiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću i dr., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 09. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 316-72/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.07.2004.god. u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. »,pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-72/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.07.2004.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke. » u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 562,20 eur, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da su dana 26. srpnja 2004. tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 316-72/2004, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF, koji da je solemniziran u [adresa] dana 27. srpnja 2004. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, a koji predmet da se vodi pod posl. br. OU-550/04. Tužitelj da je u cijelosti isplatio predmetni ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stopi ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 438,00 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (27. srpnja 2004.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio da je 4,812. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač da u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali da su se aneksi / dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima /dodacima provedena da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Za korisnika kredita to da je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eur. Zatim, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u eur valuti, aneksima / dodacima da dolazi do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje. To da nadalje znači da u trenutku sklapanja aneksa / dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditima valuta CHF više nije postojala, čime da nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa / dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u eur. Iz svega navedenog da je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF, povlači sa sobom i ništetnost cijelog aneksa / dodatka. Dana 26. siječnja 2016. stranke da su zaključile aneks uz ugovor o kreditu broj 316-72/2004 kojim da je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. U odredbi čl. 2. da je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 25.879,33 eur, što da u kunskoj protuvrijednosti iznosi 198.235,66 kn. No, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF (a ništetnost da djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila da bi znatno manje nego što da je utvrđeno aneksom. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita zasigurno da je znatno manja nego što da je prikazano u aneksu ugovora. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutaka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog aneksa valuta CHF u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u aneksu ugovora o kreditu netočno da je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos da predstavlja bitni sastojak aneksa ugovora. Kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog aneksa, isti da postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog aneksa ugovora o kreditu. Valja da napomenuti da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, čime da je u cijelosti tuženiku isplatio i iznos novoutvrđene eur glavnice, pa time i onaj iznos za koji da je ta glavnica viša od glavnice obračunate po početnom otplatnom planu, tj. po tečaju važećem na dan isplate kredita. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO-a, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, da treba tumačiti u duhu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje da je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preplaćene iznose temeljem neosnovane naplaćene kamate, potom preplaćene iznose temeljem neosnovane tečajne razlike iskazane kroz anuitete, te preplaćeni iznos temeljem neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz razliku glavnice na dan 30. rujna 2015., sve to pozivom na čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Rješenjem VSRH Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne da su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (27. srpnja 2004.) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. – 4,812, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je zbog nepoštenosti ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određen novčani iznos. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 316-72/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.07.2004.god. u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. »,pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. 2. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-72/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.07.2004.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke. » u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. 3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 14.342,73 kn po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 54,08 kuna počev od 10.10.2007 godine do isplate; na iznos od 53,88 kuna počev od 9.11.2007 godine do isplate; na iznos od 54,52 kuna počev od 10.12.2007 godine do isplate; na iznos od 54,10 kuna počev od 10.1.2008 godine do isplate; na iznos od 55,04 kuna počev od 8.2.2008 godine do isplate; na iznos od 55,49 kuna počev od 10.3.2008 godine do isplate; na iznos od 212,48 kuna počev od 10.4.2008 godine do isplate; na iznos od 206,98 kuna počev od 9.5.2008 godine do isplate; na iznos od 204,65 kuna počev od 10.6.2008 godine do isplate; na iznos od 206,87 kuna počev od 10.7.2008 godine do isplate; na iznos od 202,84 kuna počev od 8.8.2008 godine do isplate; na iznos od 202,71 kuna počev od 10.9.2008 godine do isplate; na iznos od 204,64 kuna počev od 10.10.2008 godine do isplate; na iznos od 209,51 kuna počev od 10.11.2008 godine do isplate; na iznos od 198,57 kuna počev od 30.11.2008 godine do isplate; na iznos od 269,44 kuna počev od 9.1.2009 godine do isplate; na iznos od 271,61 kuna počev od 10.2.2009 godine do isplate; na iznos od 272,40 kuna počev od 10.3.2009 godine do isplate; na iznos od 268,65 kuna počev od 10.4.2009 godine do isplate; na iznos od 268,88 kuna počev od 8.5.2009 godine do isplate; na iznos od 263,48 kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 259,41 kuna počev od 10.7.2009 godine do isplate; na iznos od 259,90 kuna počev od 10.8.2009 godine do isplate; na iznos od 261,37 kuna počev od 10.9.2009 godine do isplate; na iznos od 260,73 kuna počev od 9.10.2009 godine do isplate; na iznos od 258,32 kuna počev od 10.11.2009 godine do isplate; na iznos od 261,44 kuna počev od 10.12.2009 godine do isplate; na iznos od 263,84 kuna počev od 8.1.2010 godine do isplate; na iznos od 267,44 kuna počev od 10.2.2010 godine do isplate; na iznos od 265,96 kuna počev od 10.3.2010 godine do isplate; na iznos od 271,00 kuna počev od 9.4.2010 godine do isplate; na iznos od 269,39 kuna počev od 10.5.2010 godine do isplate; na iznos od 270,92 kuna počev od 10.6.2010 godine do isplate; na iznos od 287,92 kuna počev od 9.7.2010 godine do isplate; na iznos od 283,70 kuna počev od 10.8.2010 godine do isplate; na iznos od 294,19 kuna počev od 10.9.2010 godine do isplate; na iznos od 289,72 kuna počev od 7.10.2010 godine do isplate; na iznos od 282,96 kuna počev od 10.11.2010 godine do isplate; na iznos od 311,56 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 246,51 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 236,84 kuna počev od 22.2.2011 godine do isplate; na iznos od 239,72 kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate; na iznos od 235,82 kuna počev od 10.5.2011 godine do isplate; na iznos od 235,25 kuna počev od 19.5.2011 godine do isplate; na iznos od 251,77 kuna počev od 20.6.2011 godine do isplate; na iznos od 252,76 kuna počev od 18.7.2011 godine do isplate; na iznos od 266,35 kuna počev od 17.8.2011 godine do isplate; na iznos od 258,35 kuna počev od 15.9.2011 godine do isplate; na iznos od 249,77 kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 120,65 kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 119,99 kuna počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 121,45 kuna počev od 12.1.2012 godine do isplate; na iznos od 122,66 kuna počev od 15.2.2012 godine do isplate; na iznos od 122,50 kuna počev od 14.3.2012 godine do isplate; na iznos od 121,03 kuna počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 121,33 kuna počev od 10.5.2012 godine do isplate; na iznos od 121,45 kuna počev od 12.6.2012 godine do isplate; na iznos od 120,23 kuna počev od 13.7.2012 godine do isplate; na iznos od 120,07 kuna počev od 13.8.2012 godine do isplate; na iznos od 119,01 kuna počev od 13.9.2012 godine do isplate; na iznos od 117,24 kuna počev od 12.10.2012 godine do isplate; na iznos od 118,31 kuna počev od 13.11.2012 godine do isplate; na iznos od 118,55 kuna počev od 13.12.2012 godine do isplate; na iznos od 117,68 kuna počev od 14.1.2013 godine do isplate; na iznos od 114,51 kuna počev od 12.2.2013 godine do isplate; na iznos od 116,34 kuna počev od 12.3.2013 godine do isplate; na iznos od 116,16 kuna počev od 12.4.2013 godine do isplate; na iznos od 114,84 kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 111,68 kuna počev od 12.6.2013 godine do isplate; na iznos od 111,19 kuna počev od 17.7.2013 godine do isplate; na iznos od 111,37 kuna počev od 16.8.2013 godine do isplate; na iznos od 112,00 kuna počev od 10.9.2013 godine do isplate; na iznos od 113,04 kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 111,79 kuna počev od 13.11.2013 godine do isplate; na iznos od 111,88 kuna počev od 17.12.2013 godine do isplate; na iznos od 112,05 kuna počev od 16.1.2014 godine do isplate; po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. 4. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.820,34 kn po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 24,56 kn kuna počev od 30.9.2004 godine do isplate; na iznos od 38,19 kn kuna počev od 31.10.2004 godine do isplate; na iznos od 90,01 kn kuna počev od 30.11.2004 godine do isplate;

na iznos od 72,15 kn kuna počev od 31.12.2004 godine do isplate; na iznos od 33,33 kn kuna počev od 31.1.2005 godine do isplate; na iznos od 29,41 kn kuna počev od 28.2.2005 godine do isplate; na iznos od 19,74 kn kuna počev od 10.11.2008 godine do isplate; na iznos od 47,38 kn kuna počev od 9.1.2009 godine do isplate; na iznos od 67,47 kn kuna počev od 10.2.2009 godine do isplate; na iznos od 76,55 kn kuna počev od 10.3.2009 godine do isplate; na iznos od 51,56 kn kuna počev od 10.4.2009 godine do isplate; na iznos od 56,35 kn kuna počev od 8.5.2009 godine do isplate; na iznos od 18,11 kn kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 12,28 kn kuna počev od 10.9.2009 godine do isplate; na iznos od 10,99 kn kuna počev od 9.10.2009 godine do isplate; na iznos od 0,00 kn kuna počev od 10.11.2009 godine do isplate; na iznos od 24,17 kn kuna počev od 10.12.2009 godine do isplate; na iznos od 46,80 kn kuna počev od 8.1.2010 godine do isplate; na iznos od 79,00 kn kuna počev od 10.2.2010 godine do isplate; na iznos od 71,63 kn kuna počev od 10.3.2010 godine do isplate; na iznos od 115,37 kn kuna počev od 9.4.2010 godine do isplate; na iznos od 107,09 kn kuna počev od 10.5.2010 godine do isplate; na iznos od 123,28 kn kuna počev od 10.6.2010 godine do isplate; na iznos od 263,30 kn kuna počev od 9.7.2010 godine do isplate; na iznos od 234,54 kn kuna počev od 10.8.2010 godine do isplate; na iznos od 322,68 kn kuna počev od 10.9.2010 godine do isplate; na iznos od 292,33 kn kuna počev od 7.10.2010 godine do isplate; na iznos od 243,43 kn kuna počev od 10.11.2010 godine do isplate; na iznos od 478,35 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 482,86 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 388,96 kn kuna počev od 22.2.2011 godine do isplate; na iznos od 425,24 kn kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate; na iznos od 390,99 kn kuna počev od 10.5.2011 godine do isplate; na iznos od 391,08 kn kuna počev od 19.5.2011 godine do isplate; na iznos od 569,01 kn kuna počev od 20.6.2011 godine do isplate; na iznos od 586,48 kn kuna počev od 18.7.2011 godine do isplate; na iznos od 735,27 kn kuna počev od 17.8.2011 godine do isplate; na iznos od 659,09 kn kuna počev od 15.9.2011 godine do isplate; na iznos od 575,60 kn kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 577,08 kn kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 570,60 kn kuna počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 611,31 kn kuna počev od 12.1.2012 godine do isplate; na iznos od 646,83 kn kuna počev od 15.2.2012 godine do isplate; na iznos od 651,67 kn kuna počev od 14.3.2012 godine do isplate; na iznos od 627,24 kn kuna počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 643,90 kn kuna počev od 10.5.2012 godine do isplate; na iznos od 655,31 kn kuna počev od 12.6.2012 godine do isplate; na iznos od 636,34 kn kuna počev od 13.7.2012 godine do isplate; na iznos od 641,44 kn kuna počev od 13.8.2012 godine do isplate; na iznos od 627,25 kn kuna počev od 13.9.2012 godine do isplate; na iznos od 596,89 kn kuna počev od 12.10.2012 godine do isplate; na iznos od 629,91 kn kuna počev od 13.11.2012 godine do isplate; na iznos od 645,83 kn kuna počev od 13.12.2012 godine do isplate; na iznos od 634,39 kn kuna počev od 14.1.2013 godine do isplate; na iznos od 572,34 kn kuna počev od 12.2.2013 godine do isplate; na iznos od 625,26 kn kuna počev od 12.3.2013 godine do isplate; na iznos od 629,96 kn kuna počev od 12.4.2013 godine do isplate; na iznos od 609,35 kn kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 545,02 kn kuna počev od 12.6.2013 godine do isplate; na iznos od 543,47 kn kuna počev od 17.7.2013 godine do isplate; na iznos od 559,39 kn kuna počev od 16.8.2013 godine do isplate; na iznos od 584,87 kn kuna počev od 10.9.2013 godine do isplate; na iznos od 620,13 kn kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 602,10 kn kuna počev od 13.11.2013 godine do isplate; na iznos od 615,04 kn kuna počev od 17.12.2013 godine do isplate; na iznos od 629,72 kn kuna počev od 16.1.2014 godine do isplate; na iznos od 590,08 kn kuna počev od 10.2.2014 godine do isplate; na iznos od 607,77 kn kuna počev od 28.2.2014 godine do isplate; na iznos od 601,98 kn kuna počev od 31.3.2014 godine do isplate; na iznos od 582,41 kn kuna počev od 30.4.2014 godine do isplate; na iznos od 576,13 kn kuna počev od 31.5.2014 godine do isplate; na iznos od 578,96 kn kuna počev od 30.6.2014 godine do isplate; na iznos od 601,18 kn kuna počev od 31.7.2014 godine do isplate; na iznos od 619,89 kn kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate; na iznos od 616,01 kn kuna počev od 30.9.2014 godine do isplate; na iznos od 632,19 kn kuna počev od 31.10.2014 godine do isplate; na iznos od 643,18 kn kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate; na iznos od 636,70 kn kuna počev od 31.12.2014 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.1.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 28.2.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.3.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.4.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.6.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.7.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.8.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.9.2015 godine do isplate; po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. 5. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 17.696,91 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 26. srpnja 2004. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je ugovor o kreditu izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr., dalje: ZPK) naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti, i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Tuženik da je morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio da je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjanju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako da je tužitelj sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, čl. 3. aneksa. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što da proizlazi i iz otplatnog plana koji da je tužitelj primio uz aneks gdje da je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti, i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok da se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te da se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena da je sa čl. 11.a ZPK, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR da je obrazložen. Isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima da više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja da se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu da tuženik nema utjecaja. Navedene odredbe da su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja ugovora o kreditu. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim da je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u eur valuti. Isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga da je za cijelo vrijeme trajanja kredita obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja da zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao čl. 326. st. 1. ZOO-a da se ogleda u tome što da zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega da u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora, zakonodavac da odredbom čl. 324. st . 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem da treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga da su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanim. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena da je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: "Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna." Čl. 19.e ZPK 102/15 naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tužitelj morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti da je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista da nije pravno osnažena, što da uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u eur da treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne. Pored toga, odlukom VSRH Rev-2868/19 od 12. veljače 2019. da nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav da nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda. U predmetnoj odluci VSRH samo da je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje da su prestale vrijediti, ali da se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinskopravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Stoga da aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovorne strane da su izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako da su odredbe u čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu CHF, a koji da su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga da tužitelj pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj da su izmijenili valutu obveze iz CHF u eur, aneksom, prije donošenja presude VTS-a u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., stoga da tužitelj ne može isticati prigovor da je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na rizike koje da valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Osim toga, predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kn, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio kamatnu stopu na ugovor o kreditu. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da u tužbi ni na koji način nije obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već da istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako da tužitelj stvara okolnosti u kojima da se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom, u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao da bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da je kako slijedi: "Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Dakle, samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka da se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako da se može vidjeti, ovdje da je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju da se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako da ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP da ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj da ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo, nego da se samo paušalno poziva na presudu TS-a u Zagrebu i citira pojedine dijelove te presude. To da međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica da je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To da međutim tužitelj ovdje ne dokazuje. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tok zastarnog roka, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koja da se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu dovela da bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja da su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može ponovno početi teći ispočetka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U svojoj replici tuženik navodi da je istaknuti prigovor zastare u potpunosti neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski. Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. ZOO-a koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja da je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno da je utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja da je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U konkretnom slučaju to da znači da od dana pravomoćnosti navedenih odluka, kada da je pravomoćno utvrđena ništetnost ovih odredbi, potrošačima počinje teći zastarni rok za isplatu. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan da jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/2017 u kojem predmetu da je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud da navodi: « Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. » Tuženik da osporava tužitelju pravo na bilo kakvu isplatu iz razloga što da je tužitelj svoj kredit konvertirao, te da je konverzijom u cijelosti razriješen odnos između stranaka. Tuženik da smatra da je bilo kakvo novčano potraživanje neosnovano jer da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate. Ovakav stav tuženika da je neosnovan iz razloga što da zaključeni dodatak u biti predstavlja dodatak/aneks osnovnom ugovoru. Konverzija kredita da nije zapreka

da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer da se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi, stoga da je ovakav stav tuženika neosnovan iz razloga koje da će tužitelj iznijeti u nastavku. To što da su tužitelj i tužena u međuvremenu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili dodatak predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovoru o kreditu da nije od značaja za tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio jer da se odredbama ZID ZPK, a niti Dodatkom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope. Dakle, Dodatkom da nisu konačno razriješeni odnosi ugovornih strana. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja. Činjenica da je u konkretnoj slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba da ne može konvalidirati. I sam ZOO da u odredbi čl.326. jasno propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Zatim, da bi određeni ugovor ili ugovorna odredba mogao/la konvalidirati voljom ugovornih strana tada da ne smiju biti ništetni bitni sastojci ugovora (odredba o valutnoj klauzuli i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da su bitni sastojci ugovora o kreditu). Stoga da konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije ostvarena provedenom konverzijom. Tužitelj ukazuje na revizijske odluke Vrhovnoga suda RH broj Rev- 870/01, Rev-899/06, te Rev-1743/11 u kojima da je nedvojbeno utvrđeno da se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Prema stavu Vrhovnog suda ništetnost da može biti otklonjena jedino i isključivo ukoliko je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, pa tako da u odluci broj Rev 870/01 sud obrazlaže: « Ovo iz razloga što se pitanje pravne valjanosti pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a to u ovoj pravnoj stvari znači da je sporni ugovor tuženih sklopljen 31. svibnja 1995. godine ništav, jer takvu pravnu posljedicu za ugovore sklopljene protivno čl. 1. Zakona o zabrani propisuje čl. 4. istog zakona. Zakon o naknadi nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji stanova sklopljene protivno Zakonu o zabrani, pa dolazi do primjene odredba čl. 107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 118/99. – dalje: ZOO), prema kojoj ništavi ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. U ovoj se pravnoj stvari, po ocjeni ovog suda, radi o naknadnom prestanku zabrane prodaje stanova na koje se odnosio čl. 1. i 4. Zakona o zabrani što znači samo to da ti stanovi nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi mogu biti predmetom ugovora o prodaji, a ne i konvalidaciju ranije sklopljenih ništavih ugovora o prodaji.» Navedenom odlukom Vrhovni sud preinačio da je presudu Županijskoga suda u predmetu kojim da je odbijeno utvrđenje ništetnosti pravnoga posla zbog donošenja kasnijeg zakona, pa da je Vrhovni sud utvrdio da je pravni posao ništetan jer da je bio ništetan od samog početka, i to prema zakonu koji je vrijedio na dan sklapanja pravnog posla. Tužitelj, koji da je tražio da se pravni posao proglasi ništetnim, pozivao da se na činjenicu da je pravni posao sklopljen protivno zakonu, dok da se tuženik pozivao na činjenicu da je kasnije drugim zakonom navodno taj ništetni pravni posao konvalidirao u valjani pravni posao. Budući da u kasnijem zakonu nije izričito niti jednom odredbom tog zakona bilo propisano da konkretni ugovori tim novim zakonom postaju pravno valjani, Vrhovni sud RH da je pravilno odlučio da onda takav pravni posao ne može konvalidirati te da je on ništetan od početka. Ako se to prevede na slučaj „franak“, razvidno da je da su svi ugovori u švicarskim francima ništetni sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima koji su vrijedili na dan zaključenja tih ugovora (u periodu od 2004. do 2008.god.) te da izmjene ZPK-a iz 2015. niti jednom svojom odredbom nisu izričito propisale da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora ovim zakonom postale valjane. Nigdje da se u ZPK-u iz 2015. niti jednom riječju ne spominje da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti te o jednostranom mijenjanju kamatne stope bile ništetne, te nigdje da nije bilo propisano osnaženje tih ništetnih ugovornih odredaba. Štoviše, ZPK iz 2015. uopće da nije svojim zakonskim odredbama izravno proveo konverziju kredita već da je konverzija bila provedena sklapanjem dodataka ugovora o kreditima, koje da su potrošači sklapali sa bankama. Uostalom, u trenutku donošenja toga zakona da još uvijek nije bilo pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne. Ukratko, tim zakonom da nije propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi pa da stoga iste nisu niti mogle postali valjanima. Na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 79/2007), a koji da u svojim odredbama propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (Glava XI. Zakona). Zakonom da je određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 102. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje da se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što da su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije

i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji

su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time da kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju

HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač a da to nije niti znao. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom da u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Stoga da valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka nikako nije valjano ugovorena, i upravo da je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U postupku pred trgovačkim sudom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope da nisu određeni niti odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati.

Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika da je ništetna kao neodrediva. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Ovdje da se valja pozvati i na čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi

jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, u konkretnom slučaju da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijenit koji drugi tečaj npr. na dan isplate kredita, tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, tada se predlaže sudu da naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima. Za vrijeme otplate predmetnog kredita tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što da je rezultiralo više plaćenim kamatama u odnosu na kamatu prema početnom otplatnom planu. Ugovorom o kreditu ugovorena da je redovna kamatna stopa od 5,25%, te otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 438,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U periodu od 30.09.2004.godine do 10.09.2007.godine kamatna stopa iznosila da je 5,25%, od

10.10.2007. godine do 10.03.2008. godine kamatna stopa iznosila da je 5,50%, od 10.04.2008. godine do 10.10.2008. godine kamatna stopa da je iznosila 6,20% te od 10.11.2008. godine pa do 30.11.2008. godine kamatna stopa iznosila da je 6,15%, od 9.1.2009. godine pa do 10.11.2010. godine kamatna stopa iznosila da je 6,40%, od 10.01.2011. godine pa do 10.10.2011. godine kamatna stopa iznosila da je 6,15%, a od 11.11.2011. godine pa do 16.01.2014. godine kamatna stopa iznosila da je 5,65%, te od 10.02.2014 pa do kraja otplate kredita kamatna stopa iznosila da je 3,23%. Svako povećanje kamatne stope utjecalo da je na visinu anuiteta, odnosno povećanjem kamatne stope povećavao da se i mjesečni anuitet tužitelja. Tako da se anuitet izražen u valuti švicarskog franka mijenjao pa da je od dana 30.09.2004. godine iznosio 438,00 CHF, od dana 10.10.2007. godine iznosio da je 446,00 CHF, od dana 10.04.2008.god. iznosio da je 468,24 CHF, od dana 09.01.2009.god. iznosio da je 474,46 CHF , od dana 10.01.2011. godine iznosio da je 467,49 CHF, od dana 11.11.2011. godine iznosio da je 454,45 CHF te od dana 10.02.2014. godine iznosio da je 403,25 CHF. Promjenom kamatne stope u anuitetu mijenja da se odnos kamate i otplatne kvote u anuitetu, odnosno kada kamatna stopa raste u anuitetu da se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Rast tečaja švicarskog franka utjecao da je na povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u odnosu na anuitete iz početnog otplatnog plana. U trenutku plaćanja anuiteta, primjenjivao da se srednji tečaj

CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a važeći na dan plaćanja. Tijekom otplate kredita tužitelj je vršio sljedeće uplate: dana 30.9.2004 uplaćen je iznos od 2.129,85 kuna, dana 31.10.2004 uplaćen je iznos od 2.143,48 kuna, dana 30.11.2004 uplaćen je iznos od 2.195,30 kuna, dana 31.12.2004 uplaćen je iznos od 2.177,44 kuna, dana 31.1.2005 uplaćen je iznos od 2.138,62 kuna, dana 28.2.2005 uplaćen je iznos od 2.134,70 kuna, dana 31.3.2005 uplaćen je iznos od 2.099,78 kuna, dana 30.4.2005 uplaćen je iznos od 2.098,92 kuna, dana 31.5.2005 uplaćen je iznos od 2.071,29 kuna,

dana 30.6.2005 uplaćen je iznos od 2.070,88 kuna, dana 31.7.2005 uplaćen je iznos od 2.049,49 kuna, dana 9.9.2005 uplaćen je iznos od 2.085,92 kuna, dana 10.10.2005 uplaćen je iznos od 2.090,70 kuna, dana 10.11.2005 uplaćen je iznos od 2.090,91 kuna, dana 9.12.2005 uplaćen je iznos od 2.095,21 kuna, dana 10.1.2006 uplaćen je iznos od 2.081,38 kuna, dana 10.2.2006 uplaćen je iznos od 2.067,36 kuna, dana 10.3.2006 uplaćen je iznos od 2.046,64 kuna, dana 10.4.2006 uplaćen je iznos od 2.039,33 kuna, dana 10.5.2006 uplaćen je iznos od 2.034,95 kuna, dana 9.6.2006 uplaćen je iznos od 2.041,96 kuna, dana 10.7.2006 uplaćen je iznos od 2.035,61 kuna,

dana 10.8.2006 uplaćen je iznos od 2.025,75 kuna, dana 11.9.2006 uplaćen je iznos od 2.036,04 kuna, dana 10.10.2006 uplaćen je iznos od 2.037,58 kuna, dana 10.11.2006 uplaćen je iznos od 2.034,07 kuna, dana 8.12.2006 uplaćen je iznos od 2.024,00 kuna, dana 10.1.2007 uplaćen je iznos od 2.005,60 kuna, dana 9.2.2007 uplaćen je iznos od 1.992,51 kuna, dana 9.3.2007 uplaćen je iznos od 1.991,94 kuna, dana 10.4.2007 uplaćen je iznos od 1.993,50 kuna, dana 10.5.2007 uplaćen je iznos od 1.968,24 kuna, dana 8.6.2007 uplaćen je iznos od 1.947,78 kuna, dana 10.7.2007 uplaćen je iznos od 1.933,77 kuna, dana 10.8.2007 uplaćen je iznos od 1.946,07 kuna,

dana 10.9.2007 uplaćen je iznos od 1.956,36 kuna, dana 10.10.2007 uplaćen je iznos od 1.960,79 kuna, dana 9.11.2007 uplaćen je iznos od 1.956,92 kuna, dana 10.12.2007 uplaćen je iznos od 1.981,60 kuna, dana 10.1.2008 uplaćen je iznos od 1.971,36 kuna, dana 8.2.2008 uplaćen je iznos od 2.007,13 kuna, dana 10.3.2008 uplaćen je iznos od 2.026,89 kuna, dana 10.4.2008 uplaćen je iznos od 2.163,38 kuna,

dana 9.5.2008 uplaćen je iznos od 2.110,10 kuna, dana 10.6.2008 uplaćen je iznos od 2.089,05 kuna, dana 10.7.2008 uplaćen je iznos od 2.114,99 kuna, dana 8.8.2008 uplaćen je iznos od 2.076,88 kuna, dana 10.9.2008 uplaćen je iznos od 2.078,77 kuna,

dana 10.10.2008 uplaćen je iznos od 2.101,37 kuna, dana 10.11.2008 uplaćen je iznos od 2.264,89 kuna, dana 30.11.2008 uplaćen je iznos od 2.150,63 kuna, dana 9.1.2009 uplaćen je iznos od 2.334,11 kuna, dana 10.2.2009 uplaćen je iznos od 2.356,79 kuna,

dana 10.3.2009 uplaćen je iznos od 2.367,05 kuna, dana 10.4.2009 uplaćen je iznos od 2.338,78 kuna, dana 8.5.2009 uplaćen je iznos od 2.344,19 kuna, dana 10.6.2009 uplaćen je iznos od 2.300,99 kuna, dana 10.7.2009 uplaćen je iznos od 2.269,18 kuna,

dana 10.8.2009 uplaćen je iznos od 2.277,63 kuna, dana 10.9.2009 uplaćen je iznos od 2.294,39 kuna, dana 9.10.2009 uplaćen je iznos od 2.292,94 kuna, dana 10.11.2009 uplaćen je iznos od 2.275,98 kuna, dana 10.12.2009 uplaćen je iznos od 2.307,79 kuna, dana 8.1.2010 uplaćen je iznos od 2.333,31 kuna, dana 10.2.2010 uplaćen je iznos od 2.369,59 kuna, dana 10.3.2010 uplaćen je iznos od 2.361,26 kuna,

dana 9.4.2010 uplaćen je iznos od 2.410,52 kuna, dana 10.5.2010 uplaćen je iznos od 2.401,17 kuna, dana 10.6.2010 uplaćen je iznos od 2.419,36 kuna, dana 9.7.2010 uplaćen je iznos od 2.576,95 kuna, dana 10.8.2010 uplaćen je iznos od 2.544,51 kuna, dana 10.9.2010 uplaćen je iznos od 2.643,62 kuna, dana 7.10.2010 uplaćen je iznos od 2.609,38 kuna, dana 10.11.2010 uplaćen je iznos od 2.554,30 kuna, dana 10.1.2011 uplaćen je iznos od 2.818,34 kuna, dana 10.1.2011 uplaćen je iznos od 2.776,94 kuna, dana 22.2.2011 uplaćen je iznos od 2.673,80 kuna, dana 30.3.2011 uplaćen je iznos od 2.713,48 kuna, dana 10.5.2011 uplaćen je iznos od 2.675,81 kuna, dana 19.5.2011 uplaćen je iznos od 2.675,81 kuna, dana 20.6.2011 uplaćen je iznos od 2.870,74 kuna, dana 18.7.2011 uplaćen je iznos od 2.889,73 kuna, dana 17.8.2011 uplaćen je iznos od 3.052,60 kuna, dana 15.9.2011 uplaćen je iznos od 2.968,94 kuna,

dana 11.10.2011 uplaćen je iznos od 2.877,35 kuna, dana 11.11.2011 uplaćen je iznos od 2.787,55 kuna, dana 16.12.2011 uplaćen je iznos od 2.780,69 kuna, dana 12.1.2012 uplaćen je iznos od 2.823,15 kuna, dana 15.2.2012 uplaćen je iznos od 2.860,17 kuna, dana 14.3.2012 uplaćen je iznos od 2.865,13 kuna, dana 16.4.2012 uplaćen je iznos od 2.839,52 kuna, dana 10.5.2012 uplaćen je iznos od 2.856,81 kuna,

dana 12.6.2012 uplaćen je iznos od 2.868,64 kuna, dana 13.7.2012 uplaćen je iznos od 2.848,74 kuna, dana 13.8.2012 uplaćen je iznos od 2.853,98 kuna, dana 13.9.2012 uplaćen je iznos od 2.839,05 kuna, dana 12.10.2012 uplaćen je iznos od 2.807,26 kuna, dana 13.11.2012 uplaćen je iznos od 2.841,64 kuna, dana 13.12.2012 uplaćen je iznos od 2.858,13 kuna, dana 14.1.2013 uplaćen je iznos od 2.846,11 kuna, dana 12.2.2013 uplaćen je iznos od 2.781,27 kuna, dana 12.3.2013 uplaćen je iznos od 2.836,36 kuna, dana 12.4.2013 uplaćen je iznos od 2.841,17 kuna, dana 15.5.2013 uplaćen je iznos od 2.819,58 kuna, dana 12.6.2013 uplaćen je iznos od 2.752,43 kuna, dana 17.7.2013 uplaćen je iznos od 2.750,72 kuna, dana 16.8.2013 uplaćen je iznos od 2.767,21 kuna, dana 10.9.2013 uplaćen je iznos od 2.793,66 kuna, dana 15.10.2013 uplaćen je iznos od 2.830,28 kuna, dana 13.11.2013 uplaćen je iznos od 2.811,39 kuna, dana 17.12.2013 uplaćen je iznos od 2.824,77 kuna, dana 16.1.2014 uplaćen je iznos od 2.839,94 kuna, dana 10.2.2014 uplaćen je iznos od 2.528,34 kuna, dana 28.2.2014 uplaćen je iznos od 2.546,03 kuna, dana 31.3.2014 uplaćen je iznos od 2.540,24 kuna, dana 30.4.2014 uplaćen je iznos od 2.520,67 kuna, dana 31.5.2014 uplaćen je iznos od 2.514,39 kuna, dana 30.6.2014 uplaćen je iznos od 2.517,23 kuna,

dana 31.7.2014 uplaćen je iznos od 2.539,44 kuna, dana 1.9.2014 uplaćen je iznos od 2.558,15 kuna, dana 30.9.2014 uplaćen je iznos od 2.554,28 kuna, dana 31.10.2014 uplaćen je iznos od 2.570,45 kuna, dana 1.12.2014 uplaćen je iznos od 2.581,44 kuna,

dana 31.12.2014 uplaćen je iznos od 2.574,97 kuna, dana 31.1.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 28.2.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 31.3.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 30.4.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 1.6.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 30.6.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 31.7.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 31.8.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna, dana 30.9.2015 uplaćen je iznos od 2.576,77 kuna.

Tužitelj smatra da je uslijed jednostranog povećanja kamatne stope predmetni kredit po osnovi kamata preplatio za iznos od 14.342,73 kn, odnosno po pojedinačnim iznosima kako slijedi: na iznos od 54,08 kuna počev od 10.10.2007 godine do isplate;

na iznos od 53,88 kuna počev od 9.11.2007 godine do isplate; na iznos od 54,52 kuna počev od 10.12.2007 godine do isplate; na iznos od 54,10 kuna počev od 10.1.2008 godine do isplate; na iznos od 55,04 kuna počev od 8.2.2008 godine do isplate; na iznos od 55,49 kuna počev od 10.3.2008 godine do isplate; na iznos od 212,48 kuna počev od 10.4.2008 godine do isplate; na iznos od 206,98 kuna počev od 9.5.2008 godine do isplate; na iznos od 204,65 kuna počev od 10.6.2008 godine do isplate; na iznos od 206,87 kuna počev od 10.7.2008 godine do isplate; na iznos od 202,84 kuna počev od 8.8.2008 godine do isplate; na iznos od 202,71 kuna počev od 10.9.2008 godine do isplate; na iznos od 204,64 kuna počev od 10.10.2008 godine do isplate; na iznos od 209,51 kuna počev od 10.11.2008 godine do isplate; na iznos od 198,57 kuna počev od 30.11.2008 godine do isplate; na iznos od 269,44 kuna počev od 9.1.2009 godine do isplate; na iznos od 271,61 kuna počev od 10.2.2009 godine do isplate; na iznos od 272,40 kuna počev od 10.3.2009 godine do isplate; na iznos od 268,65 kuna počev od 10.4.2009 godine do isplate; na iznos od 268,88 kuna počev od 8.5.2009 godine do isplate; na iznos od 263,48 kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 259,41 kuna počev od 10.7.2009 godine do isplate; na iznos od 259,90 kuna počev od 10.8.2009 godine do isplate; na iznos od 261,37 kuna počev od 10.9.2009 godine do isplate; na iznos od 260,73 kuna počev od 9.10.2009 godine do isplate; na iznos od 258,32 kuna počev od 10.11.2009 godine do isplate; na iznos od 261,44 kuna počev od 10.12.2009 godine do isplate; na iznos od 263,84 kuna počev od 8.1.2010 godine do isplate; na iznos od 267,44 kuna počev od 10.2.2010 godine do isplate; na iznos od 265,96 kuna počev od 10.3.2010 godine do isplate; na iznos od 271,00 kuna počev od 9.4.2010 godine do isplate; na iznos od 269,39 kuna počev od 10.5.2010 godine do isplate; na iznos od 270,92 kuna počev od 10.6.2010 godine do isplate; na iznos od 287,92 kuna počev od 9.7.2010 godine do isplate; na iznos od 283,70 kuna počev od 10.8.2010 godine do isplate; na iznos od 294,19 kuna počev od 10.9.2010 godine do isplate; na iznos od 289,72 kuna počev od 7.10.2010 godine do isplate; na iznos od 282,96 kuna počev od 10.11.2010 godine do isplate; na iznos od 311,56 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 246,51 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 236,84 kuna počev od 22.2.2011 godine do isplate; na iznos od 239,72 kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate; na iznos od 235,82 kuna počev od 10.5.2011 godine do isplate; na iznos od 235,25 kuna počev od 19.5.2011 godine do isplate; na iznos od 251,77 kuna počev od 20.6.2011 godine do isplate; na iznos od 252,76 kuna počev od 18.7.2011 godine do isplate; na iznos od 266,35 kuna počev od 17.8.2011 godine do isplate; na iznos od 258,35 kuna počev od 15.9.2011 godine do isplate; na iznos od 249,77 kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 120,65 kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 119,99 kuna počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 121,45 kuna počev od 12.1.2012 godine do isplate; na iznos od 122,66 kuna počev od 15.2.2012 godine do isplate; na iznos od 122,50 kuna počev od 14.3.2012 godine do isplate; na iznos od 121,03 kuna počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 121,33 kuna počev od 10.5.2012 godine do isplate; na iznos od 121,45 kuna počev od 12.6.2012 godine do isplate; na iznos od 120,23 kuna počev od 13.7.2012 godine do isplate; na iznos od 120,07 kuna počev od 13.8.2012 godine do isplate; na iznos od 119,01 kuna počev od 13.9.2012 godine do isplate; na iznos od 117,24 kuna počev od 12.10.2012 godine do isplate; na iznos od 118,31 kuna počev od 13.11.2012 godine do isplate; na iznos od 118,55 kuna počev od 13.12.2012 godine do isplate; na iznos od 117,68 kuna počev od 14.1.2013 godine do isplate; na iznos od 114,51 kuna počev od 12.2.2013 godine do isplate; na iznos od 116,34 kuna počev od 12.3.2013 godine do isplate; na iznos od 116,16 kuna počev od 12.4.2013 godine do isplate; na iznos od 114,84 kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 111,68 kuna počev od 12.6.2013 godine do isplate; na iznos od 111,19 kuna počev od 17.7.2013 godine do isplate; na iznos od 111,37 kuna počev od 16.8.2013 godine do isplate; na iznos od 112,00 kuna počev od 10.9.2013 godine do isplate; na iznos od 113,04 kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 111,79 kuna počev od 13.11.2013 godine do isplate; na iznos od 111,88 kuna počev od 17.12.2013 godine do isplate;na iznos od 112,05 kuna počev od 16.1.2014 godine do isplate; Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužiteljica smatra da je uslijed rasta tečaja švicarskog franka predmetni kredit po osnovi CHF tečaja preplatila za iznos od 37.820,34 kn, odnosno po pojedinačnim iznosima kako slijedi: na iznos od 24,56 kn kuna počev od 30.9.2004 godine do isplate;

na iznos od 38,19 kn kuna počev od 31.10.2004 godine do isplate; na iznos od 90,01 kn kuna počev od 30.11.2004 godine do isplate; na iznos od 72,15 kn kuna počev od 31.12.2004 godine do isplate; na iznos od 33,33 kn kuna počev od 31.1.2005 godine do isplate; na iznos od 29,41 kn kuna počev od 28.2.2005 godine do isplate; na iznos od 19,74 kn kuna počev od 10.11.2008 godine do isplate; na iznos od 47,38 kn kuna počev od 9.1.2009 godine do isplate; na iznos od 67,47 kn kuna počev od 10.2.2009 godine do isplate; na iznos od 76,55 kn kuna počev od 10.3.2009 godine do isplate; na iznos od 51,56 kn kuna počev od 10.4.2009 godine do isplate; na iznos od 56,35 kn kuna počev od 8.5.2009 godine do isplate; na iznos od 18,11 kn kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 12,28 kn kuna počev od 10.9.2009 godine do isplate; na iznos od 10,99 kn kuna počev od 9.10.2009 godine do isplate; na iznos od 0,00 kn kuna počev od 10.11.2009 godine do isplate; na iznos od 24,17 kn kuna počev od 10.12.2009 godine do isplate; na iznos od 46,80 kn kuna počev od 8.1.2010 godine do isplate; na iznos od 79,00 kn kuna počev od 10.2.2010 godine do isplate; na iznos od 71,63 kn kuna počev od 10.3.2010 godine do isplate; na iznos od 115,37 kn kuna počev od 9.4.2010 godine do isplate; na iznos od 107,09 kn kuna počev od 10.5.2010 godine do isplate; na iznos od 123,28 kn kuna počev od 10.6.2010 godine do isplate; na iznos od 263,30 kn kuna počev od 9.7.2010 godine do isplate; na iznos od 234,54 kn kuna počev od 10.8.2010 godine do isplate; na iznos od 322,68 kn kuna počev od 10.9.2010 godine do isplate; na iznos od 292,33 kn kuna počev od 7.10.2010 godine do isplate; na iznos od 243,43 kn kuna počev od 10.11.2010 godine do isplate; na iznos od 478,35 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 482,86 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 388,96 kn kuna počev od 22.2.2011 godine do isplate; na iznos od 425,24 kn kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate; na iznos od 390,99 kn kuna počev od 10.5.2011 godine do isplate; na iznos od 391,08 kn kuna počev od 19.5.2011 godine do isplate; na iznos od 569,01 kn kuna počev od 20.6.2011 godine do isplate; na iznos od 586,48 kn kuna počev od 18.7.2011 godine do isplate; na iznos od 735,27 kn kuna počev od 17.8.2011 godine do isplate;

na iznos od 659,09 kn kuna počev od 15.9.2011 godine do isplate; na iznos od 575,60 kn kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 577,08 kn kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 570,60 kn kuna počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 611,31 kn kuna počev od 12.1.2012 godine do isplate; na iznos od 646,83 kn kuna počev od 15.2.2012 godine do isplate; na iznos od 651,67 kn kuna počev od 14.3.2012 godine do isplate; na iznos od 627,24 kn kuna počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 643,90 kn kuna počev od 10.5.2012 godine do isplate; na iznos od 655,31 kn kuna počev od 12.6.2012 godine do isplate; na iznos od 636,34 kn kuna počev od 13.7.2012 godine do isplate; na iznos od 641,44 kn kuna počev od 13.8.2012 godine do isplate; na iznos od 627,25 kn kuna počev od 13.9.2012 godine do isplate; na iznos od 596,89 kn kuna počev od 12.10.2012 godine do isplate; na iznos od 629,91 kn kuna počev od 13.11.2012 godine do isplate; na iznos od 645,83 kn kuna počev od 13.12.2012 godine do isplate; na iznos od 634,39 kn kuna počev od 14.1.2013 godine do isplate; na iznos od 572,34 kn kuna počev od 12.2.2013 godine do isplate; na iznos od 625,26 kn kuna počev od 12.3.2013 godine do isplate; na iznos od 629,96 kn kuna počev od 12.4.2013 godine do isplate; na iznos od 609,35 kn kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 545,02 kn kuna počev od 12.6.2013 godine do isplate; na iznos od 543,47 kn kuna počev od 17.7.2013 godine do isplate; na iznos od 559,39 kn kuna počev od 16.8.2013 godine do isplate; na iznos od 584,87 kn kuna počev od 10.9.2013 godine do isplate; na iznos od 620,13 kn kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 602,10 kn kuna počev od 13.11.2013 godine do isplate; na iznos od 615,04 kn kuna počev od 17.12.2013 godine do isplate; na iznos od 629,72 kn kuna počev od 16.1.2014 godine do isplate; na iznos od 590,08 kn kuna počev od 10.2.2014 godine do isplate; na iznos od 607,77 kn kuna počev od 28.2.2014 godine do isplate; na iznos od 601,98 kn kuna počev od 31.3.2014 godine do isplate; na iznos od 582,41 kn kuna počev od 30.4.2014 godine do isplate; na iznos od 576,13 kn kuna počev od 31.5.2014 godine do isplate; na iznos od 578,96 kn kuna počev od 30.6.2014 godine do isplate; na iznos od 601,18 kn kuna počev od 31.7.2014 godine do isplate; na iznos od 619,89 kn kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate; na iznos od 616,01 kn kuna počev od 30.9.2014 godine do isplate; na iznos od 632,19 kn kuna počev od 31.10.2014 godine do isplate; na iznos od 643,18 kn kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate; na iznos od 636,70 kn kuna počev od 31.12.2014 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.1.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 28.2.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.3.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.4.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.6.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.7.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.8.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.9.2015 godine do isplate. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Uslijed jednostranog povećanja kamatne stope i uslijed promjene tečaja CHF valute, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno za 52.163,07 kn. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sklapanjem Dodatka tužitelj da nije u cijelosti obeštećen glede preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, stoga da i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj da od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 17.696,91 kn, na koji iznos da teče zatezna kamata od 01.10.2015.god. 30.9.2015 7,638832, nova glavnica na dan konverzije EUR 25.879,33, nova glavnica na dan konverzije HRK 197.687,85, glavnica na dan konverzije po početnom tečaju CHF/HRK 179.990,94, razlika 17.696,91. Obzirom da su u Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju, vještačenjem da je potrebno za utuženo razdoblje, odnosno od zaključenja Ugovora o kreditu pa nadalje izračunati: razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju da je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja da je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji da je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije osnovnog Ugovora o kreditu /u trenutku isplate kredita. Dakle, utvrditi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja. Tužitelj ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26.05.2020.god. Radi da se o činjenično i pravno identičnom predmetu. Naime, u svojoj odluci Županijski sud u Osijeku odbio da je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj zaključenjem Sporazuma ne može tražiti utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora. Vrhovni sud RH izričito da navodi da je ovakvo pravno stajalište Županijskog suda pogrešno zbog čega da je odluka ukinuta. U obrazloženju odluke Rev-18/2018 Vrhovni sud da navodi: « … također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. » Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju, svakako da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu GD protiv ERSTE Bank Hungary broj C-118/17 od 14.03.2019.god., koja da se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Navedenom odlukom da je između ostalog utvrđeno: činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU. Nacionalni sud da mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe. Dakle, Sud EU u svojoj odluci C-118/17 izričito da navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Iz navedenog da proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno da je pravo svakog potrošača, koje pravo da mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Također, značajna da je i odluka suda EU u predmetu C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Ovom odlukom Europski sud odgovorio da je na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na konkretan slučaj. Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud. « Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri. » U konkretnom slučaju to da znači sljedeće – sporazum o konverziji mogao da bi imati za posljedicu odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. No, takvo odricanje u konkretnom slučaju da ne postoji. Potrošači u vrijeme konverzije da nisu znali da će CHF valutna klauzula biti utvrđena ništetnom obzirom da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Zatim, prilikom obračuna konverzije banka da je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene da su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka da ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego da svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome, a u skladu sa tumačenjem suda EU, da nije dao informiran i slobodan pristanak, da se nije odrekao prava na utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe valutnoj klauzuli, niti se odrekao prava na potpunu restituciju uslijed ništetnosti. Tužitelj ukazuje na pravomoćne odluke Županijskog suda Rijeka posl.br. Gž-380/2018, Gž- 505/2017 i Gž-1562/2017, Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-913/2017, Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-826/2017, Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-377/2018, u kojim odlukama da je utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj da u prilogu dostavlja najnovije odluke Županijskog suda u Zadru Gž-219/2020 od 23.04.2020.god., te Županijskog suda Velika Gorica Gž-1451/2019 od 25.05.2020.god. u kojim odlukama da je utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Radi da se o činjenično i pravno identičnim predmetima, u kojima da je tužbeni zahtjev, unatoč provedenoj konverziji, usvojen i bankama naložena isplata preplaćenih iznosa. Isto tako, tužitelj ukazuje i na postojanje brojnih nepravomoćnih odluka koje da su donijete u identičnim predmetima, npr.: presudu Općinskog suda u Osijeku posl.br. P- 746/2019, presudu Općinskog suda u Kutini posl.br. P- 250/2019, presudu Općinskog suda u Sisku posl.br. P- 498/2019, presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P- 3632/2019 presudu Općinskog suda u Virovitici posl.br. P- 279/2019. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije prigovore i dokazne prijedloge tuženika, da se u daljnjem tijeku postupka provedu dokazi predloženi po tužitelju, naročito kod provođenja financijskog vještačenja, te da nakon provedenog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Tužitelj, dalje, navodi da je VS potvrdio da potrošači u konvertiranim kreditima imaju pravo na puno obeštećenje. Pravno shvaćanje VS-a, Rev 1096/22 da glasi: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

4. U svojoj replici tuženik ističe da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, svaki ugovor o kreditu, ovisno je li ugovorena primjena CHF, EUR valutne klauzule ili se radi o kunskom kreditu, da sadrži različite visine kamatne stope.

