REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2314/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik u Šavorić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ilica 1A, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, dana 9. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu 016- 2045/2006, sklopljenog 23. kolovoza 2006. između tuženika (tadašnje tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i ĐŽ kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% (jedancijelihnula posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 192,08 EUR EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 214,82 EUR s zateznim kamatama od 9. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.011,73 EUR s zateznim kamatama od 9. veljače 2026. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim se je zahtijevala isplata iznosa od 16,02 EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2006. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik (tadašnje tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor i ĐŽ kao korisnik kredita 23. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu 016-2045/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 5.2. Ugovora o kreditu da se je korisnik kredita obvezao platiti administrativnu naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, tako da se ista odbije od iznosa kredita prije isplate kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 30. rujna 2006. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 208,10 EUR. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika, u smislu troškova koji se podmiruju tom naknadom, uslugama koje se daju kao protučinidba za tu naknadu te same svrhe ugovaranja te naknade. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna. Stoga da je korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/), koju da je ustupio tužitelju temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine, o čemu da je tuženik uredno obaviješten. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% (jedancijelihnula posto) iznosa kredita.'' (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 208,10 EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2006. do isplate (stavak II.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti spora kao previsokoj, smatrajući da se u konkretnoj situaciji deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir kod određivanja vrijednosti predmeta spora, već da se uzima u obzir samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Osim toga, osporava visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da je po osnovi tzv. ulazne naknade naplatio 29. kolovoza 2006. iznos od 1.447,22 kn/192,08 EUR, a ne iznos koji tužitelj potražuje. S obzirom na datum kada je naplaćena predmetna ulazna naknada, smatra da je tražbina povrata onog što je plaćeno temeljem te navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu zastarjela, budući da je protekao opći zastarni rok od 5 godina.

3. Nadalje, tuženik osporava da je korisnik kredita imao status potrošača. Osporava i da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati te da ista predstavlja cijenu korištenja usluge kreditiranja, zajedno s ugovornim kamatama, a da se ne može preispitivati poštenost ugovorne odredbe koja predstavlja cijenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom.

4. Tuženik navodi da zakonom nije propisano da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova koji se njome podmiruju. U svakom slučaju, tvrdi da svaka obrada i odobravanje kreditnog zahtjeva iziskuju troškove na strani kreditora koji se tiču niza radnji koje moraju poduzeti njegovi zaposlenici, poput održavanja prvotnog sastanka s klijentom, utvrđivanja kreditne sposobnosti klijenta i kreditnih opcija koje mu stoje na raspolaganju, pregled kreditne dokumentacije, pravna služba daje mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja i sl.

5. Tuženik se poziva, između ostalog, i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/17 Kiss protiv CIB Bank, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

6. U svakom slučaju, tuženik smatra da sve i kad bi odredba o ulaznoj naknadi bila ništetna, da bi se radilo o zabrani manjeg značaja, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a. Naposljetku, tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata, s obzirom da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem pa da bi tužitelju zatezne kamate pripadale eventualno od podnošenja tužbe, a ne od dana plaćanja ulazne naknade.

7. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava da bi pobijana odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bila valjana, istu i dalje smatra ništetnom te neodređenom i neodredivom. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

8. U daljnjem tijeku postupka tuženik dostavlja isplatni nalog iz kojeg je vidljivo da su po predmetom Ugovoru o kreditu naplaćeni troškovi obrade u iznosu od 1.447,22 kn/192,08 EUR dana 29. kolovoza 2006.

9. Na ročištu od 23. siječnja 2026. tužitelj je povukao tužbu u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa od 16,02 EUR s zateznim kamatama, a ostao kod zahtjeva za isplatu iznosa od 192,08 EUR s zateznim kamatama.

10. Tijekom dokaznog postupka pročitani su povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 7. – 183. spisa), obavijest o cesiji tražbine (list 362. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 363. spisa), Ugovor o kreditu 016-2045/2006 sklopljen 23. kolovoza 2006. između tuženika (tadašnje tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditora i ĐŽ kao korisnika kredita (list 364. – 368. spisa), specifikacija uplata (list 369. 371. spisa), pregled prometa po kreditu (list 372. – 383. spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 384. spisa), obavijest o ukupno naplaćenim iznosima po Ugovoru o kreditu do 1. veljače 2014. (list 385. spisa), otplatni plan (list 386. – 388. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 10. lipnja 2023. između korisnika kredita ĐŽ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 394. - 399. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (list 419. – 446. spisa), isplatni nalog tuženika (list 561. – 562. spisa) te je saslušan svjedok ĐŽ (list 565. spisa).

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

12. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio od korisnika kredita, ĐŽ, temeljem te odredbe.

13. Među strankama, nakon djelomičnog povlačenja tužbe, nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je učinio nespornim naplatu ulazne naknade u iznosu od 192,08 EUR dana 29. kolovoza 2006. te je tužitelj prema tome uskladio tužbeni zahtjev).

14. Sporno je da li je korisnik kredita prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača, je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

15. S obzirom da je tužitelj djelomično povukao tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 16,02 EUR s zateznim kamatama na ročištu održanom 23. siječnja 2026. , kojoj dispoziciji se tuženik nije protivio, valjalo je utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

16. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23. kolovoza 2006.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

17. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ĐŽ sklapao taj ugovor kako bi kako bi kupio vozilo koje je trebalo služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, štoviše, u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu se izričito navodi da se radi o potrošačkom kreditu za kupovinu novog motornog vozila te je i sam korisnik kredita ĐŽ u svom iskazu potvrdio da je kredit služio kupnji vozila za osobne potrebe. Iz toga proizlazi da je ĐŽ Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

20. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

21. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

22. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

23. Iz iskaza svjedoka ĐŽ proizlazi da on nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu. Naveo je da mu nitko prije potpisivanja tog ugovora nije pojašnjavao koji se to troškovi obrade podmiruju predmetnom naknadom, niti zašto ta naknada iznosi 1% od iznosa kredita, a niti je mogao utjecati na visinu te naknade.

24. Iz iskaza svjedoka ĐŽ sud je utvrdio da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

25. Pojedinačno pregovaranje znači da je korisniku kredita bilo dopušteno pregovarati s bankom oko sadržaja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a korisnik kredita ĐŽ tu mogućnost nije imao. Dakle, on nije mogao pregovarati oko ugovorne klauzule koja se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade, niti na način da se ista makne iz ugovora, niti da se promijeni njena visina.

26. Nadalje, odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% (jedancijelihnula posto) iznosa kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

27. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a, koji sadržajno odgovara odredbi čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje u tekstu: ZOO/91/).

28. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

29. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 31.359,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, radilo se je o potrošačkom kreditu za kupnju novog vozila, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 7 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,9% godišnje (čl. 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu).

30. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, iako čak niti to nije navedeno u Ugovoru o kreditu), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

31. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bile jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

32. Međutim, tuženik nije niti uspio dokazati da je zaposlenik banke koji je neposredno pregovarao s korisnikom kredita istoga informirao o tome koji troškovi se podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, već iste po prvi puta specificira u ovom postupku, svodeći iste na troškove radnji koje zaposlenici banke redovno poduzimaju u okviru svog radnog mjesta prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

33. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz samih navoda tuženika proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

34. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

35. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

36. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu kredita (čl. 5.2. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

37. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

38. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ĐŽ imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

39. Visina naknade koju je ĐŽ platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 1.447,22 kn/192,08 EUR te je ista naplaćena 29. kolovoza 2006., kao što to proizlazi iz isplatnog naloga tuženika od 29. kolovoza 2006.

40. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

41. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

42. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ĐŽ ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

43. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

44. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

45. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

46. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 5.2. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

47. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

48. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

49. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ĐŽ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

50. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

51. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

52. S obzirom da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

53. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od ukupno 192,08 EUR s zateznim kamatama.

54. Zatezne kamate obračunavale bi se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, dakle, od 29. kolovoza 2006., iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO- a).

55. Međutim, kako tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata tek od 30. rujna 2006., a sud odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva, to su tužitelju zatezne kamate dosuđene od tog kasnijeg datuma.

56. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove.

57. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

58. Sud je povodom prigovora tuženika na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (1.327,22 EUR za deklaratorni tužbeni zahtjev i 208,10 EUR za kondemnatorni tužbeni zahtjev, dakle, ukupno 1.535,32 EUR), na pripremnom ročištu održanom 23. siječnja 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 192,08 EUR, koliko je iznosio kondemnatorni tužbeni zahtjev, nakon djelomičnog povlačenja tužbe (čl. 40. st. 3. ZPP-a).

59. Ovo stoga, što deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj parnici ima isključivo ulogu preambula, on je prethodno pravno pitanje koje je potrebno riješiti da bi se odlučilo o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, bez obzira je li postavljeno u okviru deklaratornog tužbenog zahtjeva ili ne, slijedom čega se taj zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se u obzir uzima isključivo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva

60. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 192,08 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za podnesak od 7. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 23. siječnja 20256. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a), za ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9/3 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 214,82 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

61. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

62. Stoga je preko iznosa od 214,82 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.226,55 EUR, za iznos od 1.011,73 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

63. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 9. veljače 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku