Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: P-18/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Josipu Grubišiću, u pravnoj stvari predlagatelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu protiv protustranke METAMORFOZA d.o.o. [adresa], OIB: 24880192958, zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, radi priznanja arbitražnog pravorijeka, dana 2. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I Županijski sud u Zagrebu oglašava se stvarno nenadležnim.

II Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu.

Obrazloženje

1. U svome prijedlogu od 2. prosinca 2025. predlagatelj navodi kako je konačnim pravorijekom donesenim od strane Bečkog međunarodnog arbitražnog centra (VIAC - Vienna International Arbitral Centre), broj predmeta: ARB-5786, od dana 8. kolovoza 2025. (dalje: Konačni pravorijek) naloženo protustranci kao tužitelju, platiti predlagatelju, kao drugotuženiku, iznos od 64.690,37 eura. Nadležnost Bečkog međunarodnog arbitražnog centra (VIAC - Vienna International Arbitral Centre), kao stranog arbitražnog sudišta, proizlazi iz dva ugovora o arbitraži, koji su sadržani u dva ugovora o franšizi, kojim su stranke ovog postupka rješavanje sporova iz ugovornog franšiznog odnosa povjerili arbitražnom sudištu koje je donijelo Konačni pravorijek. Pri tome, ne postoji niti jedan razlog za poništaj Konačnog pravorijeka te su ispunjeni uvjeti za priznanje Konačnog pravorijeka u smislu odredbe članka 49. stavka 1. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01., dalje: ZOA) jer da je pravorijek donesen u sporu povodom raskida ugovora o franšizi od 7. veljače 2019. i ugovora o franšizi od 1. travnja 2019., isti je arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, te takav Konačan pravorijek nije u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. Arbitražni postupak je pokrenut od strane same protustranke te je sastav aribražnog sudišta i arbitražni postupak bio u skladu s ugovorima o arbitraži sadržanima u ugovoru o franšizi od 7. veljače 2019. i ugovoru o franšizi od 1. travnja 2019. Konačni pravorijek je obrazložen i potpisan te je isti obvezujući za stranke ovog postupka pa predlagatelj predlaže sudu donijeti odluku kojom se priznaje te se po učinku izjednačuje s pravomoćnom i ovršnom odlukom Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj Konačni pravorijek donesen od Bečkog međunarodnog arbitražnog centra (VIAC - Vienna International Arbitral Centre), broj predmeta:

ARB5786, od 8. kolovoza 2025., kojim je pravomoćno riješen spor između METAMORFOZA d.o.o. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 24880192958, kao tužitelja, i MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao tuženika, a kojim je METAMORFOZA d.o.o. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 24880192958 naloženo platiti FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 64.690,37 eura. Ujedno predlagatelj potražuje i troškove postupka priznanja stranog pravorijeka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na prijedlog protustranka se protivi priznanju pravorijeka isključivo u okviru ovog postupka i pred ovim sudom, te isključivo iz razloga koji se odnose na pretpostavke i učinke priznanja prema pravu Republike Hrvatske, no ne dovodi u pitanje valjanost niti obvezatnost samog Pravorijeka, niti osporava mogućnost priznanja i ovrhe Pravorijeka u drugim državama. Protustranka prvenstveno ističe prigovor stvarne nenadležnosti naslovnog suda jer da je za odlučivanje o zahtjevu za priznanje arbitražnog pravorijeka u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan isključivo Trgovački sud u Zagrebu. Također, navodi se kako su u arbitražnom postupku prvo i drugotuženik sudjelovali kao suparničari u smislu članka 196. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), budući da su tuženi na temelju iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari) pa prema članku 34.b točki 10. ZPP dolazi do atrakcije stvarne nadležnosti trgovačkog suda, te je trgovački sud nadležan odlučivati i u odnosu na fizičku osobu koja inače ne bi potpala pod njegovu stvarnu nadležnost, ako je ona u postupku sudjelovala kao materijalni suparničar pravne osobe (VTSRH Pž-5280/08 od 26. ožujka 2008. također utvrđuje kako je trgovački sud stvarno nadležan voditi postupak i protiv fizičke osobe koja nije obrtnik niti trgovac pojedinac, ako ta fizička osoba sudjeluje u postupku kao materijalni suparničar pravne osobe, slično i Pž-4248/09 od 18. rujna 2009.).

2.1. Stoga, tvrdi protustranka, između prvotuženika i predlagatelja postoji pravna zajednica koja proizlazi iz istog ugovornog odnosa, pa dolazi do atrakcije stvarne nadležnosti trgovačkog suda te činjenica da predlagatelj zahtijeva priznanje samo dijela pravorijeka koji se odnosi na njega osobno ne mijenja nadležnost suda. Pored toga, protustranka ističe i prigovor vrijednosti predmeta spora jer kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim zakonom predviđenim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Predlagatelj je u prijedlogu označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 64.690,37 €, što je jednako novčanoj činidbi koja je naložena tužitelju u točki 6. izreke Pravorijeka. Međutim, predmet ovog postupka nije ovrha stranog pravorijeka, već priznanje stranog pravorijeka. U potonjem slučaju, predmet tog postupka nije naplata ili priznanje pojedine od novčanih tražbina ili činidaba koje su kojoj od stranaka naložene pravorijekom pa važi članak 40. ZPP kada se zahtjev stranke ne odnosi na novčanu svotu a budući da je priznanje pravorijeka postupak neprocjenjive vrijednosti, protustranka predlaže da sud odredi vrijednost predmeta postupka u iznosu od 1.000,00 €. Pored toga, tvrdi protustranka, članak 47. stavak 1. i 2. ZOA propisuju da je stranka koja traži priznanje stranog pravorijeka dužna uz svoj pisani prijedlog podnijeti sudu izvornik pravorijeka ili propisno ovjerovljeni prijepis pravorijeka te izvornik ugovora o arbitraži ili propisno ovjerovljeni prijepis toga ugovora. Predlagatelj svom prijedlogu nije priložio izvornik pravorijeka ili propisno ovjerovljeni prijepis pravorijeka te izvornik ugovora o arbitraži ili propisno ovjerovljeni prijepis toga ugovora, već samo ovjerene prijevode preslika tih isprava. te nije ispunio uvjete iz članka 49. stavka 1. ZOA u vezi s člankom 47. ZOA, ispunjeni su uvjeti da se odbije prijedlog za priznanje pravorijeka, a podredno da ga se odbaci. Pri tome, ovjereni prijevod Pravorijeka sadrži bitne nedostatke u prijevodu dijelova izreke Pravorijeka (stranice 115. -116. Ovjerenog prijevoda Pravorijeka). Pored toga protustranka ukazuje na jezične i terminološke razlike i pogrešne u ostavljenom prijevodu. Takvo odstupanje od izvornika ukazuje po portustranci na samovoljnost i nepravilnost Ovjerenog prijevoda Ugovora o franšizi te konačno predlaže da se sud oglasi stvarno nenadležnim u odnosu na predmetni prijedlog za priznanje pravorijeka. Ako se sud ne oglasi nenadležnim, protustranka predlaže da sud odbije prijedlog za priznanje Pravorijeka u Republici Hrvatskoj, a podredno da ga odbaci te da naloži predlagatelju da protustranci naknadi trošak ovog postupka.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u primjerak Konačnog pravorijeka donesenog od Bečkog međunarodnog arbitražnog centra (VIAC - Vienna International Arbitral Centre), broj predmeta: ARB-5786, od 8. kolovoza 2025., s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik; te ugovora o franšizi od 7. veljače 2019. i ugovora o franšizi od 1. travnja 2019., s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik.

4. Sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž-5/2022 od 29. ožujka 2022. zauzeo je jasan stav o tome kako prema odredbi članka 34.b stavka 2. ZPP trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude sporove u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva kao o raspolaganju članstvom i članskim pravom u trgovačkom društvu, a u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih suda nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu a tamo je predmet arbitražnog spora između stranaka bio zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži sklopiti ugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim ugovorom će se na tužitelja bez naknade prenijeti sve poslovne udjele u trgovačkom društvu tj. da raspolaže svojim članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu, pa kada su u pitanju troškovi postupka, sama okolnost što je o troškovima postupka odlučeno u pravorijeku ne daje toj odluci svojstvo posebne odluke.

4.1. Naime, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili povodu postupka, pa se o troškovima odlučuje isključivo kao izdatku nastalom u tijeku ili u povodu spora, tako da spor koji su stranke vodile pred Stalnim arbitražnim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, a koji je rezultirao pravorijekom o troškovima parničnog postupka i kojeg tužitelj zahtijeva poništiti radi sklapanja ugovora o prijenosu poslovnih udjela, predstavlja spor iz članka 34.b ZPP, jer troškovi postupka predstavljaju sporednu tražbinu, pa posljedično tome za rješavanje tog spora radi poništaja pravorijeka je sukladno odredbi članka 43. stavka 1. ZOA nadležan Trgovački sud u Zagrebu.

4.2. Prema članku 43. stavku 1. ZOA za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda (članak 15. stavak 3.), polaganje pravorijeka (članak 46.), odlučivanje o tužbi za poništaj pravorijeka arbitražnog suda (članak 36.) i o zahtjevu za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe (članak 39. i 40.) u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu. Odredbom članka 34.b točke 2. ZPP, propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude sporove u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkoga društva kao i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu.

5. Uvidom u pravorijek priložen uz prijedlog sud je utvrdio kako je arbitraža vođena pred arbitražnim sucem pojedincem Bečkog međunarodnog arbitražnog centra, predmet br. ARB-5786, temeljem dvaju ugovora o franšizi koja se odnose na franšizno poslovanje „Muzeja iluzija“ za područja Rima i Milana u ltaliji, a koja su sklopljena između društva Metamorfoza d.o.o. – tamo tužitelja - te društva Museo delle illusioni s.r.i. (prvotuženik) i FB (drugotuženika) **.**.2019. i 1. travnja 2019. Radi se o ugovoru od 7. veljače 2019. za Muzej iluzija u Rimu („Rimski UF“) i 1. travnja 2019. za Muzej iluzija u Milanu („Milanski UF“), koji da su po ocjeni arbitražnog suda identična u svojim relevantnim odredbama pri čemu članak 8.2. točka (b) ugovora o franšizi uključuje arbitražnu klauzulu o tome da ako spor nije riješen mirenjem u skladu s prethodnim stavkom u roku od trideset kalendarskih dana od podnošenja zahtjeva za mirenje ili u drugom roku koji stranke mogu dogovoriti, spor će se konačno riješiti arbitražom u skladu s pravilima Arbitražnog suda VIAC („Bečka pravila“). Prema članku 8.1. ugovora o franšizi mjerodavno pravo za te ugovore je hrvatsko pravo. Dana 12. travnja 2024. tužitelj Metamorfoza d.o.o., podnio je tužbu čime je pokrenuo arbitražni postupak protiv društva Museo delle Illusioni s.r.l. i FB.

6. Tužitelj je dakle, u arbitražnom postupku istakao tužbeni zahtjev temeljem ugovora o franšizi između stranaka. Stoga, spor koji su stranke vodile pred arbitražom a koji je rezultirao pravorijekom nepovoljnim po protustranku-tužitelja temeljem kojeg se ovdje traži isplata troškova postupka, predstavlja spor iz članka 34.b. točke 2. ZPP. Posljedično tome, radi se o predmetu iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova iz članka 43. stavka 1. ZOA, za kojeg je stvarno nadležan Trgovački sud u Zagrebu, a ne ovaj sud.

7. Naime, ovdje se radi o odluci negativnoj po tužitelja u arbitraži, te o tome da isti radi neuspjeha u tom postupku mora snositi i trošak postupka, no nema nikakve dvojbe oko jedne okolnosti a to je sljedeća: da se radi o priznanju odluke iz tog predmeta, svakako da bi za isto bio nadležan trgovački sud, a ne ovaj sud, jer bi takva odluka ulazila u domenu nadležnosti trgovačkih sudova, bez obzira na to što se ovdje radi o vjerovniku novčane obveze koji je fizička osoba. Tražbina tog vjerovnika koja se odnosi tek na trošak tog postupka, naime, proizlazi iz arbitražnog spora koji ima jasnu odrednicu trgovačkih sporova, budući da nedvojbeno proizlazi iz ugovora o franšizi te je u arbitraži arbitar zahtjev tamo drugotuženika da arbitar nije nadležan za predlagatelja odbio, dok je tužbeni zahtjev prema prvotuženiku-društvu za naknadom štete i predajom u posjed prostora usvojen. S obzirom na status stranaka i narav spora, ovaj predmet spada u stvarnu nadležnost trgovačkih sudova temeljem članka 34.b. ZPP jer se radi o sporu koji se tiče prava i obveza predlagatelja kao direktora društva koje su nastale u svezi s njegovim radom u društvu ili za društvo, tako da se radi o sporu o odgovornosti člana uprave ili člana društva za obveze trgovačkog društva a predlagatelj je u arbitraži sudjelovao zajedno s društvom na pasivnoj strani kao materijalni suparničar u smislu članka 196. stavka 1. točke 1. ZPP.

8. Dakle, činjenica jest da je predmet arbitražnog spora između stranaka (iz kojeg proizlazi i ova odluka o trošku postupka) bio zahtjev o sporu koji se tiče prava i obveza predlagatelja kao direktora društva koje su nastale u svezi s njegovim radom u društvu ili za društvo, odnosno o sporu o odgovornosti člana uprave ili člana društva za obveze trgovačkog društva, pa kada su u pitanju troškovi postupka, sama okolnost što je o troškovima postupka odlučeno u pravorijeku ne daje toj odluci svojstvo posebne odluke. Dakle, doista - parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili povodu postupka, pa se o troškovima odlučuje isključivo kao izdatku nastalom u tijeku ili u povodu spora, tako da spor koji su stranke vodile pred stranom arbitražom i koji je rezultirao pravorijekom o troškovima parničnog postupka a povodom kojeg se sada traži priznanje pravorijeka, predstavlja spor iz članka 34.b ZPP, u kojemu troškovi postupka predstavljaju van svake sumnje sporednu tražbinu, pa posljedično tome za rješavanje tog spora radi poništaja pravorijeka sukladno odredbi članka 43. stavka 1. ZOA postoji nadležnost Trgovačkog suda u Zagrebu.

9. Slijedom iznijetog, kako je ovdje stvarno nadležan trgovački sud, ovaj sud se temeljem članka 17. stavka 2. u svezi s člankom 34.b. točkom 2. ZPP u svezi s člankom 43. stavkom 1. ZOA, sada oglašava stvarno nenadležnim, te odlučuje kao u točki I. izreke.

10. Odluka iz točke. II. izreke temelji se na odredbi članka 21. stavka 1. ZPP koja određuje da će sud, nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, ustupiti predmet nadležnom sudu ili jednom od više izberivo nadležnih sudova. Obzirom da je za suđenje, sukladno odredbi članka 43. stavka 1. ZA, stvarno nadležan Trgovački sud u Zagrebu, određeno je da će predmet biti ustupljen tom sudu, kako je to navedeno u točki II. izreke.

11. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 2. veljače 2026.

Sudac:

Josip Grubišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 (petnaest dana) od dana dostave rješenja.