Stoga da se u takvim pravnim situacijama predmetni izračun izvršava uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U prilog tom stavu da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Takvim načinom izračuna, primjenjujući iste kamate za istovrsne ugovore o kreditu, štiti da se ravnopravnost ugovornih strana na način da tuženik kao kreditna institucija ima pravo plasirati ugovore o kreditu s različitim kamatnim stopama ovisno o vrsti kredita. Stoga, tuženik da se ne protivi financijskom vještačenju, ali predlaže da se: vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu, vještak očituje i na okolnost je li tuženik umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom i u kojem iznosu, u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznosi preplate. Nadalje, tuženik da radi ekonomičnosti postupka prilaže pisani iskaz predloženog svjedoka gđe. SDS koji da je ista ovjerila kod javnog bilježnika, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti, te odustaje od njenog saslušanja. Nadalje, tuženik odustaje od prijedloga da se saslušaju predloženi svjedoci RD i VD. No, tuženik da ustraje u prijedlogu da se kao svjedok sasluša AD, djelatnica koja da je sudjelovala u dogovaranju predmetnog kredita. Tuženik da se očituje i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 2. predmetnog ugovora, a kojom odredbom je ugovorena glavnica kredita vezana za valutu CHF te ističe kako isto nije obuhvaćeno kolektivnim presudama na koje se poziva, a tužitelj da ne obrazlaže ni zbog čega bi odredba čl. 2. baš u tom dijelu bila ništetna. Naime, navedena odredba da predstavlja samu srž ugovora o kreditu i obvezu banke da korisniku isplati određen iznos na ime kredita, a koji se u ovom slučaju izračunava prema srednjem tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita. Za razliku od argumentacije u kolektivnim presudama koja da se odnosi na nepoštenost ugovaranja otplate kredita uz valutnu klauzulu, jer da je visina tečaja CHF u odnosu na HRK valutu bila nepredvidiva u razdoblju od nekoliko desetaka godina na koje se sklapaju ugovori o kreditu, isti zaključak da nije primjenjiv na čl. 2. Slijedom navedenog, neutemeljene da su i tvrdnje tužitelja da se o odredbi u čl. 2. nije moglo pojedinačno pregovarati te da je njezinim ugovaranjem tužitelj imao slabiji položaj u odnosu na tuženika iz razloga što da je korisnik kredita taj koji odlučuje kada će mu, na koji način i u kojem iznosu biti isplaćen kredit. Jednak stav da zauzima i sudska praksa, pa da je tako Županijski sud u Varaždinu u predmetu posl. broj Gž-395/2023 od 20. lipnja 2024. odbio tužbeni zahtjev upravo u dijelu istovrsnog sadržaja, uz obrazloženje: „ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 2. Ugovora o kreditu od 1. lipnja 2005. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.“ Tuženik da ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje da se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“ Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka da se ne može primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 26.07.2004. Tako da u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje da se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“ Stoga da je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenim u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta GD. Vrhovni sud Republike Hrvatske da zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“ Iako da su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno da je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu

denominirane u CHF, a koji su nakladno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije. Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, da tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu. Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi iz pravne osnove, a što da je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud da ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Pored toga, konverzija da je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako da su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila viša ovdje nije primjenjiv jer da bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo da je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“ Stoga da se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što da se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352). Općinski građanski sud u Zagrebu da je svojim pitanjem u biti tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu GD sa ZIDZPK tj. Aneksom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Aneksu, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“. U odnosu na tako postavljeno pitanje, Sud Europske unije da je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude). Naime, smatra da se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa da su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu da je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, utvrditi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije da utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa da obvezuju ugovorne strane i sud da mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora. Tuženik da ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada da je zauzeo pravni stav da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, Županijski sud u Splitu da se u rješenju posl. br. Gž-1468/2022 od 7. srpnja 2023., izjasnio da je kao odlučno u postupku trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, jer ako jeste, radilo da bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana. (toč. 13.) Iz otplatnog plana uz Aneks te izračuna konverzije očito da je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost da je određena na temelju ZIDZPK jer da se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo da je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost. U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK, banke da su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore da je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Tako da je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Konkretnije, Županijski sud u Varaždinu u presudi posl. br. Gž-244/2019 od 14. lipnja 2023. kojom da je odbio žalbu tužitelja te potvrdio prvostupanjsku presudu u kojoj da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za povratom „preplaćenih iznosa“, jasno da utvrđuje kako zbog retroaktivnosti konverzije ne postoji niti pravo tužitelja na restituciju: „Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK/2015 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,99%) te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog aneksa ugovoru nije (više) u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.“ (toč. 34.) Konačno sud da zaključuje kako je: „pravilan zaključak suda prvog stupnja da nema pravne osnove za isplatu (...) jer su i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala. (toč. 35.) Stoga da je potpuno nejasno kako tužitelj može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, pravna shvaćanja županijskih sudova te tumačenja Suda Europske unije, i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021., a u kojem da je tužitelj nakon sklapanja Aneksa povukao tužbu, zauzeo da je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako da se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju nakon povlačenja uslijed sklapanja Aneksa, VSRH da je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Konačno, Vrhovni sud RH da je u istovjetnom predmetu u presudi Rev 637/2019 od 15.11.2022. prihvatio tuženikovu reviziju i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev te odgovorio na postavljeno revizijsko pitanje: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju (…) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope (…) zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju da se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja da veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome da nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim da je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako da predmetni slučajevi nisu identični, oni da su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako da se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata.

5. U svojoj replici tužitelj navodi da se protivi korištenju bilo koje pisane izjave u ovom postupku tako i priložene izjave SDS. Tuženik da se prvenstveno očitovao na odluku C-567/2020. Naime, na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, te sporove proizašle iz njih, neposredno da se ne primjenjuje pravo Europske unije, već nacionalno pravo, time da se na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska sklopila sa svim tadašnjim državama članicama Europske unije, a stupio je na snagu 1. veljače 2005., Republika Hrvatska obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava ga tumačiti koliko je to moguće u duhu prava Europske unije – ukupne pravne stečevine, što da dakle uključuje i praksu suda Europske unije. Zaštita kolektivnih interesa potrošača da jest područje primjene prava Europske unije, uređeno pravom Europske unije između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ). Odredbe te Direktive da su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama

i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji da je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te da se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada da je to područje bilo u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji da je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP), koji da je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji da je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Dakle, sporni ugovori o kreditu, a čije odredbe, kako glede ugovorene valutne klauzule uz primjenu švicarskog franka, odnosno ugovorne odredbe o ugovorenoj i promjenjivoj zateznoj kamatnoj stopi na takve kredite sklopljene između 8.tužene banke i potrošača, a koji su predmet ovog spora, nastali da su u razdoblju 2004.-2008., dakle u vrijeme kada da Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te da se na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već, kako da je prethodno rečeno, nacionalno pravo, čije odredbe da treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije. Tuženik da se također osvrće na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj: Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020.godine ( u daljnjem tekstu: ogledni postupak ) kojim da je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu: ZID ZPK ) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj

kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik da iz navedenog rješenja izvlači potpuno pogrešne premise koje da se ne mogu primijeniti na ovaj predmetni postupak i koje da nisu u skladu s obrazloženjem iz oglednog postupka. Naime, točno da je da je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali pri tome Vrhovni sud u obrazloženju da navodi i slijedeće: „….bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“ Prema tome, razvidno da je kako je i u oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Navedeno da je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019.godine ( u daljnjem tekstu: presuda GD ) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojim da daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, tužitelj da je imao pravni interes za pokretanje ovog postupka, a što da se očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a što da je utvrđeno kroz vještačenje i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. S tim u vezi da treba jasno utvrditi da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladna početnom otplatnom planu, odnosno bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Za stvarnu neotplaćenu glavnicu, po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, potrošač da je uslijed ništetnosti kamatne stope i tečaja bio dužan platiti samo one iznose anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, dakle bez rasta tečaja i kamatne stope. Nadalje, tužitelj ukazuje na se na predmetni pravni odnos stranaka koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji uređuje pitanje nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredbi ugovora, te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe. Navedene odredbe implementirane da su temeljem Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja da je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva da je putem prakse Europskog suda dovela do visoke razine prava potrošača pri čemu da je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /03, kao i odredba čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /07, odnosno čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /14 u sebi da sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ koja da sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koje nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje da je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Nacionalni sud da mora provesti kontrolu nepoštenosti po službenoj dužnosti, pri čemu da su tumačenja Europskog suda obvezna za nacionalne sudove. Europski da je sud dao slijedeća tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima: potrošač da se u potrošačkim ugovorima nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( presude Europskog suda c-194/14 Sancges Morcillo i Abril Garcia od 17. srpnja 2014.godine, te C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013.godine ), test nepoštenosti da pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pregovaralo u slučaju da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na koji potrošač ne može utjecati. Takvu nepoštenu odredbu da u načelu valja smatrati kao da nije nikada ni postojala, tako da ne može imati utjecaja na potrošača (presude Europskog suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013.g., C154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutierrez Naranjo i dr. od 21. prosinca 2016.g.) Okolnost da je neka ugovorna odredba proglašena ništetnom i nepoštenom putem zakona i zamijenjena novim odredbama da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača ( presuda Europskog suda C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.g. ). Navedena tumačenja Europski sud da je dodatno proširio svojom presudom C-452/18 ( Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g. ). Tom odlukom Europski sud da je odgovorio na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na ovaj predmetni postupak. Naime, nastavno na gornja tumačenja direktive Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud. Kada se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da sporazum o konverziji koji je sklopljen može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tuženik primijenio kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom da je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja sporazuma o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač

nije bio valjano informiran i prema tome nije dao informiran i slobodan pristanak, a time da se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Isto tako, Europski da je sud navedenom odlukom utvrdio kako se potrošač ne može valjano odreći buduće sudske zaštite i prava koja izvodi iz Direktive 93/13. Prema tome, opetovano da je Europski sud utvrdio kako tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe u ovom predmetu ( kao što da je ranije navedeno, isto da je zaključio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku i odluci Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g.), da se konverzijom nije odrekao zahtjeva koje ima temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te imajući u vidu presudu C-118/17 da konverzija ne može proizvesti učinak smanjenja

zajamčene zaštite potrošača i pravo na potpunu restituciju, odnosno obeštećenje. Nadalje, tužitelj smatra potrebnim ukazati na važnost odluka Europskog suda u provedbi direktiva pri čemu da se ističu dva glavna motiva donošenja presuda kojima se tumače pojedine odredbe direktiva: prvi: zaštititi subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba na način da im se priznaju subjektivna prava izravno temeljem direktiva i osigura njihova pravna zaštita pred nacionalnim sudovima, drugi: disciplinirati države članice i potaknuti ih na pravovremenu, ispravnu, potpunu i učinkovitu provedbu prava Zajednice u njihovim nacionalnim pravnim porecima. Pravilna primjena odredbi europskog prava obveza da je ne samo najviših sudova države članice, već i prvostupanjskih sudova, a posebice drugostupanjskih sudova, budući da protiv odluka županijskih sudova nema u našem nacionalnom zakonodavstvu redovnog pravnog lijeka, čime da su takve odluke pravomoćne i ovršne. Stoga da se nameće pitanje odgovornosti države za naknadu štete pojedincima kad prilikom donošenja svojih odluka suci županijskih i općinskih sudova ne osiguraju potpunu primjenu prava EU. U poznatoj presudi S od 09. ožujka 1978. godine da stoji kako nacionalni sudac koji je u okviru svojih ovlasti zadužen za primjenu odredbi europskog prava ima obvezu osigurati potpunu učinkovitost tih normi i, ako je potrebno, oslanjajući se na vlastiti autoritet, odbaciti primjenu svih suprotnih odredbi nacionalnog zakonodavstva, čak i ako je ono nastalo naknadno, a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno uklanjanje istih zakonodavnim putem ili putem bilo koje druge ustavne procedure. Na navedenu da se presudu Europskog suda nadovezuje presuda C-6/90 G i R kojom da je zauzeto shvaćanje da je država članica odgovorna za štetu koja nastane pojedincima u slučaju povrede njihovih prava uslijed neprimjene prava EU. Daljnje tumačenje navedenog stava dano da je u odluci C-224/01 V od 30. rujna 2003.g. kada da je sud Europske unije utvrdio načelo da su države članice obvezne nadoknaditi štetu koju su prouzročile pojedincima kršenjem prava zajamčenih pravom Zajednice za koja su odgovorne, a to da je načelo također primjenjivo kada navodno kršenje prava proizlazi iz odluke suda koji odlučuje u najvišem stupnju. U vezi s utvrđivanjem postojanja odgovornost države članice za štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije, Europski sud da je u više navrata utvrdio da oštećenici imaju pravo na naknadu pretrpljene štete kada se ispune tri uvjeta: da je svrha povrijeđenog pravnog pravila priznavanje prava pojedincima, da je ta povreda dovoljno ozbiljna, da postoji uzročno posljedična veza između povrede i štete koju je pojedinac pretrpio. Kada se ove odluke primijene na predmetni postupak tada da je razvidno kako bi u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva postojala odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete tužitelju. Naime, kako da je to ranije navedeno, Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da priznaje tužitelju kao pojedincu prava na zaštitu čime da je ispunjen prvi uvjet. Drugi uvjet koji da se odnosi na ozbiljnost povrede sadržan da je u tumačenju da je povreda dovoljno ozbiljna ako je do nje došlo očitim nepoštovanjem sudske prakse Suda u tom području. Kada se imaju u vidu navedene odluke C-118/17 i C-452/18 tada da je očito da bi nepoštovanje te prakse u ovom predmetu predstavljalo ozbiljnu povredu prava. Treći uvjet koji da se odnosi na uzročno posljedičnu vezu između povrede i štete koja bi tužitelju nastala u slučaju da sud odbije njegov zahtjev u ovom predmetu da ne treba posebno obrazlagati, jer da bi ona bila razvidna ne samo u snošenju troškova postupka nego i u daleko većoj šteti koju da bi u tom slučaju tužitelj pretrpio. Nadalje da se posebno ukazuje na odluku C-168/15 A od 12. ožujka 2015.g. koja da je direktno primjenjiva na predmetni postupak, jer da je utvrđena odgovornost države za štetu koja je nastala kao posljedica toga što nacionalni sud nije po službenoj dužnosti ispitao nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13, iako da je raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima za tu prosudbu. Prema tome, a kako da je kontrola nepoštenosti obveza nacionalnog suda po službenoj dužnosti, tada da je očito da ako bi nadležni sud zaključio da tužitelj nema pravo na kondemnatorni zahtjev, bez da je proveo test nepoštenosti i utvrdio da li je konverzijom tužitelj kao potrošač obeštećen, isti počinio ozbiljnu povredu prava uslijed

čega da bi došlo do odgovornosti države za štetu. Stoga tužitelj zaključno smatra kako bi imajući u vidu sve gore navedeno, sud prvog stupnja, a posebice drugostupanjski sud ( kao sud koji odlučuje u najvišem stupnju ) prilikom donošenja odluke u ovom predmetu morao voditi računa o možebitnoj odgovornosti države ukoliko se odluka donese protivno ustaljenoj praksi suda EU. Obzirom da su u Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju, vještačenjem da je potrebno obračunati: razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete prema simuliranom otplatnom planu i primjenom početnog srednjeg CHF tečaja, razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu koju je tužitelj trebao plaćati prema simuliranom otplatnom planu, primjenom početnog CHF tečaja, prilikom izrade izračuna u razdoblju od 01. siječnja 2014.god. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014.god. kojim da je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima primijeniti kamatna stopa od 3,23%, izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije osnovnog Ugovora o kreditu /u trenutku isplate kredita. Dakle, utvrditi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, da vještak odgovori je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), da vještak utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF , stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita, utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu, te da napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015 na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO čl.171. red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015.g obračunata i zakonska zatezna kamata. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijeniti koji drugi tečaj npr. tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, predlaže se tada sudu da naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima. Slijedom navedenoga, predlaže se usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

6. U ovom su predmetu dana 24. travnja 2025. bili doneseni rješenje i presuda posl. br. P-541/2022-24. Rješenjem je odbačena tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase: " 1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 316-72/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.07.2004.god. u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. »,pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. 2. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-72/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.07.2004.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke. » u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana." Presudom su odbijeni tužbeni zahtjevi koji glase: "3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 14.342,73 kn po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 54,08 kuna počev od 10.10.2007 godine do isplate; na iznos od 53,88 kuna počev od 9.11.2007 godine do isplate; na iznos od 54,52 kuna počev od 10.12.2007 godine do isplate; na iznos od 54,10 kuna počev od 10.1.2008 godine do isplate; na iznos od 55,04 kuna počev od 8.2.2008 godine do isplate; na iznos od 55,49 kuna počev od 10.3.2008 godine do isplate; na iznos od 212,48 kuna počev od 10.4.2008 godine do isplate; na iznos od 206,98 kuna počev od 9.5.2008 godine do isplate; na iznos od 204,65 kuna počev od 10.6.2008 godine do isplate; na iznos od 206,87 kuna počev od 10.7.2008 godine do isplate; na iznos od 202,84 kuna počev od 8.8.2008 godine do isplate; na iznos od 202,71 kuna počev od 10.9.2008 godine do isplate; na iznos od 204,64 kuna počev od 10.10.2008 godine do isplate; na iznos od 209,51 kuna počev od 10.11.2008 godine do isplate; na iznos od 198,57 kuna počev od 30.11.2008 godine do isplate; na iznos od 269,44 kuna počev od 9.1.2009 godine do isplate; na iznos od 271,61 kuna počev od 10.2.2009 godine do isplate; na iznos od 272,40 kuna počev od 10.3.2009 godine do isplate; na iznos od 268,65 kuna počev od 10.4.2009 godine do isplate; na iznos od 268,88 kuna počev od 8.5.2009 godine do isplate; na iznos od 263,48 kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 259,41 kuna počev od 10.7.2009 godine do isplate; na iznos od 259,90 kuna počev od 10.8.2009 godine do isplate; na iznos od 261,37 kuna počev od 10.9.2009 godine do isplate; na iznos od 260,73 kuna počev od 9.10.2009 godine do isplate; na iznos od 258,32 kuna počev od 10.11.2009 godine do isplate; na iznos od 261,44 kuna počev od 10.12.2009 godine do isplate; na iznos od 263,84 kuna počev od 8.1.2010 godine do isplate; na iznos od 267,44 kuna počev od 10.2.2010 godine do isplate; na iznos od 265,96 kuna počev od 10.3.2010 godine do isplate; na iznos od 271,00 kuna počev od 9.4.2010 godine do isplate; na iznos od 269,39 kuna počev od 10.5.2010 godine do isplate; na iznos od 270,92 kuna počev od 10.6.2010 godine do isplate; na iznos od 287,92 kuna počev od 9.7.2010 godine do isplate; na iznos od 283,70 kuna počev od 10.8.2010 godine do isplate; na iznos od 294,19 kuna počev od 10.9.2010 godine do isplate; na iznos od 289,72 kuna počev od 7.10.2010 godine do isplate; na iznos od 282,96 kuna počev od 10.11.2010 godine do isplate; na iznos od 311,56 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 246,51 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 236,84 kuna počev od 22.2.2011 godine do isplate; na iznos od 239,72 kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate; na iznos od 235,82 kuna počev od 10.5.2011 godine do isplate; na iznos od 235,25 kuna počev od 19.5.2011 godine do isplate; na iznos od 251,77 kuna počev od 20.6.2011 godine do isplate; na iznos od 252,76 kuna počev od 18.7.2011 godine do isplate; na iznos od 266,35 kuna počev od 17.8.2011 godine do isplate; na iznos od 258,35 kuna počev od 15.9.2011 godine do isplate; na iznos od 249,77 kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 120,65 kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 119,99 kuna počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 121,45 kuna počev od 12.1.2012 godine do isplate; na iznos od 122,66 kuna počev od 15.2.2012 godine do isplate; na iznos od 122,50 kuna počev od 14.3.2012 godine do isplate; na iznos od 121,03 kuna počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 121,33 kuna počev od 10.5.2012 godine do isplate; na iznos od 121,45 kuna počev od 12.6.2012 godine do isplate; na iznos od 120,23 kuna počev od 13.7.2012 godine do isplate; na iznos od 120,07 kuna počev od 13.8.2012 godine do isplate; na iznos od 119,01 kuna počev od 13.9.2012 godine do isplate; na iznos od 117,24 kuna počev od 12.10.2012 godine do isplate; na iznos od 118,31 kuna počev od 13.11.2012 godine do isplate; na iznos od 118,55 kuna počev od 13.12.2012 godine do isplate; na iznos od 117,68 kuna počev od 14.1.2013 godine do isplate; na iznos od 114,51 kuna počev od 12.2.2013 godine do isplate; na iznos od 116,34 kuna počev od 12.3.2013 godine do isplate; na iznos od 116,16 kuna počev od 12.4.2013 godine do isplate; na iznos od 114,84 kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 111,68 kuna počev od 12.6.2013 godine do isplate; na iznos od 111,19 kuna počev od 17.7.2013 godine do isplate; na iznos od 111,37 kuna počev od 16.8.2013 godine do isplate; na iznos od 112,00 kuna počev od 10.9.2013 godine do isplate; na iznos od 113,04 kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 111,79 kuna počev od 13.11.2013 godine do isplate; na iznos od 111,88 kuna počev od 17.12.2013 godine do isplate; na iznos od 112,05 kuna počev od 16.1.2014 godine do isplate; po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. 4. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.820,34 kn po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 24,56 kn kuna počev od 30.9.2004 godine do isplate; na iznos od 38,19 kn kuna počev od 31.10.2004 godine do isplate; na iznos od 90,01 kn kuna počev od 30.11.2004 godine do isplate; na iznos od 72,15 kn kuna počev od 31.12.2004 godine do isplate; na iznos od 33,33 kn kuna počev od 31.1.2005 godine do isplate; na iznos od 29,41 kn kuna počev od 28.2.2005 godine do isplate; na iznos od 19,74 kn kuna počev od 10.11.2008 godine do isplate; na iznos od 47,38 kn kuna počev od 9.1.2009 godine do isplate; na iznos od 67,47 kn kuna počev od 10.2.2009 godine do isplate; na iznos od 76,55 kn kuna počev od 10.3.2009 godine do isplate; na iznos od 51,56 kn kuna počev od 10.4.2009 godine do isplate; na iznos od 56,35 kn kuna počev od 8.5.2009 godine do isplate; na iznos od 18,11 kn kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 12,28 kn kuna počev od 10.9.2009 godine do isplate; na iznos od 10,99 kn kuna počev od 9.10.2009 godine do isplate; na iznos od 0,00 kn kuna počev od 10.11.2009 godine do isplate; na iznos od 24,17 kn kuna počev od 10.12.2009 godine do isplate; na iznos od 46,80 kn kuna počev od 8.1.2010 godine do isplate; na iznos od 79,00 kn kuna počev od 10.2.2010 godine do isplate; na iznos od 71,63 kn kuna počev od 10.3.2010 godine do isplate; na iznos od 115,37 kn kuna počev od 9.4.2010 godine do isplate; na iznos od 107,09 kn kuna počev od 10.5.2010 godine do isplate; na iznos od 123,28 kn kuna počev od 10.6.2010 godine do isplate; na iznos od 263,30 kn kuna počev od 9.7.2010 godine do isplate; na iznos od 234,54 kn kuna počev od 10.8.2010 godine do isplate; na iznos od 322,68 kn kuna počev od 10.9.2010 godine do isplate; na iznos od 292,33 kn kuna počev od 7.10.2010 godine do isplate; na iznos od 243,43 kn kuna počev od 10.11.2010 godine do isplate; na iznos od 478,35 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 482,86 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 388,96 kn kuna počev od 22.2.2011 godine do isplate; na iznos od 425,24 kn kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate; na iznos od 390,99 kn kuna počev od 10.5.2011 godine do isplate; na iznos od 391,08 kn kuna počev od 19.5.2011 godine do isplate; na iznos od 569,01 kn kuna počev od 20.6.2011 godine do isplate; na iznos od 586,48 kn kuna počev od 18.7.2011 godine do isplate; na iznos od 735,27 kn kuna počev od 17.8.2011 godine do isplate; na iznos od 659,09 kn kuna počev od 15.9.2011 godine do isplate; na iznos od 575,60 kn kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 577,08 kn kuna počev od 11.11.2011 godine do isplate; na iznos od 570,60 kn kuna počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 611,31 kn kuna počev od 12.1.2012 godine do isplate; na iznos od 646,83 kn kuna počev od 15.2.2012 godine do isplate; na iznos od 651,67 kn kuna počev od 14.3.2012 godine do isplate; na iznos od 627,24 kn kuna počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 643,90 kn kuna počev od 10.5.2012 godine do isplate; na iznos od 655,31 kn kuna počev od 12.6.2012 godine do isplate; na iznos od 636,34 kn kuna počev od 13.7.2012 godine do isplate; na iznos od 641,44 kn kuna počev od 13.8.2012 godine do isplate; na iznos od 627,25 kn kuna počev od 13.9.2012 godine do isplate; na iznos od 596,89 kn kuna počev od 12.10.2012 godine do isplate; na iznos od 629,91 kn kuna počev od 13.11.2012 godine do isplate; na iznos od 645,83 kn kuna počev od 13.12.2012 godine do isplate; na iznos od 634,39 kn kuna počev od 14.1.2013 godine do isplate; na iznos od 572,34 kn kuna počev od 12.2.2013 godine do isplate; na iznos od 625,26 kn kuna počev od 12.3.2013 godine do isplate; na iznos od 629,96 kn kuna počev od 12.4.2013 godine do isplate; na iznos od 609,35 kn kuna počev od 15.5.2013 godine do isplate; na iznos od 545,02 kn kuna počev od 12.6.2013 godine do isplate; na iznos od 543,47 kn kuna počev od 17.7.2013 godine do isplate; na iznos od 559,39 kn kuna počev od 16.8.2013 godine do isplate; na iznos od 584,87 kn kuna počev od 10.9.2013 godine do isplate; na iznos od 620,13 kn kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 602,10 kn kuna počev od 13.11.2013 godine do isplate; na iznos od 615,04 kn kuna počev od 17.12.2013 godine do isplate; na iznos od 629,72 kn kuna počev od 16.1.2014 godine do isplate; na iznos od 590,08 kn kuna počev od 10.2.2014 godine do isplate; na iznos od 607,77 kn kuna počev od 28.2.2014 godine do isplate; na iznos od 601,98 kn kuna počev od 31.3.2014 godine do isplate; na iznos od 582,41 kn kuna počev od 30.4.2014 godine do isplate; na iznos od 576,13 kn kuna počev od 31.5.2014 godine do isplate; na iznos od 578,96 kn kuna počev od 30.6.2014 godine do isplate; na iznos od 601,18 kn kuna počev od 31.7.2014 godine do isplate; na iznos od 619,89 kn kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate; na iznos od 616,01 kn kuna počev od 30.9.2014 godine do isplate; na iznos od 632,19 kn kuna počev od 31.10.2014 godine do isplate; na iznos od 643,18 kn kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate; na iznos od 636,70 kn kuna počev od 31.12.2014 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.1.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 28.2.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.3.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.4.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.6.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.7.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 31.8.2015 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 30.9.2015 godine do isplate; po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. 5. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 17.696,91 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena." (t. I)

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja i presude posl. br. P-541/2022-24 od 24. travnja 2025., Županijski sud u Zagrebu je dana 4. studenog 2025. donio presudu i rješenje posl. br. Gž-2715/2025-2. Presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda posl. br. P-541/2022-24 od 24. travnja 2025. u dijelu pod točkom I. Rješenjem je ukinuto rješenje ovog suda posl. br. P-541/2022-24 od 24. travnja 2025. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Kraj iznijetog, ostalo je odlučiti o tužbenim zahtjevima opisanim u t. I-II dispozitiva.

7. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 26. srpnja 2004. (7-15) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. (16-20). Odbijeni su prijedlozi stranaka za izvođenjem drugih dokaza, jer su već izvedeni dokazi bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. srpnja 2004. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik i založni dužnik. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 27. srpnja 2004. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz [adresa], pod brojem OU-550/04-1. Ugovor o kreditu u čl. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Banka gospodinu SD, [adresa], rođen: **.**.1969. (dvadesetšestogožujkatisućedevetstošezdesetdevete godine) u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,- CHF (slovima: šezdesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana." Ugovor o kreditu u čl. 3., t. II, st. 2., uz ostalo, sadrži odredbu koja glasi: "Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 438,00 CHF (slovima: četristotridesetosam švicarskih franaka i 00/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 30.09.2004. (tridesetogrujnadvijetisućečetvrte) godine." Ugovor o kreditu u čl. 3., t. II, st. 3., uz ostalo, sadrži odredbu koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća." Ugovor o kreditu u čl. 6. sadrži odredbu koja glasi: "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmijene i dopune."

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-72/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. (dalje: aneks) utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik i založni dužnik, sklopili aneks, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Aneks je potvrđen dana 27. siječnja 2016. kod Marije Hrvatin, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem OV-378/16.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Kredit iz ugovora o kreditu je stambeni kredit. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013, koja je potvrđena presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su ugovorene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I-II dispozitiva, su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Prema tome, kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti nema zastare.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I-II dispozitiva, su ništetne. Zato je odlučeno kao u t. I-II dispozitiva.

10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 2. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva iznosi 10.000,00 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 1.327,23 eur.

Tužitelj je uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevima čija je vrijednost predmeta spora 1.327,23 eur, dok je tuženik uspio u odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve koji su glasili na iznos od ukupno 69.859,98 kn, odnosno sukladno fiksnom tečaju konverzije 9.272,01 eur, koji iznos predstavlja i vrijednost predmeta spora ovih tužbenih zahtjeva. Stoga je uspjeh tužitelja u parnici 12,52 %, a tuženika 87,48 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 74,96 %.

Tuženiku su, kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 18. travnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za za zastupanje na ročištu 15. siječnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t.1.) i za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 750,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 29. rujna 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, svrha ovog podneska je bila samo da se u njegovom prilogu dostave određene isprave, a te isprave su mogle biti dostavljene i bez tog podneska. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 10. travnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 22. travnja 2025. Naime, tim podneskom se predlaže produljenje roka za dostavu punomoći, pa se ne radi o troškovima koji bi trebali pasti na teret suprotne strane. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 26. studenog 2025. Naime, tim podneskom tuženik obavještava sud da odustaje od saslušanja predloženog svjedoka, pa se ne radi o troškovima koji bi trebali pasti na teret suprotne strane. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju.

Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 74,96 %. 74,96 % ukupnih troškova priznatih tuženiku iznosi 562,20 eur.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 09. veljače 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte